U prvi mah, kad su im isporučili kućni temporalni translator, Ivanu i Mateja su počele obuzimati sumnje koliko im je takav uređaj ustvari potreban. Istina, raspravljali su o tome puna dva mjeseca, pretresali njegovu plaću, njenu plaću, njihovu plaću, dodatke, oduzetke, otplatne rate, troškove za hranu, džeparce, ušteđevinu, i na kraju su ipak zaključili da si tako nešto mogu priuštiti. No, kad je naprava napokon stigla, kad su je dostavljači napokon ugurali kroz vrata, unijeli u dnevnu sobu, uspravili i raspakirali, Ivana i Matej su se zabrinuto pogledali. Prošla im je kroz glavu ista pomisao – eto, opet su postali žrtve potrošačke groznice i kupili su još jednu stvar koja će samo oduzimati prostor. No, kako je napomenuo Matej, stvar se uvijek, kad se jednom zasite nove igračke, mogla iskoristiti kao ormar.

Kućni temporalni translator izgledao je kao obična kabina napravljena od sivog neprozirnog metala s kompjuterskom konzolom na vratima. Upute za rukovanje bila su elementarna – u brojčanik upišete vrijeme koje se želi prijeći, stavite plus ili minus, ovisno o tome želite li sebe ili neki predmet poslati u prošlost ili u budućnost, i pritisnete veliko crveno dugme koje se nalazilo i s unutrašnje i s vanjske strane vrata.

Postojalo je i hardversko i energetsko ograničenje koliko daleko se u vremenu moglo otići. Putovanje u prošlost oduzimalo je daleko više energije i put od jednog tjedna bio je granica koju su kućni osigurači mogli izdržati. Zato je to bila granica koju je i proizvođač predvidio. U budućnost se moglo otići čitava dva mjeseca, no, to je, naravno, bilo daleko manje zanimljivo, bar na prvi pogled. Odmah su napravili eksperiment. Uzeli su teglu s cvijećem, stavili je na pod temporalnog translatora i poslali pet minuta u budućnost. Zatim su sjeli i čekali. Nakon točno pet minuta čuo se zvučni signal i oboje su skočili prema vratima. Kad su ih otvorili, u kabini se nalazila stara, dobro poznata tegla s cvijećem. Matej je pogledao na konzolu i shvatio da im je ljubazni stroj ispisao utrošak energije i na ekranu ostavio pitanje želi li vlasnik ispis na papir. Matej je stisnuo zeleno dugme i oboje su nekoliko trenutaka sretno buljili u komadić papira koji im je govorio za koliko će im kućni budžet ovoga mjeseca biti kraći, bar što se tiče računa za struju. Zapravo, stroj je za put od pet minuta u budućnost potrošio onoliko koliko bi žarulja potrošila za sat vremena. Zaista zanemarivo.

Odložili su papir i izvadili teglu iz translatora. Naravno, sljedeći eksperiment bio je logičan – poslati isto to isto toliko, samo u prošlost. Zbunjeno su se zagledali u konzolu razmišljajući što sve treba pritisnuti, kad se iznenada opet oglasio zvučni signal, samo ovaj put malo viši. Pogledali su se, a Ivana je jednom rukom posegnula i otvorila vrata. U kabini se, spokojno ležeći na podu, nalazila ista onakva tegla kakvu je Matej upravo držao u ruci. Ivana se sagnula i podigla je, a onda su ih stavili jednu kraj druge. Identičnost je bila očita. Matej je malo eksperimentirao, približavajući ih i udaljavajući ne bi li otkrio kakvo energetsko polje koje ih odbija ili privlači. Nije postojalo. Bile su to dvije savršeno normalne tegle.

Pogledao je u ekran i vidio da je tegla poslana iz budućnosti od pet minuta od kojih je jedna već prošla. No dobro, brzo je ubacio svoju teglu u aparat i isprogramirao kontrole. Zatim su sjeli i čekali. Oko jedne minute prije nego što je trebao pritisnuti dugme, Ivana je, sjedeći i držeći teglu koja je stigla iz budućnosti, upitala:

“Što bi se dogodilo ako bismo uzeli ovu moju teglu i poslali je u prošlost?”

Matej je pogledao cvijet koji je držala u rukama. Pa, tehnički, vjerojatno se ništa ne bi dogodilo. Možda bi napravili nekakav vremenski čvor u kojemu jedna tegla jednostavno postoji kao takva, dok druga postoji samo u tih pet minuta između pojavljivanja i nestajanja u temporalnom translatoru. Ne bi li to onda bilo kršenje zakona o očuvanju mase i energije, upitala je Ivana. Matej je slegnuo ramenima.

“Pretpostavljam da bi,” rekao je. “Ali valjda ima nekakvo matematičko objašnjenje.”

