Kiša… Samo mi je još kiša nedostajala! Krupne kapi dobuju po šoferšajbi. Gasim motor. Osluškujem slijedeći djetinju naviku: nastojim uloviti ritam, didaskalije, fuge, dakle tajanstvenu melodiju… Oduvijek mi se činilo da se kiša ponaša, hoću reći pada u skladu sa naumom velikog, neznanog skladatelja, tamo negdje iza… Tamo negdje iza uzdiže se mrko kupasto brdo smješteno na pozadinu od ljubičastog neba, uokvireno munjama. U ovom olujnom sumraku ono, brdo, je već mračno kao da je isječeno iz duboke noći. Moj čarobni brijeg… Palim motor. Mašina brunda, kevće, potiskuje olujni krešendo… Krećem zavojitim putem namotanim oko brda poput zmije, sve do vrha. Jedva nazirem blijedu traku usječenu u noći. Stoga vozim polako. Ko bi konačno žurio dospjeti kamo idem? Automobil mili poput bube: na tren umislim kako se prevelika ruka diže iz tame i drobi njegov metalni skelet. Grč u stomaku… Ipak vozim dalje…
Na vrhu… Zgrada dominira ogoljenim brdom: mračna citadela sazdana kao da je graditelj očekivao vojne da nasrću na njene bedeme. Utočište. Izlazim iz automobila. Kiša se slijeva niz moje lice. Jednostavna je, zgrada… Goli visoki zid, prozori usječeni kao puškarnice… Besmisleno brojim spratove: šest. Uočavam kapiju. Prilazim do rešetke. Cimam je. Tupi zvuk tandrče gore-dole. Nigdje zvona… Proturam ruku do vrata od mrke hrastovine, udaram o njih šakom. Ništa… Grom udara negdje blizu zaglušivši me potpuno. Lica priljubljenog uz rešetke mislim kako ću ovu noć, izvjesno, provesti smočen na zadnjem sjedištu moga automobila.
Okrećem se ka automobilu – jedva da ga nazirem kroz kišnu zavjesu. Škripa… Iza leđa. Kao da strugom brusite kamen.
– Vi ste trebali?
Kroz otškrinuta vrata posmatraju me dva svjetlucava oka. Ispred njih nazirem od lica samo šiljati nos. Zdravo, Pinokio… Prekorjevam se zbog zlobe što mi je izmakla kontroli i naglas kažem:
– Doktor Vasiljević… Ja sam doktor Vasiljević. Dogovorio sam sastanak sa ravnateljem klinike…
Vratnice se pomaknuše unazad.
– Priđite bliže da vas pogledam.
Oči u oči, sa rešetkama između, zurimo jedan u drugog. Onaj šiljati nos krasi neobično lice, složeno poput pješčanog sata… Oči svjetlo zelene, prozirne…
– Isprave, molim…
– Ne bismo li upoznavanje mogli obaviti unutra? – gunđam pretresajući džepove u potrazi za lisnicom – Mokar sam do gole kože…
– Isprave, molim… – ponovi neumoljivi unjakvi glas.
Konačno pronalazim lisnicu. Proturam osobnu iskaznicu kroz rešetku. Čovječuljak s druge strane pažljivo je zagleda, čita, povremeno podiže oči i gleda pažljivo kao da me secira.
– Vi ste doktor Vasiljević?
– Već sam to rekao, dva puta! – odbrusih nervozno.
– Da, vidim… Ne uzbuđujte se, sada ću pozvati ravnatelja. – zalupi mi vrata pred nosom. Ostavio me je sama vani, da kisnem. I, da, naravno, da bijem šakama o tvrdu hrastovinu…
* * *
– Dugo ste čekali? – doktor Morgan zvučao je ljubazno.
– Oh, ništa vrijedno spomena… – slagah. Za mnom su ostajale barice duž predvorja. Ipak, nisam želio da kolega uživa u mojoj jadikovki zbog jednočasovnog čekanja na kiši. Bio sam uvjeren da me je namjerno ostavio vani tako dugo.
