Ljubičasti oblak (The Purple Cloud, 1902), M.P. Shiel; “Penguin Classics”, Penguin Books; London, 2012

 

Metju Fips Šil (1865-1947) je generalno nepoznat i u suštini nevelik autor, osim u krugovima koji vole da se zanimaju nešto opskurnijom žanrovskom literaturom. Zato je valjda i prirodno da ga danas, 65 godina nakon smrti, prati daleko veće priznanje nego za života i poslije 25 objavljenih romana. Recimo, kad je uspio prodati svoj najpopularniji naslov, Ljubičasti oblak, 1901. godine, izdavač Chatto & Windus ponudio mu je samo 70 funti. Istovremeno je izdavač redovno isplaćivao po 10,000 funti popularnom piscu romansi kao što je onomad bio Hol Kejn (Hall Caine). Zbog toga je Kejnovo književno ime danas skoro u potpunosti neprepoznatljivo, dok Ljubičasti oblak trenutno živi u četiri, ako ne i više, tzv. specijalnih izdanja sa predgovorima poznatih ljudi iz žanra: Brajana Oldisa (za Nebraska Press), Brajana Stejblforda (za Tartarus Press edition de luxe) i S.T. Džošija (za Hippocampus Press).

Ovo definitivno Pingvinovo izdanje iz prošle godine ekstenzivno je uredio profesor Džon Saterlend, sa detaljnom Šilovom biografijom i blizu 200 fusnota koje nam pomažu da se izborimo sa pravom erupcijom egzotičnog viktorijanskog teksta napisanog narativnim stilom koji će dvadesetak-trideset godina docnije postati poznatiji kao ono što je Vilijem Džejms, Henrijev brat, 1890. imenovao “tokom svijesti” – a čiji će pioniri navodno biti Džejms Džojs i Virdžinija Vulf.

Ljubičasti oblak ne samo što nema standardno označena poglavlja, nego su sva odvajanja u naraciji načinjena samo kako bi se stvorila artificijelna pauza za čitaoca, a što je inače odrađeno prilično nemušto s obzirom da bezmalo svako odvojeno “poglavlje” bukvalno proističe iz posljednje rečenice prethodnog. Pomenuti roman Šil je započeo s velikim naporima i prostodušnom namjerom da zaradi novac, te njegov tekst i treba da se čita onako kako je napisan – nagonski; na mahove kao roman, na mahove kao šekspirijanski sonet, a katkada i kao fantazmagorična pustolovina ili enciklopedijska odrednica.

Avaj. Izgleda da u apokaliptičnoj literaturi postoji inherentni sadizam koji pomnim degradacijama ljudskog stanja nedvosmisleno ima moć da privuče doslovno sve imaginativne ljude. Zato manjkavosti Šilovog romana mogu biti velike ili pak nepostojeće, a što sve zavisi od dobroćudnosti njegovog čitaoca. No i pored svih problema na koje možete naići u ovom slučaju, kvalitet djela je neosporan, u smislu da, ako već odlučite da se pozabavite određenom vrstom literature, Ljubičasti oblak mora postati obavezno štivo, ništa manje nego što je to Defoov Robinzon Kruso.

U ponoć 23. aprila protagonista romana, Adam Džefson, stoji na uzvišenju Hempsted Hil i gleda kako prazni London proždire vatra koju je sam izazvao, i pritom – tačno kao u filmu Apokalipsa sada – pjevuši melodiju Vagnerove opere, “Walküren-ritt”. Ova slika je čudesna baš zato što je detaljna, suluda i dozlaboga emotivna. Nešto kasnije će napisati: “Spaljivanje gradova je kod mene najedanput postala navika toliko opčinjavajuća – a s tim i daleko više ponižavajuća – nego što je opijum to ikada bio nekom pušaču.”

