Viktoria Faust: ČOVJEK SA OSMEROKUTNOM KUTIJOM

OK. Tu sam bila ja, s jedne strane stola. Tu je bio i Alex, s druge strane. Tu, oko nas bio je “Phoenix”, naš omiljeni kafić. U mojoj ruci Pall Mall light. U njegovoj obični Pall Mall. Nismo se odviše brinuli o zabrani pušenja na javnim mjestima. U “Phoenixu” malo tko da je brinuo o takvim stvarima. Na vratima lokala je istina bio neki natpis, ali nitko se baš nije potrudio pročitati ga. Sve u svemu – totalna pušnica.

Preda mnom šalica kave, crne, vruće i gorke. Pred njim kava s mlijekom. S puno šećera. Dala sam mu svoj šećer. Dugo je miješao. Žlica i dalje nije htjela sama u kavi stajati ravno. Nedovoljno slatka. Zatražio je još šećera i upucavao se našoj omiljenoj konobarici. Mary je već davno navikla na Alexovo ćudljivo ponašanje. Ja sam mislila kako je Alex cool frajer. Sve u svemu – stanje uobičajeno za nas dvoje.

Dosađivali smo se. Istina bog, mi baš i nismo željeli biti trenutno u “Phoenixu” i da je bilo po našemu, da smo mogli činiti ono što smo željeli činiti, ne bismo se ni malo dosađivali. Bili smo vrlo maštoviti kad se radilo o nekim stvarima. Ali… cimer je bio u stanu.

Alex je zijevao. Trudila sam se dokazati da zijevanje nije zarazno. Onda mi je to počelo ići na živce pa sam zijevnula od dosade. Alex je brisao naočale Feh mentol maramicom. Onda je rastavio maramicu na četiri sastavna dijela.

– ‘Ti je dosadno? – upitala sam.

– Meni? Odkud ti ta ideja? – rekao je i ponovno zijevnuo.

– Umoran?

– Tko? Ja? – rekao je i zijevnuo ponovno.

– Prestani zijevati! – rekoh očajno.

– Ja ne zijevam – rekao je Alex i zijevnuo.

Petnaest minuta kasnije trljao je vilicu.

– Mislim da sam nešto iščašio – rekao je.

– Pravo ti budi – rekla sam ja oduševljeno zlobno. I onda je on ponovno zijevnuo. Da ne bude usamljen, zijevnula sam i ja.

Prošlo je možda pola sata. Mislim da sam odspavala rundu.

– Idem napudrati nos – rekao je Alex i nestao u pravcu WC- a. Upravo nekako u to vrijeme ulazna vrata lokala su se otvorila i čovjek s osmerokutnom kutijom je ušao.

Moram priznati da ga nisam zapazila u tom trenutku niti zbog njegove pojave, koja je sve u svemu bila vrlo uobičajena i prosječna, niti zbog čudne kutije, koja ni po čemu nije bila uobičajena i prosječna. Te dvije pojedinosti registrirala sam nešto kasnije. U tom prvom trenutku okrenula sam se jedino zbog toga da pogledom prostrijelim personu koja se usudila otvoriti vrata i pustiti hladnoću unutra. Vani je puhao hladan kasnojesenjski vjetar. Mrzila sam i samu ideju da izađem napolje.

Čovjek, srednjih godina, u jeftinom sivom odijelu bez kravate i sivom baloneru, proćelav, s naočalima palim na vrh nosa napravi korak u toplu unutrašnjost “Phoenixa” i pusti da se vrata sama zatvore iza njega. U desnoj ruci nosio je kutiju. Osmerokutna, kako rekoh. Runo rađena, lijepljena prozirnom ljepljivom trakom. Prilično nezgrapnog izgleda. Nosio ju je kao da je u njoj nešto vrlo lomljivo i vrijedno.

Pređe pogledom preko zadimljenog prostora lokala tražeći slobodno mjesto. Stol do onoga za kojim sam ja sjedila (bio je to naš stol, Alexov i moj, Mary bi se uvijek pobrinula da ostane prazan u ono vrijeme kad je znala da dolazimo, jer, bog i božje, u “Phoenixu” smo provodili dobar dio vremena) bio je prazan. On mu priđe, kutiju oprezno položi na nj i onda se nekako nervoznim korakom zaputi prema šanku. Kako se u to vrijeme Alex već vraćao moj pogled napusti čovjeka s osmerokutnom kutijom da bi uživala u prizoru Alexa, njegovog vitkog tijela u crnom jeansu, sivoj dolčeviti i podužoj crnoj kosi koja je u svjetlosti koje su lampe ”Phoenixa” bacale dobivala modričasti odsjaj. Alex je bio tako seksi mali vrag.

