(Drugi deo: distopijska slika društva – književnost i film)[1]
Živimo doslovno pod prinudom beskonačnog napretka.
(Đurić 2009: 11)

Piše: Dragana Bošković
U prvom delu ovog istraživanja naznačeno je određenje termina distopije, jer postoji mnoštvo sinonima u književnoj teoriji (negativna utopija, antiutopija i kakotopija), koji svi zajedno objedinjuju negativnu sliku čovečanstva u projektovanoj budućnosti i/ili sadašnjosti. Negativitet društvene stvarnosti se prikazuje kao loša, ili bolje rečeno – gora slika u odnosu na referentnu sadašnjost. Termin distopija se, stoga, čini najprikladnijim, jer se on sve češće koristi i u kinematografiji kao određenje žanra, a naročito u ovom veku u kojem ova vrsta doživljava pravi procvat i raznolika kreativna rešenja.
U prvom delu distopija se istražuje kao nastavak duge tradicije književnog žanra utopije, pri čemu se taj preobražaj dogodio zahvaljujući određenim društvenim promenama, pre svega, razvoju nauke i naglom ekspanzijom tehničkih i tehnoloških izuma i dostignuća, u čemu se slažu mnogi istraživači (Fraj 1985, Lazić 2003, Jović 2006, Đergović-Joksimović 2009, Muhić 2023). Imajući u vidu osnovna poetička obeležja književnog žanra utopije, jasno je da distopija korespondira kao njen antipod, a filmska ostvarenja uglavnom dosledno transponuju ta obeležja. Kao bazični elementi (dis)utopije u prvom delu istraživanja izdvojeni su vreme i mesto distopije, kao i sredstvo, odnosno način na koji se do nje stiže. Takođe je napomenuto da je Zorica Đergović-Joksimović primetila da se u nekom trenutku u književnosti narativni postupci modernizuju (2012: 372-373), te izostaju neki ili svi od ovih elemenata, što se prenosi i na filmska platna, a što je podrobnije objašnjeno u prethodnom delu studije.
Ovom sažetku prethodnih rezultata treba dodati još i da je pojašnjeno zašto bi bilo funkcionalnije redukovati tipologiju Rejmonda Vilijamsa (1985: 169-185) (dis)utopija sa četiri vrste na samo dve, pri čemu se tako razlikuju distopije koje prikazuju svet preobražen ne/delovanjem ljudskog faktora (u smislu znanja ili neznanja, volje, organizacijom aktivnosti ili pasivizacijom, tj. nedelovanjem u situacijama koje mogu dovesti do pogoršanja, nečinjenjem da se preduprede potencijalno kritične ili nezakonite situacije i stanja društva), a druga vrsta predstavlja svet preobražen spoljašnjim faktorima, tj. nezavisno od ljudske volje ili znanja. To podrazumeva distopije u kojima je prikazano gore stanje u društvu ili čovečanstvu nastalo usled međuplanetarnih katastrofa, invazija ili destrukcije Zemlje od strane vanzemaljskih vrsta, eventualnim kontaktima ili ukrštanjima ljudi sa njima i slično.
Imajući u vidu dugu tradiciju književne utopije, a samim tim i distopije koja se nadovezuje na nju, važno je još naglasiti i vezu ekspanzije distopijskog žanra na filmu u ovom veku. U prethodnom radu istaknuta je činjenica da možda najmarkantniju prekretnicu za kinematografiju predstavlja film Matriks (1999), koji se vezuje za prag novog milenijuma, jer, inače, godina 2000. poseduje ogroman simbolički potencijal koji se, između ostalog, mitološki vezuje za Sudnji dan (Đergović-Joksimović 2012: 371). Ono što je svakako indikativno jeste i činjenica da je taj film čedo Četvrte industrijske revolucije, poznatije kao Digitalna revolucija, a koji je na bioskopskim platnima pionirski prikazao sve moći novih digitalnih tehnologija uposlenih u kreiranje očaravajućih filmskih efekata i, samim tim, pomerio horizont očekivanja publike.