– Znate, procedure… – slegnuo je koščatim ramenima tako da mu se ćelava glava potpuno slegla među njih.
– Ma da… – promrmljao sam neuvjeren. Njegova ćela nalikovala je, gledana odozgo, na pistu… za muhe?
– Znate, morali smo provjeriti autentičnost vaših isprava… Ovo je zatvorena ustanova. U nju je teško ući, još teže izaći…
– Pretpostavljam da ovo izaći važi samo za naše goste…
– Naše? O, već ste se privikli, a niste ni počeli raditi? – zlobno je dobacio. U uglovima usana mu je zatitrao osmjeh.
Usta kao u grabljivice…
– Pa da! Zašto da ne!? – rekoh naglas. Kamo idemo?
– Na sprat… – odmahnuo je rukom neodređeno. Tamo su naše kancelarije i sobe. Pokazaću vam… – pred nama stepenice i nova rešetka.
– A prizemlje?
– Prijem, ambulanta, kuhinja, uglavnom bezopasno… – odgovorio je. Petljao je sa svežnjem ključeva tražeći pravi…
– Mnogo ključeva? – upitah radoznalo.
– Mnogo ključeva za mnogo vrata… Morate se na to privići. Svi su spratovi odvojeni jedan od drugog. Sve sobe zaključavamo… – uzdahnu.
– Tako? Naši pacijenti, zar su opasni?
– Kako kad… Ponekad ih spopadnu napadi bijesa… Zna to biti gadno. – Doktor Morgan vidno zadrhta.
– Ah, stigli smo! – otvori vrata, peta s lijeve strane sjenovitog hodnika. – Vaša kancelarija. Iz nje ulazite u sobu.
Čista, bijelo okrečena prostorija. Jednostavan radni sto. Ležaj za pacijente. Ormar, police… Ništa posebno.
– Hoćete se raspremiti u sobi?
– Ne, nisam ponio kofere. Možete poslati nekog po njih? – pružio sam mu ključeve automobila.
– Oh, oprostite! – djelovao je zbunjeno – Zaboravio sam… Berker! Berker! Gdje ste, čovječe!?
Berker se pojavio odmah, kao da je čekao negdje u sjenci da ga doktor Morgan pozove… Pogrbljen tip, širokih leđa, opuštene gubice na kvrgavom licu. Neuredna kosa padala mu je preko čela, ušiju, sva ućebana, prljava, masna…
– Zvali ste me, gospodaru? – promukli se glas dokotrljao iz njegovog ždrijela.
– Da, Berker… – doktor mu pruži ključeve mog automobila. – Molim te, donesi ovamo stvari moga kolege. Doktor Vasiljević… Njegovo je ime Vasiljević… Razumiješ?
– Razumije! Nosi! Berker poslušan! – neobični stvor sunu rukom ka ključevima i oni nestadoše u njegovoj zamašćenoj odjeći. Obrnu se na petama i otkasa van.
– Šta to bi?
– Ah, niko poseban… – Morgan zagladi ćelu. – Na izvjesni način i on je ovdje na brizi. Mada, ponekad je koristan. Čisti, pere, prenosi teže stvari… Moj prethodnik tvrdi da je nekada bio čuvar u ovoj ustanovi…
– Čuvar?
– Bilo je to davno…
– Vi ste dugo ovdje? – upitah nesigurno…
– Skoro trideset godina… Keltski odjel… Gdje ste specijalizirali slavistiku?
– Moskovski univerzitet, u klasi profesora Tihonravova1…
– Uzmite mantil… – izvadio ga je iz plakara.
– Zašto?
– Namjeravam vam pokazati o čemu ste učili.
– Odmah!?
– Ne odgovara vam?
