RADMANA`S SYNDROME, Anto Zirdum
(Matica hrvatska, Zenica, 2007)
Piše: Adnadin Jašarević
RADMANA`S SYNDROME ILI PRIČA O NAMA NEGDJE DRUGDJE, BILO KADA
Fantastična priča o Anti Zirdumu počinje bar za mene, kao čitaoca, na stranicama časopisa “Hijatus Junior”, gdje je objavljena njegova fantastična priča “Brončani mač”. Iznenađenje… Fantastična priča, bh autora… Mnogo upitnika mi je prohujalo kroz glavu… Jer, znano mi je, i drugima, kako naše spisateljsko nebo ne obiluje uratcima iz domene fantastične književnosti, kamoli iz njenih ogranaka, fantasy-ja i naučno-fantastične priče… Kako je svijet spisatelja fantastične književnosti mali, bar u BiH lako sam otkrio, slijedeći trag iz Hijatusa, Antu Zirduma, i to kao autora zbirke priča, takođe zvane, prema priči, “Brončani mač”… E sad, Zirdumove rane knjige “Brončani mač” i “Jahači svjetlosti” predstavljaju u biti rasuto tkivo koje oscilira poput gaus-lupusovog dijagrama od naučne do herojske fantastike, ili prije legende… Ipak, iako jeste riječ o knjigama priča koje ne možemo povezati na osnovu temata ili čak žanrovske bliskosti, već u njima naziremo osobenost koja će krasiti Zirdumovo pisanje i u potonjem periodu…
Ante Zirdum je autor etno-fantastične književnosti… Riječ je o uistinu rijetkom kvalitetu i to ne samo u bh književnosti… Podsjetiću ili upoznati neupućene sa uvriježenim pravilom da autori štokavskog govornog područja pripovjedaju fantastične priče izmještene iz domicilnog okruženja… Uglavnom u anglo-saksonski kulturni milje… Tako štokavica obiluje, unazad pedeset godina, odnarođenim pričama, koje nam ni po čemu ne pripadaju… Rijetkost su autori poput Zirduma koji su se odvažili smjestiti svoje priče u vlastito podneblje, odabrati za junake Ivana, Milana, Huseina… Dakle, ovdašnje ljude, prepoznatljive, iz miljea koji živimo… Zbog toga tvrdim kako je Zirdum prvi etno-pisac u BiH, bar kada je o fantastici riječ. Njegova opredjeljenost ka ispisivanju fantastične historije domovine osvjedočena je i u njegovima amaterskim istraživanjima, arheološkim, historičarskim, koja su polučila nekolike sjajne knjige o kojima nećemo ovaj put govoriti, jer ne spadaju u domen fantastične književnosti… Tek, recimo kako je i nova Zirdumova knjiga očit plod dugogodišnje posvećenosti zavičaju, te njegove smjelosti da izmašta od tog zavičaja i više no što pruža na prvi pogled…
Nastojali smo pokazati kako Zirdumovo pisanje pripada bh kulturnom miljeu… Recimo i više… o njegovom mjestu u odnosu na regionalnu i svjetsku književnost… Zirdumovo pisanje i formalno je cijenjeno u susjednoj Hrvatskoj, nesumnjivo najsnažnijoj južnoslavenskoj državi bar kada je o produkciji fantastične književnosti riječ. Podsjetimo, njegove priče uvrštene su u jednu antologiju i tri godišnje zbirke priča vodećih festivala fantastične priče u susjednoj državi. Ove godišnje zbirke, zagrabačka, pazinska i osječka zapravo predstavljaju najbolje napisano tokom tekuće godine… U snažnoj konkurenciji hrvatskih autora Zirdum se izdvaja ne samo kao etno-pisac već i kao pisac istraživač. Jer, iako piše fantastiku, osnovna potka njegovih priča plod je dugodišnjeg istraživačkog djelanja, proučavanja lokalnih legendi, arheoloških artefakta, običaja, ili, s druge strane, kada zaplovi u vode naučne fantastike, savremenih naučnih dostignuća, osobenog tehničkog jezika neophodnog da pisanje ove vrste literature započne… Njegova je prednost očita ukoliko ga poredite sa plejadom savremenika u Hrvatskoj: Zirdumove priče nisu, kako bi to narod rekao, repa bez korijena… On vješto pomjera granice između jave i sna, činjenica i izmaštanog, dovodeći čitaoca u nezgodnu situaciju, da se ne zna opredjeliti za žanrovsku odrednicu priče, da ga skoro ubijedi u ne njen fantastični već prije realistički karakter. Tzv. real fantasie u našoj je književnosti novotarija… Međutim, poznavaoci svjetske literature znaće prepoznati ovakvo pisanje kao kvalitet… Martin, Gibson, Klark, Lem, Gejmen, desetinama godina, i više istrajno utiru put potonjim piscima u ovom rukavcu fantastične literature koji se bavi uneobičavanjem stvarnosti, čvrste, opipljive, ali ipak potencijalno fantastične…
