Vladimir Kolarić
Distopijski narativ sajferpanksa
Svaki pank je, pored bunta, uvek podrazumevao i koketeriju. Pank nije samo krik, nego i poza; uvek pre dijalog nego reakcija, dinamika nego mehanika. Pank je uvek „pank“ u odnosu na nešto. Sajberpank je tako bio visoki koncept i anticipacija, liberalno-anarhističko naličje reganovskog mobilišućeg neoliberalizma; san kao košmar ili san kao bekstvo, svejedno. Sajferpank je nešto drugo; nastao je u borbi i okrenut je akciji; on nije (visoki) koncept nego strategija otpora i kao svaka distopijska vizija ne tiče se budućnosti nego sadašnjosti, pa zato pre konstatuje nego anticipira. Čak i anticipacija je ovde pre jedan drugačiji osvrt nego zagledanost u ono nepoznato, što (možda) dolazi.
Već na početku knjige-razgovora „Sajferpanks: Sloboda i budućnost interneta“ (Albion Books, Beograd, 2013, sa Dž. Apelbaumom, E. Milerom-Magunom i Dž. Cimermanom) Džulijan Asanž napominje kako (se) „nema vremena“, za manifest, za visoke koncepte i katedre dakle, za kvazi-elitarnu ekskluzivnost avangardizma, ali zato, ipak, dodajemo, ima vremena za dijalog, pre svaga dijalog sa istomišljenicima i ka istomišljenicima usmeren. Dakle, konstatacija da je ova knjiga ne manifest nego upozorenje, trebalo bi pre da se odnosi na neistomišljenike, koje treba upozoriti da je njihova strategija radikalno pogrešna, pogrešna već i za njih same, jer ni jedna ovozemaljska moć nije apsolutna, makar i zato što sama po sebi ne može da reši ni jedan matematički problem (ovde najpre problem šifre i koda); ni jedna ovozemaljska kontrola nije apsolutna, jer će se uvek naći neki pacov sposoban da se probije kroz lavirint, i da svoje iskustvo prenese dugima. Obraćanje istomišljenicima, upravo kao dijaloško obraćanje, i neophodnost posedovanja zajedničkog (tajnog) koda prepoznavanja i komunikacije, je tako osnov za stvaranje zajednice, njen egzoterijski i ezoterijski modus, i to kao jedne nove i drugačije zajednice, koja pre asocira na makluanovski tribalizam nego na koncept „društva“. Asanž nam, dakle, i između ostalog, sasvim u libertarijanskom duhu, izokola poručuje da je koncept društva prevaziđen i da treba tražiti nove oblike zajednice, a time i nove oblike borbe i otpora. Pitanje je samo da li je pespektiva koja nudi ovakvo polazište dovoljno jasna i samim autorima, pa i prvom među njima (i onom koji u ovom dijalogu dobija najbolje replike), i koliko je osveštena i prepoznata kao polazište za jedan drugačiji pristup svetu oko nas, pa time i svetu nasilja i moći, pa time i mogućim oblicima otpora tom svetu. Ili se ovde radi o svesnom ili nesvesnom „zaobilaženju“ najradikalnijih intencija i perspektiva vlastite misli, u osnovi krajnje nepopularnih kod većinske (za njih potencijalno savezničke), levičarske i za libertarijance kolektivističke-komunitarističke javnosti, odnosno onog dela javnosti koji sebe prepoznaje kao antikapitalistički i emancipatorski nastrojenu.
Ali, u ratu je sve dozvoljeno, tim pre što rat više nije samo rat mišljenja, već nešto mnogo, mnogo ozbiljnije; nešto gde se gube glave – na „istoku“ uglavnom bukvalno (dekapitacijom), na „zapadu“ više preneseno, u smislu svih onih kategorija koje podvodimo pod „manipulaciju svešću“. Naravno, ne znači da se uskoro stvari ni u tom smislu neće sasvim obrnuti, i sve je više naznaka u tom pravcu; sve više važi ono Konstantinovićevo, pred rat u Bosni izrečeno, da „glave nam igraju“.