– Nikako! Polazim! – svukao sam prokislu jaknu i prebacio bijeli mantil preko ramena…
* * *
Treći sprat dijelile su dvije rešetke, preko hodnika. Između čuvari. Naoružani palicama, munjobijom (tako smo na faksu zvali džepni elektro-šok), bičevima? Tri visoka tipa, snažna, tupih mračnih lica… Doktora Morgana su pozdravili gotovo u stavu mirno.
– Na ovom spratu smo smjestili slavenski i keltski odjel. Iznad nas su antički odjeli, Grčka i Rim, ali i iz starije dobi, posvećeni pelaškoj i krećanskoj kulturi, narodima megalita… Na samom vrhu, cijeli sprat, odredili smo za drevnu arijevsku Indiju…
– Lijepo… – rekoh nesigurno… – Ali, čini mi se da neko nedostaje…
– Oh, ne… Mislite na odjel za germanistiku, svakako… – reče dok je otključavao bravu na rešetci.
– Da… Čitao sam zanimljive oglede što su ih zapisali Gronbech i Hefler2…
– Uđite slobodno… – pokaza rukom niz hodnik – Vidim da svoje zanimanje niste ograničili samo na slavenski panteon.
– Ma da… U biti sve je to jedna velika priča, na ovaj ili onaj način: Svetovid, Odin, Lud, Dagda3, vrlo su slični, ako ne i samo varijacije na jednu veliku temu iz prapostojbine arijevskih plemena.
– Zanimljivo… Ko bi vam sporio… – koračao je ispred mene kraj niza okovanih vrata.
– Na stranu moje teorije, zašto ste ispustili germanski odjel?
– Nismo.
– Niste?
– Ne, nikako! U podrumu je.
– U podrumu?
– Posebne bezbjednosne mjere, znate… Dolje ne ulazimo ovako, kao na druge odjele. Doktor Magnusen i ja znamo polovinu koda za otključavanje blindiranih vrata. Nikada ne idemo tamo sami… Ne samo liječnici, hoću reći. Silazimo u podrum samo u pratnji čuvara.
– Tako je opasno!?
– Oh, naši su pacijenti dolje proprilično neuravnoteženi… – priđe do zelenkastog paravana: odmaknu ga u stranu. – Ovdje je elektro-šok, tuševi i sve drugo što ćete trebati…
– Neuravnoteženi? Želite reći agresivni, nasilni i slično, slutim…
– Nasilni, nasilni… – dobri doktor uzdahnu – Ne biste vjerovali…
– Nisam znao da je u Utočištu takvo stanje…
– Oh, dragi moj Vasiljeviću, pa nije to nešto neuobičajeno za umobolnicu. Što ste vi očekivali? Fini čisti posao sa malko ćaknutom gospodom, ne!?
– Ne baš… Ne postoje fini i čisti poslovi u psihijatriji… Međutim, mislio sam da su svi opasni pacijenti zbrinuti u Ambisu.
– Ma da! U pravu ste! Znate li da sam sarađivao u timu koji je utemeljio Ambis.
– Stvarno?
– Da, da… Već smo prije nekih četiri desetljeća shvatili kako moramo odvojiti neke od naših pacijenata, ili gostiju kako ih naše kolege zovu.
– Ambis je ustanova sa visokim stupnjem obezbjeđenja.
– Svakako, Vasiljeviću. Tako mora biti. Kako biste inače postupili sa tipovima poput Fomorijana, nekada mojih pacijenata, sinovima Musepla ili Hrimovom družinom4? – povuče me za rukav da ga slijedim.
– Nisam nikada bio tamo, ali posjetio sam Zvjerinjak.
– Ha, to bi bilo nešto! Dođite za mnom pogledati vaše pacijente. – najbliža vrata tik ispred nas. – Taj Zvjerinjak nije mjesto za psihijatra. – unese mi se u lice. – Šta ste tražili tamo?
– Ne znam ni sam… – odmaknuh se od njega za korak. – Kako god bilo je to neobično iskustvo, vidjeti sve te zvijeri. Znate, Fenri, Zemaljska zmija, Sfinga5…
– Iskustvo? Mogu misliti! – okrenu ključ u bravi. – Uđite, hajde… – otvorio je vrata. Iza njih potpuni mrak.
