Nikola Petrović: PREVAREN

Opružen u krevetu, u suton svog sedamdesetog rođendana, starac sluša svoja pluća i oseća da mu vreme ističe.  Iako leži u potpunom mraku i zatvorenih očiju, jasno može da vidi radni sto u susednoj sobi, zatrpan zgužvanim papirima i zbog toga duboko uzdiše. A onda opet sluša zvižduk iz grudi.

Kada bi proturio glavu kroz prozor, čuo bi i korake izvršitelja u crnom koji se motaju oko njegove zgrade: mršavi hoda brzo i povremeno zastaje sačekujući debelog kolegu koji se odmara na velikom koferu.

Ali prozor nije otvoren, pa je starac osuđen na svoje misli.

Samo jednu, ili dve priče možda, pomišlja. Ništa značajno, samo priče, da ga nadžive par godina, da kažu ponekad, e ono je dobra priča, čija je beše?  Siguran je da je nekada bilo mnogo lakše, sve bi to nekako lebdelo po sobi, kao svici,  spremni da izabere jednog i samo spusti na papir; sada je drugačije, kao da je vreme isteklo, sve je pogašeno, i može danima da sedi u tom mraku i gleda oko sebe, ponekad i da tiho doziva, ali ne pomaže. I to je sve tako zamorno, glava mu lagano tone u jastuk i u trenutku u kojem izvršitelji ulaze u stan on je već u dubokom snu.

Ne čuje ih dok ulaze, iako nisu mnogo tihi. Mršavi otvara ulazna vrata široko da bi propustio kolegu sa velikim koferom, a zatim tumara pretražujući sobe.

“Ah, tu ste”, kaže glasno ušavši u spavaću sobu.

Dok starac otvara oči, mršavi naginje glavu čas na jednu, čas na drugu stranu kao da traži nešto na starčevom licu, a onda slegne ramenima i odnekud izvadi svitak i počne da čita.

“Po ugovoru broj 666-9396/2000,  jedna duša. Nosi!”

Debeli izvršitelj se uhvati za obod šešira, klimne glavom i otvori kofer. Neko crnilo vreba iz tog kofera i starca prođu žmarci pa skoči iz kreveta, malo se zanjiše po doskoku i vikne panično: “To je neka greška! Nemam ja nikakav ugovor!”

“Nema greške” kaže mršavi.

“Daj da vidim taj papir! Ovo nije moje prezime, pogledajte na vratima”.

Debeli otvori vrata da pogleda pločicu sa prezimenom i lice mu se smrkne. “Nije on”, kaže i skine šešir, “ovog puta ćeš ti da objašnjavaš prazan kofer. I da ga nosiš.”

I starac odahne, a onda mu u glavi zazvoni: samo jedna priča.

“Stani, čekaj”, kaže, “vraćaj se ovamo. Ako ne smete da se vratite praznog kofera, možda ja mogu da pomognem.”

“Možda možete”, kaže mršavi zastavši na vratima i namigne debelom, ali starac to ne vidi.

“Šta nudite”, pita.

“Šta god treba”, kaže mršavi i baci pogled na gomilu zgužvanih papira. “Inspiracija? Nadahnuće? “

 “Gde da potpišem?”

“Nigde, nismo ovlašćeni za kredite, samo spakuj dušu u kofer i mi odosmo. “

I starac počne da pakuje i učini mu se nekako mršava, nikakva, neće joj biti ni tesno u tom koferu.

“Ajde, ajde, nemamo vremena za opraštanje”, kaže mršavi i škljocne kopče na koferu. Debeli ga podigne lako i kaže “Pih, najlakša do sada” i prezrivo pogleda u starca pa podignutog nosa iskorači iz stana.

Kada je cerekanje na hodniku zamrlo i kada se mir vratio u zgradu, starac je seo za sto, spremio prazan papir i čekao.

I čekao.

I nije dočekao.

Stara tama, stara praznina u glavi, sada i u grudima. Shvata da je prevaren i staje pred ogledalo da se pogleda u oči.

Ali nije mogao, jer više nije imao odraz, i dok je napolju svitalo, zurio je u prizor prazne sobe u ogledalu, isprva mašući rukama, približavajući se, odaljavajući, i naposletku se smirio.

Seo je za sto i nažvrljao nešto na papir, a onda je otvorio prozor, stao na sims i iskoračio.

U dnu papira koji su pronašli na njegovom stolu, pisalo je: “Ne zamerite što sam ovako neočešljan.”