Perspektiva sajferpanksa je stoga, i sasvim očekivano, u osnovi zapadnjačka i gnostička. Spasenje je oslobođenje i, kao takvo, stvar sasvim individualna; zajednica se gradi na otporu i kao takva je antihijerarhijska i zasnovana na posvećeništvu u (tajno, ovde – kodirano) znanje; znanje nije dostupno većini, ali bi svi bez razlike trebalo da uživaju njegove plodove; otpor je usmeren protiv hijararhije i centralizacije kao takvih; materijalna osnova bilo kog fenomena je njegova bolna tačka, ono u njemu „zlu podložno“. Zlo je uvek zlo kontrole, zlo „virusa“, a otpor zlu je u jačanju (samo)svesti.
Svaki distopijski narativ počiva na ovakvim pretpostavkama, ponovo u osnovi zapadnjačkim i gnostičkim. Distopija, usmerena dakle na sadašnjost a ne na budućnost, je naličje i „zli blizanac“ temeljnih pretpostavki Zapada, kakve su individualizam, progresivizam, organizacija, objektivizacija. Distopija ostaje, znači, upozorenje, ali ostaje pitanje kome, i u ime čega, pa time i da li je distopija strategija otpora ili strategija (po)mirenja, ne pomirenja među ljudima, u smislu aktualizacije Hristovih zapovesti o ljubavi i pokajanju, nego mirenja za zatečenim, datim i zadatim.
Ali, naravno, Asanž nije bilo ko. To svakako nije. To je ono što on nije. Njegov stav, pa time i njegova distopija, je nastao u suočenju, oči u oči, sa neprijateljem. Njegov stav (pa makar i tek poza) i njegov jezik su izbrušeni u borbi, čiji ulog, iz naše „istočnjačke“ (dekapitacijske) perspektive, nikako ne treba potcenjivati. Asanž je svestan i lica i naličja svakog ideala, negde, makar i prećutno, svestan da ni jedan dualizam i nijadan milenarizam nisu rešenje: da bi „utopija zapravo bila distopija kada bi postojala samo ona. Smatram da utopijski ideal podrazumeva različitost sistema i modela interakcije“.
Glavna vrednost ove knjige je upravo ovo oči-u-oči sa neprijateljem. Glavna vrednost ove knjige je nada da je od svake moći jače ono nešto što nije moć. Glavna vrednost ove knjige je, dakle, iskustvo i trezvenost, ono u osnovi „ne dajte se zaplašiti“, makar i kao bledi odsjaj onog „ne bojte se, jer ja pobedih svet“.
Takođe, što je od interesa ne samo sa stanovišta epistemologije nego i umetničke modelizacije, naročito one fantastički usmerene, je i naglasak na potrebi jednog kompleksnog mišljenja i kompleksnog modelovanja o pokušajima otpora i pokušajima formulisanja jedne delatne alternative današnjem (pokorenom) svetu. Ako već radimo, da znamo šta radimo i zašto, da ako već želimo da zabijemo mač u srce zveri, najpre znamo ko je zver i kakav nam je mač potreban, kako ne bismo uzalud mahali i od borbe pravili cirkus. Kako ne bismo tražili aplauze i praznu sujetnu slavu u očima svetine, već slavu kao ispunjenje i ostvarenje, slavu onoga „to sam ja“, ja kao ja-sa-drugima, ja-među-drugima, bez kojih ne bih ni bio ja, ne u ime sujete i čovekougađanja, već u ime zajednice, čovekoljublja, u ime ne nekoga i nečega, već ka nekome i ka nečemu.
Ali ovde već distopija prelazi u fantaziju (gde je osim maga potreban i heroj), a oboje u politiku. Onu politiku koja se tiče svih nas, izvornu politiku, onu kojom tražimo svoje mesto u svetu, i to ne mesto koja nam je dato i zadato, mesto nužnosti dakle, nego ono koje sami biramo u svetu koji i sami oblikujemo. Onom svetu za koji smo i sami odgovorni.