Stojim pred visokom zahrđalom kapijom. Sam. Oklijevam. Iza rešetaka pruža se široko dvorište, zakriljeno zgradama nasumce zguranim, prepletenim, nabacanim, kako bi ih možda dijete složilo u igri. Iznad njihovih razrušenih krovova diže se kula poput upozoravajućeg prsta. – Ne ulazi! Najradije ne bih. Ali, nadmašio sam čak i gospodina Foga kako bih stigao na ovo zaboravljeno mjesto. Na vrijeme? Hladni je čas, pred zoru. Sivi, utihli svijet probudiće se za časak. Konačno, guram kapiju, snažno. Odavno to niko nije učinio, sudeći prema škripi šarki. Potiskujem kapiju ramenom. Osjećam ledenu hladnoću starog metala kako probija kroz bundu poput oštrice. Kao da ga sunce nikad nije ogrijalo. Pa, tako valjda mora biti. Vidim, iako se obzorje iza mojih leđa rumeni, dvorište počiva u sjenkama. Ovamo, u sjenku mračne kule, ni sunce ne zalazi… Koračam dvorištem, osvrćem se ka prozorima, mračnim, nalik na prazne očne duplje mrtvaca. Zastajem. Tišina. Potpuna. Moje dahtanje odjekuje poput lovačkog roga. Pa neka, ja jesam lovac. A lovina je tu negdje, u ovoj visokoj kuli, znam to, osjećam svakim djelićem tijela. Naježene dlačice, grč u stomaku, nejasni trnci što gamižu uz kičmu… Da, to je strah. Bojim se, naravno. Samo budala ne bi pred vratima mračne kule. Upoznao sam bijedne ostatke žrtava njenog gospodara. Jadne bezlične sjenke ljudi. Kao da je sama esencija života isisana iz njih, ili, ako tako hoćete reći, njihova besmrtna duša. Motrio sam nesretnog vjerenika gospođice Harker kako danima, ne pomjerivši se, sjedi zavaljen u fotelji, pred velikim viktorijanskim ogledalom, zuri u prazno, ne trepćući, jedva primjetnog daha… I Mina… Upalih obraza, blijeda čela, kao da je usisana unutar sebe… Ne jede, ne pije, ništa… Danima tako. Pa, gospodine Grofe, nadam se da će mi uspjeti okončati listu vaših žrtava. Ovdje sam.

– Ovdje sam! – besmisleno vičem kako bih se ohrabrio.

Uopće ne znam šta mi je činiti. Dojurio sam u Evropu, do ovog sumračnog mjesta sred planina kojima ni mještani ne pamte imena slijedeći poriv očajnika, ne namjeru. Jer, Taj koji sjedi u visokoj kuli neće se uplašiti svjetlosti, On se izruguje raspeću, nećete ga otjerati posvećenom vodicom ili svežnjem češnjaka, njegovo srce ne možete probiti glogovim kolcem. Ova žalosna sredstva tek su puka tlapnja svećenika odveć predanih vjeri da bi razumjeli kako Njega ne mogu povrijediti instrumentarijem koji stoljećima simbolizira borbu Crkve protiv Armije prokletih.

Stari Vlad je izvan našeg poimanja, vjerovanja i nevjerovanja. Nedodirljiv. Što mi je onda činiti? Ne znam. U tradicionalna sredstva se ne mogu pouzdati. Mnogi su pokušali i omanuli. Ne smijem omanuti iako se mogu pouzdati samo u moje neznatno ja. U volju lovca koji nije posustao nekoliko desetljeća. Van Helsing će možda skončati poput drugih, ali, izvjesno je, stari lovac neće odustati… Stupam u sjenku, žustrije nego što je neophodno, ka vratima. Povlačim ih u stranu. Unutra, potpuna tama. Skoro da je poput čvrste tvari, očekujete da vas neće propustiti naprijed, tvrda mračna zidina. Ipak, pružam lijevu nogu, teško, usporeno, onda desnu… Najdulji koraci ukoliko me pamćenje ne vara. Kao da stupam kroz duboku vodu… Ne vidim ni kamo idem sve dok se ne spotaknem o stepenice. Kružne, zavojite, vode nagore, ka odajama starog grofa. Slijedim ih, napipavajući stopalom jednu po jednu, slijep u tami, dugo, predugo – trudim se biti tih, a onda sve upropastim: prasnuo sam u nekontrolisan, histeričan smijeh. Zamislio sam se kako teturam uz nekakve beskonačne stepenice, tako reći zauvijek.

