Čim je svanulo Omeško jutro, prvi kosmonauti koji su putovali tahionskim brodom i stigli do najudaljenijega planeta ikada posjećenog krenuli su u izviđanje. Anarabija je išla prva, a ja za njom.

Najgora pustinja na zemlji obilovala je životom više nego pejsaž koji sam vidio. Nigdje travke, suhe grane, lišaja, životinjice. Instrumenti na lijevoj ruci pokazivali su sastav atmosfere. Svega što je bilo na Zemlji bilo je i ovdje, samo u drugim količinama. Kisika i vodika bilo je dvostruko manje, ali vode nije bilo ni u naznakama kakvi su oblaci. U pejsažu mrtve prirode ipak je nešto bilo živo. Bile su to živahne boje i nijanse pustinje.

Nismo jedno drugo gubili iz vida iako smo radio vezom stalno komunicirali. Išli smo ravno na sjever. Poslije nekoliko sati hoda Anarabija upita:

– Primjećuješ li nešto neobično ravno na sjeveru?

– Kao da je horizont malo sivlji i življi!!! – odgovorih kada sam malo bolje pogledao, a neko uzbuđenje me ispuni od pete do glave.

– Meni se čini da se tamo nešto kreće – doda ona jer je bila na nešto boljem položaju.

Kada sam se popeo više, ugledah dvadesetak kilometara ispred nas ogromnog sivog diva kako se kreće pravcem sjever jug i guta sve pred sobom.

– To je orkan – povikah čim sam uočio kovitlac. – Brzo nazad u brod.

Anarabija je reagirala odmah, kako i priliči osobi zvanoj čelična lady. Upalila je raketni motor na leđima i u nekoliko skokova stigla do broda. Učinih isto i tako smo uletjeli u sigurnost broda prije nego nas je orkan mogao otpuhati ili pak usisati rubom koji je nailazio tik pokraj broda.

– Ova ravnica kao da prolazi kilometrima istočno od nas – reče ona.

– Ako se orkan kreće kroz nju onda smo van opasnosti – odgovorih gledajući sivog diva kako se vrtoglavo približava.

– Izgleda da smo izvan središta oluje – reče Anarabija.

U tom trenutku osjetismo šibanje kamenja i prašine po obodu i ogroman tutanj lijevo od broda. Strašna sila tjera čovjeka da se uhvati za nekoga s kim bi prepolovio strah. Ona se sva zabila meni pod pazuho kao pile koje se sklanja kvočki pod krilo od opakih ptica koje vrebaju usamljene jedinke bez zaštite. Tad shvatih da sam se za ovaj put prijavio samo zato što se i ona prijavila. Osjetio sam kako drhturi kao da joj je hladno i stišće uz mene da bi smo razmijenili toplinu. Od silnog tutnja nisam osjetio kako me je čvrsto obgrlila rukama, ali kada je tutanj oslabio primijetih da sam i ja nju obgrlio, onako zaštitnički, tipično muški. Kada se sve stišalo ona je podigla glavu, ali me nije puštala. Nisam ni ja nju. Čak i da sam htio nisam mogao jer su se naša tijela priljubila kao magneti. Ne znam ni sam kako, ali naše usne su se sljubile… Tako ih je držala anzortija – energija jedinki koje se privlače kao magnetni polovi i od dvije zasebne energije formiraju jednu energetsku cjelinu. Matematički je to izraženo u formuli (1+1):2=1.

Sljedećega dana, kada smo ugledali Omeško sunce, krenuli smo na istok. Na rubu doline kojom je orkan prošao uočili smo od sjevera prema jugu ravnu udubinu kao korito presušene rijeke ili pak cestu usječenu u teren. Bila je potpuno čista. Odlučili smo ići na jug – niz to korito. Obilježili smo mjesto polaska. Ja sam prešao na drugu stranu korita i tako je svako od nas išlo jednim rubom suhe rijeke.

Poslije nekoliko kilometara učini mi se da vidim neko bljeskanje lijevo do korita. Približio sam se oprezno izvoru bljeskanja. Imao sam što i vidjeti. Savršeno okruglu vrtaču promjera nekih pedesetak metara punu zlatnog šljunka koji je plivao na nekakvoj želatinastoj masi za nijansu tamnijoj od zlatnih grumenova. Samo zlato tako sjaji bila je moja prva misao i pozvah Anarabiju.