Sumiravši prethodne književnoteorijske zaključke, važno je napomenuti da uspela i (književno)umetnički vredna distopija, kao i ona kinematografska, treba da pruži kompaktnu sliku društva koje želi da predstavi, odnosno da prikaže najrelevantnije elemente na kojima to društvo počiva kako bi opravdala svoju mogućnost održivosti. Dakle, legitimitet i ubedljivost negativne projekcije društva mora da poseduje uzročnost i povezanost društvenih činilaca kako bi na čitaoce/gledaoce delovala održivo, tj. moguće, a samim tim i implicirala kritički stav – u čemu počiva i najveća umetnička vrednost takvih ostvarenja. Upravo se u tome nalazi i najveći izazov distopije – u njenoj sveobuhvatnosti i interdisciplinarnosti jer sabira i mora da uzme u obzir sve antropološke činioce i njihove međusobne veze. Takva potpuna distopija ne bavi se samo društvenim slojevima i dostignućima nauke i tehnologije, nego sveukupnim uticajima i na politiku i ekonomiju, zatim medije, medicinskim aspektima, geopolitičkim kretanjima, pitanjima estetike ili moralnih vrednosti i eventualno, religije. Dakle, uključuje ne samo sociološke, nego i filozofske i psihološke aspekte. Neki od ovih činilaca nisu nužni, ali su svakako važni i funkcionalni, no u susticanju književnih i filmskih ostvarenja u ovom istraživanju izdvojili smo neke od najznačajnijih i najčešćih koji će biti podrobno analizirani: društveno uređenje i vlast, aspekt rada i dokolice, slika porodice i braka, aspekt zdravlja koji podrazumeva i ekologiju, kao i medicinsku negu stanovništva, zatim uticaj medija i na kraju status kulture, odnosno nauke i umetnosti. No, pre toga potrebno je naglasiti da ove poetičke odlike distopija baštini iz duge i formirane tradicije utopije, ali da je privlačnost distopije u ovom veku uzrokovana ne samo naglim skokovima i skoro svakodnevnim tehnološkim inovacijama, nego i kreativnijim mogućnostima negativne projekcije budućnosti.
Utopija za razliku od distopije ima mogućnost samo jednog scenarija sa vrlo malo varijacija, jer sva takva umetnička ostvarenja teže da osmisle budućnost civilizacije u što savršenijem, odnosno idealnom obliku (počev od Platonove Države ili hrišćanskog Raja, preko Bekonove Nove Atlantide i Kampanelinog Grada sunca, do Belamijevog Pogleda unatrag: 2000 – 1887 ili Morisovih Vesti niotkuda i još mnogih drugih). Pritom, često treba prenebregnuti trenutne ili duboko ukorenjene nedostatke čovečanstva i organizovanosti društva kao što su (ne)etičnost, opšti i zajednički interes iznad ličnog, dobronamernost i humanost, poštenje i poštovanje zakonskih i društvenih normi i sličnost. Poluga napretka čovečanstva često ima jednu osovinu koja je karakteristična za određeni društveno-istorijski kontekst (npr. religija u pominjanom Gradu sunca, politika ili vojska kod Platona, ekonomija, tj. industrija u utopijama 19. veka, zatim nauka kod Velsa, kapital ili u nekim slučajevima komunizam, itd).
Distopija, sa druge strane, može poći od raznovrsnih elemenata ljudskog delanja, a da ne pominjemo one uzrokovane spoljašnjim činiocima (u filmskim ostvarenjima takva polazišta su mnogo češća zbog specijalnih efekata).[2] Ona stoji naspram utopije kao u ogledalu: utopija propituje kako bi društvo moglo biti još bolje, dok distopija promišlja šta je pošlo po zlu. Ona se u stvari posredno bavi sadašnjošću, nudeći scenario po principu: Ako ovako nastavimo, u šta ćemo se pretvoriti?
I jedna i druga umetnička vrsta projektuju viziju budućnosti kritički se odnoseći prema referentnoj sadašnjosti, ali obe zahtevaju duboko poznavanje društvenih kretanja, odnosa i kauzaliteta, pri čemu je preimućstvo distopija da prikazuju i psihološki odjek društvenog stanja u pojedincima, čega nema u utopijama. Razlog je prost jer je većina utopija zasnovana na konceptu u kojem stranac dolazi u utopijsko mesto i sreće neku vrstu tumača ili vodiča kroz novi svet, pri čemu taj stanovnik utopije predstavlja apsolutnog predstavnika svog društva, odnosno prikazuje svoje društvo u idealnom izdanju – nema zamerki, nema negativnih kritika, ne izražava nezadovoljstvo. Dakle, pristrasan je, te se tako nameće i pitanje objektivne održivosti tog sveta (npr. u mnogim slučajevima mogli bi se otkriti nedostaci tih utopija).
U svom pomenutom eseju, na tragu Abensura i Tompsona, Rejmond Vilijams mapira 1850. godinu kao trenutak kada se u književnosti prelazi „sa sistemskog građenja alternativnih modela organizacije na jednu otvoreniju, istraživačku raspravu o alternativnim vrednostima“ (1985: 176). Koristeći se njegovom terminologijom, osnovna razlika između utopija i distopija može se izvesti dominantnim principom sistemskog građenja idealnog društva u utopiji i istraživačkog karaktera onih elemenata društva koji potencijalno mogu dovesti do njegove degradacije ili čak destrukcije u žanru distopije.
