Slobodan Vukanović – PUTOVANJE NA PLANETU OZD
(Udruženje pisaca i prevodilaca Crne Gore, Podgorica, 2025)
Piše: Ivana Đukić
Najprije sam se prepoznala u kadetskom timu. Duboko zahvalna što mi je dodijeljena uloga u knjizi – kao i samom autoru, brzo sam se i lako, s posebnim užitkom kretala kroz redove, alternirajući svoje prolazno sa beskrajnim kosmičkim plesom.
Vukanovićev alter-ego, Vus Kosmikus, ili vrstan, majstorski način komunikacije autorove imaginacije sa svojim djelom, predvodi čitavim timovima za uspostavljanje međuzvjezdane komunikacije.
Zakonske odredbe, kojih se drži Vukanović, prilikom analize diskursa svojih junaka, pozivaju na zakonske odredbe unutrašnjih kategorija, koje moramo poštovati mi – ukoliko nijesmo zaboravili na dijete u sebi.
Stiče se utisak da je Slobodan Vukanović, ispitujući domene sopstvene inteligencije, uspio da dočara čitaocu – mladom čitaocu, koga poštuje kao odraslog, veliki dio onog što su sobom na svijet donosile Vede. Ovdje nema samo međugalaktičkih ratova – iz prostog razloga što autor tjera na buđenje: kakve bi sve interakcije mogle da proizađu, kada se međusobno različitim vrstama ukaže poštovanje.
Nije li čudo što autor pravi vrlo jasnu distinkciju između učiteljice u djelu – koja imavši potrebu da podučava – vrlo često zanemaruje temu i glavne protagonistkinje, Ane, koja iako diplomirala i doktorirala na različitim planetama, ne zaboravlja na empatiju, poštenje, interkulturalnost i toleranciju. Nije li zanimljivo da ovaj vanserijski talenat ekstrapolira komunikativni nivo sa ove planete na interplanetarni, vješto ukazujući na onaj jedan oblik svijesti – koji tada postaje moguć: ukidanje svake vrste ropstva.
Na dobronamjernim farmama zatičemo specifične biljne vrste, neke lokalnog karaktera, ali sve sa tendencijom uspostavljanja zdravog krvnog protoka i povećanja hemoglobina, prilikom njihovog konzumiranja. Mnogo toga kopka inteligenciju u shvatanju Vukanovićevog namjernog kombinovanja fakata, provjerenih eksperimentom, sa nedokazanom savremenom naukom, pronađenom u drevnim tekstovima. Tako se kod Vukanovića, doduše na drugim planetama – ali kao oštra kritika ovoj – može naći: neinvazivna poljoprivreda, radost u obradi, neagresivna kultivacija, i nadasve poštovanje duboke povezanosti s prirodom – kao takvom.
Dijaloška forma – ovom, inače i majstoru drame – omogućava dublji uvid u psihoanalizu ličnosti, koja samom naracijom ne bi bila moguća.
Kada je Egziperi – ne zaboravimo – kao vojni pilot, pritom (!!!) stvarao Malog princa – morao je imati u glavi slike nečega što Zemljani baš nemaju prilike da upoznaju. Sa čime nas to upoznaje Vukanović?
