Pavle Zelić: RIBE HODAJU

Iako se pored reke više ne može zbog ogavnog smrada, Bjanka voli da dolazi. Siđe skroz do zagađene vode, krčeći stalno novi put među oštrim kostima i telima još neistrulelih riba i umoči samo vrhove prstiju u moćni Amazon. Kažu da se više ni ne sme, i da je dovoljna i najmanja ranica da bi se zagadila krv i zaradila fatalna septikemija. Bjanka je naučnik i zna bolje, ali ipak ne izaziva sudbinu.

Nekada, davno, kao devojčica, dolazila je na isto ovo mesto. I gledala isto more koje je reka i zamišljala kako će jednoga dana usred vatrometa i sveopšte fešte u znak proslave rođendana Svetog Antonia, Jovana i Petra iz poluprozirne junske vode moćne reke izroniti prelepi enkantado. Izroniti i prići pravo njoj, samoj na obali. I sviraće harmonike, a on će je uzeti u naručje, i učiniti od nje ženu. A ujutru, kada već bude trudna, ostaviće šešir, i ogoliti rupu za disanje na vrhu glave, i njegova čvrsta koža bez malja neće više ličiti na ljudsku, već na botoa, što i jeste. I krišom će se iskrasti dok se ona pretvara da spava i nestati u talasima, ružičasti delfin među hiljadama istih. Ali brinuće o njoj, dok mu ne rodi naslednika, čoveka ili ribu, svejedno.

I nijednom ga neće pogledati u oči, jer zna da time sebe osuđuje na doživotne košmare.

Šćućurena na obali, Bjanka sa jezom gleda u delfina iz pubertetskih snova kako se polako ali neumitno približava. Ali delfin je odavno mrtav, a uklete oči mu upravo kljucaju galebovi. Brže-bolje se okreće i odlazi na posao.

Havarijsko izlivanje hemikalija i bioloških toksina iz tuceta uzvodno smeštenih fabrika se odigralo tek pre nepunu godinu, a Manaus je već skoro mrtav grad. Egzotična varošica smeštena usred Amazonije svoje zlatno doba je doživela još krajem 19-og veka, ali barona kaučuka odavno nema, a niko ne želi trgovinsku zonu usred radijusa od stotinu kilometara kužne truleži. A ipak se živi, ne od reke naravno, ali nekako, i umire, svakako, i zato Bjanka uvek ima posla.

Polako i metodično navlači rukavice od lateksa, uživa u zvuku rastezanja i pucanja gume i osećaju druge, bezbednije, kože. Telo pred njom je još jedna od bezbroj žrtava obračuna bandi, nikakav izazov, i autopsiju odrađuje rutinski.

U poslednje vreme nema više njenih favorita, ‘vikend’ leševa. Budala koje pijane od terevenki sednu u čamac u subotu, upadnu u reku i naduvenih trbuha na površinu isplivaju u ponedeljak, pa pravo na Bjankin sto. Štaviše, nema više nikakvih utopljenika. A zna da se i dalje ide čamcem, najzad, za mnoga naselja nekad milionskog grada to je i dalje osnovno sredstvo prevoza. Analitičan um notira činjenicu i ostavlja je za dalju obradu, kada ne bude tolika gužva.

Kasnije će otići do prirodnjačkog muzeja, da obiđe Išiguroa. ‘Tolo’ – budala, kako ga lokalci zovu je naslednik dinastije japanskih industrijalaca koji su usred Manausa otvorili najveći privatni ihtiološki institut na svetu. To je bilo nekada, pre mnogo kriza, a sada, sa nestankom turista kao preostalim izvorom prihoda, tolo koji je imao san da na jednom mestu prikaže svih 3.000 vrsta riba Amazona, konačno je zakatančio gigantski prirodnjački muzej svoje porodice, rasprodao svetskim ZOO vrtovima šta je imao od živih riba i ostao sâm. Sâm među bezbrojnim teglama u formalinu zauvek sačuvanih primeraka svega što je izvadio iz reke u poslednjih par decenija. Bjanka voli da priča sa njim, retkim intelektualcem u debeloj provinciji planete, iako se pomalo pribojava nenametljivog ali upornog i nervoznog udvaranja omalenog istočnjaka.

Nalazi ga kako metodično ljušti i komada gargantuovskog soma, ogoljavajući kostur beštije. Razjapljena gubica izgleda kao da bi mogla da proguta celog čoveka. U jednom zalogaju.

“Lep primerak. Piraruču, zar ne? Nisam znala da mogu da budu toliki.”

Išiguro se ne okreće. Samo uzdahne i obriše čelo.

“Veruješ li mi, da bih više voleo da ga nikada nisam video. Nekada sam maštao o ovakvim kapitalcima, stvorenjima iz legendi i košmara, ali ne da to bude ovako. Amazon više nema tajni. Isplivale su sve, jedna po jedna, sunčajući trbuhe.”

“Kako ono kažu, dabogda živeo u zanimljiva vremena.”

“Poslednja vremena, pre će biti. Šta je Bjanka, opet te nešto muči? Ne znam zašto bi inače dolazila do mene?”

Iznenada joj se unosi u lice. Bazdi na etanolno gorivo, najjeftiniju varijantu pića u ovim krajevima. Piće samoubica i ludaka.