Ustvari, nitko od njih dvoje nije htio previše eksperimentirati – u uputama koje su dobili uz stroj su bili primjeri normalnog slanja predmeta ili osoba u prošlost ili u budućnost. Na primjer, nakon mjesec dana napornog rada, osoba se mogla poslati tjedan dana u prošlost i tih tjedan dana potrošiti na čisti odmor, iako se preporučalo da taj odmor bude na nekom drugom mjestu kako u stanu ne bi dolazilo do gužve dok se mlađi primjerak poslijepodne vraća s posla. Isto tako, proizvođač je izmaštao još jednu zgodnu svrhu. Pošto su parovi obično poslijepodne nakon posla bili umorni i gladni, predloženo je da si tako isprogramiraju vrijeme da si skuhaju bogat i ugodan ručak večer prije ili čak tu istu večer, samo malo kasnije, kad se odmore od posla, i jednostavno si ga pošalju u zakazano vrijeme – toplog i svježe napravljenog. Bila je tu, zatim, mogućnost odlaska u kino u bilo koje doba dana, čak i dok je original na poslu, ili, za karijeriste, mogućnost nekoliko istovremenih poslovnih sastanaka. Isto tako, proizvođač je spomenuo i istraživanje po kojem je jedan od većih problema mladih parova koji tek kreću u zajednički život – nedostatak vremena za seks, pogotovo ako oboje rade i slobodno vrijeme im je vrlo ograničeno. Proizvođač, istina, nije iznio nikakvu preporuku crno na bijelo, nego ju je samo naznačio rekavši da bi “kućni temporalni translator uz pametnu upotrebu mogao riješiti i taj problem”. Ivana i Matej nisu smatrali da kod njih taj problem postoji. Istina, nakon posla su bili umorni, ali trebalo bi nekih pola sata poslijepodnevnog drijemanja i još pola sata pospanog maženja da se vrlo brzo oraspolože za akciju. Osim toga, tu su uvijek bili vikendi. No, vrijedilo je zapamtiti i ovu mogućnost.

Ostatak dana su isprobavali kombinacije s teglom. Slali su je naprijed, nazad, i svaki put su htjeli napraviti neku devijaciju, ali nijednom nisu uspjeli. Najprije su, kako bi vidjeli što se unutra doista događa, ostavili translator otvoren u trenutku kad je tegla trebala stići iz prošlosti, iako je u specifikacijama izričito pisalo da vrata trebaju biti zatvorena da bi uređaj bio u funkciji. I zaista, stajali su i buljili u unutrašnjost, ali ništa se nije dogodilo. No, čim su odustali i zatvorili vrata, začuo se poznati “ping”. Odmah su ih otvorili i tu je bilo Njezino Veličanstvo Tegla. Matej je opet pogledao na konzolu koja je ovaj put ispisala obavijest o pogrešci: “zbog greške u radu – UREĐAJ OTVOREN – temporalna komunikacija uspostavljena je između perioda različitih od uprogramiranih, zbog čega je došlo do kašnjenja paketa”. Isto tako, pokazalo se da uređaj ne može primiti pošiljku bilo iz prošlosti bilo iz budućnosti, dok god se u kabini nalazi bilo što drugo osim zraka. Dakle, da bi dobili još jednu teglu koju su poslali iz budućnosti, nisu mogli unutra držati staru teglu kako bi vidjeli kako će se njih dvije sudariti.

Onda su na red došle posjete roditelja, rođaka i prijatelja. Ivana i Matej su bili prvi od ljudi koje poznaju koji su kupili ovako nešto, iako je po gradu već bilo dosta primjeraka, tako da su morali izdržati horde obožavatelja i kritičara koji su htjeli doći, vidjeti i reći što misle o ovakvoj skupoj razonodi ili potrepštini. Većina je bila radoznalo blagonaklona, nekolicina skeptična, oni od kojih se to očekivalo ismijali su prizemnost-kapitalističko-potrošačkog-mentaliteta-koji-kupuje-sve-što-mu-se-nudi-bez-obzira-treba-li-to-čovjeku-ili-ne, a njegova mama jedina je izrazila bojazan od čudne naprave pitajući se što ako sve to skupa na neki način loše završi po njezinog sina. Kad su procesije završile, Matej je zaključao vrata, naslonio se na njih i nasmiješio. Sad su napokon mogli nastaviti s normalnim životom.