Dakle, svaka ubedljiva i održiva distopija mora biti dobro osmišljeni svet dela tako da predstavlja kompaktnu celinu sa kredibilitetom održivosti i ova će se zakono-mernost transponovati iz književnosti na filmove. Naime, većina umetničkih projekcija sveta u budućnosti mora donekle prikazati i osnovne elemente koje to društvo čini, a prva je svakako organizacija društva. Gotovo uvek dobijamo, pre svega, podelu na društvene slojeve i društveno uređenje u koje spada i pitanje vlasti, a koja je gotovo uvek prikazana kao totalitaristička ili autoritarna. Stručna literatura definiše osnovne karakteristike takvih režima u kojima povlašćena manjina, stranka ili partija, strogo hijerarhijski ili oligarhijski ustrojena, svojom službenom ideologijom „podanike sistematski primorava da je barem pasivno usvoje“ i dodatno je odlikuju „dogmatizovano učenje i operativna dnevna politika koju, po potrebi, nasilno nameće“ (Tadić 2008: 53-54), pri čemu autoritarizam predstavlja samo vrstu mekog totalitarizma (Tadić 2008: 54). Takvo društveno uređenje omogućava toj manjini da prisvoji „monopol na sredstva nasilja i monopol na sredstva ubeđivanja“ (Aron 1997: 283), te uvek biva u sprezi sa kontrolom policije i/ili vojske koja tu silu sprovodi i u suštini zavodi teror, odnosno ukida slobodu građana.
Taj „monopol nad svim oblicima efektivne oružane sile“ (Tadić 2008: 54) vodi poreklo, prema rečima Luisa Mamforda, još iz antičkih gradova,[3] ali u ovom veku izaziva posebnu zabrinutost jer se vojna industrija rapidno razvija, a pri tom se ni ne zna opseg njenih dometa, jer je njeno istraživanje i delovanje poverljivog karaktera (pod izgovorom nacionalne bezbednosti), tj. tajno, što otvara prostor za brojne spekulacije, ali i sumnje.[4] Pri tom „bitno obeležje savremenog rata predstavlja povećanje efikasnosti ubijanja, s jedne, i potpuna impersonalizacija ubijanja, s druge strane“ (Gudović 1996: 85), jer se distanca između strelca i žive mete sve više povećava i tako se žrtve dehumanizuju i svode na tačkice i lampice, a ne na ljude od krvi i mesa. Takođe, oružane sile autoritarnih režima u mnogim distopijama biće desenzitizirani roboti, kiborzi i replikanti koji ne poseduju emocionalni i etički kapacitet da shvate koncept oduzimanja života (npr. motiv replikanata u filmu Blade Runner iz 1982, koji će dobiti svoju noviju ekranizaciju Blade Runner 2049 iz 2017, ili npr. motiv vakcine za potiskivanje emocija među pripadnicima reda Sveštenika – kombinacije vojnika i policijaca, iako ime titule sugeriše „svetu dužnost“ u filmu Equilibrium iz 2002).[5] To je Luis Mamford u svom eseju označio kao trenutak kada je grad (vojska i politika) zamenila mašina (1985: 11), i u doslovnom i u figurativnom značenju.
Autoritarne režime karakteriše i „centralizovano upravljanje narodnom privredom“ (Tadić 2008: 54), odnosno vlast kontroliše i usmerava ekonomiju tog društva. To znači da u distopijama dobijamo uvid i u aspekt ljudskog rada, odnosno posla u tom društvu, a samim tim i dokolice (ukoliko postoji). Društveno uređenje i vlast obično uslovljavaju vrstu i način rada svojih većinskih pripadnika, koji se aktuelizuju kao izrabljivački (npr. težak rad u fabrici i izloženost radijaciji u filmu Elizijum) ili isprazni (kao npr. pisanje tuđih pisama u filmu Her iz 2013. koji je kod nas preveden kao Ona), a ponekad i besmisleni, monotoni i repetativni (poput doziranja hemikalija u cevčice za koje radnici ne znaju čemu služe u filmu Ostrvo, 2005).
