Milan Kovačević – TELA NAŠIH SPASITELJA

Tela naših spasitelja - Milan Kovačević
Tela naših spasitelja – Milan Kovačević

Sećam se – kao juče da je bilo – kako stari Mauris Barnvel nije bio zadovoljan dimenzijama trpezarijskog stola i da se zadrto mrštio dok je posmatrao uređivanje velike sobe za svečanosti. Stajao je na pragu prekrštenih ruku, skrivajući svoje ispijene staračke šake pod pazusima. Gunđao je, ali većinu reči nisam čuo. Nehajni pogled bio je dovoljan da shvatim kako starom čudaku nisu sve ovce na broju.

Naravno da smo bili primorani da donesemo još teških stolova iz zapuštenog podruma velike porodične kuće Barnvelovih, kako bi njegova vizija bila ispunjena i dovedena do prihvatljivog savršenstva. Na kraju dana – kada se znoj na našim telima već sasušio – prostorija je izgledala poput konferencijske sale, sa spojenim stolovima koji su se prostirali koliko pogled omanjeg deteta doseže.

Ne shvatite me pogrešno – svi iz male opštine kakva je tada bila Plejnsboro voleli su starog Maurisa, ali njegova urođena strogoća i korišćenje čudnih arhaičnih izraza na momente su izazivali strahopoštovanje u ljudima na koje je nailazio u svojim retkim šetnjama gradićem. Kada se sve sabere i oduzme, bio je veliki dobrotvor. Znali su ljudi da varoš ne bi bila zavidnog izgleda bez Barnvelovih izdašnih donacija projektantima i urbanističkim institutima zaduženim za osavremenjivanje infrastrukture. Sve je starac podigao na viši nivo; samo je sopstveni dom izbegavao da renovira uprkos vidnoj izanđalosti, pozivajući se na tradiciju i želju da svet napusti okružen vividnim uspomenama na istinsku prirodu stvari.

Istražujući sam saznao je da je stari Mauris nasledio ogromno bogatstvo od svojih predaka; ljudi što su tokom Zlatne groznice imali više sreće nego pameti, pa su pri iscrpljujućem radu u istrošenom rudniku bakra slučajno prokopali put do svojevrsnog El Dorada. Naravno – nije to bio zlatni grad iz čuvene legende, ali je količina pronađene rude bila dovoljna da Barnvelove načini jednom od najbogatijih porodica tog vremena; makar u regionu iz kojeg su – kako je starac voleo da naglasi – potekli.

Bila je to treća godina kako sam živeo u starom porodičnom domu čuvene porodice. Pošto sam se odlučio za nešto nekonvencionalniji pristup studiranju, nisam otišao u jedan od mnogobrojnih kampusa jer sam smatrao da će se dokolica u društvu razularenih studenata loše odraziti na moja kreativna htenja i tendencije ka obrazovanju. Kao potomak prve generacije doseljenika sa Balkana, nisam bio željan opijanja, promiskuiteta i opšteprihvaćenih bahanalija, vrlo tipičnim za omladinu u vremenima tih ludih godina. Ja – kao sin jedinac samohrane majke koja je celog života mukotrpno radila da bi mi obezbedila mesto na prestižnom univerzitetu – nisam imao prostora za riskiranje.

Kuća gde odsedah bila je sve što mi je tada bilo potrebno – prostrani kameni epitaf nekom boljem i mirnijem vremenu. Ne znam da li zvučim čudno, ali bila je – kada se sagleda sa svih strana – složena u svojoj jednostavnosti. Dovoljno velika da primi čitav garnizon, a opet ušuškana, u mirnijem delu grada, gde je retko ko zalazio bez prevelike potrebe. Dva sprata i prostrano potkrovlje najčešće su u tišini čameli na pustoj, uvek tihoj ulici.

Pored moje malenkosti, valja pomenuti, u domu Barnvelovih bila su još dvojica studenata čija su se interesovanja naizgled razlikovala od mojih; ali, o njima kasnije.

Sprat gde stanovasmo nekada je služio kao spavaonica za Barnvelovo udruženje pustolova. Bio je to beskrajni niz sobičaka poslaganih po dugačkom hodniku, koji je nalikovao memljivim koridorima kakvi se mogu videti u metropolama, gde su posađeni poput tunela između starih stambenih blokova. Ovaj je hodnik bio nešto čistiji, ali bilo je jasno da su decenije naružile nekada prelepi prostor. Stari Mauris imao je mnogo rođaka koji su svi odreda živeli za put, i sve blagodati što sloboda kretanja nudi. Zapravo – Mauris je bio jedini od svoje loze što u datom momentu nije bio stacioniran negde na krajnjem jugu Amerike, ili negde u bespućima centralne Azije. Ono što sam vrlo lako mogao da zaključim jeste da je njegova loza bila duboko zaljubljena u egzotične predele i – shodno tome – plodove kultura što su tamo cvetali.

Šta su konkretno njegovi mnogobrojni rođaci tražili raštrkani po svetu, nikada nisam uspeo da saznam, ali jedno je bilo sigurno – bilo ih je mnogo, i bili su svuda. Nasleđeno bogatstvo je očigledno bilo dovoljno da namiri nekoliko grana familije, jer nigde nisam uspevao da pronađem kompanije ili preduzeća koja su bila u vlasništvu osoba sa tako upečatljivim prezimenom kakvo je bilo Barnvel.

Iako su pisma naslovljena na njegovo ime retko stizala na našu adresu, Mauris nam je – u momentima kada je bio raspoložen za ćaskanje – ispredao hvalospeve o svojoj braći. Istina – sa njima se, koliko sam tada uspeo da razumem, nije viđao naročito često, ali su momenti u kojima bi se izdanci njihove loze našli na istom mestu najčešće bili vezivani za Božić; praznik uoči kojeg se i zbilo sve ovo. No, da nastavim…

Iako se na spratu nalazilo mnoštvo soba sa istovetnim vratima, samo tri su bile zaista zakupljene tokom cele godine. Studenti su dolazili i odlazili, ali samo sam ja, zajedno sa pomenutim dvojcem, bio duboko povezan sa komforom stare kuće. Kada sam prvi put kročio u Barnvelov dom, u trenutku sam se zaljubio u staru gradnju i glomazne police prepune antropoloških knjiga. Renta je bila jeftinija nego u bilo kom hostelu nadomak Prinstona, pa sam imao priliku i da uštedim nešto novca, te da ga kasnije potrošim u lokalnim knjižarama gde su često u ponudi imali opskurne naslove evropskih egzistencijalista i mislilaca sa margine. Oduvek sam verovao da primerci štampani u domovini autora odišu najvećom mogućom autentičnošću, pa sam zdušno čekao da pošiljke iz saveznih država dođu u malu knjižaru Plejnsboroa. Bilo je tu svakakvog štiva, a kada nisam čitao, vreme sam trošio sa sustanarima…

Pored mene, bio je tu momak iz Španije klišeiziranog imena Huan Rodrigez. Sećam se da sam često zbijao pošalice na račun učestalosti njegovog imena – živeo je nekoliko soba od mene. Bio je to debeljuškasti optimista dobrog srca; prečesto dosadan, vapio je za pažnjom i lepom reči. Jednom prilikom je salvom bespotrebnih pitanja uspeo da razbesni stoika kakav je Mauris bio, pa je prvi put u životu starac povisio ton, i to za vreme jedne od sedeljki u trpezariji. Posle toga, Huan je usporio svoj jezik, ukrotivši pritom i svoju dobroćudnu prirodu. Na starog Maurisa je od tada gledao sa izrazitim strahopoštovanjem; kako je čovek njegovog kalibra i navikao da bude posmatran.

Pored nas dvojice, u sobi na samom kraju jednoličnog hodnika živeo je osobenjak iz Istočne Evrope, sa kojim u početku nisam previše razgovarao, ali se vremenom ispostavio sagovornikom vrednim poznanja. Njegov govor – iako često grub i neispoliran – bio je ispunjen mudrostima kojih se ne bi postideo ni stogodišnji pohodilac svetskih biblioteka. Kada se useljavao u svoju sobu, pored omanjeg kofera sa garderobom, na sprat je dovukao i dva velika kofera prepuna raskupusanih spisa i knjiga. Kasnije sam, kroz razgovore, saznao da je u pitanju raritetna skupina slova proistekla direktno iz umova nekih od najvećih filozofa evropskog podzemlja. Njihova imena vam sada verovatno neće značiti mnogo, kao što meni ne znače, ali lepo bi bilo da pomenem ime mog nekadašnjeg sustanara. Zvao se Kliment Korolev.

