Ratko Radunović: NOVI ŽANR – STARI ŽANR

Prolaz (The Passage), Džastin Kronin, Laguna, Beograd, 2010 (u dva toma); Paklena kuća (Hell House), Ričard Metison, Čarobna knjiga, Beograd 2010

 

 

Džastin Kronin - ProlazKao i Kormak MekKarti, i Džastin Kronin je više-manje uvaženi američki pisac književnosti glavnog toka, dobitnik literarnih priznanja kao što su “PEN/Hemingvej” i “Stiven Krejn”. Kao i MekKarti, i Kronin je trebao da objavi žanrovski roman kako bi napokon stekao zasluženu slavu. Prolaz je eventualno postao mega-seler, a autor je inkasirao preko pet miliona dolara, uključujući i prodaju filmskih prava.

Prije svog Puta Kormak MekKarti ispod glasa jeste slovio za izvanrednog pisca tipično foknerovskog elegično-nihilističkog stilizma, međutim, tek je nakon post-apokaliptičnog Puta (2006) njegov opus došao do izražaja u matičnoj zemlji; naposljetku, njegov vjerovatno najbolji naslov, kvintesencijalni mekkartijevski Krvavi meridijan (1985), čita se kao manihejski vestern, a Nema zemlje za starce (2005) kao konzervativni krimić. I pored toga, nikada ozbiljniji Harold Blum uvrstio ga je među četiri najveća američka pisca današnjice (uz DeLila, Pinčona i Rota), dok je Put zasluženo nagrađen Pulicerovom nagradom za najbolji roman.

Ono što je nepobitno jeste da oba ova naslova – Put i Prolaz – svoju slavu izgrađuju na SF temeljima jedne distopije, međutim Prolaz ipak prednjači po tom pitanju, s tim što se ne smije smetnuti s uma da se ovdje radi o prvoj knjizi buduće trilogije za koju se autor nada da će okončati do 2014.g. S te strane, Prolaz posjeduje brojne kvalitete kojima nepodobnosti mogu biti bezmalo recipročne. Ipak, nepodobnosti se barem donekle i zanemariju ako pritom zahvalimo dobroj, tečnoj prozi lišenoj jednodimenzionalnih protagonista, jer Kronin nipošto nije voljan da palpičnu priču, zarad ljubavi prema žanru, naseli prozaičnim ličnostima, zbog čega ćete nerijetko naići na mišljenja recenzenata da se, i pored sveopšte derivativnosti ovoga štiva, suočavamo sa jednim od najliterarnijih predstavnika postapokaliptičnog eskapizma.   

Ipak, ono što Prolaz udaljava od ustaljene jake fantastike, poput Puta, Potopljenog svijeta ili Hrizalida, jeste neizbježni elemenat fentazija koji zbog toga ovaj naslov više vuče u smjeru Gospodara prstenova negoli Kingovom Uporištu ili Metisonovom romanu Ja sam legenda, inače Kroninovim primarnim uzorima. No, ako je za utjehu, Prolaz je prvenstveno naseljen ljudima; premda i netradicionalnim vampirima. Toj afiši priključite i jednog “izabranog” protagonistu, sa isusovskim kvalitetima, primarni fentazi elemenat i zasigurno najslabiji motiv u romanu. I pored toga, teško ćete u žanru naći životnije deskripcije podzemnih laboratorija gdje američka vlada eksperimentiše sa ljudima a da pritom barem jednom ne zakolutate očima i ne osjetite se infantilno.

Zapravo, ovaj Kroninov pastiš je, koliko zarazan i naizgled vjerodostojan, toliko i neiskupljivo škrt. Potpisnik ovih redova voljan je da tvrdi da su najbolji dijelovi romana prvih 270 strana, do momenta izbijanja kraja svijeta zbog širenja virusa i podjele čovječanstva na zaražene i one šačice ljudi koji to nisu. Drugim riječima, uvrnuta naracija – u stvari, neobično funkcionalna kombinacija literarne istančanosti i žanrovske spektakularnosti – nalaže da sve ono što vas je vuklo da nikada brže progutate prvih 270 strana najedanput zaboravite i krenete ispočetka, ali samo zbog toga što se Prolaz, trudi da opsluži vremenski period od jednog vijeka.

Storija počinje 2016. uoči otkrivanja virusa što čovjeka pretvara u razularenu krvožednu zvijer koja svijetli u mraku. Takvi ljudi poznati su kao “svici” i američka vojska je u jednom trenutku sigurno imala na umu da sve to nekako prikloni vlastitim deformisanim ciljevima. Između bjekstva eksperimentalnih svitaca iz tajne laboratorije u Koloradu i konačnog pada svih ljudskih vrijednosti, mi pratimo priču i o Ejmi, siročetu koju je majka u nemogućnosti da izdržava, predala na čuvanje ženskom samostanu u Memfisu.

