Dušan Paučković – RAVAN
(Portalibris, 2019, 2020)

NIKO NIJE POBEGAO OD SMRTI
Piše: Vladimir Kolarić
U trilogiji Ravan Dušana Paučkovića (Portalibris, 2020) u prostor fantastike ulazimo kad i u prostor smrti: ovde dočarana fikcijska kosmogonija granicu između različitih svetova, stvarnosti ili nivoa stvarnosti, odnosno raslojenost stvarnosti motiviše upravo smrću. Svetovi koji nisu ovaj naš svetovi su u koje, nečijom voljom ili ne, stupamo posle naše ovozemaljske smrti. A ti svetovi nisu prostori nagrade i počinka, nego nove borbe, sa suštinski neizvesnim i ne sasvim poznatim ciljem, a o ishodu da ne govorimo.
Fikcijska kosmogonija ovog romana, takođe, nije zasnovana na nekom postojećem mitskom sistemu, niti koketira sa bilo kojim oblikom pseudoreligioznosti i pseudomisticizma, već je upravo samo to – fikcijska. Što u prvom redu znači da služi izgradnji jednog fiktivnog, imaginarnog sveta sa funkcijom modela, koji, pored toga da nas zabavi, valjda treba da nam kaže nešto baš o ovom našem svetu, i o nama samima.
Ovde sve i počinje u našem svetu i često se u njega vraća, ali i fantazijski svet Ravni, treće dimenzije stvarnosti „u koju dolaze samo odabrani“ svojim zakonitostima težnje za moći, bilo institucionalnom, psihološkom ili spoznajnom, ne odstupa mnogo od zakonitosti ovog nama poznatog sveta, što – kako se svakodnevno uveravamo – u zlu leži. Taj svet je takođe podložan promeni, razaranju, mržnji i sukobima, koji imaju značajne implikacije na svet koji smatramo poznatim i „svojim“, ali u koji svako malo grunu sile koje teško možamo da objasnimo našom krhkom spoznajnom aparaturom. Najpre kad slutimo da te sile ponajviše dolaze iz nas samih, tog najvećeg i najzagonetnijeg od svih bezdana stvarnosti.
Preplićući različite svetove i linije priče, različite vremensko-prostorne tačke koje obuhvataju gotovo čitavu ljudsku istoriju, ovaj roman, i to relativno pregledno, uspeva da stvori utisak multidimenzionalnosti i multiperspektivnosti našeg sveta i naše svesti, onaj trepet neizvesnosti u istinski lik stvari kojim je dobra fantastika uvek bila blagoslovena.
Ravan: Podnebesje predstavlja drugi deo planirane trilogije (prvi je, pod naslovom Ravan, ojavljen 2019), koji ne samo da razrađuje i ka novim mogućnostima otvara prilično originalno koncipiran fikcijski svet dela, nego pokazuje i zavidan napredak u izvođenju složenog pripovedačkog zadatka ovog još mladog autora. Pokazani osećaj za kombinatoriku i strukturu, uz kontrolu nad rečenicom i narativnim tokom, pružaju mogućnost daljeg napretka, koji bi svakako doprineo poboljšanju poetičkih standarda našeg žanrovskog pisanja. Koncept i poetička kosmogonija ovog romana, takođe, otvaraju se ka intermedijalnosti i gotovo pozivaju na transpoziciju u druge medije, uključujući i video igre.
Pored zadovoljstva koju donosi čitanje istinske fikcije, koja nije tek alibi za promovisanje ove ili one ideologije ili puke komercijalne motive, ovaj roman nas, u osnovi nimalo nežno, suočava i sa činjenicom da „niko nije pobegao od smrti“, ne nudeći lažne utehe ali ni očajanje; i što je najvažnije, ostavljajuči prostora za tajnu, koju nijedna fikcija, ako je istinska, ne može progutati.