Ne znam koliko je voleo praznike – koliko je mario za Božić; ali sigurno znam da milion slovnih znakova štampanih unutar njegovih knjiga nije moglo da objasni ono što se dogodilo. Sada – dvadeset godina nakon te noći – teško da mogu da se setim svih činjenica, ali nikada neću zaboraviti reči starog Maurisa nekoliko trenutaka pre nego što nas je naterao da iz podruma iznesemo velike stolove.

„Vreme je Novog Božića“, radosno je izustio sedi Mauris, a reči su se procedile kroz uredno potkresane brkove.

To je bio treći Božić od kako smo se nastanili u starom zdanju, ali prvi koji je trebalo da dočekamo unutar kuće. Bio sam sasvim siguran da prethodna dva Božića u njemu nisu izazvala toliki nalet entuzijazma, ali nisam uspevao da pronađem nit koja je tadašnji praznik izdvajala – osim, naravno, čudne rečenice koju već pomenuh.

Spremačica je inače dolazila svega jednom mesečno, a u tom trenutku – celo predvorje bilo je ispunjeno metlama, kantama i krpama. Barem tri žene neumorno su radile. Već sam tada znao da ono što sleduje prevazilazi sve konvencionalnosti. Sam vazduh unutar kuće bio je drugačiji.

Božić pre tog proveo sam kod majke u Čadronu, a Huan se vratio kod svoje porodice u Andaluziju. Kliment je ostao u smeštaju, ali njegov je Božić svakako dolazio tek dve nedelje posle; bio je Rus, pobornik pravoslavnog hrišćanstva – ili, makar simpatizer tradicije.

Tako je bilo i godinu pre – delimično ista priča – ako izuzmemo Klimenta, koji je nekoliko dana pre proslave Nove godine otišao u posetu rođacima u Čikago. Sećam se da se vratio pre proslave pravoslavnog Božića, lišen prazničnog duha i obavijen velom izvesne tuge. Nisam želeo da ga uznemiravam i propitujem, ali sam nešto kasnije saznao da su mu roditelji nastradali u nesreći. Gušenje gasom; rekli su na uviđaju.

Nekolicina žitelja sive stambene zgrade u predgrađu Lipetska govorkala je o kasnovečernjim posetiocima koji su često kruzirali automobilom oko građevine gde je živela porodica Korolev. Policiju – naravno – nije bilo briga za čavrljanja komšiluka, pa su slučaj zatvorili, proglasivši ga tragičnom nesrećom. U korist im je išla činjenica da su se u to vreme događale masovne nesreće sa grejnim telima u režiji neukih stanara nasilno dovučenih sa sela i smeštenih u kolosalne zgrade. Neki od tih jadnika nikada pre toga nisu videli rernu…

Kliment je u Čikagu odseo kod rođaka koji su posle njegovog jadikovanja i molbe pristali da mu finansijski pomognu u nadolazećim godinama, ali uz obećanje da će im novac vratiti kada se docnije zaposli i unovči svoje obrazovanje. Istočnoevropski mentalitet očigledno ne poznaje kategorije poput altruizma i nesebičnog davanja. On je – slomljen i nasukan – pristao na novčanu pozajmicu, ali veliki deo Klimenta Koroleva umro je sa njegovim roditeljima. To je bilo očigledno, i kako je bilo ko – za ime božije – mogao da ga krivi?

Tog Božića – zbog kojeg vam i pričam ovu priču – sva trojica smo bili primorani da ostanemo gosti Barnvel imanja. Aerodromi su doživeli kolaps usled groznih vremenskih uslova. Naizmenična padavina snega i ledene kiše slomila je krila avio-kompanijama. Tek se nekoliko ojačanih aviona usudilo da uzleti, ali je broj putnika bio ograničen, a ja karte do Nebraske nisam kupio na vreme. Pored toga – svi letovi na dan Božića bili su takođe prebukirani. Rešio sam da se pomirim sa svojom sudbinom i praznike provedem sa ljudima na koje me je put naveo, a život naterao.

U tom trenutku jedino mi je bilo žao majke sa kojom nisam razmenio pošteno pismo od kada sam nakon kraće posete napustio porodičnu kuću u avgustu, koji je prethodio toj zimi. Za svaki slučaj – naškrabao sam nekoliko redova u bledi papir i obećao sebi da ću sutradan otići u poštu i obavestiti majku o razlogu mog nedolaska na praznični obed. Mogao sam je pozvati telefonom – ali kao što već rekoh – Mauris Barnvel je držao do tradicije i takvu skalameriju – kako je voleo da je naziva – nisam mogao da pronađem unutar njegove kuće.

Nasuprot tome – u podrumu velike kuće nalazio se svojevrsni muzej starudija i davno zaboravljenih uniformi, alatki i drugih koještarija. Video sam čak i vojne uniforme iz doba građanskog rata – bile su autentične i izvrsno očuvane uprkos vlažnosti prostorije. Desetine staromodnih drvenih kutija bile su položene svuda po hladnom podu, ali njihova sadržina mi je ostala nepoznata. Ipak, mogao sam se zakleti da je određena vrsta bele tkanine bila u pitanju, jer je iz jedne od kutija izvirivalo parče svetlucajućeg materijala.

Da se vratim na stolove, sa kojima i započeh ovu pripovest. Duboko u vlažnoj tami memljive prostorije nalazila su se dva velika metalna rama, a pored njih dve glomazne drvene ploče što su u sklopu sa ramovima sačinjavale tražene stolove. Oni možda nisu izgledali lepo, ali bili su krajnje funkcionalni i jednostavni za sklapanje. Kada smo sa ramova skinuli odavno napuštenu paučinu, ugledao sam godinu proizvodnje urezanu na unutrašnjem delu rama. Pisalo je 1855. Uz kuknjavu i teško disanje, podigli smo ih do trpezarije, pa smo isti postupak ponovili sa drvenim delovima. Bili su đavolski teški – kao da je drvo upilo svu tečnost ovog sveta.

Nakon kraćeg uređivanja svečane sale i raspoređivanja sitnijeg nameštaja, zaustavili smo se da napravimo preko potrebni predah, a u prostoriju su počele da nadiru spremačice željne rada koliko i Barnvelovog novca. Okitile su prostoriju u duhu praznika promenivši joj lični opis, a nas smo se trojica začudili jer smo znali da prethodnih godina Mauris nije ovoliko pažnje posvećivao ovom prazniku, a ponajmanje enterijeru prostorije čiju je jednoličnost smatrao njenom najvećom vrlinom.

 Bilo je to dva dana pre Božića, a pripreme su bile u punom jeku. Izgledalo je kao da stari kućepazitelj očekuje grupnu posetu, koja se po svakoj prilici mogla desiti već na Badnje veče. Moja se pretpostavka – kako sam kasnije shvatio – ispostavila istinitom.

Te nas je večeri Mauris pozvao u svečanu salu da popijemo piće, što se dešavalo izrazito retko. Baš zbog toga smo imali potpuno pravo da se duboko zamislimo nad iznenadnom promenom stava našeg domaćina. Više nije bio u pitanju stari namrgođeni samac, već čovek pun života i želje. Njegove prozirne oči treperile su obasjane svetlošću ukrasnih sveća čije je fitilje znalački pripalio. Svakome je u čašu sipao izvanredan viski, koji je – kako je naglasio – čuvao za specijalne prilike. Po ukusu sam pretpostavio da je piće staro koliko i stolovi, jer je karakter tekućine prevazilazio karaktere određenih ljudi koje sam imao priliku da upoznam. Nikada pre, a ni posle toga, nisam probao toliko očaravajuće piće. Umirujuća toplina ispunila mi je stomak.

„Deco, veliki dani su pred nama. Zaista veliki“, govorio je ushićeno.

„Čekao sam ovaj trenutak duže od dvadeset godina“, nastavio je.

„Kakav trenutak?“, Huan nije mogao da se obuzda uprkos strahopoštovanju koje mu je bilo sveže usađeno.

„Trenutak novog Božića. Novog Bogorođenjа“, odgovorio je starac.

Tada nismo razumeli na šta je govornik konkretno mislio.