U svojim istraživanjima Zoran Gudović dolazi do zaključka da degradacija ljudskog rada počinje od prvobitne akumulacije kapitala koja datira iz 18. veka (1996: 61), pri čemu se položaj radnika, i fizički i psihički, sve više narušava. U 21. veku svedoci smo posledica masovne proizvodnje i diktata kapitalističkog globalnog tržišta u kom je moguće da na jednom kontinentu deca rade u fabrikama za bednu nadnicu, a na drugom pojedinci poseduju dobar deo svetskog kapitala. Eksploatatorski režim proizvodnje i tržišne utrke, kao i kaprici konzumersko-trendovskog društva, predstavljaju „rasipanje ljudskog rada i žalosno obezvređivanje sveukupnosti ljudskih potencijala“ (Gudović 1996: 84). U distopijskim predstavama društva, svrha takvog rada je da se unizi i redukuje čovekov „stvaralačko-antropološki aspekt bića“ (Gudović 1996: 87), čime se on zatupljuje i tako lakše drži u pokornosti. Jedna od vrlo originalnih, oštrih i sugestivnih kritika savremenog kapitalizma idejno se očituje u filmu In Time (2011) u kom je izreka vreme je novac doslovno aktuelizovana. Naime, u 22. veku univerzalna moneta je upravo vreme, tj. stanovništvo nakon navršene 25. godine života dobija barkod na nadlanici i bukvalno mora da zaradi dovoljno novca da bi živelo, jer kad nestane novca, što je vidljivo na barkodu, osoba odmah umire.
Sa druge strane rada nalazi se dokolica, odnosno ono što bi trebalo da bude slobodno vreme građana koji privređuju u tom društvu. Međutim, ispostaviće se, kako je to upečatljivo prikazao Orvel u svojoj 1984, a biće tema mnogih filmskih distopija, da država upravlja dokolicom svojih podanika, organizujući raznovrsne javne i grupne „svečanosti“ u vidu lutrija, zajedničkih marševa, pevanja i rituala, zatim takmičenja i nadmetanja, po principu hleba i igara, ne ostavljajući tako vremena stanovništvu za kreativnu i/ili mislenu aktivnost, ali i nezavisno udruživanje. Le Bon je odavno utvrdio osnovna obeležja mase, objasnivši da je ona „beslovesna“ (2019: 10), kao i da se u masi „obrazuje zajednička duša“ (2019:26).
Na temelju tog duševnog jedinstva mase okupirane, često nasilnim, zajedničkim aktivnostima i igrama, Le Bon zaključuje da ona ne poseduje „višu inteligenciju“ (2019: 30) i da je lako podložna uticaju, te zato vlast može njome lako da upravlja i nameće izvesnu ideologiju dok god se to sprovodi u kontrolisanim uslovima date aktivnosti. Očigledan primer za to su filmski serijali Igre gladi i Divergentni, oba zasnovana na književnim delima. Izvesnost „nagrade“ i blagodeti prestiža koje dolaze uz nju, kao i ritualna učestalost takvih nadmetanja drži podanike okupiranima i skreće njihovu pažnju sa nedostataka i manjkavosti društva, otupljuje njihovu kritičku građansku svest.
Dalje, opresivna vlast manjine isto tako diktira i važan društveni aspekt, a to su porodica i brak, što je usko povezano i sa prokreacijom. Jedan od najupečatljivijih primera predstavlja film Children of Men (2006), projektujući 2027. godinu kada već osamnaest godina na celoj planeti nije rođena nijedna beba, a nije ni pojašnjeno kako je došlo do sveopšte neplodnosti što samo pojačava jezivi efekat. Često su porodični odnosi u distopijama strogo kontrolisani ili čak i razbijeni, odnosno kategorija porodice ne postoji (bar ne u tradicionalnom smislu), pošto su snažne porodične veze pre svega izvor ljubavi, a to znači upravo ono što bi ugrozilo „ljubav“, tj. odanost režimu ili društvenom poretku. Kontrola rađanja i slobodni intimni odnosi su često strogo ograničeni ili čak zabranjeni, kao u filmu Ostrvo, jer se u njima odražava individualnost pojedinca što opet ugrožava kolektivitet poretka.