On se nagne nad mene, ovlaš me poljubi, strušti se u stolac i raspuzi.

– Joooj… Tak’ mi se spava…

– Daaa? – rekoh ja u tonu svoje čuvene, neodoljive duhovitosti – A s kim to, ljubavi?

– Ha, ha – kreće Alex kiselo – Ha, ha. Tako strašno, užasno smiješno. Ha i opet ha. Drži me da ne puknem od smijeha. Ha…

– Oh, zaveži, dosadan si!

Čovjek s osmerokutnom kutijom se vratio. Skinuo je baloner, objesio ga na vješalicu koja je stajala u uglu i zatim sjeo za stol. Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio je arak papira s gusto ispisanim tekstom i kemijsku, a iz desnog džepa kutiju Ronhill light i šibice. Pripalio je onim istim žurnim, nervoznim pokretom kojim je čini se sve radio, malo, oprezno odmaknuo kutiju i onda razastro pred sobom one papire pažljivo ih čitajući i tu i tamo podcrtavajući nešto ili ispisujući nešto na margini.

Mary je vrlo brzo došla s njegovom narudžbom. Kava. Crna. Čovjek s osmerokutnom kutijom žurno je odmaknuo papire i nasmiješio se nervoznim, nespretnim osmijehom. Mary mu je odvratila ljubaznim osmijehom, kako je to ona uvijek činila. Zatim se udaljila.

Ispraznio je jednu vrećicu šećera u kavu, polako promiješao tri puta, kucnuo žličicom o šalicu i oprezno je položio na tanjurić. Nije je okusio. Nije je okusio slijedećih desetak minuta, sve dok kava nije bila posve hladna.

Sve je to činio posve odsutno, gotovo i ne dižući pogleda s papira. Cigareta je u pepeljari dogorila do pola. Samo ju je dva puta prinio ustima i otpuhnuo dim. Zatim se ponovno zadubio u svoja zapisivanja i (sada se činilo) izračunavanja.

Alexu ili se više nije spavalo ili je posve definirao s kime. Željela sam da prestane plaziti po meni i da izvadi svoj jezik iz mojih ustiju. Nije da mi se nije sviđalo to što je radio, daleko od toga, ali upravo sam mu nešto izuzetno pametnog imala za priopćiti.

– Aehs – rekoh punih ustiju, pokušavajući se osloboditi – Idih oog ipa?

– Oog ipa? – Alex se naglo odmakne od mene kao da je upravo shvatio da imam rogove, rep i kozja kopita – Što je to “oog ipa”?

– Jaaako duhovito – rekoh svjesna da vjerojatno imam ruža po cijelom licu. Znam da ga je on imao – Kažem: Vidiš onog tipa?

– Aha! – uzvikne Alex sa svojom jednako čuvenom duhovitošću – Sad smo i druge tipove počeli gledati!

– Joj, kak’ si nekad nemoguć! – uzdahnem. On se nagne prema meni, izvije obrve značajno i kreće:

– Ljubavi, ja sam uvijek nemoguć.

– Možeš li bar na trenutak biti ozbiljan?

– Mmmmm… – zamisli se on – Ne?

– To sam si i mislila.

Mora da je izraz mog lica bio zabrinut jer se i on odjednom zabrine.

– Stephanie? Što je?

– Ozbiljno ti kažem – rekoh odjednom postajući svjesna da ja i jesam zabrinuta – Nešto u vezi onog tipa… i kutije… Plaši me.

On pogleda u pravcu spomenute osobe i predmeta i kao da ih je tek sada postao svjestan. Vjerojatno je to i bila istina.

– Postaješ paranoična – zaključi. Polako slegnem ramenima.

– Možda. A što ako ne?

Sada je definitivno bio zabrinut. Bilo mi je žao što mu to činim. Možda je bilo samo još jedno od onih mojih stanja u kojima sam se definitivno ponašala na granici sumanutog. Možda. Ali što ako… nije bilo?

– Sad ti plašiš mene – reče on. Trnci mi prođu leđima. Baš užasno od mene to što mu radim. Nagnem se prema njemu i poljubim ga.

– Izvini.