Ako želite da budem iskren, čak ni iz ove perspektive mi nije jasan koncept koji je stajao iza starčeve radosti. Sve što sam znao bilo je da su stolovi pripremljeni za dolazak velikog broja gostiju, da je kuhinja puna kuvarica koje su neumorno pripremale hranu i razne đakonije, i… da je stari Mauris svakom od nas dao po jedno zapečaćeno pismo.

Pomislio sam da je u pitanju nekakva božićna igra kakvu sam igrao kao dečak, pa sam pismo iz njegove smežurane ruke uzeo sa optimizmom, nadajući se da ću na neki način profitirati od dobre volje Maurisa Barnvela.

„Svaki od vas dobio je po pismo u kojem su dostavljena pravila koja se moraju poštovati na predstojećoj božićnoj ceremoniji“, odjednom se uozbiljio. „I da – da ne zaboravim – bilo bi najbolje da sutra ne konzumirate hranu. I ne pijte vodu… Ukoliko baš ne morate.“

Zbunjeno smo gledali u starčevo lice, sa ukusom viskija još uvek na jezicima. Šta sad? Potvrdno smo klimnuli glavama i svaki je pismo odneo u svoju sobu. Ne mogu se setiti konkretnog sadržaja žućkastog papira, ali znam da je glavna stavka bila da sobu ne smemo napuštati na Badnje veče i da će nam sve potrepštine biti dostavljene u kutijama, ostavljenim na pragove naših soba. Takođe – bilo je navedeno da će veliko zvono nagovestiti početak ceremonije i da u prizemlje ne silazimo bez prethodnog poziva koji ćemo sigurno biti u prilici da čujemo.

Tako je i bilo. Počelo je već te večeri sa gromoglasnim tutnjanjem u prizemlju. Konstantno otvaranje i zatvaranje velikih ulaznih vrata, pa tiho čavrljanje potom. Mogao bih se zakleti da sam čuo zvekir najmanje trideset puta te večeri. Nešto kasnije neko je stajao pred mojim vratima i spuštanjem tereta zaklonio jarko žutu svetlost što se iz hodnika uvlačila u moju zamračenu sobu ispod vrata. Isti zvuk sam potom čuo još dva puta, što je značilo da su moji cimeri takođe dobili svoje darove. Kada se halabuka utišala, shvatio sam da je vreme da pažljivo otvorim vrata i uzmem ono što mi je namenjeno.

Bila je to kutija. Kutija kakvu sam video nešto ranije; u podrumu. Verujte mi – još tada sam znao da su ove kutije od nekakve izuzetne važnosti za gospodina Barnvela. Unutar nje – zaštićena od vremena i prostora – stajala je anđeoski bela odežda kakvu do tada nisam video. Dok sam je pronosio kroz prste, uverio sam se da materijal prianja na kožu poput nijednog drugog; kao da sami anđeli svojim nežnim rukama gase nemire u pojedincu. Neko vreme sam  sedeo u tišini i mazio belu haljinu, odlazeći u mislima daleko od zatamnjene sobe. Zapitao sam se načas da li je sa mnom sve u redu ili je to viski godinama dobio na jačini, ali nije bilo važno…

Kada sam se iz tog – mogu slobodno reći – meditativnog stanja preneo na javu, umor je već počeo da me savladava, pa sam rešio da odmorim oči i mozak spavanjem. San je najveći saveznik dugačkog dana. Ali, baš kada ti najviše treba, on nikako da dođe…

Polovinom te noći dogodio se prvi nagoveštaj da sa domom Barnvel nešto nije u redu. Zvuk nekakve iritirajuće božićne pesmice mileo je ka mojim ušima skroz iz prizemlja, i uprkos prirodi pesme – koja je suštinski bila nevina, makar na prvo slušanje – njen prizvuk mi je u kosti ulio neobjašnjiv strah, koji nikako nisam uspevao da izbacim iz sebe. Nevin glas devojčice ophrvane tremom – koja prvi put pohodi pozornicu dok je iz partera gledaju starci ozbiljnih lica – ispredao je priču o Božiću koji će biti kao nijedan drugi. Stekao sam utisak da se pesma ponavlja unedogled – svakim ponavljanjem za nijansu zlokobnija, dok se pri epilogu ne premetne u apsolutnu kakofoniju užasa, vrisaka i jecaja. Da li je zaista bilo tako, ili je moj umorni mozak presložio note, nisam siguran. Naposletku, sve je utihnulo i čulo se samo pucketanje gramofonske ploče. Blago krckanje otvorilo mi je put ka snu…

Najednom, bezumni klopot nemirnih nogu prolio se tišinom i još više me uznemirio. Imao sam osećaj da hodnikom prolazi gomila ljudi. Vrata slobodnih soba su se mahnito otvarala i zatvarala uz nesnosnu, ponavljajuću buku. Kao da nekakvi primati lišeni zdravog razuma bivaju upoznati sa kvakom. Pretpostavio sam da su u pitanju cenjeni gosti koje je Mauris očekivao pa zaključih da nakon celovečernje terevenke i slušanja jedne-te-iste pesme konačno odlaze da spavaju.

Ja nisam spavao.

Badnji dan sam proveo zatočen u sobi – baš kao što je domaćin zahtevao. Nisam jeo – niti sam pio vodu. Ne mogu navesti razloge koji su me naterali na ovaj iznenadni post, ali smatrao sam da ukoliko Božić proslavljam u kući gospodina Barnvela, treba da se pridržavam njegovih pravila.

Ruku na srce – uprkos činjenici da su sve sobe ovog zdanja bile zauzete u tom trenutku, hodnikom se nije protegao čak ni šum promaje. Izgleda da su gosti morali da se uključe u istu vrstu rituala kao i mi, pa nisu ispuštali ni glasa, a kamoli da su se usuđivali da jurcaju hodnicima kao veče pre toga. U silnoj teskobnoj tišini ispunjenoj žestokom glađu, samo je ista ona pesmica dopirala do mene, svirajući sa starog gramofona koji se nalazio u sali za svečanosti. Nisam siguran da li je neko zaista uključio gramofon ili je moja oslabljena svest reprizirala preživljeno; znam samo da sam uspevao da čujem isti slabašni glas, iste uplašene devojčice.

Slabost je počela da me savladava pa sam odlučio da po svaku cenu pokušam da zaspim i skratim sebi vreme do božićne proslave, ali naravno – nisam uspevao da utonem u san. Koliko god sam se trudio da smirim svoje misli i usmerim ih ka nekoj trivijalnosti koja bi me naterala na dremanje, uvek se nekakva jeza provlačila kožom, čineći me budnijim. Prevrtao sam se po krevetu tražeći idealan položaj, ali sav trud je ostao jalov. Gledao sam u plafon dok zimsko sunce nije u potpunosti izgubilo borbu sa crnim oblacima koji su se u niskom letu nadvili nad Plejnsborom i nisu nameravali da odu.

Čekao sam poziv.

Staro je pravilo da san uvek dolazi u momentima kada je najnepoželjniji, pa tako beše i u tom trenutku. Umor me je savladao svega nekoliko minuta pre velike zvonjave koja je dolazila direktno iz unutrašnjosti sobe. U samom ćošku – gotovo neprimetno – stajalo je školsko zvonce, piskavo izražavajući želju domaćina da siđem u prizemlje. Ne znam kako do tada nisam primetio malu prekrečenu izbočinu, ali zvonce je bilo tu; postavljeno sa smislom. Verovatno je nekada služilo za buđenje članova čuvenog Barnvelovog udruženja pustolova.

Nakon što sam odenuo svilenu belu haljinu, neizmerno sličnu nekoj vrsti svešteničke odore, izašao sam iz sobe. Strah koji se uvukao u telo nije jenjavao, a sada – upotpunjen lucidnim smirenjem izazvanim finim materijalom na goloj koži – osećao sam se kao deo eksperimenta, kao deo neslane šale koja nikako da se završi.

Na hodniku se formirao savršen red. U koloni sastavljenoj od starih, smežuranih ljudi odevenih u istu odeću poput mene, stajali su Huan i Kliment, gledajući me zabrinuto. Nisam znao šta da učinim, pa sam se po nahođenju priključio koloni od nekih tridesetak prilika. Ista kolona se laganim korakom pokrenula ka prizemlju, odakle je još uvek pirkala ista onespokojavajuća melodija. Zapravo – tada sam bio siguran da zvuk nije izostao niti u jednom momentu. Svirala je neprestano. Bila je to himna Barnvelovog Božića.