Da, London je potpuno pust grad, ili, ako već hoćete, do balčaka je ispunjen leševima, a Adam Džefson je jedini živi čovjek na planeti Zemlji. Iako u sceni spaljivanja Džefson sebe namjerno postavlja kao Nerona u onoj lažnoj istorijskoj slici bolesnog rimskog tiranina koji svira harfu dok gleda kako gori najveći grad, Adamov hir i te kako ima smisla baš zato što se u tom trenutku radi o vapaju usamljenog čovjeka – jer jedino tolika buktinja može privući pažnju drugih preživjelih, pa čak i svemiraca, ako i njih uopšte ima. Nasuprot tome, Džefson je, čim se domogao Engleske, proveo više od šest mjeseci uzaludno obilazeći rudnike u potrazi za živim ljudima.

Ljubičasti oblak je knjiga napisana u razdoblju (1900/1901) kad je Zapadni živalj bio preokupiran i neistraženim oblastima Arktika, a za kog se, zahvaljujući šarlatanima kao što je bila Madam Blavatski, mislilo da krije tajne civilizacije, raskošne doline i tople okeane. Zato Adam prilikom slične ekspedicije na brodu Boreal – inače, sasvim inspirisane knjigom o propaloj ekspediciji Norvežanina Fridjofa Nansena, Na dalekom sjeveru, objavljenoj 1896. – na samom kraju puta zaista otkriva toplo more. Ljubičasti oblak koji mu se stalno nalazi iza leđa u stvari je oblak hidro-cijanida izbačenog iz vulkanske erupcije veće i od erupcije Krakataua (1883), i dok otrovna smjesa obilazi planetu i truje stanovništvo na svim kontinentima, Adam Džefson pokušava da pronađe izlaz sa Sjevernog pola.

Dabome, prvih 50 strana uredniku kao što je Saterlend važe za najbolji dio teksta, dok drugima one mogu da posluže kao test strpljenja. Naime, Ljubičasti oblak krasi nekolicina tzv. lažnih početaka sve dok se lagano ne iskristališe u zbilja nesvakidašnje djelo. Komplikovani autorov “predgovor” romana opisuje kako je u ruke M.P. Šila došao rukopis izvjesnog doktora koji je, prilikom hipnotičkih seansi sa pacijentkinjom u rasponu od nekoliko godina, uspio da zapiše (neke) njene kontakte sa ljudima iz budućnosti – prema čemu ispada da roman koji ćemo čitati – Ljubičasti oblak – treba da predstavlja nešto što će se očito dogoditi u našoj budućnosti. Sama premisa već na početku kao da želi da odbije čitaoca.

Ovaj predgovor dakako da nema nikakve veze sa Ljubičastim oblakom osim što je poslužio autoru da na isti fazon proda još tri romana sa sličnom tematikom (druga dva romana u “trilogiji” su: Gospodar mora i Posljednje čudo, ali očito nijedan nije dorastao Oblaku). Štaviše, njegov najprodavaniji roman u karijeri ostaće Žuta opasnost (1898), tezga o svjetskoj dominaciji Kineza. Napisan je u eri kad su se u ratobornoj Britaniji, na vječitoj političkoj klackalici sa Njemačkom, ovakve rasističke petparačke priče o budućim ratovima najviše i čitale (slične fin de siecle romane napisali su i H.Dž. Vels i Džek London).

Dakle, izbjegavši ljubičasti oblak cijanida, Adama Džefsona će poslužiti sreća da pronađe Boreal na kom je sa još sedamnaestoricom ljudi doplovio do Sjevernog pola, i prvo mjesto gdje će se iskrcati biće Norveška. Kao i na drugim brodovima koje će usput sresti, shvatiće da ni u Norveškoj stanje nije ništa drugačije – žitelji su mrtvi i, zahvaljujući otrovu koji ih je pobio, savršeno prezervisani.

U Engleskoj će, bez ikakvih prepreka moralnog društva, njegova ekscentričnost najedanput da preraste u megalomaniju. Obučen u odeždu sultana, Adam će uzeti sav eksploziv iz rezerve oružja u Vuliču i njime spaliti čitav London.

