Kao šesnaestodimenzionalna matematička funkcija s kliznim varijablama i plutajućim derivacijama, Adamovo se bivanje uglavnom svodilo na bavljenje samim sobom. Nedavno (iako, budući da se sve ovo zbivalo prije postanka vremena, “nedavno” je pojam bez previše smisla) je Adam izračunao da je već riješio preko četrdeset posto samoga sebe pa se zabrinuo. Četrdeset posto je, u većini Adamovih dimenzija, značilo skoro pa polovicu, a ono što je riješeno na pola kao da je riješeno i cijelo. A jednom kad se riješi cijeli, čime će se Adam baviti? Da i ne spominjemo da mu se sviđalo biti enigma, vidjelo se po ljubavi s kojom je obigravao i laštio svoje nepoznanice.
Nije, dakle, bilo nikakvo čudo što se napola riješeni Adam uznemirio.
Eva nije imala tih problema. Eva je bila tužna misao koja pleše i to joj je bilo dovoljno. Nekad je bila tužna, nekad je plesala, nekad je radila i jedno i drugo, a uz to je stizala slušati Adama kako se žali.
– Evo – rekao bi Adam (nije zapravo ništa rekao jer nije bilo prostora ni vremena u kojima bi riječi nastale i odjeknule, ali Eva ga je svejedno čula), – nemiran sam.
– Pleši! – odgovorila bi mu Eva. Ples je, u njezinu iskustvu, bio dobar odgovor na svaku tugu, iako ne nužno i rješenje.
Adam bi na to otpuhnuo: – Pleši? Kakav je to odgovor? Zašto da plešem? Kako da plešem? Gdje da plešem?
Evi su takva pitanja bila besmislena jer je znala da je svaki ples svrha samome sebi. Ali Adam je i tako razgovarao s Evom samo da bi razgovarao sa sobom, te ga je uskoro čula kako sam sebi i odgovara:
– Gdje?! To je to! Treba stvoriti Gdje!
* * *
Adam je stvorio Prostor. Bio je to malen, trodimenzionalan prostor, relativno jednostavno postignuće za nekoga tko je sâm šesnaestodimenzionalan, ali Adam se njime ponosio kao ne znam čime.
– Evo, vidi! – rekao je. – Prostor.
Eva je pogledala, ali nije vidjela bogznašto. Trodimenzionalni prostor utapao se u naborima šesnaestodimenzionalnog od kojeg se ni po jednoj osobini nije razlikovao. Možda bi ga se pod drugim kutem svjetla vidjelo bolje, ali svjetlo nije postojalo.
– Krasan je – rekla je Eva. – Bravo, Adame!
Adam se namrgodio. Ma koliko bio ponosan svojim djelom, vrlo je dobro znao njegove nedostatke, te je shvaćao da ga Eva samo tješi. Promrmljao je nešto bijesno i povukao se rješavati neke asimptote.
Nakon nekog vremena (kojeg još uvijek, iako ne zadugo, nije bilo), Adam se vratio, sjajeći od zadovoljstva. Eva je prekinula ples i uljudno ga upitala:
– Što je, Adame?
Adam je izvukao onaj trodimenzionalni prostor iz jednog od svojih nabora i uključio jednu jedva primjetnu karakteristiku. Pred njihovim očima, prostor je počeo starjeti.
– Što je to, Adame? – upitala ga je Eva.
– Vrijeme! – ponosno je rekao Adam. – Izmislio sam Vrijeme!
– Pa, bilo je i vrijeme! – rekla je Eva. – Bravo, Adame, vrlo domišljato!
Adamu je godilo kako je njegov izum utjecao na Evu toliko da ga je odmah upotrijebila u razgovoru. Pored toga, bio je i sâm zadovoljan svojim izumom, te neko vrijeme (kojeg je sad bilo!) nije čak bio ni nemiran. Eva je plesala.
Eon ili dva kasnije, Eva je čula Adama kako joj dovikuje:
– Evo! Imam Tvar!
– Bravo, Adame! – odviknula je Eva, ne prekidajući ples. Adam je i tako nije slušao. Uspio je, naime, igrajući se s prostorom ugurati jedan višedimenzionalni dio sebe u trodimenzionalni prostor u kojem se taj dio pojavio kao atom. Atom se tada još nije zvao atom, ali ne zadugo.
– Mislim da ću je zvati Atom! – čula je Eva Adama kako viče. Znala je da je Adam sigurno htio tvar nazvati “Adam”, ali da nije želio ispasti previše tašt. Nije se oko toga uznemiravala, plesala je.
Nešto kasnije, ponovo se oglasio Adam. Prvo oduševljenje atomom ga je prošlo i sada je gledao što bi još mogao učiniti s njime.
– Evo! – čula ga je Eva. – Mislim da ću ga rascijepiti!
– Odlična ideja! – odviknula je Eva. – Bravo, Adame!
Vidio se bljesak i čuo se prasak.
– Što je to bilo, Adame? – upitala je Eva.
– Vu-huu! – vrištao je oduševljeni Adam. – Otkrio sam Energiju!
* * *
Nije prošlo dugo, a Adam se ponovo došao pohvaliti Evi. Kombinirajući Prostor i Vrijeme, Tvar i Energiju, napravio je novu igračku.
– Vidi – rekao je i uključio je. Prvotno zbijena tvar naglo je eksplodirala i zatim se proširila, stvarajući usput raznovrsne oblike. Kada bi se energija širenja potrošila, tvar bi se skupila natrag u početnu točku, iz koje bi ubrzo opet eksplodirala. Pri tom je sjala crveno dok se širila, a plavo dok se skupljala – efekt je bio slučajan, ali se Adam i njime pohvalio.
– Bravo, Adame! – rekla je Eva, zaista zadivljena. – Što je to?
– Zovem ga Svemir! – rekao je Adam.
– Jedinstven je – pohvalila ga je Eva.
– Je li da jest? – rekao je Adam, a onda su ga pohvale ponijele pa je pretjerao: – Kladim se da ti nikad ne bi mogla napraviti nešto ovakvo!
– Molim? – Eva se jedva suzdržala da Adamu trenutačno ne riješi i zadnju jednadžbu. – Što si to rekao?
– Pa .- Adam je postao svjestan da je zabrljao. – Samo sam htio reći da nešto ovako kompleksno, samoobnovljivo i . i lijepo, tako nešto može stvoriti samo analitički, samo. muški . um.
– Ma, je li? – pod Evinim pogledom Adam se urušio za barem dvije dimenzije, a Eva je .
Eva je zakoračila u Adamov svemir, noseći sa sobom svu tugu i sav ples i .
