Žarko Milenić: PLOČA

Rekao je kako se zove. Sjepan Tordinac. To mi je ime zvučalo poznato. Domaće ime. Našijenac.

Rekao je da je novinar.

Nije sličio na novinara. Nije sličio na bilo kakvog djelatnika. Izgledao je nesposoban za bilo što. Nesposoban da hoda. Nesposoban da govori. Ipak, progovorio je. Podsjetio me. Na moju dugogodišnju bol.

– Vaša kćerka Ružica je umrla u dvadesetoj godini od leukemije, a nedugo poslije nje i supruga Josipa, u četrdeset trećoj. Mislite da te tragedije nisu prokletstvo?

Poblijedio sam. Pogledao ga. I on je bio blijed. Ja nisam bio stalno blijed.

– Ne vjerujem u takve priče – rekao sam po tko zna koji put. – Te smrti su jednostavno sudbina. Idite u bilo koje selo. Ljudi umiru mladi, ginu. Iako njihovi preci nisu skrnavili groblja. Više to nikoga ne čudi. Došlo je takvo vrijeme.

– Možda ste u pravu da se niz nesretnih slučajeva, čak i pogibija sina jedinca i snahe jednog od članova Narodnog odbora koji je te, 1946. godine, izdao naređenje o rušenju spomenika, mogu podvesti pod statistiku. Ali, referent Ivić, koji više od deset godina radi u zlokobnom okruženju, tvrdi da je ovdje riječ o historijskom zločinu bez presedana. Jedna od posljednjih jugoslavenskih tajni mora biti otkrivena. Anatema se osjeća na svakom koraku, lebdi u zraku. Ivić smatra da Narodni dom mora biti srušen, a spomenici vraćeni na groblje. Tada će se Bog i pravda vratiti u ovo selo! Kaže da je ministar za odnose s vjerskim zajednicama, koji je došao ovamo čak iz Zagreba, predložio da se u selu sazida još jedna crkva.

Pomislio sam kako ni ova baš nije puna u vrijeme mise. Htio sam reći da nije bitan broj crkava već istinskih vjernika. A je li Ivić istinski vjernik?

Ne bih rekao. Do rata nikad nije išao u crkvu. Nisam ni ja. Ne idem ni sada. Ostao sam isti.

Ivić se tobože prosvijetlio. Prije rata nije išao nikako a sad ide stalno. Ne propušta mise.

Ali nisam htio spominjati Ivića koji me je mogao samo iznervirati.

– Stadion i kavana su posvećeni početkom devedesetih – rekao sam novinaru.

– Ipak, život na pločama, iščupanim u doba nakon pobjede komunista, nakon onoga što su zvali crvenom revolucijom, zapravo je jedna od njenih posljednjih zaostavština. Više od četrdeset godina se sviralo u istu, crvenu, ploču. Ideale zbog kojih su činjene ludosti i zločini odavno je zameo vjetar.

Nisam znao što da kažem.

Novinar nastavi:

– Kako vidim, ovdje stvari nisu baš čiste. Nema rađanja, ljudi se naprasno razboljevaju…

– U svim baranjskim selima je tako. Svuda vlada bijela kuga. A današnji suludi način života doprinosi da se umire od raka, infarkta, moždanog udara…

– Rekao mi je Ivić da je prije tri mjeseca umro u selu još jedan sin jedinac. Nino, vaš čuveni nogometaš. To je bio četvrti nogometaš vašeg kluba koji je umro. Svi su bili sjajni igrači i dobri ljudi. I sinovi jedinci. Još 1988. godine poginuo je Riči. Pao je s motocikla. Nakon tri godine, u prometnoj nesreći, poginuo je Zec, jedan od najvećih ovdašnjih talenata koji je ikada obuo kopačke. Deni je poginuo 1999. godine…

Sjetio sam se kako je Nino htio da sruši ovu prokletu zgradu, da se spomenici vrate na groblje, ali, vrag je bio brži od njega.

Nisam rekao ništa.

Stao sam se prisjećati.

Prije Drugog svjetskog rata selo je imalo veliko groblje. Zauzimalo je više od hektara. Poslije rata, komunisti su izdali naređenje da se groblje sruši.