Poriv da razvaljuje gradove ubrzo će postati navika – vrisak gnjeva zbog svekolike klaustrofobije na pustoj zemlji. Tako će Adam tokom narednih sedamnaest godina uništavati čitave nacije i živjeti u piromanskom raju, sve dok ne upozna još jednog preživjelog, mladu damu u Istanbulu, što je sasvim normalno jer je i sam Šil bio poznat kao čovjek koji voli djevojčice. Zbog seksualnog napada na dvanaestogodišnju poćerku u zatvoru je proveo sedamnaest mjeseci.

Šilova priča u romanu nije konzistentna niti je simetrična, a naročito ne na početku. Ono o čemu autor više brine jeste proza poetskog zanosa koja na mahove služi samo kao intelektualni dekorum, ali uostalom, kao i ludilo glavnog i jedinog junaka, ono će uskoro garantovano ophrvati svakog strpljivog čitaoca. Probijajući se kroz Ljubičasti oblak steći će se utisak da je pisac posjedovao vrhunsko znanje o geologiji, mineralogiji, hemiji, arhitekturi, medicini, klasicima, rudarstvu i o astronomiji – iako, u stvari, on nije imao obrazovanja osim onog u kolonijalnom internatu (rođen je na Zapadnim indijskim ostrvima). Međutim, Šil je bio nepopravljivi autodidakta sa nesvakidašnje perceptivnim umom, tako da je uskladišteno znanje uspješno crpio sa otvorenih polica u Ovalnoj čitaonici Britanskog muzeja. I odista, ovaj roman je proizvod velike Ovalne čitaonice (koju je Tekeri zvao “mozgom Londona”) ništa manje nego što je to bio i Marksov Kapital.

Kao tekst, Ljubičasti oblak postoji u tri verzije. Kad je izdavač prihvatio da ga objavi, isti je prethodno serijalizovan od januara do juna 1901. u mjesečniku Royal Magazine. Samo što je umjesto devet planiranih nastavaka, Oblak naposljetku izišao samo u šest, ozbiljno obogaljen i uprošćen, bez pomenutog “predgovora” i dijelova koji su izdavaču izgledali pretjerano poetični i u suštini nepokretni. Autorova verzija objavljena je u septembru iste godine u jednom tomu i taj manuskript je priređivač, Džon Saterlend, odlučio da publikuje u ovom Pingvinovom izdanju. Ipak, kad se engleska ljevičarska kuća, Golancz, krajem 1920-ih, zainteresovala za objavljivanje SF-a, otkupila je prava i za Šilov roman koji je autor malo preradio i objavio 1929. U suštini se radi o istom djelu.

Šil je očevidno bio rasistički nastrojen pisac, a što se pogotovo ispoljilo pred kraj života, kao uostalom i kod većine evropskog stanovništva na početku 20. vijeka. To se na trenutke može zapaziti i u Ljubičastom oblaku; u vjereničinom stanu, Džefson će zateći očito nepozvane Jevreje (njih će Džefson vrlo lako raspoznavati i na svakom uglu svakog grada u kom se pojavi) i crnce, dok će grlo njegove vjerenice, kao što se i očekuje, biti prerezano…

Šil je možda doživio duboku starost, ali ne i filmsku ekranizaciju svog romana o kojoj se šuškalo poslije Drugog svjetskog rata. Kao što se navodi u predgovoru Pingvinovog izdanja, taj film je ipak snimljen 1959.g. kao Svijet, meso i đavo (The World, the Flesh and the Devil), glavnu ulogu je tumačio Hari Belafonte i kao što pronicljivo kaže Saterlend – naprotiv, bolje je što je Šil umro prije nego što ga je vidio.

 

 

(tekst je prvi put objavljen u rubrici “Art” podgoričkog dnevnog lista “Vijesti”)