Tek tada su shvatili koliko je temporalni translator zapravo vrijedna stvar. Trebalo im je nekoliko dana da se usude poslati sebe u prošlost ili budućnost, a kad su i to razdjevičili, krenulo im je. Vratili bi se s posla oko šest poslijepodne, malo odahnuli, napravili plan za taj dan, prebacili se na negdje oko dva poslijepodne i otišli u grad. U predvečerje bi se vratili kući, pozdravili sa svojim mlađim verzijama, pripremili za večernji izlazak, ostali vani do kasno, a onda opet, tiho i polako, da ne probude svoje starije verzije koje su već bezbrižno hrkale, ušli u uređaj i vratili se natrag kroz vrijeme dovoljno rano da se mogu naspavati za sljedeći radni dan. A i seksualni život im je procvjetao – nije više bilo umora poslije posla koji upropasti cijelih tih nekoliko sati koliko ima do vremena za spavanje i mogli su prionuti jedno na drugo bez razmišljanja o satima i minutama. Doduše, postojala je i nuspojava. Ako im se dan produžio za trećinu, onda to neminovno znači i da će im se život skratiti za trećinu. To jest, njihova subjektivna duljina života, mjerena po njihovom satu, ostat će ista, po tome će živjeti jednako dugo, dok će po vanjskom satu, danu i datumu, umrijeti nešto ranije. No, to im nije bilo pretjerano bitno – ukoliko je očekivani životni vijek bio 75 do 80 godina, izračunali su da će po općem računanju vremena svakako poživjeti preko šezdeset pete, što, u neku ruku, i nije bila bitna razlika. Osim toga, kad odu u mirovinu, uvijek su mogli početi raditi skokove u budućnost kako bi u kratkom roku prešli veliku vremensku udaljenost, provjerili je li netko pronašao lijek za starost i usput izludjeli mirovinske fondove. A novci bi se samo gomilali – za prijeći mjesec dana, dakle udaljenost koja je potrebna za jednu mirovinu, trebalo bi im samo nekoliko minuta života.

No to je već bila daleka budućnost, a Ivana je čak smatrala da će im se život, ukoliko ga budu provodili kvalitetno, pametno i sretno, sam od sebe biološki produžiti.

I tako su uspjeli uhvatiti ritam. Dan im je u prosjeku trajao između trideset i trideset i dva sata, posao su radili sve bolje i bolje, plaća je rasla, društveni život bujao, a seks nikad nije bio bolji. Onda se u Mateju rodila ideja kako taj posljednji segment malo inovirati. Ipak, bio je dovoljno pametan da ne iskače s idejom prije nego što dobro razmisli. Pričekao je nekoliko tjedana i, nakon što mu je otprilike palo na pamet nešto što bi možda mogao iskoristiti da probije led i zapakira ideju tako da ne izgleda kao ono što zapravo jest – seksualna perverzija – jednostavno je, nakon nekoliko zadihanih minuta, dok su ležali na krevetu, zagrljeni i znojni, izložio svoju zamisao. Onako usput je Ivani rekao da je toliko voli da ponekad misli da mu jedna ona više nije dovoljna. Nakon što se nasmiješila i počastila ga poljupcem, mazili su se u tišini još nekoliko minuta, a onda ju je, u šali, upitao ima li ideju kako da se umnoži. Nasmiješila se, a on je pobjednički podigao prst i rekao: “Znam! Mogla bi ući u translator, poslati se dva sata u prošlost i onda bismo nas troje mogli svi zajedno u krevet.”

Čim je to izgovorio, uspravila se, namrštila i prostrijelila ga pogledom. “Ja nisam tvoja seksualna robinja, Matej,” izgovorila je i izašla iz kreveta. Dok se oblačila na putu za kupaonicu, objašnjavala mu je kako su ljudi stvoreni za seks jedan na jedan, a to što je on zamislio, da ga, kao kakvog vlasnika harema, opslužuju dvije djevojke, pa makar obje bile ista osoba, je tipična seksualna maštarija kakva se može očekivati samo od obične zaostale neemancipirane muške svinje. Zalupila je vrata kupaonice i, dok je slušao zvuk tuša, Matej je zaključio da ovo možda i nije bila dobra ideja. Sljedeća dva dana njihov odnos je bio hladni led – Ivana je čak odbila koristiti temporalni translator što je, naravno, i njemu izbilo želju i potrebu da koristi njegove mogućnosti – a onda su se stvari ipak, same od sebe, počele otapati. Nakon tjedan dana gotovo sve je bilo kao i prije. Nakon još tjedan dana, Matej je smislio zaobilazni put do ostvarenja svoje seksualne maštarije koji je, zapravo, i sam po sebi bio druga seksualna maštarija. Pričekao je pogodni trenutak, kad su opet ležali na krevetu zadihani i znojni, i upitao je bi li možda htjela da se on, Matej, vrati sat ili dva kroz translator i da onda njih troje odu zajedno u krevet. Čim je to izgovorio, uspravila se, namrštila i prostrijelila ga pogledom. “Ja nisam objekt tvog seksualnog iživljavanja, Matej,” izgovorila je i izašla iz kreveta. Dok se oblačila na putu za kupaonicu, objašnjavala mu je kako su ljudi stvoreni za seks jedan na jedan, a to što je on zamislio, da na njegovu djevojku divljački nasrnu dva muška primjerka odjednom, pri čemu bi im ona samo poslužila kao seksualni objekt, je tipična seksualna maštarija koja se može očekivati samo od obične zaostale neemancipirane muške svinje. Zalupila je vrata kupaonice i, dok je slušao zvuk tuša, Matej je zaključio da ni ovo možda nije bila dobra ideja. Ovaj put su bila potrebna četiri dana da se njihovi odnosi otope iz vječnog leda koji ih je okovao u sekundi. No, nakon četvrtog dana bez bliskog kontakta, došla mu je i rekla: “Dobro, ako se baš želiš poslužiti vremeplovom, možemo se oboje vratiti u prošlost i onda gledati druge sebe kako to radimo. Razumiješ? Vratimo se u prošlost tako da nas ima četvoro u jednom trenutku, jedan par vodi ljubav, a drugi gleda. Samo gleda, ništa više!” Slegnuo je ramenima i rekao “Može, naravno, kako god želiš.” Kimnula je i krenula prema translatoru. Zaustavio ju je.