Zašto?

Ne znam.

Je li se to pitao moj otac kome je tada bilo osamnaest godina? Ne vjerujem. Znam dobro da se bojao. Pričao mi je o tome. Tko je odbio, išao je na prinudne radne akcije. Vezivao je lancima ploče i čupao ih. Oskrnavljeno je između tisuću i dvije tisuće spomenika koji su ugrađeni u temelje Narodnog doma. Akcija je trajala sedam dana. Više nema živog niti jednog sudionika tog suludog poduhvata… Otac je vadio s ostalima spomenike iz zemlje, a zatim su ih volovskim kolima prebacivali do gradilišta i ubacivali u temelje Doma.

– Obišao sam zgradu Doma – reče novinar. – Umjesto podija, sjedala i orkestra inventar svečane dvorane su smeće i prazne boce. Ivić mi je rekao da tu zalaze i sada noćni posjetitelji, ali ne da bi, kao nekad, došli na koncert narodnjaka, koji su otvarali usta dok su im pjesme dopirale s ploča. Tu se sada sastaju ljubavni parovi i pijanci…

– Kao i svuda.

– Nije baš tako svuda…

Htio sam ga pitati je li to on obišao sva sela bar u našoj županiji. Je li zbrajao statističke pokazatelje? Zašto je zapeo baš za ovo selo?

Ali nisam. Možda bi pomislio da bih se svađao. Možda bi se htio svađati. Ja nisam htio. Malo me nervirao s tim Ivićem. Nije mi se taj čovjek nikad sviđao. Pozdravljao sam ga a on mene nije. Ne znam zašto. Davno sam i ja njega prestao pozdravljati.

– Zašto i dalje živite u ovom selu? Ostali ste sami? Što vas još za njega veže?

U prvi mah nisam znao što bih rekao. Onda sam progovorio:

– Vežu me grobovi moje žene i kćerke.

– Ali one su mrtve. Zar će mrtvaci do kraja upravljati vašim životom?

Šutio sam.

– Zašto se ponovo ne oženite? Tek vam je četrdeset i šesta…

Kako je mogao znati koliko mi je godina?

– Mogli biste naći mlađu ženu koja bi mogla roditi. S te strane je priroda prema nama muškarcima bila darežljivija. Jeste li razmišljali o tome?

– Nisam.

– Razmišljajte. Godine prolaze. Nije vam ostalo još puno vremena. Bilo bi dobro kad biste me poslušali. Ali nemojte to činiti ovdje. Otiđite iz ovog ukletog mjesta…

Kimnuo sam glavom. Ne znam kako je shvatio tu moju gestu. U smislu da sam to primio na znanje ili da bih ga trebao poslušati.

– Hvala vam na informacijama.

Zašto mi je to rekao? Imao sam cijelo vrijeme osjećaj da je sve to znao. Da je sve znao bolje nego ja. Da sam ja njega trebao pitati o stvarima koje ne znam. Njega koji sve zna.

Otišao je. Onako naglo kao što je i došao.

Prisjetio sam se svojih. Dviju žena koje su mi bile sve u životu.

Onda sam stao razmišljati o nepoznatom novinaru. Nije mi rekao za koji list radi. Valjda je radio za neke novine, jer nije u ruci držao diktafon, a niti je s njim bio snimatelj s kamerom.

Tada sam opazio nešto što se nalazilo na mjestu gdje je novinar stajao. Kako se to našlo ovdje?

Bila je to okrnjena nadgrobna ploča. Stara ploča. Vrlo stara.

Ploča iz temelja Doma.

Na njoj je pisalo ime. Teško su se mogla razaznati slova. No, uspio sam ih razaznati. To ime mi je zvučalo poznato. Stjepan Tordinac. Ime kojim se predstavio novinar. Na ploči je pisala godina rođenja – 1910. I godina smrti – 1946.

Pomislio sam. Te je godine ta nadgrobna ploča bila nova. Pod njom je pokopan Tordinac. Ostao je ležati na seoskom groblju tko zna gdje. Ploču su mu uzeli i pokopali je u temelje Narodnog doma.