Kao članovi kolone, našli smo se pred ulazom u salu koju smo dva dana ranije uređivali, pa smo bili iznenađeni činjenicom da je ona u nešto drugačijem stanju od onog u kojem smo je ostavili. Barem sam ja bio iznenađen; ne mogu isto da potvrdim za Huana i Klimenta. Na prvi pogled sve je bilo isto; ukrašeno bojama najradosnijeg hrišćanskog praznika. Ali, opet… Prisustvo starih ljudi odevenih u svetlucavu belu tkaninu krivilo je perspektivu koju sam stvorio ohrabren duhom Božića. Izlišno je govoriti da nisam bio nadahnut. Možda ne kako sam pretpostavio da ću biti, ali osećaj je intenzivan.

Stolice, uredno složene oko stolova, ubrzo su bile popunjene, pa je ceremonija – ili ono što je ova svetkovina trebala da predstavlja – bila spremna za početak. Mogao sam da čujem svoj stomak kako zapomaže za hranom, a uzimajući u obzir da su svi prisutni takođe bili deo jednodnevnog posta, verovao sam da – baš kao i ja – nestrpljivo čekaju praznični obed. Tada sam osmotrio ljude oko sebe…

Ono što me je posebno uznemirilo bio je fizički izgled poštovanih zvanica. Nisam mogao da se otrgnem utisku da je većina ljudi izgledala veoma nalik našem domaćinu. Iste crte lica koje su gajile stroge stereotipe. Ista uređena brada i blago povijene obrve. Biću iskren – uz omanje razlike, svi su izgledali poprilično isto. I tada mi je sinulo – to su bili raštrkani članovi Barnvelovog udruženja pustolova, ponovo okupljeni zbog onoga što su nazivali Novim Božićem.

Kada sam prvi put čuo tu frazu, pomislio sam da se odnosi na konkretan dolazak ovogodišnjih praznika, a ne na sasvim zaseban sklop rituala u koje su prisutni bili duboko uključeni, kako fizički – tako i psihički. Nije bilo sumnje u to, a njihova su ozbiljna lica samo potvrđivala moje paranoične pretpostavke.

Sati su prolazili dok je razjareni Mauris držao propoved o čistoti ponovnog rođenja; o žrtvi što večnost potražuje. O zalogu koji jedan daje da bi postojao. Cela svita ushićenih staraca oduševljeno je dizala ruke u vazduh, upijajući njegove propovedničke rečenice ispunjene izrazima koje nisam razumeo uprkos mom solidnom poznavanju klasične literature i starog govora. Čak je i Kliment u tom momentu delovao krajnje zbunjeno, što me je u suštini najviše i začudilo, jer sam duboko verovao da je njegovo poznavanje teologije i ostalih verskih praksi na zavidnom nivou.

Naravno, tada nisam shvatao da stvari koje su se dešavale pred mojim nosom nemaju nikakve povezanosti sa Božićem kakvim smo ga mi – obični ljudi – poznavali. Dugo mi je trebalo da shvatim da u moru velelepnih ukrasa, postavljenih svuda po zidovima, nisam uspevao da vidim niti jedan koji je bio blagonaklon prema Isusu. Zapravo, u pitanju su bili simboli koji dan ranije nisu bili izloženi ili ih ja – omamljen događajima – nisam primećivao. Ti su me simboli podsetili na keltske rune, ali su te oštrougle škrabotine bile nešto sasvim drugačije; nešto što do tada nisam video. Pokušavao sam godinama da skiciram taj znak; bezuspešno.

Sve je zapravo bilo drugačije; sve – osim ponavljajuće božićne pesmice, koja se poput hipnotičke mantre konstantno vrtela ukrug, stvarajući izrazitu nelagodu u mom praznom stomaku i još praznijoj glavi. Pucketanje stare ploče bilo je sasvim blizu; za vratom. Osetio sam u njenom oštrom zvuku svojevrsno pucketanje moje duše. Iz nekog razloga poželeo sam da zaplačem, ali se svojski trudih da suze zadržim u sebi. Ispustio sam lagani izdah.

Kada sam konačno ugledao stari gramofon, napregao sam oči pokušavajući da pročitam natpis na izbledelom omotu oslonjenom o zvučnik. Barnvelovo udruženje pustolova predstavlja: рustite decu da dolaze k meni – pisalo je tamo. Kao da je moglo biti drugačije.

Na osnovu viđenog zaključio sam da su pesme nastale nedugo nakon Drugog svetskog rata. Estetika omota govorila je tome u prilog, a više od toga me je zabrinula sudbina devojčice koja je pesmu otpevala, jer – kao što već rekoh – krešendo je bio kombinacija patničkih urlika i jecanja. Ovo – molim vas – uzmite sa rezervom jer ne mogu sa sigurnošću da potvrdim da potonji urlici nisu bili plod nekakve noćne more koja me je obujmila kada sam prvi put čuo pesmu.

Opet – ne mogu reći ni da nisam čuo dečiji plač. Sve je deo čudne izmaglice vezane za tu noć. A, opet – čuo sam pesmicu toliko puta. Previše, ako me pitate.

Nakon dugačke propovedi, koja je po padanju mraka počela da biva na meni nepoznatom jeziku, glad je zamutila razum. Slepo prateći volju Maurisa Barnvela, nisam obedovao, a u tom trenutku je iza nas već bio ceo božićni, pa i Badnji dan. Pred očima sam video spirale stvarnosti kako se uvijaju u obličja Meduzine kose skrojene u nijansama akvamarina. I ranije sam bivao prinuđen na gladovanje – dešavalo se da celokupan džeparac potrošim u knjižari, uprkos dobroj uštedi. Ali takva vrsta karnivorne gladi – bilo je to nešto drugo. To je bila stvar mog izbora. Više nisam uspevao da razumem niti jednu reč koja je izlazila iz starčevih usta na opšte oduševljenje njegove braće.

Tada; jezivi monolog starog Maurisa je prestao, a svi članovi njegovog bledog tabora naglo su ustali iz svojih stolica, gledajući ispred sebe poput ljudi bez kontrole nad sopstvenim mislima. Huan je ustao nekoliko sekundi nakon njih, a potom Kliment, pa i ja. Kada smo svi stajali oko velike i prazne trpeze, jedan od prisutnih ispusti čudan zvuk; kao reč izgovorena kroz kašalj – možda i psovka. Nikada nisam saznao direktno značenje, ali bez sumnje – bio je to znak da je sa čekanjem završeno.

Sa smirenošću tibetanskog monaha, Mauris je napustio salu, hodajući lagano ka kuhinji. Ostali ga odmah ispratiše, pa se za trenutak kolona staraca odevenih u belo našla pred dvodelnim vratima kuhinje. Nas trojica, iako veoma drugačiji od njih, savršeno smo igrali uloge; iako se nikada za njih prijavili nismo. Ponovio sam usklik koji sam čuo i uputio se za kolonom. Da li sam ga izgovorio pravilno ili ne, očigledno nije bilo važno.

U kuhinji, na velikoj mermernoj radnoj ploči stajale su malene kutije spravljene od istog materijala kao i one što su nam nešto ranije bile ostavljene na sobnim pragovima. Bilo ih je koliko i nas. Posredi je bilo veliko ujedinjenje loze – braća su se našla posle ko-zna-koliko godina unutar kuće iz koje su potekli pre ko-zna-koliko godina. To su bili naši pokloni, pomislih. Svako dograbi po jednu, pa krenusmo natrag.

Kada je poslednja zvanica napustila kuhinju, mermer ostade prazan. Hrana koju su kuvarice manično spremale dva dana ranije nestala je bez traga. Ne samo da nije bilo niti zalogaja, već je i miris pečenja i krompira u potpunosti ispario. Poželeo sam da protestujem; da zatražim hranu, ali znao sam da to nisu pravila kuće. Ćutao sam, kao i do tada.

Svi smo se laganim korakom vratili za velike stolove, pa je stari Mauris predložio da otvorimo kutije i time ceremoniju dovedemo do iščekivanog vrhunca. Sačekao sam da jedan od braće Barnvel – namrgođeni starac koji je sedeo pored mene – otvori svoju kutiju. Želeo sam da spoznam njenu sadržinu kako bih znao šta mogu da očekujem od ostatka čudne večeri, ali kada je dotični to uradio, u kutiji nije bilo ničega. Bila je potpuno prazna. On je potom odahnuo sa izrazitim ushićenjem i na lice nabacio široki osmeh. Bio je ispraćen aplauzom.