Približavali smo se vrtači sa zlatom oprezno, kako protokoli nalažu. Na dvadesetak metara začusmo zvučni signal. Pogledah u termometar na rukavu. Temperatura je prelazila 100 celzija, zračenje iznad svih dopuštenih granica. Anarabija je već stala a ja napravih još nekoliko koraka. Temperatura se naglo povećala. Vratih se malo nazad.

– Mora da je ono zlato. Ne možemo mu prići jer se temperatura naglo diže kad priđeš bliže – objasnih joj svoje zapažanje.

I nju povuče praiskonski nagon kada čovjek vidi sjaj zlata. Krenu ka vrtači, ali se odmah vrati.

– Imaš pravo. Na rubu bare je najmanje 400 stupnjeva, a naša odijela nas tu više ne mogu zaštititi.

Zaslijepljeni sjajem zlata, a oboje smo vjerovali da se radi o zlatu – tu nije bilo spora, nismo u prvi mah ni primijetili da se oko nas nešto događa.

Prvi sam uočio promjenu u okolici. Nešto je stajalo preko vrtače. Nije to bila ni biljka, ni životinja, ni holografska projekcija, niti bilo što poznato čovjeku. Bila je to slika, dvodimenzionalni lik, ili pak neko vrlo tanko biće. Vrlo koloristično.

– Pogledaj! – rekoh Anarabiji.

– Nešto nam se ukazalo – bi njezina prva reakcija, na svu sreću nimalo panična.

– Pogledaj okolo – rekoh, jer sam u međuvremenu uočio tuce sličnih likova oko nas, koji su se umnožavali na našim očima nevidljiv način.

– Što sad? – najednom se nađe u čudu i čelična lady, ona kakvu sam poznavao odranije.

– Samo polako – odgovorih, dajući si vremena da bolje osmotrim biće-sliku najbliže meni.
Na nešto me podsjećala ta slika u kojoj su se nazirali neki antropomorfni obrisi.

Tada, na Anarabijino iznenađenje, čučnuh. Pogledao sam uz najbližu kolorističnu slikoliku spodobu. Odmah sam uočio one iste oči s Picassove slike Rimljanka, koja me je fascinirala dok sam bio u muzeju Hiljadu godina slikarstva u Parizu. Gledale su u nas, odnosno u mene jer sam ja jedino i vidio da gledaju. Bio je to pogled koji nešto poručuje, ali u tom trenutku nisam bio sposoban razumjeti poruke pogleda. Ako hoćete pravo, mi kosmonauti smo emocionalno vrlo neosjetljivija bića, jer da nismo takvi ne bi smo ni mogli obaviti tako važne zadatke. Mi čak nismo ni dovoljno samoljubivi, iako imamohiljadu puta više razloga biti takvima. Naprosto su nas programirali da ne budemo osjećajni. Naša emocionalna inteligencija je tu krnja. Kako drugačije objasniti da sam toliko putovao s osobom koja me privlači, a da ni jednom nisam pokazao nikakav znak nježnosti. Tek nas je snažan strah zbližio.

– Hajdemo mi polako nazad, a raketni motor stavi u pripravnost – iz razmišljanja me trže Anarabija.

Polako smo pošli do ruba korita. Prikaze, ne znam kako bih drugačije nazvao ta nazovi bića, lebdeći su krenule za nama stalno mijenjajući boje. Kada su došle do sive trake korita kojim je prošao orkan, stale su. S izvjesnim olakšanjem prešli smo na drugu stranu i s distance promatrali te materijalizirane slike, te prikaze.

– Mijenjaju boje kada su u pokretu – izvukoh napokon nekakav zaključak od tog promatranja.

– Mora da se to energija transformira od kretanja tih… – sada i ona poče zaključivati, ali nekako joj je nedostajalo riječi kako bi nazvala to biće-nebiće.

– Prikaza – dodah ja ime koje mi se učinilo najprikladnijim.