“Hoćemo li najprije gledati pa onda voditi ljubav, ili najprije voditi ljubav pa onda gledati?” upitao je. Razmislila je na trenutak. Matej nastavi: “Možda je bolje da prvo gledamo, pa nas to onda napali i onda nam bude ljepše, razumiješ?”

Ivana se namršti. “A što ako najprije budemo gledali, meni se ne svidi to što sam vidjela i odlučim da se ipak ne želim poševiti? Hoću li onda ipak morati to napraviti kako ne bismo nestali u vremenskom paradoksu?”

Matej je već otvorio usta da kaže “Da, morat ćeš”, ali se zaustavio u zadnjem trenutku. I Ivana je znala pravila i znala je da se ništa ne mora. Ukoliko bi je pokušao nadmudriti tako jeftinim trikom, samo bi sebi navukao nevolju na vrat. Naime, i ona je pročitala upute za upotrebu temporalnog translatora u kojemu je pisalo:

“Vremenski paradoksi sami sebe rješavaju, što čini jako dobar mehanizam za otklanjanje nezgoda. U to ćete se moći uvjeriti ako ste i sami spremni na malo bezazlenog eksperimentiranja. Na primjer, za potrebu eksperimenta možete proliti po stolnjaku sok od maline. Zatim uđite u temporalni translator kako biste se vratili nekoliko minuta u prošlost i upozorili sebe da to ne činite. Poslušajte se i nemojte proliti sok po stolnjaku. U klasičnoj temporalnoj teoriji ovo bi stvorilo takozvani ‘vremenski paradoks’ – činjenica da sok nije proliven kosila bi se s vašim sjećanjem da sok jest proliven. Međutim, moderna teorija razotkrila je stvarno stanje stvari. Vi možete mijenjati prošlost. Naime, svaki put kad primijenite tok vremena, onaj rukavac koji je odsječen prestaje postojati i vrijeme nastavlja teći novim tokom. Ukoliko se sjećate da jeste prolili sok, s vama je sve u redu, samo što vaše sjećanje pripada grani prošlosti koja više ne postoji. Vi se možete opet vratiti u prošlost i spriječiti sebe da spriječite sebe da prolijete sok, ali to vas onda ne bi vratilo u onaj prvobitni rukavac, nego bi otvorilo treću verziju, dok bi prve dvije izblijedjele i nestale.”

“Rješenje drugog, poznatijeg vremenskog paradoksa, onog s povratkom u prošlost i ubojstvom nekog od roditelja prije vlastitog rođenja, riješen je na jednako trivijalan način: ubojstvom putnik kroz vrijeme jednostavno stvara novu granu vremena, dok se ona u kojoj se on zaista rodio nestaje. No, on će u svom sadašnjem vremenu i dalje nastaviti postojati kao osoba iz drugog vremenskog toka.”

Dakle, Matej je znao da Ivana zna da nema veze što su vidjeli da su napravili u prošlosti ili budućnosti. Vlastitu budućnost čovjek određuje sam i ukoliko se ono što su vidjeli ne slaže sa “zacrtanim”, jednostavno će se otvoriti novi vremenski tok u kojemu će moći napraviti ono što dosta žele ili preskočiti ono što ne žele. Na žalost.

No, na kraju je, kad su krenuli, sve prošlo po planu. Skinuli su se, pričekali da njihove starije verzije dođu iz prošlosti, odgledali njihovu predstavu, zatim su i sami ušli u translator, vratili se deset minuta u prošlost, pred svojim mlađim verzijama izveli čitavu predstavu i, čak i prije nego što su bili gotovi, ispratili ih pogledom dok su ovi ulazili u translator kako bi se vratili u prošlost i izveli predstavu koja će napaliti njihove mlađe verzije koje će se onda vratiti deset minuta u prošlost, izvesti predstavu i zatim pogledom ispratiti svoje mlađe verzije koje su upravo odgledale predstavu i … tako dalje. Seks je ipak nešto u čemu uživaju i žene i muškarci, ma što feministkinje tvrdile, i par koji je došao iz budućnosti odmah je krenuo na posao – čim su izašli iz kabine doslovno su skočili jedan na drugoga. Prvobitni Matej i Ivana su ih najprije zbunjeno gledali, a onda ih je nakon nekoliko minuta tako uhvatila želja da nisu uopće čekali da ovi završe, nego su se najprije počeli ljubiti, a onda uskočili u vremeplov, pričekali zvučni signal, iskočili iz kabine, bacili se jedno na drugo pred zbunjenim pogledima Mateja i Ivane i divljački se poševili. Kad je sve bilo gotovo, zadihano su legli jedan pored drugoga, sjetili se vlastitih zbunjenih lica od prije deset/petnaest minuta i počeli se smijati. Nakon što je i to bilo gotovo, Matej se okrenuo prema Ivani. “Ovo je bilo dobro, ha?” Slegnula je ramenima i nasmiješila se.