U međuvremenu, agent FBI, Volgast, i njegov partner, Dojl, dolaze po Ejmi koju treba da prevezu u Kolorado. Volgast, u krizi zbog razvoda i nedavnog gubitka sopstvenog djeteta, naslućuje da Ejmi nije ordinarno ljudsko biće. Baš i zato vojska shvata da će ovaj virus drukčije djelovati na Ejmi, ali što, koliko se god mi trudili, nećemo saznati u prvih 270 strana. Ono što ćemo saznati jeste da Volgast otima Ejmi i odvodi je daleko od civilizacije, kako bi dijete izbjeglo najgore od onoga što će uslijediti.  

Drugi dio romana počinje nultom godinom i mi se upoznajemo sa Prvom kolonijom negdje kod Los Anđelesa, dakle sa grupicom ljudi što, uprkos tome što pokušavaju da začnu novu civilizaciju u ograđenom staništu, istovremeno odolijevaju napadima onih svitaca koji su nekako prebrodili sopstveni virus. Dakle, ne samo što sada Ejmi više nije djevojčica, nego se jedan od glavnih nosilaca virusa nalazi na njenom tragu.                 

Bez mnogo razmišljanja može se napisati da Kroninov Prolaz stoji osjetno iznad tragično lošeg Kingovog najnovijeg epa, Pod kupolom (Alnari, 2011). Inače, Prolaz je u potpunosti odrađen na Kingovim opštepoznatim temeljima dobre apokaliptične priče nalik Uporištu koju na mahove i otvoreno parafrazira, i uvjeren sam da će čitaocima željnim solidnog fentazija pružiti znatno više uživanja od romana Pod kupolom. Fina, odmjerena proza uobličena dobrim prevodom (G.Skrobonja) imponovaće naročito onima koji nikada prije nisu ni mislili da pročitaju nešto slično. A obzirom da se u Laguni poteža izdanja standardno publikuju u dva toma, u našim knjižarama se dva dijela ovoga romana, interesantno, prodaju posebno, iako osoba koja kupi prvi tom garantovano dolazi po drugi.

I za kraj, dva bitna kaveata: a) Prolaz nije Put; i, b) očekujte još dvije ovolike knjižurine.   

_____________

Ričard Metison - Paklena kućaIako Stiven King ne osporava kvalitet romana Širli Džekson, Legenda o kući Hil (1959), on je ipak napisao da je ova Metisonova knjiga iz 1971. “najstravičniji roman o opsjednutoj kući ikad napisan”, premda, navodno, ne samo zato što je Metison (Duel) jedan od Kingovih uzora. Uostalom, da li vrijednost neke horor-fikcije odista može počivati na kvalitetu da zaplaši? Kakav, pak, to onda roman mora biti ako je pisan da preplaši, pitanje je sad, ili – još bolje – od čega se to njegov čitalac u zrelim godinama očekuje da eventualno bude sazdan?

Dobar roman pisan je prevashodno da zabavi i, u krajnjem slučaju, da izazove strahopoštovanje; u nekim slučajevima garantovano i da zaprepasti. Shodno tome, Lavkraftova ili fikcija Roberta Ajkmana ništa manje ne izaziva strahopoštovanje koliko, recimo, i Elisov Američki psiho, samo što je Elisov horor (ako se tako može nazvati) naveliko stravičniji, pošto je inherentno vezan za stvari koje i te kako dobro razumijemo i sa kojima smo, na žalost, osuđeni da živimo (uvijek se na kraju ispostavi da čudovišta uglavnom ne postoje, već samo ljudi). Isto se može kazati i za Dž.M. Kucijev roman Iščekujući varvare. Međutim, to nije horor per se. On je, kao uostalom i Legenda o kući Hil, a i Džejmsov Okretaj zavrtnja, samo maestralna knjiga. I ako im i pođe za rukom da zabrinu čitaoca, te knjige ga sigurno neće preplašiti.