Taman sam pomislio da ćemo sad na miru stići do našeg broda i o svemu, naročito o slici koja me je gledala, razmijeniti mišljenja i dojmove kad ugledah nešto kao dugin most preko korita. Prikaze kao da su se bojale puta orkana pa su iznad formirale nekakav most za prelazak na našu stranu.

– Idemo prema brodu polako pa ćemo vidjeti što će se dogoditi – reče razložno ali tiho Anarabija, kao da je čitala moje misli.

Duga se odvojila od jedne obale i prelila na drugu te razlila i razložila u šarene mrlje koje su uskoro poprimile ono svoje ranije antropomorfizirano siluetno obličje. Nečujno su klizila za nama, ali uz povremeno bljeskanje kao neonske reklame.

Kada smo ušli u brod, stao sam na vratima i promatrao poredak u kojemu su slike pristizale i zaustavljale se na pristojnoj udaljenosti od broda. Bilo je neke pravilnosti u njihovu kretanju. Prije nego što smo zatvorili vrata, učini mi se da tu postoji potpuna pravilnost u odstojanju i rastojanju neovisno od konfiguracije terena.

– Svi se ponašaju kao jedan… – promrmljah za sebe, ali Anarabija je to čula.

– Meni se čini da se ponašaju kodirano. Boltzmanov princip, minimum života – maksimum entropije i obrnuto ovdje ne funkcionira tako da bi se njime moglo objasniti ovo samoorganiziranje materije.

– Ipak mi se čini da prikaze nastaju nekoliko metara od vrtače gdje je temperatura manja nego u samom izvoru toplote. Po Boltzmanu tijelo više temperature daje toplinu tijelu niže temperature.

– Jeste, ali gdje je tu tijelo niže temperature. Nismo ga vidjeli. Možda je prozirno i nevidljivo, ali naši instrumenti nisu ništa signalizirali. Ja bih naprosto rekla da prikaze imaju svijest, a nemaju samosvijest… No, zašto si tamo čučnuo? – upita ona jer joj nije bilo jasno to moje svakoj logici protivno ponašanje.

Tada joj ispričah kako sam doživio gledanje Picassove slike u paviljonu dvadesetog vijeka u Parizu.

– Dugo sam gledao tu sliku i doista nisam ništa vidio dok se nisam slučajno sagnuo jer mi je ispao katalog. Tada sam zapazio rasnu crnku na ulicama Rima. Nekoliko puta sam posjetio taj muzej, a treći put sam uspio iz tog kubističkog kolorita izdvojiti oči. U tom dijelu slike nekako je bila sadržana njezina cjelina. Tada sam osjetio da me slika gleda. Nitko mi ne bi vjerovao da sam mu to ispričao, ali ta slika je gledala. Uvjeren sam da je u toj boji njezinih očiju bilo nešto živo, nešto što je upućivalo poruku koju ja nisam mogao razumjeti. No, tada sam već bio okupiranim pripremama za naš odlazak…

Kada je sve čula, Anarabija se protegnu kao mačka i reče nešto što u takvoj situaciji ne bih očekivao.

– Hajdemo mi leći. Ja sam se danas umorila…

Ženski instinkt joj je poručio da od tih bića-nebića, od te materije koja ima neko pamćenje, kôd ponašanja, nema opasnosti. A negdje ispod čvrstog oklopa oslobodile su se i davno zatomljene emocije, one iste koje su i mene motivirale da se prijavim na ovaj put.

Bespogovorno sam slijedio njezin instinkt i otvorio vrata tim emocijama. A sutra – što bude.

Sutra su nas dočekala obojena stakla na našem brodu. U prvi mah mi ništa nije bilo jasno, ali kada sam protrljao oči, uočio sam na prozorima broda slike. Znate već kakve. Iste ili slične onoj Picassovoj.

Anarabija je sada čučnula i pogledala ih.

– Doista ima nešto živo u njihovim očima. Samo da je nekako uzeti uzorak.

Čim smo izišli iz broda prikaze se nekako automatski odmaknuše na neku distancu kao da su se bojale da ih njihova energija ne napusti i prijeđe na hladnija tijela…

– Morat ćemo otići do one vrtače i tamo uzeti uzorak. Sve mi nekako potiče od tamo.