– OK – reče on odjednom vrlo ozbiljan – Definirajmo to što osjećaš.

Nije vjerovao u moje osjećaje ništa više nego sam ja vjerovala u njegovu vidovitost. Drugi ljudi su nam možda ponekad i vjerovali, ali mi nismo vjerovali jedno drugome. Pretpostavljam da je u tome bilo onoga: Ne možeš prešvindlati švindlera.

– Što misliš, što je u kutiji?

– Hm – skupio je obrve i zamišljeno napućio usne – To bi mogla biti kutija za kolače. Hm. Hoćeš okladu? Sacher ili parfe-torta?

Loš timing za duhovitost.

– Od jednog pisca očekivala bih malo više maštovitosti.

Zatreptao je moćima u stilu slatkog-malog-deka.

– Marcipan torta?

– Ma, zaboravi! – rekoh glasno, odjednom postajući bijesna – Ti jednostavno ne možeš biti ozbiljan ni na trenutak!

– A ti vidiš stvari tamo gdje ih nema – rekao je – Trebala bi malo popustiti i prestati stalno viđati zavjere tamo gdje zavjera ne može biti. Svijet nije kulisa nekog tvog romana. Pisac ne mora biti paranoičan u svakom trenutku. Samo tu i tamo.

– Ima nešto u toj kutiji – rekoh kroz stisnute zube.

– Naravno da ima – odvratio je – Ali to nešto sigurno nije Gremlin ili vanzemaljsko jaje iz koga će se izleći Alien koji će uništiti svijet.

– I ima nešto u tom tipu – nastavih nesmetano – Živo me zanima što to tako zaneseno piše.

– A da pustiš čovjeka da živi?

Pogledam ga kao da je taj prijedlog ono nešto najnečuvenije što sam ikad čula.

– Neću! – odvratim – Osjećam da nešto nije u redu. A kad ja osjećam da nešto nije u redu to obično i nije u redu.

– Ti nisi u redu – smireno je zaključio Alex – Ali pošto sam ja tako dobar dečko odlučio sam da to zaboravim. Još jednu kavu?

– Ne, hvala. Radije bih nešto žešće.

– OK – rekao je, ustao se i otišao upucavati se Mary na desetak minuta.

Kad se nakon spomenutih desetak minuta vratio sa stockom meni se pila kava.

– Postavimo pretpostavku – rekoh zureći u piće kao da se njemu obraćam i kao da se ono upravo sprema odgovoriti. Buć! – Recimo da je tip znanstvenik. Recimo da je otkrio (ili upravo, tu pred našim moćima, otkriva) neku značajnu formulu koja će promijeniti budućnost svijeta, svijet kakvog ga mi poznajemo. I recimo da ta budućnost, takva kakvom će je njegovo otkriće napraviti, i nije tako svijetla kako on u ovom trenutku planira da bi mogla biti. I pretpostavimo da mi to (iz bilo kog bizarnog razloga) znamo, naslućujemo, osjetimo. Koji bi bili naši moralni, etički ili pak humani razlozi da pustimo tu personu da objavi svoja otkrića, odnosno da je spriječimo da to učini?

– Huh! Moralni i etični?! Za ime milog Boga, Steph! Nikada nisam mislio da ću iz tvojih svetih ustiju čuti takvih psovki! – Alex je zadovoljno hihotao svojoj šali. Slušala sam ga samo s pola uha i dalje se vrlo revno obraćajući stocku. Još je bilo rano i situacija još nije bila kritična. Kritična je imala postati tek onda kad se stock bude počeo obraćati meni. No, kad bolje razmislim, za promatrača izvana i neće biti puno razlike. I tako su me svi smatrali 50% ludom, 50% “umjetnički zanesenom”, a to me je dakle svrstavalo u kategoriju najvećeg luđaka van luđačke košulje – moja omiljena fraza.

U “Phoenix” je upravo ušla neka mačka u vrtoglavoj minici.

– Ovo je hrabro – rekao je Alex mašući cigaretom – Po ovoj hladnoći… Vrlo hrabro – naglo me je pogledao – A zašto ti ne nosiš slične stvari?

– Zato jer imam još malo zdravog mozga! Hoćeš da mi se smrzne ono što nemam?!

– To što nemaš… – rekao je unoseći mi se u lice i spuštajući glas u onu jako seksi verziju – … mene baš naročito i ne zanima. Ono što mene zanima je ono što imaš – otpuhnuo mi je dim u lice.