Ponešto sirovi Zirdumov stilem ipak nam ne dopušta porediti ga sa pomenutim autorima… Kada je o stilu riječ radije ćemo ga uporediti sa Murkokom, u domenu herojske fantastike, ili sa kasnim Asimovom, njegovim antiutopijskim robo-pričama. Nije riječ o pretjerivanju… Niti o neosnovanom komplimentu… Poput Murkoka i Asimova Zirdum kreira intrigantnu priču što obiluje dramskim obratima, u potpunosti usmjeren ka iskazivanju prvotne ideje, zatomljujući tako potrebu da se pozabavi brušenjem rečenice… no, Zirdum ne spada u vrsne stiliste, prije u vještog manipulatora karakterima, dostojnim da se pojave i u dramskom tekstu, te kreatorom napete fabule što obećava rasplet u vidu krešenda. Upravo obrati u raspletu, koji postavljaju njegove priče naglavce, svojstveni su svjetskoj literaturi iz pedesetih i šezdesetih godina, što Zirduma ne predstavlja kao staromodnog pisca, već njegovim pričama dodaje patinu koju će čitalac apsorbirati poput začina… Samo patinu, jer njegove teme su svevremene, ovdašnje i sadašnje, koliko i sutrašnje: otuđenje, dehumanizacija, totalitarizam, suprotstavljanje pojedinca sistemu, te mu ne možemo osporiti aktuelnost koliko ni proricateljske sposobnosti, ili makar sposobnost da nagađa o budućnosti…
Naša budućnost u Zirdumovom peru po svemu odražava našu sadašnjost. Njegovi kolonizatori izvanzemaljskih svjetova ne razlikuju se od ljudi koje svakodnevno susrećemo. Kao da nastoji reći, baš poput Klarka i Kjubrika u “Svemirskoj odiseji 2001.” kako se čovjek od prvobitne zajednice do danas, ili do budućnosti, u okruženju fantastične tehnologije i mogućnosti, nije promijenio ni za mrvicu, da je to u biti isti onaj čovjek iz pećine, sa butnom kosti tapira u ruci kao oružjem, da, isti, iako u njegovoj viziji upravlja suvremenim svemirskim brodom koji premošćuje razdaljine između zvijezda. Bio zaogrnut neobrađenom kožom oderanom sa plijena, ili odjeven u skafander, to je u biti čovjek kojeg kroz život pokreću isti nagoni, nepromijenjeni od praiskona čovječanstva…
Odatle nevjerovatni efekat već viđenog, poznatog, koji vas mora skoliti nakon čitanja Zirdumovih priča, iako ih kreira u fantastičnom miljeu. Zahvaljujući mašti možemo se riješiti okova što nam ih fizika nameće i zaploviti kroz svemir, kolonizovati daleke svijetove, graditi gradove med oblacima, ali našu prirodu ne možemo… Ona nas proganja i u snovima…
Zirdum je odavno prevazišao potrebu da svoje priče gradi na temeljima tehnologije… Nastojim reći kako on ne pokušava zavesti čitaoca izmišljanjem novih i novih čudesa u domenu znanosti i tehnologije, niti se tehnološkim novotarijama služi kao pomoćnim sredstvom za vođenje priče, što je nerijetka mana kod pisaca znanstvene fantastike. Kod Zirduma naučno-fantastični milje nije sam sebi svrha: služi mu tek kao scena na koj nastoji sazdati dramatsku situaciju kakva bi mogla opstati i u priči koja uopće ne pripada žanru fantastike.
Radmanov sindrom zapravo ne pripada izmaštanoj budućnosti, kako vidimo… Tu je negdje, među nama, ovdje i sada… Prihvatimo li ipak tezu kako je ovdje riječ o naučnoj fantastici ravnajući se definicijom podžanra dopustimo si onda malu ogradu. Pošto mašta prethodi stvarnosti očekujmo Radmonov sindrom uskoro ovdje i sada, među nama…
Kako – kako uprkos otužnom soc-realizmu nekoliki od njih opstaju, dosljedni sebi. Zirdum je otključao još jednu vratnicu u fantastičnu terra incognita, a na nama je da je istražimo…