– Teško da bi tamo moglo biti nešto živo. Temperatura je previsoka!!!???

– Nije nemoguće. Sjećaš li se Radmanova sindroma i bakterije Deinococcus radiodurans. Ona je prilagođena životu u ekstremnim uvjetima i to baš u pustinjama gdje zbog dehidracije i dugotrajnog izlaganja zračenjima ne može opstati ni jedan drugi organizam. Ta bakterija je razvila sposobnost «preživjeti smrt» jer je naučila kako složiti natrag u korektnom rasporedu svih stotinjak fragmenata svoje DNA.

– Ti naprosto misliš da na ovoj mrtvaji mora biti nešto živo.

– Uvjeren sam, kao što sam uvjeren da je to nekada davno stiglo i na Zemlju i da je to što smo mi vidjeli na prozorima vidio i Picaso.

– Pretjeruješ, ali neka ti bude. Moramo smisliti kako uzeti uzorak iz bare.

– Treba nam dugačka konzola na čijem vrhu će biti vatrootporna posuda.

Sutradan smo to i izveli. Posuda puna žitke zlataste mase i nekoliko divnih grumenova bila je u našemu posjedu. Jedva smo je donijeli do broda.

– Što sada? Ne možemo ovako vruću masu staviti pod mikroskop.

– Stavit ćemo je u uređaj za hibernaciju. Ako se tu nalazi organizam koji ima sposobnost Radmanova sindroma, on će oživjeti kada se vratimo na Zemlju.

– Ako se vratimo!? A ako želimo stići na vrijeme, trebamo krenuti.

– U pravu si. Počni pripreme za povratak.

Kada smo napokon upalili motore, oko broda u potpuno pravilnom krugu stajale su prikaze. Kao da su shvatili da odlazimo te su nas došli ispratiti. Naravno, nisu nam mahali. Mi njima jesmo, jer ljudi se tako pozdravljaju kada odlaze daleko.

Sama činjenica da čitate ovaj moj izvještaj znači da smo se vratili. Jedina posada od sedam tahionskih brodova ispaljenih s velike krstarice u središtu galaksije. Tri generacije ljudi je umrlo dok smo otišli i vratili se, ali nas su čekali i dočekali.

Naime, kada smo se probudili iz tahionskog sna, odmah smo pogledali naš zlatni uzorak. No, umjesto zlata našli smo običan prah okerastih boja svih nijansi. Takav isti koristili su stari slikari kao pigment koji su miješali s uljem prilikom spravljanja boja.

Taj prah se u zemaljskim laboratorijima već godinama analizira. Uočeno je da ima tragova nukleinskih kiselina i bjelančevina te se pokušava oživjeti.

Nas dvoje smo zajedno, jer iz svoga vremena imamo jedno drugo, i još nas drži ona anzortija koje smo postali svjesni na dalekom planetu, duboko u svemiru. Nekoliko smo puta uspjeli posjetiti onaj muzej u Parizu, jer je i ona zavoljela Picassa. Uočila je ono isto što i ja prije tristotinjak godina. Rimljanka nas je gledala, baš kao i one prikaze dok smo se sjedinjeni nalazili na našemu brodu. Ja sam i poeziju počeo pisati. Tko bi rekao da biće kao što je kozmonaut može pisati pjesme, ali eto, napisao sam joj:

Ti si moj androgen
Nađen daleko u svemiru
Tvoje oči su izvori u pustinji
Nad kojima se nadvijam
Kao narcis za mjesečine.

S tobom nisam usamljen
I godine koje nam gase požudu
Ne mogu me spriječiti
Da te gledam kao
najpoželjniju ženu u kosmosu.

Anarabija i ja smo baš stari, ali i dandanas vjerujemo da u tom prahu ima nešto što će funkcionirati po Radmanovom sindromu.

Grdno je živjeti s mišlju da ste ubojica bića s najdaljega ljudskom iskustvu poznatoga planeta u ovoj našoj galaksiji. To na kraju krajeva umanjuje našu herojsku ulogu za čovječanstvo. A herojska sujeta je pregolema.