Puka zbilja me ipak utišala: iskoračio sam, nenadano, iza jednog oštrog zavoja, u sjenovitu kružnu odaju. Nešto svjetlosti dopire iz puškarnica, uskih, dubokih usjeka u kamenu. Stajem u središte kruga. Nigdje kovčega u kojem bi grof trebao počivati. Osvrćem se. Na zidu su okačena zrcala, eliptična, velika, zagledana u mene. Zrcala?! Ode u propast još jedna legenda o krvopijama. Ovaj je napravio galeriju od zrcala, kao u vašarskoj šatri. Možda i ova u kuli poput vašarskih iskrivljuju likove koje ogledaju. Prilazim zidu. Okvir je zmijski splet načinjen od čudnog zelenkastog materijala. Kao da se kreću, pričinja mi se. Ili ipak ne: samo igra sjenki i uzdrhtale mašte. Zagledam se u zrcalo. Ne nalazim nešto neobično. To sam ja, Van Helsing. Lovim pogled svog odraza, ali on mi izmiče. Krećem u krug, od jednog do drugog zrcala. Ništa. Sve dok ne stadoh pred ono nasuprot lučnoj kapiji otvorenoj ka stepeništu. Zanimljivo: stepenice odražene u zrcalu uspinju se umjesto da vode nadole. Da vidimo… Ono što bješe desno odražava se nadesno, ali za ovakvo nešto nikada nisam čuo: ono što je okrenuto na dolje da održava na gore… I, da. Ne odražava mene…

Pružam ruku ka zrcalu. Pitam se nije li ono neka vrsta prolaza. Dodirujem hladnu glatku površ. Čvrsta je, nepropusna. Ni traga tajnim vratima iz ove odaje, odaje zrcala. Skoro da sam povukao ruku, razočaran, kada smotrih nejasan pokret u dubini ogledala. Kao da se iz ničega uobličila, blijeda, koščata šaka, dodirnula je moje prste. Žmirkam uvjeren kako je riječ o pričinu. ako i jeste, ubjedljiv je, jer, ta me ja šaka zgrabila i povukla na drugu stranu. Osjetio sam nešto nalik na peckanje, ništa više. A opet, nekako lakši, kao da sam se riješio svojih tereta, strahova, obmana, osvrnuo sam se natrag: vidim sebe kako stojim ispružene ruke, iskolačenih očiju, ukrućen poput kipa… Nisam se pretjerano dugo odmjeravao – nešto, ona ruka, povuće me naprijed, uz stepenice. I ne samo ruka. Pripadala je nejasnoj, visokoj figuri zaogrnutoj u sjenke. Dugo mračno stepenište odjekuje izgubljenim glasovima, muškaraca i žena, bezbroj glasova, molećivih, mekih… Oni ne upozoravaju, prije prizivaju… Bez otpora, podložan, sežem, korak za korakom, sve više i više, stepeništem kojem nema kraja… Kao da osjeća moju nelagodu on se povremeno osvrće. Ohrabruje me. Na tom blijedom duguljastom licu usta bez usana šire se u nešto nalik na osmijeh, duboki prorez kao zasječen sabljom. A oči, mračne su, duboke poput zdenca… I opojne… Šapuću. `Hajde, još samo jedan korak… Ne boj se…` Ne bojim se. Predan sam… Potpuno. Slušam, gledam, mirišem, ćutim… Nekako, kudikamo sam svjesniji sebe, onoga oko sebe, nego ranije… Otvoren sam, konačno, mislim… Ako uopće mislim…