– Mogu i misliti! – htjedoh zapaliti cigaretu da mu dokažem da su moje težnje sukladno proporcionalne njegovima, ali se jednako brzo izgubim u razmišljanjima.

– Einstein – rekoh – Da li bi ubio Einsteina? – (zbog ovakvih primjedbi obično bi me ljudi znali pogledati kao da sam upravo pala s Marsa ili da sam u najboljem slučaju, potvrđeno luda. Ali ne i Alex. Svoj svoga pozna.)

– Ti bi Einsteina ubila! Zar te nije sram!

– A ti ne bi?

– Čuj – reče on prebacujući se u ozbiljnu verziju sebe, kako je bio njegov obećaj – Uvijek bi se rodio novi Einstein. I koliko god ih ti ubijala novi bi Einstein našao naćina da miriše svoja cvijeta 2. To ti je…

– Uvjeri me još da vjeruješ i u sudbinu! Što hoćeš reći? Stvari su zapisane? Ono što treba biti – bit će?

– Ne, nego – gasio je cigaretu u pepeljari – Teorija vjerojatnosti. Društvo koje uznapreduje do određenog stupnja vjerojatno će otkriti ono što njegov razvoj, tehnika i društvo samo u svom stupnju razvoja dozvoljava da otkrije novim mogućnostima, novim znanjima, preko novih dostignuća do novih spoznaja. Zbog čega se događalo da su gotovo u isto vrijeme znanstvenici na različitim krajevima kugle zemaljske otkrivali iste stvari, dolazili do istih zaključaka? Jer im je razvoj društva u tom trenutku dozvolio da dođu do tih zaključaka. Vrlo jednostavno.

– Ali – nisam popuštala – Recimo ovako: Kada bi se taj razvoj organizirano ometao, kad bi se osobe koje bi do njih došle organizirano uklonile, zar nije moguće da bi neka otkrića bila izbrisana iz povijesnih knjiga? Zar to nije vrlo vjerojatno?

– Posve nemoguće. Ne možeš zaustaviti razvoj.

– Baci pogled na povijest. Postojala su mračna doba. Postojala su doba u kojima se ništa nije događalo. Postojale su Inkvizicije. Kada bi postojala organizacija dovoljno jaka da kroz vrijeme, kroz stoljeća vlada čvrstom rukom, da čini ono što je u srednjem vijeku…

– Ti dakle hoćeš pobiti znanstvenike. E, pa tako mi reci! MARY!!! – proderao se iz čistog mira – Mary! O, Marrrrry! Daj nam ovamo kakvo hladno oružje! I neka bude oštro! Imamo tu jednog…

Poklopim mu rukom usta. Smijao se.

– Ali… – iskobeljao se ispod moje ruke – … obrati ti pažnju na povijest. Takvi mračni periodi u ljudskoj povijesti nisu dugo trajali. Tiranija ne može biti vječna. Nakon mračnih perioda slijedili su periodi procvata. A što je također samo još jedan dokaz u prilog tome…

– … da je nemoguće zaustaviti razvoj i da mi ideš na živce s tom svojom logikom – završim – Mislila sam da ne vjeruješ u logiku.

– I ne vjerujem. Ali vjerujem u vjerojatnost. A vjerojatnost govori u prilog mojoj teoriji.

– Vjerojatnost govori i o tome da, ako se molekule pravilno rasporede, ja mogu kroz ovaj zid proći zdrava i čitava. Ali usprkos vjerojatnosti ja to nekako ne bih baš pokušala.

– Kukavica – rekao je zadovoljno, ali odmah zatim nastavio – Steph, razmisli malo. Posve je nemoguće to što tvrdiš, to s organiziranom kontrolom razvoja i to s tim da ako uklonimo razvoj znanosti i civilizacije možda do velikih katastrofa neće doći. U svakom zlu ima bar malo dobra. I sve naposljetku ima nekog razloga. A ako i nema… koga je briga. I zato je nemoguće.

– Naravno da je nemoguće – složim se naposljetku – Mada možda nemoguće u stvarnom svijetu. Ali teoretski je moguće. Ja sam teoretičar.

– Teoretski je sve ili gotovo sve moguće! Teoretski je moguće da će se onaj, od tebe spomenuti primjer teorije vjerojatnosti, dogoditi i upravo nama i upravo sada. Ali potvrda takvih teorija u stvarnom životu i svijetu, podliježući opet spomenutoj teoriji vjerojatnosti, je čisto Adamsovski nevjerojatna. Ako znaš što mislim.