“Mogli bi još koji put,” rekao je.

Opet je slegnula ramenima i rekla “Možda.” Dakle: “Da”, preveo je Matej.

Od tog dana više se uopće nisu seksali bez temporalnog translatora. Dogovorili bi se, pričekali da dođe par iz nekoliko minuta daleke budućnosti, malo ih gledali i čim bi osjetili onu unutrašnju toplinu koja prethodi svakoj kvalitetnoj akciji, uskočili bi u vremeplov, vratili se nekoliko minuta u prošlost i napravili ono što su upravo vidjeli da su napravili.

Naravno, bilo je samo pitanje vremena kad će dva para od kojih jedan gleda, a drugi radi, postati dva para koji rade. To se dogodilo otprilike mjesec dana nakon što su zavezali prvi seksualno-vremenski čvor. Jednostavno su zaključili da bi bilo zabavno istovremeno gledati i raditi i prionuli su na posao. Kad su svi četvoro završili, dvoje starih na fotelji, a dvoje pristiglih na krevetu, ono dvoje koje se trebalo vratiti u prošlost kako čvor ne bi ostao otvoren su uzdahnuli, ustali s fotelje, prebacili se u prošlost, prebacili se na krevet i napravili to još jednom dok je par na fotelji sladostrasno dahtao. Kad je prvi/drugi par nestao u vremenskoj kabini, Matej je duboko udahnuo i rekao: “Jebote, dvaput u pola sata! Treba mi nekoliko dana odmora.”

Ivana se nasmijala i slegnula ramenima. “Nisam te valjda izmorila?” upitala je.

“Čuj, nisam ti ja baš toliki kapacitet. Osim toga, godine čine svoje …”

Opet se nasmijala i lagano ga udarila po glavi – onoj gornjoj – i okrenula se na drugu stranu. Matej se stisnuo uz nju, oboje ih pokrio dekom koja mu je bila na dohvat ruke i tako su zaspali.

“Nekoliko dana odmora” prošlo je već prekosutra i Matej je bio spreman za nove radne pobjede. No, kad joj je to dao do znanja, Ivana se samo zagonetno nasmiješila. “Ne bih te htjela previše umarati, znaš?” Matej ju je počeo uvjeravati kako se sasvim dovoljno odmorio, ali mu je samo stavila prst na usta i namignula. Shvatio je poruku.

A onda, taman prije nego što su krenuli, iz vremeplova se začulo “ping”, vrata su se otvorila i izašla je još jedna Ivana, naravno, bez odjeće na sebi. Matej je gledao u kabinu još nekoliko trenutaka, a onda je shvatio da drugi Matej nije došao. Ozareno se okrenuo dvjema identičnim djevojkama koje su ga gledale opasnim pogledom.

“Nema smisla da te odmah iscrpim, pa ću morati istu stvar napraviti više puta,” rekla je Ivana koja je izašla iz aparata. Pogledale su se, kimnule jedna drugoj, dohvatile muškarca, odgurale ga do kreveta i bacile ga na leđa. Matej je sekundu-dvije razmišljao da li da se malo opire, čisto reda radi, da bude zanimljivije, ali je zaključio da za tim nema apsolutno nikakve potrebe.

Dvadesetak minuta kasnije, kad ih je na krevetu ostalo dvoje zagrljenih, Matej je pokušavao povezati tko je što radio, to jest što je Ivana radila prije ulaska u vremeplov, a što poslije. Dakle, zaključio je, najprije mu je sjela na facu i pustila ga da jezikom obavi sve što treba (dok se druga Ivana, ona koja je došla iz budućnosti, pobrinula za onaj klasičniji dio posla), a onda je, onako napaljena, sišla s njegovog lica, ušla u vremeplov, vratila se petnaestak minuta u prošlost i skočila na njegov klipni motor koji je obavljao ono za što je napravljen i zadužen (dok mu je prva Ivana, ona koja je tek trebala proći kroz vremeplov, sjedila na faci i tresla se od užitka). Da, bilo je to sasvim u redu. Nije se previše umorio, ustvari, praktički je svoju curu zadovoljio dvostruko potrošivši standardnu količinu goriva i energije. Eto, sve to dođe na svoje, zaključio je sjetivši se kako je prije mjesec i pol pogriješio dajući onako netaktičan prijedlog koji se, naravno, i nije mogao drugačije protumačiti kao njegova želja da Ivana postane njegova seksualna robinja. (Kao da je u tome nešto loše, ali eto ….)

