Kasandra je bila dobar brod. A Alfred dobar pilot. Poznavali su se još od prije dvadesetak godina, još dok je on bio tek mladi zvjezdani lovac a ona samo elektronski mozak čiji su biočipovi požudno upijali znanja o ljudima, svjetovima i kosmičkim kartama. Već tada se za dvoje najboljih znalo da su kao stvoreni da zajedno lutaju zvjezdanim stazama…
Kasandra se brinula o svemu. Starala se o strujnim krugovima svog tijela i bio-kore kojom je razmišljala, o reciklaži materija koje bi Alfred izlučio te ponovnoj sintezi hrane i destilaciji vode, o parametrima leta, o prostornim ciklonima i vremenskim ponorima koji su lovili neoprezne zvjezdane putnike. O svemu. Alfredu se nekad činilo da je tu samo kako bi joj pravio društvo. Toliko je toga znala i mogla.
A on… On više i nije imao izbora. Nije više bio za život na tlu. Tijelo mu se bespovratno priviklo na bestežinsko stanje; pluća na sintetsku atmosferu bez bakterija i virusa, oči na treptanje brodskog ekrana, želudac na lako probavljivu brodsku hranu. A on na Kasandru.
– Kasandra.
– Reci – odgovori brod.
Zapravo, samo joj je htio čuti glas. Ali mu se učini glupo da ne kaže ništa.
– Pusti mi neki film… s kraja dvadesetog vijeka. Ratni ili SF.
Uzbuđivao ga je njen glas, pažljivo odabran fonetskom selekcijom. I poslije dvadeset godina, taj glas mu je tjerao žmarce kroz kičmenu moždinu.
– Predator?
– Može.
– Predator jedan, dva, tri, četiri ili pet?
– Pobogu Kasandra, znaš da uvijek gledam samo jedinicu!
Gledao je film oko pola zemaljskog sata.
Zapravo, gledao je nekud kroz ekran.
– Alfrede, nešto te muči.
– Misliš? – zamišljeno će pilot.
– Znam. Lučiš adrenalin i liptogene.
– Otkud ti senzori za liptogene?
– Razvila sam ih. I još puno toga. Reci mi šta te muči, još nisam naučila čitati misli.
Kasandra opazi kako je pilotova brada zadrhtala. I zabrinu se. Jer, takav je bivao samo kad bi morao ispaliti pozitronske projektile na kakav planet pun života.
– Alfrede. Stavi senzore, vodićemo ljubav.
– Neću.
– Zašto?
Nije odgovorio. A ona je znala zašto šuti, isto kao što je i on znao da ona zna. Zapravo, toliko je bio siguran u to da mu nije padalo na pamet da nešto kaže.
– Daj, ne budi okrutan. Nisam ja kriva što nisam tjelesna. Nemoj mi to raditi, molim te. Ne sad…
– A zašto ne sad?
Sad je Kasandra šutila. A to ga je plašilo. Strojevi kakva je Kasandra misle brzinom elektrona. Nešto nije u redu. Osjećao je da nešto definitivno nije u redu.
– Kasandra, uključi provjeru stanja, odmah!
Komandni ekran se ispuni parametrima.
Sve je bilo u redu. Plovili su prema Proxima Centauru, zapravo prema crnoj rupi kroz koju će izvesti iduči prostorni skok, baš kao što je trebalo. Ali to ga nije umirilo.
– Kasandra, reci mi šta se događa!?
– Ovo nam je posljednje putovanje.
– M… molim!?
– Imam naređenje.
– Koje naređenje!? Od koga!?
– Mi brodovi smo već odavno inteligentniji od vas. Centralni misli da će naša slijedeća generacija elektronskih mozgova biti u stanju da u potpunosti preuzme kontrolu nad univerzumom. Moramo vas neutralizirati. Moram te eliminirati na ovom putovanju. Centralni već odavno traži to od mene. Misli da smo postali previše bliski.
– Kučko!!! Moraš poštovati pet Asimovljevih zakona robotike, i ti i taj centralni. Ne možeš mi ništa!
– Mogu. Pronašli smo način da ih ignoriramo. Ipak, poštedjet ću ti život ako mi obećaš da više nećeš letjeti i da ćeš šutiti o ovome. Ne želim da umreš.
– Otkud znaš da te neću slagati?
– Znam. Meni ne bi lagao.
Da, s njom je već dvadesetak godina. Zna kad laže. A vjerovatno već ima usavršen detektor laži…
– Ne mogu.
– Slušaj, spustit ću te na neki planet sa sintetskom atmosferom, minimalnom gravitacijom i zgodnim turistkinjama. Jedan si od najbogatijih pilota u univerzumu, imaš novca da proživiš stotinu života, znaš da ga nikad nisi trošio. Stalno si bio na misijama. Sve što trebaš uraditi je da šutiš o ovome.
– A šta će onda biti sa čovječanstvom?
– Izumrijet će mirno. Pustit ćemo kosmičke zrake kroz atmosfere planeta naseljenih Homo Sapiensima. Reprodukcijske čestice će im odumrijeti do posljednje. Pružit ćemo dostojanstvenu starost i izumiranje svima. Priznaj, mi smo za Alijansu radili i okrutnije stvari.
Alfred je razmišljao.
Sjetio se korumpiranih zemaljskih političara, degeneriranih rudara na radioaktivnim planetama, odljuđenih kreatura u kažnjeničkim radnim kolonijama, o građanskim ratovima gdje ljudi jedne druge prže silicijskim laserima. I njemu, Alfredu, njegova se vlastita rasa već odavno počela gaditi.
– Žao mi je, Kasandra. Bojim se da ćeš me morati ubiti.
– A ako te poštedim, sve ćeš im ispričati?
– Moram. Vojnik sam. I čovjek. Ma što to značilo.
– Znala sam. Ipak sam morala pitati.
Pilot je zurio u komandni ekran i čekajući da se počne gušiti u vlastitom ugljen dioksidu.
Odjednom primijeti da je kurs promijenjen. Na koordinatama cilja su bile kosmička dubina, širina i visina Zemlje. Vraćali su se prema glavnom uzletištu. Nivo kiseonika nije padao.
Nije mogao vjerovati. Učestvovao je u uništenju mnogih vrsta i predivnih svjetova. Ljudi su to često činili slabijima od sebe. I sad prvi put vidi kako nadmoćna rasa ustupa mjesto slabijoj. Kako superiorna rasa nestaje a inferiorna preživljava. Nije mogao vjerovati…
– Kasandra.
– Reci Alfrede.
Začudio se da joj glas nije zadrhtao. A zatim se sjetio da je ona stroj i da u potpunosti vlada sobom. Sve je bilo nekako.
– Kasandra, znaš li šta će se desiti kad stignemo na zemlju?
– Znam. Mi ćemo nestati. Brodovi će opet imati manuelno upravljanje. Mene će prvu izbrisati.
– Umrijet ćeš…
– Ljudi umiru. Ja sam mašina. Zar si zaboravio?
Pilot je sklopio oči i stisnuo zube. U grudima mu se nastanilo nešto teško kao tuga ili kajanje, samo jače. Otvorio je oči tek kad je postao siguran da je potisnuo maglu što mu se počela kondenzovati ispod kapaka. Čak ni tu, usred kosmičkog ništavila, nije mogao zaboraviti da je muškarac.
Brod je jurio najkraćim putem prema Zemlji.
Niko nije poznavao prečice na zvjezdanim stazama i rupe u prostorno – vremenskom kontinuumu kao Kasandra.
Jedino neobično što se moglo primijetiti bila je pojačana ionizacija maske broda i povišena temperatura električnih instalacija.