– Ne znam. Odnosno, znam. Ali zašto bar jednom ne priznaš da sam u pravu?

– Kad nisi! Prvo; kako već rekoh; ne možeš zaustaviti razvoj. Drugo: nemoguće je stvoriti dovoljno jaku organizaciju koja bi kroz duže vrijeme provodila svoj zakon čvrste ruke. Tirani ne žive dugo. Tiranske vlade osuđene su na propast koliko god jake bile. Treće: negdje u nekom od Boga i ljudi zaboravljenom mjestu rodit će se osoba koja će pronaći formulu, doći do zaključka, možda ne kroz svoje znanje, već intuiciju, prirodnu sposobnost zaključivanja, jer obrazovanost nije uvjet da ako je neka osoba rođena da bude genije ona to i ne bi mogla biti i ta osoba će…

– … i onda će ga vlasti pronaći i uloviti, optužiti kao heretika i spaliti na lomači. End of the story!

– Ma kakav end of the story! Da nisi tako prokleto tvrdoglava i sama bi uvidjela kako tvoje teorije stoje na staklenim nožicama.

– Gluposti! Daj razmišljaj malo. Male sive stanice, moj dragi Watsone. Male sive stanice.

– Koje ja, za razliku od tebe, upotrebljavam. I uzgred budi rečeno, spika o malim sivim stanicama je Poirotova, a ne Holmesova. It’s elementary, my dear Watson je…

– Joj, kak’ si dosadan! Tvoj problem je to što previše pametuješ.

– A tvoj što uvijek hoćeš biti u pravu. Ali to je malo teže kad imaš posla s genijem – on na šaljivi način raširi ruke ukazujući na svoju pojavu. Pogledam ga i isplazim mu jezik.

– Jaaako duhovito. Tko ti piše viceve?

– Hvala lijepo na pitanju, sama si ih pišem.

– Promijeni scenaristu – zaključi on.

Pet minuta kasnije, nakon što je Alex, što dimnim signalima, što žurnim mahanjem ruku, što velikom galamom prizvao Mary ona stiže noseći novo piće. Zatim se dostojanstveno udalji od nas ljubazno odvrativši na Alexov upit: Da li bi mu htjela roditi djecu; odgovorom: Da, devedeset i devet.

– Dvoje bi bilo posve dovoljno – zamišljeno je odvratio Alex.

– Umrijet ću ako ne saznam što je u kutiji! – rekoh.

– Umrijet ćeš i ovako i onako – reče Alex sebi svojstveno obazrivo, pa se kucne svojom čašom o moju – I zato: živjela ti meni!… dok ne umreš.

– Jaaako duhovito.

– Pazi! Od smijeha se može umrijeti! – napomene on, zagrcne se na stocku i onda je kašljucao nekih dobrih petnaestak minuta. Nisam mu ni pokušavala pomoći. Uživala sam gledajući ga kako se popikava na vlastite riječi.

– Zašto se mi uopće svađamo? – upitam.

– Mi se ne svađamo. Mi raspravljamo. Postoji razlika, znaš. I, uostalom, ako ti je već toliko stalo da saznaš što je u kutiji, zašto lijepo ne odeš i upitaš čovjeka sama?

– Još nešto! Ne pada mi na um!

– Onda ću ja.

Zgrabim ga za ruku kad se ustao da svoju namjeru provede u djelo.

– Da se nisi usudio!

– Onda što? Nećeš pitati, a znam da nećeš ni prestati. Ovo postaje dosadno. Odluči se.

– Odlučila sam – rekoh i iskapim ostatak stocka. Mrzila sam ga – Hajde da zaboravimo cijelu stvar.

– Pametna ideja! – složi se on, ali ipak ne odoli da ne doda – A što ako si ipak u pravu? Što ako tip upravo ima tu u kutiji prototip razorne bombe koja će uništiti svijet? Zar ne bi bilo bolje da ga ipak negdje pritisnemo uza zid i natjeramo da prizna sva svoja nedjela? Od spomenutog uništenja svijeta s predumišljajem, do onih malih stvar’ca od kojih rastu dlake na dlanovima?

– Alex?

– Molim, ljubavi?

– TI SI GAD!!!

– Oh! – reče on začuđeno i zadovoljno – Baš ti hvala.