“Ili se predomislila…?”

Jezik mu se praćaka poput ribljeg repa, gadan i crn, sve bliže i bliže. Taman da je njime dodirne, kada ga ona zgađena odgurne, okrene se i pobegne. Nije stigla da podeli sa njim teorije o nestalim davljenicima, i te misli se utope u suzama koje ne pokušava ni da obriše.

* * *

Danima, Bjanka ne razmišlja, ni o čemu. Samo radi i spava. Čak ni do reke ne silazi.
Kasno, neke večeri, donose jednog sveže izvađenog iz vode. Posle dugo vremena, Bjanka je uzbuđena. Površinski pregled otkriva neobičnu očuvanost tela mladog kafuzoa, i samo par rupica na koži ukazuje na mogući uzrok smrti, verovatno od metka, mada nema izlaznih rana. Same rupice su joj neobične i neobično poznate.

Taman se sprema da zaseče kožu, kada se čuje neko komešanje napolju. Najpre ne obraća pažnju, ali kada usledi zvuk lomljave stakla na ulaznim vratima laboratorije, prekida šta je radila i oprezno se zaputi ka izvoru buke. Usput se pita ko je, ako je iko, uopšte na dužnosti večeras, i da li je tihi alarm koji su im iz centrale obećavali ikada zaista instaliran.

Prijavnica je naravno, pusta. Sama je. Sama i naoružana. Mačeta je pri ruci, jer u Manausu, džungla je uvek blizu, na stazama kojima hodimo, ili u ljudima. Zameni malecni skalpel konkretnijim sečivom koje čuvari štekuju iza vrata. Vatrenog oružja nema, ali joj težina mačete daje sigurnost.

Pojavljuju se iz mraka. Nesiguran korak po korak, neki odspolja, neki već unutra. Na prvi pogled, ‘drogadosi’, ali na drugi je očigledno da nešto ozbiljno nije u redu sa njima. Izgledaju ogavno, i vonjaju na pokvareno meso. Mišići pod kožom im igraju kao da su galvanizovani. Trojica ih je, nekoordinisanih zombija, a onda u stroboskopski šou preostale neonke stupi četvrti. Išiguro.

Bezglasno otvori usta par puta pre nego što iz njih iscedi tanušan glas.

„P-p-p-preživela je, znaš.“

Bjanka visoko podiže mačetu, da je celu obasja svetlost.

„Beži odavde. Tolo! Beži i vodi prijatelje. Pojačanje je na putu.“

Kao da ništa nije ni rekla, jer on nastavlja. „Re-re-reka. Znao sam, znao sam, da je jača od svega što čovek može da baci u nju. Samo je morala da se… preseli.“

Pođe rukom ka njoj. Skoro pa nevin pokret, dlanom na gore, ali Bjankinim živcima je to dovoljno da zamahne. Patrljak, nekadašnja šaka i dalje visi na komadu kože, ali ga ne obliva krv. Umesto nje, iz rane pokuljaju ribe. Male, duguljaste i skliske. Kandiru asu, krvožedni predator kojeg se narod Amazona plaši više od svih pirana i anakondi. Kadre da prožderu celog vola, ostavivši ga spolja netaknutog. Ispunjavaju celu Išigurovu ruku, osim kosti i kože i u mlazu tela se prolivaju na pod.

Bjanka je upravo shvatila šta to mrda pod kožom uljeza.

„Morala, je da se preseli… U NAS!“ Dok mu se reči pretvaraju u neartikulisani krik, Išiguro teturavo pojuri ka Bjanci. Hladnokrvna, racionalna, ona koja preživljava, podiže mačetu za odlučujući udarac, kada je par ruku zgrabi otpozadi.

Leš odranije je oživeo. Drži je čvrsto, i žmarci je protresu kada ih oseti, kožu na kožu, tek par progriza daleko od njene nutrine.

Išiguro je sada grozno blizu. Jedan asu mu viri iz nosa, drugi iz uva i gledaju pravo u nju, oči neke bizarne nepoznate kolektivne inteligencije. Njena ljuštura se trese epileptično i samo hrklja nepovezane slogove, izvrnutih očiju. On je gotov, a Bjanka je viđena za sledeću lutku od kostiju i kože koju će animirati. Očajnički ga šutira među noge, ali raskomadani nervni sistem ipak reaguje i Išiguro se premeće uz mučni uzdah. Bjanka koristi zamajac da temenom opali nazad i ošamuti stegu koja odmah popušta stisak. Slobodna, maše mačetom ka primaklim utvarama, zaseca tu i tamo i oslobađa ribice koje ne uspevaju da se zadrže unutra i bez njih, tela se brzo sparušuju.

Ne gledajući za sobom, Bjanka se nekako nađe na ulici i korak po nesigurni korak, krene da trči, sve dalje od užasa laboratorije.

Nesvesna šta radi i gde ide, sigurna samo da je dovoljno daleko, konačno pada na kolena i plače, dok joj se suze slivaju niz oštricu mačete zabodene u zemlju.

Ne vidi da se ispred nje, u nepreglednoj površini vode kojoj su je noge same dovele, po prvi put u mnogo meseci, burka voda.

I čuće se vrisci, a iz reke će izaći ljudi koji su ribe i napuniće joj stomak i celu nju, i san deteta postaće noćna mora odraslog.