Zakoračih u ćeliju nesigurno. Kroz tamu uočih nejasne kabaste oblike. Stenjanje. Iz ugla. Doktor Morgan stajao je tik iza mojih leđa i dahtao mi u uho.
– Ovaj ovdje, njemu godi samo potpuni mrak. Izlaganje svjetlosti duboko ga uznemirava…
– Volos6, zar ne? – primjetih.
– Da, kolega, Volos…
– Ko to ide!? Izgubljene duše!? – duboki glas odjeknu ćelijom poput zvona, kao da je sama ćelija zvono. – povukosmo se do vrata.
– Nikako, poštovani… Još ne! – odgovori Morgan. – Samo smo navratili vidjeti kako ste danas…
– Danas!? Juče, sutra? Šta mari… – zvonjava se utiša do promuklog bubnjanja negdje u pozadini čujnog.
Morgan me izgura van i zatvori vrata. Brzo ih zaključa:
– Danas nije raspoložen za razgovor. Nisu mu se dopali elektrošokovi od prekjuče.
– Zašto elektrošokovi?
– Recimo da nismo imali na raspolaganju stručnjaka pa smo se snalazili kako znamo i umijemo. Ali, sada ste vi tu… – doktor Morgan me pogleda značajno.
– Tako… Šta je skrivio?
– Asocijalno ponašanje, napad histerije, manija proganjanja, šta biste još htjeli?
– Ovaj, samo to?
– Recimo da je ove simptome, i druge, ispoljio tokom redovite sesije… Nasrnuo je na Svaroga. Ko zna šta si je umislio…
– Da, ko zna… – prišli smo vratima preko puta. Mislio sam kako razumijem Volosov gnjev. Sam u tami morao je posvuda vidjeti urote.
– Ovaj ovdje najzanimljiviji je slučaj. – reče Morgan dok je otvarao vrata.
Sred ogoljene ćelije, prostrane, na tri stolice, okrenuti jedan ka drugom sjedili su trojica visokih ljudi, odjeveneih u bijele kute, do koljena… Tiho su mrmljali: nisam uspijevao razabrati šta. Oni, međutim, na nas nisu obratili pažnju ni kada smo im prišli na korak. Ako su razgovarali bio je to najčudniji razgovor kojem sam prisustvovao: razgovor u krug, tako reći…
– Staroslavenski… – primjeti Morgan…
– Staroslavenski je zapravo skupina prilično razruđenih jezika, doktore…
– Pa, eto, takvo nešto… O čemu govore?
– Iskreno, ne znam. Jedva da razumijem poneku riječ. Čini mi se besmisleno…
– Ptičji jezik? – nasmija se Morgan.
– Da, ptičji jezik… – uzvratih osmjehom. Odavno nisam čuo da neko spominje jezik bogova, u naučnim krugovima više metaforu nego činjenicu.
– Nego, rekli ste: ovaj ovdje je najzanimljiviji slučaj? Ovdje su, kako vidim trojica…
– Kolega, kolega, posumnjaću u vašu stručnost! – Morgan klimnu glavom – osmjeh mu je blijedio na licu.
– Oh, nije zar?
– Jeste, to je on, ili oni, kako god…
– Nebesa, Triglav!
– Nekada i jeste boravio na Nebesima, ili nečemu sličnom… Sada…
– Sada je moj pacijent…
– Hoćete li pokušati postaviti dijagnozu, onako na prvi pogled?
– Mogao bih… Da, zašto da ne!?
Pažljivo sam osmotrio tri lica zadubljena u nemoguću konverzaciju. Bezvremena lica, ni stara ni mlada… Oči šaraju, lijevo, desno, kao da su razroki, svako na svoju stranu.