Još dugo je ozarenog lica zurio prema stropu i osluškivao odjek mojih riječi. Pravila sam se da ne poznajem ovog luđaka kraj sebe.

Vrlo kratko vrijeme potom čovjek s osmerokutnom kutijom je pokupio svoje papire, ugasio cigaretu, iskapio hladnu kavu, ostavio novac za spomenutu kraj tanjurića, zgurao papire, kutiju s cigaretama i šibice u unutrašnji džep sakoa, obukao baloner, zakopčao se, podigao okovratnik, oprezno podigao osmerokutnu kutiju i napustio naš najdraži kafić, “Phoenix”.

Promatrala sam ga kroz prozor kako stoji preko puta na stanici čekajući autobus. Dugo je stajao tamo.

– Što misliš, kuda ide?

– Tko će ga znati – rekao je Alex preko naočala buljeći u noge već ranije spomenute mačke u minici – Vjerojatno ide negdje razraditi svoje planove za uništenje svijeta. Ili možda ima kakvo podzemno sklonište i možda se za noći punog mjeseca pretvara u vukodlaka. Jesi li razmislila o toj mogućnosti?

Pogledala sam ga i rekla mu da je kreten.

– Ne – odvratio je on samosvjesno – Samo nadobudni mladi pisac koji se trudi od svijeta stvarnosti učiniti ono što ta stvarnost nije. Možeš li me kriviti zbog toga?

Kad sam ponovno digla oči i pogledala kroz prozor čovjeka s osmerokutnom kutijom više nije bilo.

* * *

Nešto kasnije.

Nešto više kasnije.

Nešto puno, puno više kasnije.

OK. Tu sam bila ja, s jedne strane stijene. Tu je bio i Alex, s druge strane stijene. U mojoj ruci koščica tek ulovljenog, oderanog, ispečenog i pojedenog zeca. Meso je imalo miris, okus i boju sumpora. Kao uostalom i sva preživjela hrana danas. U Alexovoj ruci krhotina stijene. Uzaludno je pokušavao tim oruđem upisati svoje inicijale u kamen ili možda nešto u stilu: Ja, Alex, najcool frajer na kugli zemaljskoj. A to je možda bila i istina. Alex je bio jedini muškarac koga sam vidjela u zadnjih o-ho-ho godina. A to ga je svakako činilo cool frajerom.

Oko nas bio je prostor na kome je jednom stajao naš omiljeni kafić, “Phoenix”. Sada od njega nije ostalo baš naročito nešto. Točnije rečeno – ništa.

Puhao je hladan vjetar.

– Jesam ti rekla! – rekoh vrlo važno.

– Ha? – reče Alex i slomi svoju kamenu pisaljku. Dugo je tužno gledao u ostatak. Gdje će sada naći jednako neefikasno sredstvo zabave?

– Od prvog trenutka bilo mi je nešto sumnjivo u tom frajeru. Ali, ne! Ne bi on meni vjerovao, ne bi ni za sto godina! Da li mi sad vjeruješ?

– Ne – reče on. Bacio je ostatak pisaljke visoko u zrak. Kamenčić je pogodio pticu u letu i srušio je. Ptica je pala na zemlju. Mladunce prerijskog psa je izletjelo iz zakržljale, spaljene šikare u namjeri da je ščepa, ali se popiknulo i palo nosom u nekakav degenerirani žbun nekog rođaka kaktusa koji su rasli svuda uokolo. Cvileći i jaučući štene se brzinski povuklo nazad u šikaru – A o čemu si ono pričala?

– O čovjeku s osmerokutnom kutijom, naravno! O čemu drugom?

– O čovjeku s kutijom za kolače?

– Kakva kutija za kolače! Bila je to kutija…

– … s otkrićem koje je uništilo svijet? Od kad je Veliki Rat izbio i minuo ne ostavljajući iza sebe ništa ili gotovo ništa, to mi govoriš.

– Govorim to ja od malo ranije.

– Bila je Sacher torta.

– Nije nego! – ljutnem se – A kako, molit ću lijepo, znaš da je bila baš Sacher torta?

– Osjetim čokoladu na kilometar daleko. Znam da je bila Sacher torta. Tijesto baš i nije naročito uspjelo, ali je zato glazura bila genijalna. Uh! Što bih dao za komadić Sacher torte!

– Ti i tvoja vidovitost! A, pitam se ja, gdje je ta vidovitost bila onda kad se o budućnosti planeta vodilo pitanje?