Kao druga krajnost može se aktuelizovati potpuna raskalašnost u vezi sa seksom što taj intiman čin degradira i obesmišljava, ali se opet postiže isti efekat otuđenja pojedinaca i nemogućnost uspostavljanja trajnih ljudskih veza i posvećenosti partnera. Ovi antipodi su oličeni u dvema najpoznatijim i najuspelijim književnim distopijama – Orvelovoj 1984 i Hakslijevom Vrlom novom svetu. Drugim rečima, u svakoj distopiji prikazan je neki vid potiskivanja ili ukidanja emocija, jer to je ono što ljude čini nepredvidljivima, odnosno vlast ne može biti sigurna u njihovu slepu poslušnost, jer smo za svoje bližnje u stanju da učinimo sve i preduzmemo najherojskije žrtve. Iz tog razloga, motiv usamljenosti će biti vrlo dominantan, a u mnogim filmskim ostvarenjima protagonisti se okreću virtuelnom svetu kao kompenzaciji za međuljudske odnose (npr. filmovi Surrogates iz 2009, pominjani Blade Runner 2049 i Her, kao i film Reminiscence, 2021). Ovo je ujedno i umetnička eksplicitna kritika savremenom društvu koje sve više vremena provodi na društvenim mrežama i kada se drastično uvećava broj samaca koji radije traže partnera onlajn, putem sajtova i namenskih aplikacija, nego u neposrednom ljudskom kontaktu i interakciji, što u većini slučajeva završava površnim i usputnim vezama, samo produbljujući osećaj samoće i napuštenosti.
U takvim okolnostima se postavlja i pitanje produženja ljudske vrste, koja bi se mogla podvesti pod opšti aspekt zdravlja čovečanstva i oblasti razvoja medicine, eugenike i farmakologije, ali i ekologije. Ekološke katastrofe koje ugrožavaju zdravlje i opstanak čoveka na Zemlji tema su (post)apokaliptičnih distopija koje, na taj način, izražavaju zabrinutost čovekovog odnosa prema prirodi, ali u njima uglavnom trijumfuju nauka i tehnološka rešenja, kao što je to slučaj u filmu Snowpiercer (2013), gde je usled globalnog zagrevanja nastupilo ledeno doba, a čovečanstvo se spasilo u perpetuum mobile putničkom vozu; ili animiranom filmu Wall-E (2008) gde ljudi u svemirskom brodu kruže oko planete Zemlje devastirane sušom i čekaju prve znake obnove vegetacije, šaljući povremeno robote u izvidnicu, kao nekada Noje golubicu, da provere stanje.
Mnogo veća pažnja u distopijama se pridaje onim aspektima razvoja medicine koji omogućavaju produženje života ili još bolje, besmrtnost ljudske vrste. Večna potraga za (dugo)večnošću predstavlja neiscrpnu temu brojnih stvaralaca od davnina, jer stavlja na probu etičke aspekte medicinske i farmakološke nauke. Juval Noa Harari vispreno opaža da cilj medicine u 21. veku nije više da leči bolesne kao u prethodnom, nego da „nagradi zdrave“ (2018: 428). Drugim rečima, ono u šta nas i svakodnevica uverava, a to je da će bolje lečenje dobiti oni koji imaju više novca. Primeri za to su vrlo radikalni filmovi The Island (2005) i Never Let Me Go (2010) u kojima se mladi ljudi „uzgajaju“ kako bi bili donori (i vitalnih) organa svojim DNK-donorima. Sadašnja nauka se više bavi unapređenjem komercijalnih farmakoloških proizvoda (sredstava protiv gojaznosti, raznih suplemenata za poboljšanje fizičkih i moždanih aktivnosti i sl.) i medicinskih zahvata (gastritični bajpas, skupo presađivanje organa, raznorazne detoksikacije ili menjanje krvi kod ovisnika i drugo) nego proučavanjem smrtonosnih obolenja.[6] Primera je bezbroj, ali opšta zdravstvena nega ne bi trebalo da bude privilegija nego osnovno pravo, na šta se upućuje u filmu Elysium (2013), gde u 22. veku postoje takozvani medicinski kreveti koji mogu da izleče bilo koju bolest i u potpunosti revitalizuju osobu koja legne u njega, ali su oni dostupni samo manjini stanovništa koja je smeštena na svemirskom brodu, simboličnog imena iz naslova filma, što kruži u atmosferi dok na devastiranoj Zemlji živi siromašno i bolesno stanovništvo.