Tanke usne pomjeraju se neprimjetno dok mrmljaju. Riječi, nepovezane, kao da ponešto nedostaje, čak i slogovi… Pokušavam slušati svu trojicu odjednom, kao cjelinu: i da, to je to! Zajedno, riječ, slog, od sve trojice pomalo i tu smo, skoro suvisle rečenice. Nabrajalica, kao da nabrajaju sve što postoji pod nebesima…
– Znam! – rekoh.
– Dakle? – doktor Morgan me pogleda s neprikrivenim zanimanjem.
– Očito, podvojena ličnost, autizam i, možda, ne usuđujem se reći…
– Bravo, do sada tačno, recite, hajde! – nastojao me je ohrabriti Morgan.
– Eto, vidite, mislim da autizam nije prava riječ. Oni djeluju kao da su se, atavistički, vratili u psiho-fizičko stanje, ili se vraćaju, s početka vremena, svega… Kako su oni bogovi, kako oni jesu bog, pretpostavljam da nazočimo stvaranju svijeta, da slušamo jezik stvaranja…
– Bravo, kolega! – Morgan je aplaudirao s nesmiljenim žarom. – Bravo! Vaš prethodnik je ovaj poremećaj imenovao kao Triglavov kompleks7.
– Triglavov kompleks, zanimljivo… – istovremeno sam se osjećao ponosito, jer sam pogodio dijagnozu, i osujećeno, jer ona nije ništa nova…
– Ukoliko ste dobar liječnik, makar koliko ste dobar dijagnostičar, ko zna… Možda unesete malko vedrine u samotne živote naših pacijenata. Nije lako liječiti bogove, ne nikako.
Mislim o Triglavu, i drugima zbrinutim u Utočištu. Zbrinutim, zatočenim, tako nekako… Slijedim Morgana nazad u moju sobu. Istinu je rekao: nije lako liječiti bogove… Kako se nositi sa njihovim opsesivnim kompleksom više vrijednosti, uz to osujećenim… Junak moje omiljene televizijske serije uobičava reći: Ništa ne može zamijeniti držanje uzdi8… U tom slučaju nade za izlječenje nema… Oduzeli smo im moć, slavu, svukli ih sa prijestolja u sumračne čelije umobolnice… Konačno, zašto da ne!? Ima li razlike između palog božanstva i luđaka? Između apsolutne moći i potpunog ludila? Mislim da nema. Ideja! Znam što ću sa Triglavom. Prikopčaću ih svu trojicu zajedno na elektro-šok pa ćemo vidjeti što će se desiti… Morgan se okreće ka meni: smješi se kao da pogađa o čemu mislim – usne kao da ih je žilet isjekao. Tako i na mom licu, i na mom licu…
1. – Tihonravov: zapisao “Ljetopise ruske”
2. – Gronbech i Hofler: Willhelm Gronbech ispitivao je u Germana shvatanje božanske mane, žrtve i obrede. Otto Hofler objavljuje knjige o kultnim tajnama i udruženjima germanskih ratnika, obožavanju pokojnika i ljudskim žrtvama
3. – Svetovid, Odin, Lud, Dagda: vrhovna božanstva slavenskog, germanskog, te gelskog i britskog panteona
4. – Fomorijani, sinovi Musepla i Hrimova družina: sile tame u gelskoj i germanskoj mitologiji (Hrim bijaše vladar divova)
5. – Fenri, Zemaljska zmija, Sfinga: mitske zvijeri, vuk iz Ragnaroka, Midgard zmija što opasuje svijet Germana i antičko čudovište, križanac lava, orla, zmije i čovjeka-žene
6. – Volos: slavensko božanstvo podzemnog svijeta
7. – Triglav: najviše štovani bog Pomorana. Ima tri glave jer vlada trima kraljevstvima, nebom, zemljom i paklom. Triglav predstavlja rijetkost u paganskim božanaskim panteonima jer u sebi sadrži uobičajeni trijumvirat
8. Jean Luck Pichard, kapetan NCC Enterprise u tv seriji “Zvjezdane staze”
