„Reče gavran: Nikad više.“ Edgar Alan Po – iz poeme „Gavran“
Istina, budimo se u noći. Ali, na stranu sujevjerje, ja i moja sabraća nismo zlehude sluge tame. Svjedočim: mi žudimo za svjetlošću. Šestarimo noćnim nebom, neumorni, u potrazi za vatrom zapaljenom u divljini, ili osvijetljenim prozorom neke samotne kuće. Mi smo lutalice što slijede svjetlo u daljini. Znamo letjeti noćima nad zamuklim šumama il` pustopoljinom, zalud, neutažene žeđi. Ali, oh, kada, konačno, smotrimo gdje svjetlost prkosi tmini… Kakva nas samo strast spopadne, groznica u žilama, drhtaji u moćnim krilima, a naši glasovi, glasovi, ore se kroz noć, k`o divlji vjetar, ništa više…
Slijećem do mog prozora kao da se bacam na plijen. Znam da tako činim ne prvi put. Ali, ne sjećam se pouzdano. Nama, mom soju, minuli dani čile iz sjećanja, a o sutra ne mislimo. Prigušena svjetlost dopire kroz teške zavjese, ugodna, nenametljiva. Priljubim kljun uz staklo, ćutke se sladim, leđa okrenutih noći. Ponekad zažmurim od milja. Ponekad, uzbuđen, kuckam kljunom o dreveni ram prozora. Kuckam tiho, tiše… Ponekad poželim ući u tu sobu, i ništa više.
Ta je soba utočište. Oaza sred mrčine. Rijetkost, poput onih svjetlucavih stvari što ih prikupljaju šumske kreštalice. Ipak, čovjek zavaljen u naslonjači djeluje kao zatočenik. Ponekad ulovim njegov pogled. Prazan. Dalek. Ne dubok, nikako… Dalek, kao izgubljen u noći. Iako sjedi u svjetlosti… Nisam to mogao shvatiti. Ja, davljenik nasukan na tom malom ostrvu sred tmaste pučine… Neću tvrditi da razumijem ljude. Da, nama su oni svi isti, blijede hrpe mesa u šarenim krpama. Odnekud znam ukus tog mesa… Ne razumijem, ali, samo tako nemušto sjediti cijelu noć, ne mrdnuvši ni malo… Ili tek malko, glavom, kada kuckam o staklo… Kuckam onda žešće, a on koluta očima, zvjera naokolo, poput malih zvijeri u šumi, pred lovcem. To razumijem, da, ovaj čovjek je plijen.
Hoću ga prestraviti. Lepećem krilima, skačem i kreštim. Ha, eto ga! Steže rukama naslone i ustaje. Buči. Ne shvatam, iako pamtim nešto čovjekovih glasova; riječi, da, riječi… Korača kroz sobu, do prozora, nazad, ka vratima. Ne vraća se, ne vidim ga, ali, čujem škripu: otvorio je vrata, izlazi van. Polijećem. Lagano se uzdižem iznad njegove glave zarivene u tamu, ćutim glasanje pod krilima. I, znam, on je moj. Pazim da me ne vidi. Poput kamena padam mu za leđa, obrćem se u vazduhu i pravo kroz vrata. konačno sam unutra. U utočištu. Letim pravo ka svjetlosti. Lije iz staklenke blizu stropa, zasljepljuje me, i miluje. Spuštam se na drvo, to je mjesto gdje oni odlažu svoje stvarčice. Okrećem se leđima ka blagotvornoj svjetlosti i: on ulazi u sobu. Zna da sam unutra. Vrti glavom, zagleda posvuda, a onda, konačno, sreće moj pogled. Raširenih krila, tako da upijem svjetlosti koliko je moguće, njišem se nad njim. On se njiše poput stabla breze na vjetru. Prekriven sjenkom što je bacam. Sjenka jasno ocrtana, tamna poput noći vani. Sad vidim, sjenka nalik na one čudne drvene znakove što ih ljudi zabijaju u grudi svojih mrtvih. Znam: i on to vidi. Osjećam njegov strah, gnjev, žudnju, i znam, moj je!