Rešio sam da otvorim kutiju nakon njega, duboko u sebi verujući da njena sadržina neće bitnije uticati na moju sudbinu; i… Može se reći da sam bio u pravu. Bila je prazna. Nešto slabiji aplauz pozdravio je moju nagradu. Osmehnuo sam se, kao po komandi, vrativši se u pozadinu događaja.

Ćutke sam nastavio da pratim razvoj situacije. U potpunoj tišini, grupno otvaranje drvenih kutija delovalo je kao poprilično neshvatljiv i dosadan ritual. Glavnina gostiju bila je ozarena i srećna – to sam uspevao da uočim nakon što su starci jedan za drugim otvarali svoje kutije, u kojima ih je čekalo jedno veliko ništa.

Od svih lica koja su udostojila salu, jedino se na Klimentovom pojavio trag sumnje i bledila nakon što je otvorio svoju kutiju. Pogledi prisutnih su se tada okrenuli u njegovom pravcu i u tom se trenutku osetih okrepljujuće izostavljenim.

„Dragi moj, pokaži“, rekao je stari Mauris.

Nakon što je Kliment podigao kutiju i okrenuo je ka prisutnima, iz njene je unutrašnjosti izvukao trnovu krunu ispletenu od belih grančica. Nagomilano trnje je poput bisera ukrašavalo savršeni vez, takođe belo – u nijansi blagorodnog mleka. Ta nijansa bele ipak je uveliko prevazilazila anđeoske dezene naših odeždi. Predstavljala je sam život; iako okrutna u svojoj sterilnosti.

Suze radosnice ispunile su oči Barnvelove braće, pa i samog Maurisa – a ja sam ćutke gledao, pokušavajući da dam značaj onome što se događalo pred mojim klonulim očima. Kada je Kliment krunu podigao iznad svoje glave, prikazujući je svima, gosti su počeli da zatvaraju svoje kutije i poglede su ponizno i zahvalno okretali ka domaćinu. Stari Mauris je na lice iznenada vratio izraz nekakve izjedajuće teskobe i na trenutak delovao kao isti onaj namrgođeni starac pun otrova prošlosti. Pitao sam se šta li kulja njegovom glavom, ali znao sam da bi odgovor na moje pitanje bio karta u jednom pravcu za strogo čuvani sanatorijum.

Dok je pozivao Klimenta da priđe čelu stola, učinilo mi se da vidim jasno pulsirajuće žile na čelu vlasnika zdanja. Lagao bih kada bih rekao da u starčevim očima nisam video izraz čiste mržnje, one koju samo Lucifer može osećati prema svom bratu koji je – za razliku od njega – ostao na nebesima. Kliment – bledi momak pristojne građe i visine – uputio se ka Maurisu u rukama noseći svoju veliku nagradu. Nije izgledao naročito srećan zbog prividne slučajnosti koja ga je zadesila. Bilo bi dobro da napomenem da je izgledao krajnje odsutno – kao da je bio samo stegnuto telo, bez prisustva ikakvog duha. Grč koji ga je prožeo bio je vidljiv golim okom, ali on nije zastajkivao. Hodao je tromo, vukući stopala po podu, istina – ali nije bilo namere da se okrene. Pomiren sa neizvesnom sudbinom, koračao je ka Maurisu.

Kada mu je konačno prišao, starac je uzeo krunu iz njegovih ruku. Nasilno ga je okrenuo ka cenjenim gostima, postavivši ga za čelo stola. Mrmljajući nekakve nebuloze sebi u bradu, podigao je krunu iznad mladića, da bi je trenutak kasnije postavio na njegovu glavu. Trnje se urezivalo u mladu kožu i sitni vezovi krvi okupali su Klimentovo lice. Od sve krvi uspeo sam da uočim malenu suzu kako se izliva iz ugla Klimentovog oka, krunisanog kralja grotesknog bala.

Starac je i dalje stajao iza njega, poput senke pratilje kreatora izvitoperenog univerzuma, dok se mladić pred njim tresao obuzet svetogrdnim osećajem pritiska koji je dolazio iz same esencije postojanja. Mlada krv sada je došla i do svečane odežde, prelazeći u volšebne nijanse grimiznih spektara. Kliment je jecao.

Veče je dostizalo vrhunac; osetio sam to u svojim slabinama. Kolanje nesnosnog svraba; neuklonjivo, otporno na češanje hiljadu zašiljenih noktiju. I, kao da su mi se genitalije naprasno smanjile, povukle; pokušavajući da nađu utočište u dubini tela. Onda se dogodilo – jakim trzajem staračke ruke Mauris je strgnuo belu haljinu sa Klimentovog tela, ostavivši ga potpunog nagog ispred rulje oduševljenih Pilata. Mladić je rukama pokrio intimne delove, vidno posramljen, ali je stisak njegovih prstiju ubrzo popustio ostavivši ga golog, kao od majke rođenog.

Stajao je i plakao – predat volji drugih.

U tom je momentu znao da više nema šta da brani; znao je da gubi bitku u kojoj nije želeo da učestvuje na prvom mestu. Iskra u Klimentovom oku zauvek je bila izgubljena. Iščezla, poput umiruće zvezde na avgustovskom nebu. No, bio je decembar; crni oblaci zaklonili su svod.

Velečasni Mauris je u mladićeva čista bela leđa zario maleni, zakrivljeni nož koji je neprimetno držao za pojasom svoje haljine. Bio je to tek komadić čelika, nedovoljan za ubistvo, ali oštar poput đavoljeg jezika. Siguran sam da starac nije imao nameru da ga ubije na mestu – to mogu da potvrdim – ali razlog uboda ispostavio se gorim od same smrti. Želeo je da ga onesposobi; da istera vazduh iz njegovih nevinih pluća i pripremi ga za završni deo rituala.

Za večernju službu i pričest u slavu onoga što su nazivali Novim Božićem.

Kada je Kliment, potpuno iznemogao, pao pored stola, trudeći se da udahne nedostižni dašak vazduha, starac ga je zgrabio za kosu, skoro ga odigavši sa zemlje. Gledao ga je cinično, pa ga u jednom zamahu strovali na trpezu. Iako star, Maurisova snaga bila je na zavidnom nivou. Imam potpuno pravo da posumnjam kako je starac bio nadahnut onostranim prisustvom. Bilo je nečega u njemu; bez sumnje. Videlo se to; najviše u očima. Plamen je titrao u sivilu zenica. Plamen; rasplamsan onim što se zbivalo.

Glavni deo rituala je počeo. Pokušavao sam da dođem do daha i racionalizujem sebi ono što se pred mojim očima dešavalo, ali ostao sam nem; nem i nepokretan. Izgubljen u svetu satkanom od čistog straha. Nisam mogao da reagujem; nisam znao šta je trebalo da uradim, a najizvesniji odgovor je da nisam mogao promeniti sudbinu Klimenta Koroleva, pa sve i da sam to poželeo. Bio sam deo nesvetog rituala koji je za članove ovog prokletog kulta imao neizmeran značaj. Ovo su već radili, mnogo puta do tada; videlo se u njihovim ispijenim očima da su žarko iščekivali ovaj događaj. Znali su šta on nosi sa sobom… Baš to su i želeli.

Nisam znao zbog čega me je blaženi Gospod poslao tamo, direktno u grotlo stvarnog pakla. Nisam uspevao da spoznam razloge sopstvenog postojanja kada sam, lišen svoje volje, bivao delom parade opscenosti. Gušio sam se, dok su dovlačili telo mladog Klimenta na sredinu centralnog stola, a potom su jedan za drugim skakali na njega poput razularenih pirana.

Grizli su ga, sve dok krv nije potekla iz tamnoplavih otisaka krljavih zuba. Otkidali su komade njegovog mesa, dok se on – još uvek živ – borio da dođe do daha. Noktima su strugali kožu sa njegovih leđa, a rukama lomili njegove kosti, isisavajući iz njih srž kao da je nektar bogova. Razbacivali su njegovo telo po stolu. Za njih je bio lešina u čeljusti svemira. A kada sam pomislio da ne može biti gore, jedan od Barnvelove braće se okomio na njegovu muškost, proždirući je u jednom zverskom zalogaju. Iščupao ju je iz korena, čupkajući potom meso iz novonastale rupe.

Kliment nije mogao da vrišti. Pogledom je tražio samilost.