Nazirem svjetlost povrh stepeništa, kako prozire sjenke. Izlazimo na plato, ne u odaju, pružen u nedogled. Teško mi je nazrijeti obzorje jer svijet je obojen crno-bijelo. Uz to, kao da se neko poigrao i zamijenio crnu i bijelu: nestvarno. On mi ne pušta ruku. Govori. Ne, prije pjevuši. Uvjeren sam kako sam pronašao lovinu, starog grofa. Biće, zapravo, kako je on ulovio mene. Vodi me poput jagnjeta kroz uvrnuti krajolik. Ne opirem se. Osjećam čak izvjesno zadovoljstvo u njegovom društvu. Nepoznato. Sladunjavo. Vodi me kroz prodor oivičen skulpturama. Nazirem letimice kako su isklesane vjerno do boli, nabori odjeće, kao da je kamen zatalasao lahor, drhtavi prsti, lica zarobljena u grču, oči skoro da vide… On pjevuši. Obećava kako će me osloboditi, osjećam, mada, nije jasno kako, od čega… Odnekud znam da su ovo njegova djela, nešto poput uvrnute galerije pomahnitalog umjetnika. U dubini uspavane svijesti cvileći glas me upozorava kako gledam njegove nevoljne žrtve, ljude koje je zaustavio, negdje, pred ogledalom, zatekao ih i vajao njihove strasti, plot, htijenja, dugo, sve dok ih nije uobličio u skulpturu neviđene snage, zanosnu, nepredvidivu, potresnu… Srećom, nisam sklon umjetnosti pa mi nedostaje riječi da izrazim ushit. Aleja `prokletih`… Odveć sam `prizeman` da bi me zavela u cijelosti.

Grof me dodiruje tanahnim prstima, kao od dima, ne kako biste vi to mogli zamisliti, ne izvana, dodiruje me iznutra, ispipava… Šta? Cerim mu se u lice kada vidim njegove širom otvorene crne oči, sve dublje, dublje… On shvata: ja ništa ne želim, moja su osjetila puke sjeni, bez cilja, poretka, namjera. Jedina strast koja me održava živim jeste uloviti njega! O, stari moj, kako bi izgledala ta skulptura: nas dvojica spleteni u grču, davitelji, grebemo, grizemo, do kraja svijeta… On nastoji uzmaknuti od mene, ali, nekako, ne može to učiniti. Njegova igra… Ipak, ne može je poreći. Pružam ruke ka njegovom vratu. Osjećam kako se smrzavam iznutra, pokreti kao da nisu moji, noge kao da nemam… Počelo je… Kez na mome licu izgledaće jezovito, baš kao da ga je isklesao Rodin. Oho… On se trza poput ribe u plićaku. Ali ne odlazi. Stežem ga čvrsto u zagrljaj dok vaja moju posljednju preostalu strast, sav moj život sažet u tek jednom htijenju: dočepati se starog grofa… Zurim u te bezdane oči i znam da ćemo uskoro svršiti kao dinamični kip u aleji, dvojica smrtnih neprijatelja spleteni u posljednjem osvetničkom činu… Ne pjevuši više. Misli mi čile iz glave. Gotovo je… Lovac i lovina, tako bih nazvao skulpturu, ništa više…

Izvjesnog Van Helsinga pronašli su u kuli zapuštenog dvorca, negdje u dalekoj, mračnoj Transilvaniji (isprva pomislih kako se zemlja tako egzotičnog imena nalazi u Africi). Taj gospodin znan je bio u izvjesnim krugovima kao neka vrsta istraživača, nekromanta, izlječitetlja opsjednutih, štovaoca Mesmerovih metoda, kabalista i, kako reći, čovjeka koji se za života bavio misterijem kakav uglednom građaninu ne samo da ne dolikuje, nego taj o stvarima izmaklim iz prastarih mračnih, ako ne i legendarnih vremena, i ne misli uopće. Kažem, za života, jer Van Helsinga zatekoše mrtva cigani u sumračnoj odaji, kako sjedi pred razbijenim ogledalom. Isprva su mislili da je riječ o zabludjelom lutalici poput njih, zaspalom možda po sjedećki. Ali, njegovo tijelo već bijaše zahvatila mrtvačka ukočenost, tako da su ga morali sahraniti kako ga nađoše. Ne mogu ne zamisliti tog nesretnika kako sjedi u vlastitom grobu… Ova tužna priča, ako ne i zagonetna podstakla me je pisati neobičan roman. Malo sam istraživao, i, vidite, u tom su kraju znane legende koje izmiču zdravorazumskoj svijesti građanina Evropejca… Naslovio sam rukopis kao “Drakula”, ne baš znano kao preporuka čitaocu, ali dragi prijatelju, razumjećete kako je riječ o radnom naslovu, koji kao izdavač možete mijenjati ukoliko nađete za potrebno…

B. Stocker