Međutim, posebna grana farmako-medicine koja se bavi isključivo estetikom doživljava u ovom veku nagli procvat, što u stvari predstavlja danak taštini i površnim standardima savremene civilizacije. Vizuelna reprezentacija i fizički izgled su u ovo doba izuzetne izloženosti pojedinca mnogim medijima i društvenim mrežama postali imperativ i preduslov uspešnosti, te nije čudo što nauka u tom domenu pronalazi brojne preparate protiv starenja, za mršavljenje, korekcije i šminkanje, a da o nebrojanim hirurškim zahvatima i ne govorimo. Umesto gracioznog prihvatanja starenja ili činjenice da smo svi nesavršeni, ali upravo u tom pogledu jedinstveni, oni sa dubljim džepovima se podvrgavaju i često preteruju sa estetskim korekcijama i tretmanima do obesmišljavanja i neprepoznatljivosti o čemu svedoče mnoge javne ličnosti. Svojevrsni „šamar u lice javnom ukusu“ povodom ovog rastućeg negativnog trenda skoro je uputio i kontroverzni film The Substance (2024) koji prikazuje svu grotesknost i efekat bumeranga takvog čina. Sa druge strane, u filmu Self/less (2015) u kom vremešni bogataš, indikativnog imena Demijen, plaća 250 miliona dolara za ekskluzivni tretman „presvlačenja kože“ u telo 34-godišnjeg vojnika, ipak pobeđuje moralno načelo kada Demijen sazna da njegovo novo telo nije laboratorijski uzgojeno nego je mladi čovek dao svoj život kako bi novcem omogućio ćerkino lečenje.
Sa estetikom, odnosno trendovima, ali i propagandom autoritarne vlasti neodvojivo su povezani i mediji. U distopijskim svetovima sloboda medija ne postoji i sprovodi se stroga cenzura tipična za totalitarne režime (Tadić 2008: 54), a mediji predstavljaju moćno sredstvo manipulacije i nametanja podobne ideologije. Takođe, mediji su bazični činilac u uspostavljanju kulta vođe, kako je Le Bon utvrdio, pomoću slika, reči i obrazaca (2019: 98-99), što predstavlja pandan današnjim reklamama. Vođa, „koji, navodno poseduje svojstva živog boga na zemlji“ (Tadić 2008: 54) prisutan je na plakatima i posterima vidno izloženim i u velikim formatima (Veliki brat), parole su kratke i jezgrovite i često se ponavljaju sa emocionalnim nabojem. Slično je danas i sa marketinškim kampanjama: „Budite ono što/ko želite“ (Surogati) – reklama za virtuelne surogate, ili: Zdrava osoba je srećna osoba – parola koja se stalno ponavlja sa velikih ekrana mladim klonovima koji ne znaju da su „agnati“ (semantika koja evocira „žrtveno jagnje“) u filmu Ostrvo.
Na kraju, svako društvo čini i njegova kultura i, iako nam svet distopije prikazuje i stepen razvoja nauke i tehnologije, to gotovo uvek čini na uštrb kulture i umetnosti, koje gotovo i nema. Po ugledu na književne prethodnike, i filmske utopije razumeju da su ljudska kreativnost i duhovno stvaralaštvo nespojivi sa neetičkim društvenim poretkom, jer se upravo ovo kategorije koje čovečanstvo čine humanim i plemenitim, pošto obrazovanje može, ali i ne mora vršiti tu ulogu ukoliko se nalazi pod kontrolnom opresivnog režima (npr. Snowpiercer ili Equilibrium). Iz svega ovoga se nameće zaključak, ali i posredna po(r)uka i književnih i filmskih stvaralaca da čovek nije samo nauka, logika, kalkulacija i algoritam, razum i egzaktno znanje, već posedujemo i desnu hemisferu mozga koja je zadužena za kreativnost, imaginaciju i intuiciju. Međutim, za složene funkcije poput rasuđivanja potrebne su nam obe u uzajamnom dejstvu. Čini se, dakle, da i filmske distopije upozoravaju na činjenicu da se napredak čovečanstva ne može meriti samo stopom naučnog i tehnološkog razvoja, nego da on mora biti ujednačen i sa negovanjem emocija, duhovnih i moralnih vrednosti, empatije i humanosti.
Ono što je zajedničko i književnim i filmskim distopijama jeste motiv tzv. pobunjene periferije. Uvek postoji grupa ili frakcija koja je nezadovoljna vladajućim društvenim sistemom i koja je izopštena ili prognana van „utopijskog“ prostora. To je najčešće podzemlje (pomenuti film Ekvilibrijum), često neki ograničeni prostor sa jasnim granicama poput rezervata, van brižljivo nadzirane zone (Surogati) ili čak i sama planeta jer je previše zagađena, neuređena i život na njoj nepodnošljiv, kao što je to slučaj u novijim međuplanetarnim distopijama poput Elizijuma i Međuzvezdanih. Ovo su sve simbolični toponimi koji ukazuju na podređeni i nepovoljan položaj izopštenika koji ne pristaju da žive u navodnom „blagostanju“ nametnutog režima. Zaplet se obično zasniva na činjenici da je protagonista jedan od predstavnika povlašćene društvene klase koji iz nekog razloga počinje da sumnja u sistem, bilo da ga on izneverava, uočava neku grešku ili pukotinu ili je prosto gonjen radoznalošću. U svakom slučaju, pratimo glavnog junaka koji otkriva pobunjenu (obično) manjinu ili oni stupaju u kontakt s njim „prepoznavši“ njegove pobude ili se čak protagonista nalazi na ključnoj poziciji za miniranje režima i potreban je pobunjenicima. U slučaju da je elemenat preobražaja neki spoljni činilac, u vidu druge rase ili mašine, vanzemaljske vrste ili robota, čovečanstvo se ujedinjuje u zajedničkoj borbi za opstanak i/ili slobodu. Upravo su ovi pobunjenici ujedno i čuvari kulturne baštine i umetničkih tvorevina, ali i međuljudskih veza i etičkih normi (Farenhajt 451, 2018, po romanu Reja Bredberija, Ekvilibrijum, V for Vendetta, 2005, i mnogi drugi).