Ponovili su isti aranžman još nekoliko puta tokom dva tjedna, a onda se i Matej vragolasto nasmiješio i rekao “Na mene je red.” Nešto kasnije, drugi Matej je iskočio iz vremeplova i njih su dvojica zajedničkim snagama navalili na Ivanu. Borba je bila neravnopravna i djevojka je brzo poklekla. Nakon akcije, kad je jedan od Mateja ušao u vremeplov i kad je vremenski račun izravnat, opet su legli na krevet, znojni i zadihani, Ivana malo znojnija i zadihanija, i svaki za sebe u mislima radili debriefing. Uskoro nakon toga počeli su s kombinacijama: najprije je bio klasični grupnjak, dva Mateja i dvije Ivane gdje se svatko potrudio zadovoljiti svakog. Zatim s dva Mateja i tri Ivane, pa jedna Ivana i tri Mateja, pa jedna Ivana i četiri Mateja (nakon čega je Ivana rekla dosta, što je previše, previše je, može trojica, ali ni to prečesto), pa Matej i dvije, tri ili četiri Ivane (iako je onda Ivana tvrdila da oko Mateja nastaje gužva i da nije baš svima zabavno cijelo vrijeme). Nekako u tim masovnim zajedničkim trenucima i Ivana je počela malo izvoditi varijacije na vlastitu temu, pa je Matej povremeno mogao uživati u pravom lezbo-showu. Ivanini pokušaji nagovaranja da i ona malo pogleda mušku akciju završili su bučnim negodovanjem svih nesuđenih izvođača.

A onda je, jednog dana, krenulo mimo plana.

Dogovorili su se da će toga dana izvršiti akciju “dvije na jednoga”. Skinuli su se, sjeli u pozu za čekanje i počeli se neobavezno maziti. No, druga Ivana nikako nije dolazila. Pogledali su se zabrinuto, onda je Matej ustao da vidi je li s vremenplovom sve u redu. Provjerio je, konzola je radila, vrata su bila zatvorena. Otvorio je vrata da pogleda je li unutra ostalo nešto što bi zablokiralo uređaj. Bio je prazan. Zatvorio je vrata, zatim ih opet otvorio pa malo jače zalupio. Gledali su kabinu još nekoliko trenutaka, a onda slegnuli ramenima.

“Možda bismo trebali pozvati servis,” predloži Ivana.

Matej slegne ramenima. “Ne odmah,” reče. “Vidjet ćemo, ako to napravi još koji put.” Zatim je legao nazad na krevet i nastavili su se maziti da bi to maženje uskoro preraslo u najklasičniju scenu vođenja ljubavi koju čovjek može zamisliti, kakvu nisu imali već mjesecima. Kad je bilo gotovo, zaključili su da je i to dobro, malo za promjenu.

Nekoliko dana nisu ništa radili, a onda su se odlučili za varijantu “dva na jednu”. Opet su sjeli i čekali, ali drugi Matej se nije pojavio. Matej je opet ustao, pogledao vremeplov, otvorio, zatvorio i slegnuo ramenima. “U redu, zovemo servis,” rekao je.

Kad je majstor došao, odmah im je dao povelik račun za uslugu – cijena je bila fiksna bez obzira što napravio ili ne napravio. Zatim je rastavio vremeplov i pola dana provjeravao sve dijelove koji su ležali razbacani po podu, zatim je izvukao neke uređaje i provjerio energetsku strukturu i karburator prostor-vremena ili kako se to već zvalo, i na kraju je odmahnuo glavom. Onda ih je zamolio da mu ponovo objasne što se točno dogodilo pogrešno. Objasnili su mu. Značajno je podigao obrve.

“Bojim se da se tu ništa ne može napraviti,” rekao je. “Tehnički, nije došlo ni do kakvog kvara. Jeste li ušli u temporalni translator? Niste. Dakle, ako niste ušli i programirali ga da vas baci u prošlost, kako ste onda mogli izaći petnaest minuta ranije?”

Matej i Ivana su mu pokušali objasniti da su oni htjeli ući, ali bilo bi malo čudno pojaviti se u vremenu u kojemu se ne sjećaju da su bili, ili tako nešto. Tehničar je odmahnuo glavom. “Gledajte,” objasnio je. “Činjenica je da vi niste ušli u vremeplov i da se niste prebacili u prošlost. To što ste vi htjeli to napraviti, a niste, to je, u principu, vaša stvar.” Spremio je opremu, ponovo sastavio uređaj i otišao. Matej i Ivana su ostali zbunjeni.

Malo su se poševili, čisto da se smire i izbace frustraciju iz sistema, a onda su zaključili da će o tome razmišljati sutra. A sutra su se dogovorili sljedeće: kad opet budemo htjeli, Matej će ući u vremeplov i obaviti standardnu proceduru, vratiti se dvadesetak minuta u prošlost, pa makar se oboje sjećali da se tako nešto nije dogodilo. Valjda je to bila ona stavka o stvaranju novih vremenskih tokova. Pa, dosad nisu otvorili nijedan novi i bilo je vrijeme da i to pokušaju.