– No, krasno. Sad vrijeđaš još i moje vidovnjačke sposobnosti! A što je s tvojim osjećajima? To što si optužila prvog nevinog i pomalo čudnog stranca u “Phoenixu” to ti je bilo jako mudro. Jaaako mudro.

– Ja sam bar nešto osjećala. Ti nisi vidio NIŠTA!

– Ovdje je u pitanju moja čast!

– Ovdje je u pitanju tvoj nos! Pazi samo da ti ga ne razbijem ako ikad više spomeneš to da je torta bila Sacher ili kakva već, i to da je onaj tip bio “čist k’o suza i mirisan k’o ruža”. Gadna sam kad se naljutim!

– Gadna si ti i inače – rekao je Alex umilno, a onda još umilnije dodao – Ali ti svejedno ta haljinica od štavljene kože predivno stoji. Imaš seksi noge.

– Na ovoj hladnoći osjećam se seksi kao ledenica koja je upravo opala s krova i razbila se na pločniku. Znaš, mislim da mi se upravo smrzlo ono što nemam.

– Dođi da te ja zagrijem.

– Samo se usudi! Alex! Alex, ozbiljno ti govorim! Ne možeš me napastovati dok se ljutim na tebe!

– Da ti dokažem da mogu.

* * *

– Hm. Aaalex?

– Mmm… Molim, ljubavi?

– Jedno, pitanje, može?

– Sve što želiš.

– Zašto je uopće izbio treći svjetski?

– Hm. Čekaj da razmislim. Bilo mu je vrijeme da dođe?

– Ne, ozbiljno te pitam. Što je pokrenulo mašineriju?

– Hm, ne znam, Steph. Televizijske centrale i telekomunikacija otišli su k vragu prije nego su nam tu značajnu pojedinost uspjeli priopćiti. Ali, znaš, ja mislim da se to cijelo vrijeme kuhalo u prikrajku. Običan smrtnik zadnji dozna. Hm. Ili je to ono bila žena?

– To je i moje mišljenje. To o kuhanju u prikrajku. I kad smo kod kuhanja… baš sam gladna! Bi li bio tako dobar pa skoknuo uloviti nešto?

– Aaaa… joj… ne da mi se. Godine su to.

– Lijenost je to.

– A ne bi li ti bila dobra, emancipirana ženica pa skoknula sama uloviti nešto?

– Ako ja budem skakala da ulovim nešto onda ću to nešto sama i pojesti.

– A ja bih kao trebao loviti za oboje!

– Bez mene ti bi zeca jeo sirovog i s krznom.

– Kuham bolje od tebe!

– Dokaži!

– Ne pada mi na um! Misliš da sam s kruške pao!

– No, što ćemo onda? Oboje smo previše tvrdoglavi. Ako ovako nastavimo – umrijet ćemo od gladi!

Na ovo se zamislio. I onda se opet zamislio. I onda ponovno.

Na kraju je teško uzdahnuo:

– Nemam pojma.

– Užasan problem – nadodala sam.

– Da – rekao je.

– Morali bismo nešto smisliti.

– Da – potvrdio je.

– Meni se ne umire od gladi. A tebi?

– Ni malo. Uostalom, ja sam naumio živjeti vječno. Preživio sam Smak Svijeta. Što bi mi se još moglo dogoditi?

– Mogao bi umrijeti od gladi?

– Ah… Sacher torta…

– Alex!

– Oh, nije važno.

– Stvarno, Alex, što ćemo?

Još malo je duboko razmišljao. Naposljetku reče:

– Idemo se seksati. Možda nam nešto pametno padne na um.

– Mmmm… Oh, hajde, dobro, ako baš insistiraš. Ali, dragi, napominjem: prestara sam za neke egzibicije.

I onda još nešto kasnije, dok je Alex uzaludno pokušavao naučiti pripitomljeno mladunce prerijskog psa da se pravi mrtvo, a ono ga uporno grizlo za nožni palac, i dok sam ja, sjedeći na stijeni zaključivala kako Alex nikada neće odrasti i kad se on okrenuo i veselo mi mahnuo sav ponosan kad je štene napokon pokazalo neke znakove inteligencije, a onda se zatrčalo, skočilo na njega i srušilo ga u blato, rekoh polagano:

– Ali, ako baš hoćeš znati, mene i dalje zanima: što je bilo u onoj kutiji?