Miris tople krvi ispunio je prostoriju. Uskoro nisam mogao da vidim jadnog patnika od gomile ljudi odevenih u belo koja se nadvila nad njegovim izmrcvarenim telom. Video sam samo manične trzaje jednog stopala pre nego su i oni utihnuli; sa njegovom smrću.

„Poslužite se, mladiću!“, uzviknuo je stari Mauris, sa krvavim flekama oko usta.

Stekao sam utisak da su se njegove zenice sada povukle, a da je sve što vidim od njegovih očiju krvava fleka žudnje. Pređašnji plamen zagašen je krvlju.

„Uzmi zalogaj“, starčeve reči još jednom su se promilile prostorijom. Te sam iste reči već čuo negde – te su reči isterale prve ljude iz vrta Edena.

Očima sam tražio Huana, nadajući se da postoji šansa da prizori potpunog sunovrata ljudske vrste njega nisu uzeli pod komandu, ali svaka nada mi je pala u vodu kada sam mu ugledao izobličeno lice umrljano mešavinom krvi i izmeta. Jeo je; gostio se telom novog spasitelja. Gledao me je direktno u oči. Kajao se; ali nije prestajao da žvaće. Počeo je i da plače. Suze su natopile njegove okrugle obraze spirajući fekalije sa oboda usana. Rešio je da se pridruži ceremoniji, pomislih – nadajući se da neće završiti na meniju đavola odevenih u belo.

Nisam mogao da ga krivim; nisam, a želeo sam.

„Da bi novi bio rođen, stari mora umreti – mora postati deo nas!“, urlikao je Mauris, dok se horda njegovih rođaka gušila u mesu spasitelja.

 „Meso Boga!“, uzviknuo je.

 „Meso života!“, odvratio je jedan od njegove braće.

„Meso Boga!“, počeli su da govore uglas, pljujući po prostoriji delove tela upokojenog mladića.

Ukopan u praznini, i dalje sam stajao i piljio poput izgubljenog deteta. U takvim situacijama čovek često sebi voli da kaže da ništa od toga što se događa nije istina, i da je sve deo noćne more koja zasigurno prolazi kada dođe jutro. Ja sebi nisam mogao da kažem bilo šta. Stajao sam; u nemogućnosti da promenim ishod njihovog nauma.

U mojoj glavi nije bilo misli koja bi mogla da mi objasni ono što se dešavalo. Znao sam samo da moram potrčati. To je bilo sve. Znao sam da moram da napustim dom Barnvel i nekako dođem do Čadrona, u uslovima totalnog kolapsa i smanjenog avio-saobraćaja. Nisam znao kako ću to uraditi, ali čak je i smrzavanje na smrt bilo bolja opcija od još jedne sekunde učestvovanja u orgiji sadizma i kanibalija. Sudelovanje u svojevrsnom ubistvu Boga, koje je bilo ništa više do surovo uništenje jednog mladog života.

Kliment Korolev је bio mrtav i jedini Bog koji je bio ubijen, bio je onaj u njemu.

Udahnuo sam duboko i smogao snage da izletim iz kuće krvoprolića, a starci obliveni svežom krvlju nisu se trudili da me prate. Jedino čime sam bio ispraćen bio je zluradi osmeh mog nekadašnjeg domaćina Maurisa Barnvela. Učinilo mi se da mi njime šalje nedvosmislenu poruku – ne možeš pobeći.

Zalupio sam vratima iza sebe, zalazeći u snežnu noć. Grabio sam hladnim ulicama odeven samo u belu mantiju pokušavajući da dođem do pomoći, ali su čak i retki prolaznici bežali od mene kao da sam ludak upravo pobegao iz ludnice. Razumeo sam ih; verovatno sam baš tako izgledao. Sneg koji mi je udarao u lice nije bio od pomoći, a stopala gotovo da nisam osećao.

Nakon višečasovnog lutanja dospeo sam do udaljene policijske stanice koja se nalazila na obodu starog centra Plejnsboroa. U njoj je, uprkos svim mojim očekivanjima, bio jedan jedini policajac. U pitanju je bio jedan od retkih lokalaca muslimanske veroispovesti. Glavnina čuvara reda dobila je slobodan dan za Božić, tako da je on dežurao. Nakon što sam mu u zanosu ispričao šta se desilo, on se pokazao krajnje odgovornim i strpljivim, pa je predložio da odemo na lice mesta i proverimo validnost mojih nekoherentnih govorkanja. Odbio sam njegov predlog, ne želeći ikada više da priđem zdanju kakvo je bila kuća Barnvel. Vrištao sam – on me smirivao. Nekoliko puta sam ga upozorio na stanje koje se tamo može zateći, ali nije želeo da me sluša, verujući da sam ipak popio nekoliko čašica više za vreme praznične večere.

Preklinjao sam ga da ne ide u starčevu kuću bez odgovarajućeg pojačanja, ali uzalud.

Odlučio je da to uradi sam, a meni je rekao da ga pričekam u stanici, kada već nisam raspoložen za povratak. Dužnost ga je ipak obavezala da mi stavi lisice, jer je znao da – uprkos dobroj volji – nije mudro ostavljati civila samog u stanici. Dao mi je ćebe da se ogrnem i utoplim, kao i šolju tople kafe sa aparata, koja je trebala da mi razbistri misli. Umor me je definitivno savladao, ali mozak je odbijao telu da dopusti potonuće u ambis nesigurnog sna.

Nakon nešto više od pola sata policajac se vratio sa razočaranim izrazom na licu, ljutito upirući prst u mom pravcu.

„Biće da si apsolutno poblentavio, klinac!“, rekao je policajac. „Stari Mauris је u kući potpuno sam. Sedi uz kamin, pije čaj i sluša te vaše iritirajuće božićne pesmice. Koliko si popio, priznaj?“, upitao me je neironično.

Shvatio sam u tom momentu da stari Mauris ovu igru igra potezima pripremljenim unapred. Ko zna koliko puta mu je ovo već polazilo za rukom? Ipak je u ovom prokletom gradu imao izgrađenu reputaciju velikog humanitarca i dobročinitelja. Da sam tada nastavio da ubeđujem policajca i detaljno mu opisujem ono što sam video, verovatno bi pozvao medicinske radnike da mi daju konjsku dozu sedativa i prikuju me za krevet. Šta li mu je stari gad rekao?

Pažljivo sam osmatrao policajca dok mi je prilazio, plašeći se njegove reakcije, ali izgleda je sa čovekom sve bilo u redu. Skinuo je lisica sa mojih ruku, dajući mi savete o tome koliko je alkohol štetan. Shvatio sam da ne vredi da trošim reči; nikada mi neće poverovati. Na kraju, odlučio sam da ga zamolim da mi izađe u susret i pozajmi nešto odeće, a on mi je velikodušno pružio trenerku i jaknu sa simbolom akademaca Plejnsboroa. Božić je bio završen – ostao sam gladan i žedan.

Kada sam se iz stanice zaputio prema ulici, nije mi trebalo dugo da zapazim nekoliko ljudskih obličja kako me posmatraju iz mračnih uglova ulice. Znao sam da su u pitanju braća prokletog Maurisa Barnvela. Nikada me neće ostaviti na miru, poruka je bila više nego jasna.

Nakon još dva neprospavana dana, ispunjena stopiranjem i geganjem po zavejanim cestama, nekako sam stigao do oboda Denvera, odakle sam ušao na prvi autobus za Čadron. Telo me je u potpunosti izdalo, ali su duhovi minulih događaja još uvek dahtali za mojim smrznutim vratom, dodatno ga hladeći. Poželeo sam svoju dečačku sobu i toplinu mekanog ćebeta kojim sam se pokrivao kao dete; poželeo sam da spavam.

Glad je odavno ustupila mesto naletima neizrecivog umora

Po izlasku iz autobusa osećao sam se donekle sigurnim, jer sam stigao u Čadron – mesto gde odrastoh. Ponovo sam trčao bez zastajkivanja, i kada sam konačno bio nadomak ulice mog detinjstva, srce u grudima naprasno se smirilo. Smiraj; konačno. Istina je da dom biva tamo gde ti je srce, ali moje srce je samo želelo zagrljaj ognjišta kraj kojeg sam proživeo najlepše godine.