Književni umetnici i intelektualci su odavno shvatili, a u tome ih sad naročito prate i kinematografski stvaraoci, da se budućnost čovečanstva i stepen napretka ne mere isključivo naučnim i tehnološkim dostignućima, koja, kako nas je istorija uverila, nose sa sobom i teško breme etičkih odluka, nego stepenom razvoja kulture, odnosno umetnosti i duhovnosti, što nas čini civilizovanima (Petrović 2000:7). Umetnost je ono što oplemenjuje i obogaćuje naše biće, jer u činu stvaranja – kreativnog i duhovnog, dostižemo najveći stepen slobode i uzdižemo se iznad svih živih bića. Distopije nas, stoga, jednoglasno opominju da kultura predstavlja negovanje najplemenitijih pobuda čovečanstva, a umetnost i duhovnost njenu živonosnu manifestaciju u kojoj se vrhune najhumanije stvaralačke moći čoveka.
Aron, Remon. Demokratija i totalitarizam. Prev. Dušan Janić. Sremski Karlovci: Novi Sad: 1997.
Bart, Rolan. „Čemu služi utopija“. Treći program 65. II (1985): 149.
Baron-Koen, Sajmon. Psihologija zla. Prev. Sanja Banjac. Beograd: 2012.
Vilijams, Rejmond. „Utopija i naučna fantastika“. Treći program 65. II (1985): 169-185.
Goleman, Danijel. Socijalna inteligencija: nova nauka o ljudskim odnosima. Prev. Jelena Stakić i Ksenija Vlatković. Beograd. 2014.
Gudović, Zoran. Socio-antropološke osnove nasilja. Beograd: 1996.
Đergović-Joksimović, Zorica. Utopija. Alternativna istorija, Geopoetika, Beograd, 2009.
Đergović-Joksimović, Zorica. „Utopija u vremenu, vreme u utopiji“. Aspekti vremena u književnosti. Ur. dr Lidija Delić. Institut za književnost i umetnost. Beograd: 2012, 367-382.
Đurić, Mihajlo. Utopija izmene sveta; Mit, nauka, ideologija. Beograd: 2009.
Encyclopedia of Science Fiction, edited by John Clute, David Langford, Peter Nicholls (emeritus) and Graham Sleight (managing), third edition. www.sf-encyclopedia.com/ (3.4.2025.)
Jović, Bojan. Rađanje žanra. Počeci srpske naučnofantastične književnosti, Beograd, 2006.
Lazić, Nebojša. Utopija i antiutopija kao književni projekat. (separat) Novi Sad: Matica srpska, 2003, 273-292.
Le Bon, Gustav. Psihologija gomile. Prev. Živan Živanović. Niš: 2019.
Leksikon filmskih i televizijskih pojmova. Glavni urednik: Mirko Babac. Univerzitet umetnosti u Beogradu. Beograd: 1993.
Mamford, Luis, „Utopija, grad i mašina“. Književna kritika 16. 2 (1985): 5-20.
Muhić, prof. emeritus dr Ferid. „Ontološki aspekt u utopijskim i negativno utopijskim djelima SF žanra“. Athanatik. Časopis za fantastiku u književnosti i umjetnosti. 3-4. II (2023): 99-103.
Petrović, Sreten. Kulturologija. Beograd: 2000.
RKT – Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Beograd: 1986.
Sociološki leksikon. Glavni redaktori: Radomir D. Lukić i Miroslav Pečujlić, Beograd: 1982.
Suvin, Darko. „Utopizam od orijentacije do akcije: što je nama intelektualcima činiti u eri Post-Fordizma?“. Antiutopije u slovenskim književnostima. Zbornik. Ur. Dejan Ajdačić, Beograd: Naučno društvo za slovenske umetnosti i kulture : Janus, 1999, 7-40.