I napravili su to dan kasnije, odlučili su opet pokušati kombinaciju s dva Mateja i jednom Ivanom. Sjeli su na krevet, malo pričekali, a onda, kad nitko nije došao, počeli se maziti. Nakon petnaest minuta Matej je ustao, isprogramirao konzolu i ušao u vremeplov. Čulo se “ping” kad je kabina poslala svog putnika petnaest minuta u prošlost, a onda se više nije ništa dogodilo. Ivana je čekala, i čekala, i čekala, a onda je ustala, prišla vremeplovu i zagledala se u njega. Pogledala je konzolu. Pisalo je samo “Uređaj spreman za rad“. Zatim je bojažljivo, kao da se boji da će unutra ugledati gomilicu bezoblične protoplazme koja se još puši, otvorila vrata. Ništa, prazno. Zatim je zatvorila vrata, pa ih ponovo otvorila – prazno – i zatim, dok ju je sve jače obuzimala panika, duboko udahnula i pozvala servis, a onda se raspala.

Kad je tehničar stigao, zatekao je uplakanu djevojku kako umotana u plahtu sjedi na podu pored stroja i jeca. Uspjela mu je objasniti što se dogodilo, a on je znalački kimnuo glavom i bacio se na posao (iako mu je palo na pamet da jednostavno otkopča hlače, kaže curi “E, danas baš nije tvoj dan” i obavi jedan drugi posao, ali profesionalni osjećaj je prevladao). Nakon još pola dana provjeravanja dijelova razbacanih po sobi (Ivana se u međuvremenu obukla i malo došla k sebi i dosad mu je skuhala nekoliko kava) majstor je pobjednički uskliknuo “A-ha!” i podigao jedan mali dio vremeplova. Stavio ga je u nekakav uređaj, pritisnuo neke tipke i očitao rezultat. Zatim je kimnuo.

“Sad znam što ne valja,” reče. “Samo trenutak,” promrmljao je, izvadio džepni komunikator i nazvao servis. Nakon petnaest minuta pred zgradom se zaustavio automobil, majstor je izašao i vratio se pobjedonosno držeći u ruci isti onakav komad metala. Ubacio ga je u mehanizam i sastavio uređaj.

“Sad da vidimo je l’ radi,” rekao je, osvrnuo se po sobi, ugledao teglu s kojom su Matej i Ivana testirali vremeplov kad su ga tek kupili, zgrabio je, ubacio unutra i poslao u budućnost. Nakon nekoliko minuta stroj je rekao “ping”, serviser je otvorio vrata i izvadio teglu.

“Samo još jedan test, da budete sigurni,” rekao je i spustio torbu. U tom trenutku začuo se još jedan “ping” i iz uređaja je izašao njegov dvojnik. Pozdravili su se, rukovali, izmijenili nekoliko starih viceva koje su obojica znali, nasmijali se, i nakon dvije minute jedan od njih je ušao u kabinu i nestao uz još jedan “ping”. Čovjek koji je ostao svečano je raširio ruke i rekao: “Eto, to je to.” Ivana ga je pogledala i zbunjeno upitala “A što je s Matejem?” Majstorovo oduševljenje je naglo splasnulo, spustio je ruke, slegnuo ramenima i pogledao u pod. “Za to ćete morati nazvati naš odjel za odnose s kupcima,” rekao je, na brzinu pokupio stvari i pobjegao iz stana. Ivana je stajala u praznom stanu dok je u njoj rastao očaj, a onda je skočila na telefon. Pogledala je dokumentaciju, pronašla broj odjela za odnose s kupcima, nazvala i objasnila cijeli slučaj. Pitali su je za ime i serijski broj uređaja. Dala im je podatke i odgovorili su da trebaju najprije vidjeti izvještaj servisera pa neka ih nazove sutra. Spustila je slušalicu i otišla na krevet plakati. Zatim je nazvala poduzeće u kojemu je radila i rekla da je bolesna, da bi htjela uzeti slobodan dan. Nešto u njenom glasu navelo je dežurnog da joj povjeruje i upisao ju je.

Sutradan su joj rekli da su dobili izvještaj servisera, ali da su stvar proslijedili znanstvenom odjelu koji istražuje cijeli slučaj. Javit će joj se čim otkriju nešto. Spustila je slušalicu dok joj se u trbuhu razvijala mučnina. Ostatak dana je provela na krevetu sklupčana u lopticu, a onda se, kasno navečer, mašina oglasila kratkim “ping”. Skočila je na noge, puna sreće dok su se vrata otvarala, a onda je iz kabine izašla – Ivana. Stara Ivana se snuždila, ali joj je nekako bilo lakše kad su se uhvatile u zagrljaj i krenule tješiti međusobno. Žensko rame je najbolje za žensko plakanje, što su ustanovile generacije žena prije nje, i Ivana se već sad osjećala bolje. Osim toga, znala je da je s osobom koja je potpuno razumije, kojoj ne mora reći ni riječ kako bi znala što ona misli i kojoj je baš zato bilo veliko zadovoljstvo prepričavati događaje i požaliti se na nevolje. Još su se malo grlile, a onda je stara Ivana upitala novu Ivanu što se zapravo dogodilo. Nova Ivana je slegnula ramenima.

“Dolazim iz budućnosti od tjedan dana,” rekla je. “I nemam baš blistave vijesti. Petog dana su javili da je jednostavno riječ o prespajanju vremenskih tokova i da je Matej vjerojatno završio u nekom alternativnom toku.”