Ugledao sam sivu ogradu i golu krošnju lipe; sve je i dalje bilo bajkovito u malom Čadronu. Ponovo sam mogao da čujem urlikanje gladnog stomaka, ali sam već bio rešio; idem pravo u krevet. Nisam poželeo ni toplu kupku, iako bi mi polovina sata u vreloj vodi vratila organizam u radno stanje. Moj dom – osećaj je bio odličan. Izbegao sam učtivost i kucanje, nisam želeo da prestravim majku kada se pojavim odrapan i izgladneo na vratima. Znao sam gde drži rezervni ključ od ulaznih vrata; neke stvari se nikada ne menjaju.

Kročio sam u hodnik i sve što sam čuo bio je zvuk televizora. Zvuk zamrznutog kadra. Nesnosno zujanje kretalo se iz pravca dnevnog boravka. Koračao sam na prstima, trudeći se da ne pravim buku. Pretpostavio sam da je zaspala gledajući neku glupavu emisiju – večito uposlena i izmorena, jadnica je zaslužila svoje slobodne dane, ma kako ih trošila. Ipak, kada sam ušao u dnevni boravak, naivne slutnje ispostavile su se lažnim. U svojoj odrpanoj fotelji, sedela je moja majka. Bleda i nepomična; lišena životne energije. Reći da je preminula bila bi bezočna laž, jer sam već u tom momentu znao da iza njene smrti stoje isti ljudi koji su upokojili Klimentove roditelje. Bila je udavljena. Bolesno plavetnilo lica svedočilo je tome.

Nedovoljno živ da zaplačem, pao sam ničice kraj njenih kolena, grleći ih i grcajući poklopljen unutrašnjim okeanom beznadežnosti. Da sam nekim slučajem mogao da vidim sopstveno lice u tom trenutku, video bih drugog čoveka – možda čak i trećeg. Toliko je jak slom bio. U meni je nešto ranije polagano počelo da umire sve što me je sačinjavalo, a njenom je smrću čovek u meni bio zvanično dokusuren.

Ne znam koliko je dana bila mrtva, ali njeno telo još uvek nije trulilo, niti je ispuštalo mirise smrti. Barnvelova volja bila je brža od moje želje za životom. Matori skot je bio u pravu; baš zbog toga se i nije opterećivao mojim bekstvom iz njegove kuće. Ako sam ikada i sumnjao u starog Maurisa Barnvela, svaka je sumnja bila ugašena. Uprkos gladi koju sam osećao pri bekstvu, unapred sam smišljao rečenice kojima ću opravdati majci svoj iznenadi dolazak u Čadron, ali takva planiranja ispostavila su se nepotrebnim; bila je ubijena. Očekivao sam njene suze radosnice, pustio sam svoje – oslobođenje svih radosti.

To su činjenice. A, ja? I ja bih bio mrtav da uprkos osnovnim etičkim kodeksima nisam odlučio da pobegnem, ostavljajući iza sebe sve što sam ikada poznavao, pa i beživotno telo žene koja me je rodila. Pokupio sam svega nekoliko potrepština, napuštajući sve što nije bilo od esencijalnog značaja za moje izbavljenje. Nešto kasnije sam skinuo celokupnu ušteđevinu sa porodičnog bankovnog računa i odlučio da izbrišem sebe iz postojanja, makar u pravnom smislu. Očigledno je da su znali gde živim; očigledno su bili ozbiljni u svojim namerama.

Smrt Klimentovih roditelja bila je istovetna. Bio sam ubeđen da je iza tog gnusnog dela postojala jasna namera, jer sam u narednim godinama – koje sam u potpunosti posvetio istraživanju kultova – saznao da su ljudi bez predaka i potomaka ciljna grupa raznih sumnjivih denominacija i verskih udruženja. Savremeni svet – ili ono što sam tada smatrao savremenim svetom – jednostavno ne ostavlja previše prostora za konekciju i razvitak međuljudskih odnosa. Samoća ubija; na ovaj ili onaj način.

Danas je još gore.

***

Vreme praznika – koliko god zvučalo čudno – usamljenike najčešće stavlja u stanje sveopšte anhedonije. Tada su labilni, slabi – a njihove širom otvorene uši nesmetano upijaju siktaje crvljivih jezika. Ako nemaš koren i nemaš seme – stablo ćeš najbolje uklopiti u obrazac koji nudi verska skupina.

 Božić je bio završen – kao što rekoh – ali bilo je mnogo pitanja na koje nisam imao adekvatan odgovor. Zapravo – nisam imao bilo kakav odgovor. To što sam nastavio da slažem kockice u naredne dve decenije nakon krvavog praznika bila je stvar čiste želje za svojevrsnim iskupljenjem. Ako nikom drugom, onda samom sebi.

Kada sam otkrio obrazac na osnovu kojeg se vrši odabir novih članova Barnvel udruženja, shvatio sam da ubistvo roditelja mora da bude sprovedeno pre pokušaja nasilne inicijacije u kult. Klimentovi roditelji bili su sklonjeni čitave dve godine pre moje majke, jer bi svaki iole uman čovek napravio paralelu između tragedija koje uključuju porodice dva stanara istog stambenog objekta.

Danas se ovakav način razmišljanja naziva teorijom zavere, ali kako ovo govorim kao čovek koji je lično prisustvovao žrtvovanju drugog čoveka u verskom obredu, smatram da imam pravo na spekulacije. Na kraju krajeva, iza svakog dela krije se namera. Spontanost? To su priče za malu decu.

Još jedna stvar vezana za odabir pojedinaca jesu njihove artističke sklonosti, ljubav prema klasičnoj literaturi i sličnim tradicionalnim narativima. Baš zbog toga sam se ratosiljao svih afiniteta i hobija koje sam imao kao mladić. Prestao sam čak i knjige da čitam, ukoliko me u bilo kom trenutku podsete na štivo kojim sam se trovao za vreme studiranja na Prinstonu. Jasno je da me moja želja za izigravanjem bitnika odvela na samu ivicu sunovrata. Onaj koji vapi za saznanjem, pre ili kasnije znaće više nego što mu je zaista potrebno. Eh, da sam samo otišao u kampus umesto u onu prokletu kuću; ali, prošlost se ne može promeniti.

Zbog toga je u domu Barnvel bilo toliko stanara; stari Mauris je radio proračun. Nije svako bio isplativ, a kako to obično biva u glavama vođa kultova – nije svako ni bio vredan svetog poziva na osnovu kojeg su bazirali svoja učenja. Ono što takvi ljudi žele jeste da se osećaš privilegovanim jer imaš priliku da postaneš deo njihove – mogu slobodno reći – tajne zajednice.

Istina; udruženje Barnvel je u tom trenutku bilo sastavljeno isključivo od ljudi koji su nesumnjivo bili deo iste loze, čije poreklo datira daleko u prošlost, ali činjenica je da im je bilo potrebno novo meso. U oba smisla; morao bih dodati. I kao deo rituala inicijacije koji uključuju nepatvoreni kanibalizam, i kao nasleđe kroz usađivanje uverenja u mladu pristalicu.

Kad smo već kod toga, bio bi red da pomenem Huana, koji je – iz njemu poznatih razloga – odlučio da prihvati ponudu starog Maurisa.

Kako Španac nikada nije pominjao svoje roditelje, nisam mogao da znam da li su ti ljudi bili živi u trenutku vršenja ceremonijalne žrtve. Ukoliko su bili živi, verovao sam da ih mora zadesiti ista sudbina koja je zadesila moje i Klimentove roditelje, ali me je saznanje do kog sam potom došao oslobodilo te pretpostavke. Iako je njegovo ime bilo najrasprostranjenije od svih imena u Malagi, uspeo sam da mu uđem u trag preko starih bankovnih transakcija, jer sam na početku njegovog školovanja ja bio taj koji ga je upoznavao sa sistemom podizanja novca koji stiže iz druge države.

Banka u Plejnsborou možda nije bila najmodernija na svetu, ali je u svom registru imala izveštaje koji su sadržali informacije o svim transakcijama koje su uključivale veće količine priliva stranih valuta. Uz par poziva, nekolicine lepih reči i nekoliko izdašnih napojnica, stigao sam do informacija koje su mi trebale. Preko mog izvora iz Kapitol banke saznao sam da je većina transfera novca koji su uključivali uplate na Huanov račun iz njegove rodne zemlje, stizala sa računa izvesnog Antonija Duraza.