Tadić, Slavko. Ustav i prava građana. Zavod za udžbenike, Beograd: 2008.
Todorović, Mirjana i Slobodanka Nedović. Sociološki rečnik. Beograd: Bona fides, 1996.
Filmska enciklopedija. Gl. ur. Ante Peterlić. Jugoslovenski leksikografski zavod. Zagreb: 1990.
Filmski leksikon. Ur. Bruno Kragić i dr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb: 2003.
Fraj, Nortrop. „Vrste književnih utopija“. Književna kritika 16. 2 (1985): 21-38.
Harari, Juval Noa. Homo Deus: kratka istorija sutrašnjice. Prev. Tatjana Bižić. Beograd: 2018.
[1] Ovaj rad je skraćena verzija naučnog istraživanja prezentovanog na naučnom skupu Književnost i film 2.0 u organizaciji Instituta za književnost i umetnost u Beogradu održanom od 27. do 29.11.2023. Ovom prilikom predstavljamo drugi deo najvažnijih rezultata tog istraživanja koje je detaljnije elaborirano u obimnijoj naučnoj studiji koja će biti objedinjena i objavljena naknadno.
[2] Neki od primera su film Moonfall iz 2022. koji nudi vrlo originalnu pretpostavku da je Mesec veštačka tvorevina superiorne rase vanzemaljaca, zatim filmovi Bird Box i A Quiet Place, oba iz 2018. gde ljudi moraju da zanemare jedno od čulâ koje vanzemaljski osvajači koriste kao slabu tačku poput vida ili govora, odnosno zvuka; i na kraju, motiv intergalaktičkih putovanja jer Zemlja postaje ili je već nepodobna za ljudski život, kao što su npr. vrlo intrigantan Interstellar iz 2014. ili dva filma sličnog naziva Putnici – Passengers iz 2016. i Voyagers 2021.
[3] „Rat je jedini obavezujući autoritet i podnošljiva privremena prinuda“ (Mamford 1985: 7), čime se autoritarni vlastodršci često koriste držeći naciju u stvarnom ili prividnom konstantnom ratnom stanju protiv zajedničkog stranog ili ideološkog neprijatelja, a što kod građana stvara stalni osećaj straha i neposredne ugroženosti, primoravajući ih da se okupljaju u interesu odbrane svog društva/države, što će reći – trenutne vlasti.
[4] Jedno od zanimljivijih filmskih rešenja koje propituje etičnost policijskih ili vojnih tehnika u strogoj tajnosti je britanski film Possessor (2020), kod nas preveden kao Otimačica svesti, u kom agentkinja ulazi u svest izvesnih osoba i kontrolišući ih na taj način, primorava da počine ubistva „za račun države“, a potom zloupotrebljeni „atentatori“ oduzimaju sebi život kako bi agentkinja mogla da napusti njihova tela, jer tako zahteva procedura. Naravno, javnost ne zna za ovu tajnu operaciju.
[5] U prilog ovoj tezi je i kontroverzna tema o latentnosti zločina u filmu Minority Report Stivena Spilberga iz 2002. gde se, na osnovu proročkih i superkognitivnih vizija izvesne trojke blizanaca-vidovnjaka, zločin predviđa, pa se potencijalni „zločinci“ hapse i stavljaju u indukovanu komu, pandanu zatvorskoj (doživotnoj?) kazni, pre nego što su počinili zločin. Na taj način, urušava se jedno od osnovnih prava čoveka – da je nevin, dok se ne dokaže suprotno, a ujedno i obesmišljava i ukida čitav pravosudni sistem, jer se ne može dokazati zločin koji se nije ni desio.
[6] U doba konformizma naprednog 21. veka, paradoksalno, možete da se prejedate do mile volje i nezdravo hranite, jer postoji čitava paleta proizvoda za mršavljenje ili ćete prosto otići na operaciju gastritičnog bajpasa, naravno, ukoliko možete to da priuštite, gde će vam hirurg smanjiti veličinu želuca te stvarno nećete moći da pojedete puno umesto da smisleno brinete o svom zdravlju ili se više krećete. U animiranom filmu Wall-E ljudi više ni ne hodaju što je osnovna evolutivna karika, nego se kreću u nekoj vrsti letećih vozila za jednu osobu jer su svi gojazni, i ne jedu čvrstu hranu nego „piju“ obroke, što predstavlja ironičnu i apsurdnu sliku lenjosti čovečanstva.
(Prvi put objavljeno u časopisu Athanatik 5/6, 2025)