“Ali rekli su da uvijek postoji samo jedan vremenski tok, da ostali nestaju!” zavapi stara Ivana.

“Ta su saznanja stara dva mjeseca, koliko je star priručnik,” odgovori nova Ivana. “To područje je još relativno novo i neistraženo. Neki su tvrdili da ovakve uređaje ne treba još bacati na tržište jer se svašta može dogoditi, no, bojali su se da će ih konkurencija preteći pa su patentirali proizvod. Što se tiče Mateja, objasnili su da je on vjerojatno potpuno živ i zdrav u nekom paralelnom vremenskom toku, zajedno s još jednim Matejem i Ivanom.”

“Ali hoće li se ikad vratiti?”

“Bojim se da je mogućnost za tako nešto ravna nuli. Svakom promjenom stvarnosti otvara se novi vremenski tok i sad ih ima već gotovo beskonačno. Kao prvo, vjerojatnost da se dogodi ovakav skok je jedan naprema milijardu, a i kad se dogodi, vjerojatnije je da će se otvoriti potpuno novi tok nego da će se uspostaviti veza između dva već postojeća.”

“I što ćemo sad?” upita stara Ivana sva skrušena.

Nova Ivana slegne ramenima. “Ne znam ni ja. Tu sam da ti nekako pomognem da prebrodiš cijelu tu stvar,” rekla je i pale su jedna drugoj u zagrljaj.

Nova Ivana je iz budućnosti sa sobom ponijela pidžamu tako da su obje legle u krevet i zaspale zagrljene. Ujutro je stara Ivana morala na posao, a nova Ivana je obećala da će je, kad se vrati, čekati topli ručak. U sljedećih nekoliko dana, dok su čekale izvještaj iz znanstvenog odjela, živjele su u pravoj ženskoj porodičnoj idili, svojevrsnom matrijarhatu tako da je šok zbog Matejevog nestanka polako splasnuo. Petog dana izvještaj je stigao, i u njemu nije pisalo ništa što nova Ivana već nije rekla. Opet su pale jedna drugoj u zagrljaj, a kad su se isplakale nastavile su se grliti i maziti. Nakon nekog vremena to je postalo i više od grljenja i maženja i u jednom trenutku stara Ivana se odmaknula i zbunjeno pogledala novu Ivanu. Gledale su se nekoliko trenutaka, a onda su nastavile sa sve intenzivnijim maženjem i uskoro je i njihova odjeća završila na podu.

Nakon svega ležale su na krevetu, gole i znojne, svaka zadubljena u svoje misli.

“Za dva dana moraš u vremeplov, znaš?” reče nova Ivana. Stara Ivana kimne.

“Hoćemo li tužiti proizvođača vremeplova?” upita.

“Hoćemo,” odgovori nova Ivana. “To jest, ja ću ih tužiti. Ja ostajem ovdje, a ti se vraćaš tjedan dana u prošlost da zatvoriš drugu stranu petlje, da postaneš ja. Moraš objasniti našoj prethodnici što se dogodilo i utješiti je da lakše prebrodi gubitak. Ali nemoj joj reći za nas, kao što ni ja tebi nisam odmah rekla, iako sam znala što će se dogoditi. Neka to dođe samo po sebi.”

Stara Ivana kimne. Gledala je u strop i razmišljala. Proteklih nekoliko dana u njoj se budio novi osjećaj kakvog nikada ranije nije osjetila. Bila je nekako privržena osobi koja je izašla iz vremeplova, koja je znala sve što će se dogoditi i koja je, iako je to zapravo bila ona sama, djelovala nekako iskusnije i mudrije. A ako se Matej neće nikada vratiti, što onda? To je tako, ne može se promijeniti i s tim treba znati živjeti. Osim toga, njena prijateljica Matilda uvijek je govorila da je pravi život samo život bez muškaraca. Tko ih treba, uostalom?

“Ne želim da se ikad razdvajamo,” reče stara Ivana.

“I nećemo,” odgovori nova Ivana. “Matej je bio osiguran, sjećaš se? Novac od osiguranja plus odšteta za njegov nestanak … Skupit će se zgodna sumica. Dovoljno za normalan život, održavanje vremeplova u stalnom pogonu i još poneko putovanje, možda put oko svijeta u dvoje.”

Da, zaista, nema toga što se ne može napraviti uz pomoć vremeplova. Ona može, ustvari, cijeli život proživjeti dvostruko, tako da se svaka dva tjedna vrati tjedan dana u prošlost i tako napravi seriju vremenskih petlji koje bi joj omogućile da se u svakom trenutku nalaze dvije Ivane. Što se tiče puta oko svijeta, jednostavno će napraviti nekoliko skokova po tjedan dana u prošlost tako da njih dvije mogu zajedno otići na krstarenje. Da, shvatila je, bit će to lijep život.

“Drago mi je što te imam,” rekla je stara Ivana. Zagrlile su se i zaspale tako zagrljene.