Kada sam u pomoć prizvao sve čari neograničenosti svetske mreže, ušao sam u trag tom enigmatičnom čoveku. Ispostavilo se da je u pitanju španski dobrotvor koji je – zbog nemogućnosti da ima sopstvenu decu – pod svoju zaštitu stavio desetine mladih iz doma za nezbrinute Santa salvación. Taj dom je, kako pročitah, sredinom osamdesetih izgoreo u užasavajućem požaru koji je odneo desetine života, ali ovdašnji mediji nisu tome posvetili previše pažnje.

Posle temeljnog istraživanja uspeo sam da pronađem nekoliko artikala na španskom jeziku, pa i intervju dobrotvora dat nakon saznanja da on stoji iza najveće donacije do tada izvršene. Durazo – kojeg španska crkva želi proglasiti živim svecem – očigledno nije bio škrt na rečima kada je za jedan lokalni magazin govorio o svojoj dečurliji. Na osnovu opisa koji su sadržali epitete poput debeljuškast, dežmekast i pričljiv, shvatio sam da je Huan usvojeni sin bogatog Antoniјa Duraza. Tek jedan od dvadesetak omladinaca koji su se našli u milosti bogataša dobrog srca. Zbog toga će Antonio živeti – on nije Huanov otac, on nije deo njegove krvi. A, kako Huan nikada nije imao pravu porodicu, iz nekog neobjašnjivog razloga rešio je da se prikloni onome što sam u početku nazvao Barnvelovo udruženje pustolova.

Od Novog Božića to je bila njegova nova porodica, tek tako.

Verujem da je strahopoštovanje koje je poput otopljenog olova sliveno u Huanovu glavu jedan od direktnih uzroka njegove degutantne odluke. Jednostavno je; želiš da budeš deo onoga čega se plašiš. Tada strah nestaje, a nastaje moć… I dalje širenje straha. Tek mi je godinama kasnije ta kovanica postala kristalno jasna, ali to je već posledica mog istraživanja. A, ja – kakav god da sam – stvari teram do kraja.

Pre par godina, konačno sam smogao snage i odlučio da se vratim na to prokleto mesto. Nije bilo moguće da me prepoznaju. Nakon trideset godina mnogo toga na čoveku izbledi, bude izmenjeno, zgužvano. Život menja ljude. Bio sam ubeđen da će moja fascinacija prestati tek kada još jednom stanem ispred strogih očiju Maurisa Barnvela i kažem mu da znam šta je uradio – kažem mu da je kriv i ga da čeka večnost u paklu. To sam morao da uradim, jer samo suočavanje sa problemom, uz totalno napuštanje zone komfora, donosi vidljiv rezultat.

I – kada sam to konačno uradio; kada sam se vratio u neobično šareni Plejnsboro, nekadašnji dom za studente bio je pretvoren u dečiju igraonicu. Da – na pragu su me dočekali lebdeći tirkizni baloni i dečija graja, kao i pitanje da li želim da zakažem termin za proslavu dečijeg rođendana. Umiljatoj radnici sam rekao da bih prvo voleo da osmotrim unutrašnjost pre nego što donesem odluku o proslavi, na šta me ona propustila unutra uz plejadu dodatnih saveta vezanih za izbor kolača i torti, te klovnova i animatora.

Kao što sam i potajno očekivao, nije bilo ni traga, ni glasa starom Maurisu Barnvelu. Svakako; da je nekim slučajem i bio prisutan, sigurno bi me umesto uspravnog lidera manijakalnog kulta, dočekao stogodišnji starac u invalidskim kolicima i sa bocom kiseonika pokraj sebe. Možda sam baš zbog te činjenice konačno skupio hrabrost da još jednom kročim u tu varoš. Nisam video pretnju u starcu na samrti, a mala verovatnoća da je dotični živ bila je dodatni vetar u leđa.

Sve je bilo drugačije i moram priznati da mi je u tom trenutku kamen konačno pao sa srca. Postoji neka patološka lepota u saznanju da je čovek, čija je senka nepomično stajala nad mojom glavom decenijama, mrtav. Po svakom moralnom principu osoba ne bi trebalo da se raduje tuđoj smrti, ali u tom slučaju – mislim da je bilo opravdano. Nasmejao sam se, skoro naglas. Zaposlena u igraonici protumačila je moj smeh kao jasan pokazatelj zadovoljstva izazvanog njihovim uslugama. Pri izlasku upisao sam par redaka u knjigu utisaka i simbolično stavio tačku na jedan dugačak period, ispresecan stradanjima, izolacijom i samoćom.

Ako pakao postoji, nadam se da goriš u njemu.

Čitko, pisanim slovima. Kada je radnica izletela iz kuće tražeći me, prestravljena i zbunjena mojom porukom, već sam uveliko odmicao niz ulicu, pojačavajući radio. Nikada ne bi razumela.

***

Sad – ako se pitate zbog čega sam uopšte i rešio ovu priču da podelim sa vama i nazovem vas baš uoči Božića, dozvolite mi da vam kažem. Možda je čudno slušati jednog pedesetogodišnjaka kako priča o događajima koji su se dogodili pre trideset, petnaest ili pet godina, ali bio sam prinuđen na ovaj poziv. Samo vi ćete mi verovati.

Moja supruga zna da sam zakleti ateista. Zna da zdušno odbijam da dozvolim da me duh božićnih praznika ponese. To zna i moje dete; moja umilna ćerka mlečne puti i riđe kose. To znaju svi koji sačinjavaju integralni deo novog života koji sam davno započeo na severu Kanade. Ne znaju, doduše, zbog čega je to baš tako. Nisam se usudio da im ispričam priču koju ste vi upravo imali priliku da poslušate.

Ali – ovo smatram veoma bitnom stavkom – nikada im nisam branio da oni lično uživaju u čarima Božića, ukoliko ih istinski osete. Nemam pravo da im to oduzmem. Niti sam takav suprug i otac. Ali… Baš ovog jutra, ćerka je došla do mene dok sam bio duboko uronjen u neki bezvezni poslovni projekat. Obigravala je okolo, vedra i razdragana zbog predstojećih praznika. Pritom je pevušila pesmicu koja mi je zazvučala donekle poznato.

Pesmicu koju sam nekada davno čuo.

Pesmicu koja mi se urezala duboko u pamćenje, ali nedovoljno da se setim reči. Otrgnula me je od zaslepljujućeg ekrana svojim nežnim glasom; nekako zloslutnim, u čudnom aranžmanu. Kao da to na trenutak nije bila moja devojčica. Kružila je oko mene, a ja sam je tromo pratio pogledom; vrat mi je bio ukočen od piljenja u ekran. Kada konačno uhvatih sekund njenog nevinog pogled, upitah je:

„Dušo, gde si čula tu prastaru razbrajalicu?“, upitah, sa nelagodom.

Nije obraćala pažnju na mene. Nastavila je da skakuće i peva. Sada je odbijala da me pogleda u oči, kao da je znala da radi nešto zabranjeno.

„Dušo, čuješ li?“, uzalud sam pokušavao da je dozovem. Nije prestala da igra i recituje, sve dok nisam skočio iz kancelarijske stolice i zaustavio je stavivši ruke na njena malena ramena.

„Ana, pitao sam te nešto!“, povisio sam ton. Zapravo, urlao sam. Zaboravio sam da umem.

,,Tata, boli me!“, cijuknula je.

,,Odgovori mi na pitanje!“

„Neki čika je došao jutros… Dok si ti bio u prodavnici. Nije želeo… Nije želeo da uđe. Samo je stajao na vratima… I tiho… Tiho je pevušio“, rekla je, drhtavim glasom. Znala je dobro da ne sme da priča sa nepoznatim ljudima, ali nije uspela da pobegne od svoje dečije čistote pa mi je sve priznala.

„Gde je bila mama za to vreme?!“, bio sam izrazito besan. Kao čovek koji mrava ne bi zgazio, mislio sam da ću eksplodirati. Još uvek sam stiskao ćerkina ramena, gledajući kako se plave oči pune suzama.

 „Mislim… Mislim da je bila u garaži, tražila je lopatu za sneg. Ima baš mnogo snega!“, pokušavala je da promeni temu.

„Šta je čika onda uradio…?“, upitao sam preznojavajući se.  „Ništa. Poželeo nam je srećan Novi Božić, pa je otišao. Rekao je da će svratiti… Neki drugi put. Kada za to dođe vreme…“

(Priča prvi put objavljena u zbirci Vragovesti, Crnoslovlje 2022)