Ono što Kingu smeta kod Džeksonine Legende jeste fakat što nikada ne saznamo ko to proganja posjetioce kuće Hil; naime, osuđeni smo da, kao i u izuzetnom Vajzovom filmu, osluškujemo samo škripanje namještaja i zidova. I tu nastupa legat Ričarda Metisona za kojeg se kaže da je dobro poznatu gotiku uspješno preselio u urbanu sredinu, na šta se onda, prirodno, nadovezala karijera Stivena Kinga. No, u ovom slučaju, Metison je samo napisao vlastitu verziju Legende o kući HilPaklenu kuću – da bi par godina docnije čak isfabrikovao i njenu odveć sterilnu filmsku adaptaciju (inače veoma sličnu Vajzovom ostvarenju, osim po tehnikoloru), ironično je nazvavši Legenda o paklenoj kući.

Dakle, svu elementarnu stravu u vidu raspuklih leševa, klanja i nešto guturalnijih glasova što, na svu sreću, nismo zatekli kod Džeksonove, dobićemo ovdje kod Metisona, ali sa time evidentno neće doći i kvalitet. Ni sa cjelokupnom fantazmagoričnom terevenkom u ovoj knjizi Metison 1971. godine neće uspjeti da izazove ni tračak one brige što je inače izazvala Džeksonina priča “Lutrija” objavljena u Njujorkeru 1948., na nezadovoljstvo većine čitalaca.

Neka vas, najzad, ne zabrine što je Metisonov roman tipični predstavnik američkog post-Egzorcist horora, čiji podžanr, na žalost, nije ni danas daleko odmakao od svojih korijena, jer romani o opsjednutim kućama (o duhovima uopšte) više-manje zvuče isto, te ga baš zbog te fenomenologije i treba imati u kolekciji. Ovo je ujedno i jedan od prvijenaca novog američkog horora, premda u potpunosti drugačiji od Metisonovog masterpisa, Ja sam legenda (1954). Ako izuzmemo rane praktikante ovoga literarnog podžanra, kao što su E.A. Po, de Mopasan, Balzak, Kipling, čak i Idit Vorton koja je obožavala čitati i pisati o duhovima, najveći problem Paklene kuće jeste pojedinost što se događa upravo u 20. vijeku – i jer je, baš u skladu s time, pretjerano dozlaboga bučan.   

Modernizacija pomenutog podžanra u ovom romanu očitava se u tome što natprirodne sile autor dovodi u vezu sa naukom i tehnologijom. Emerik Belasko, poremećena individua i čiji duh luta Paklenom kućom jedan je od starih, entuzijastičnih naučnika nalik onima korišćenim u vidu destabilizirajućih elemenata u pričama Natanijela Hortona i H.Dž. Velsa. Međutim, Belasko je maligniji naučnik od Rapačinija ili Grifina – on svoju nauku voli samo zbog toga što mu, naravno, dozvoljava da ljudima nanosi bol.  

Isti taj Belasko, sada samo razjareni fantazam, razbija ionako krhke odnose među članovima četvoročlane grupe naučnika (jedan od njih je medijum), koji dolaze u njegovu laboratoriju ne bi li, za račun novog vlasnika toga zdanja, ustanovili postojanje onostranog. I šta mislite da se dalje događa? Do sad je, naime, preduzimano nekoliko istraga kako bi se ispitala Belaskova kuća od čega je osmoro ljudi poginulo; svi drugi su izgubili razum ili su podigli ruku na sebe. 

Kingsli Ejmis, veliki britanski poslijeratni pisac, koji se nije stidio da eksperimentiše u drugim žanrovima, 1969.g. napisao je svoju prilično ozbiljnu knjigu o opsjednutoj kući (kafani, u stvari), Zeleni čovjek, gdje je protagonista, Moris Alington, pasionirani alkoholičar. I tokom čitavog romana Moris, ubijeđen da duh srednjevjekovnog okultiste obitava u njegovom motelu, postojano radi na tome da svoju ženu spoji sa suprugom najboljeg prijatelja – sa kojom, inače, odavno vara svoju ženu – kako bi imali ménage à trois.

Namjera Ejmisove knjige je bila da se napiše pripovijest o tome šta biva kad neko ko vidi duhove jeste alkoholičar. I roman bi naposljetku ispao remek-djelo da sâm Ejmis nije u svakom intervjuu gdje bi se pomenuo Zeleni čovjek trubio o tome kako njegov junak, Moris, nipošto ne umišlja i da se u njegovom motelu zaista pojavljuje pravi duh!

Možda da je taj duh najposlije ispao puka halucinacija jedne prevejane budale kao što je bio Moris Alington, postojali su trenuci kad je Zeleni čovjek zaista posjedovao moći da prestravi čitaoca, zato jer strah od neuračunljivih ljudi katkada može biti mnogostruko prodorniji od straha od nevidljive sile. Međutim, onaj čitalac koji odluči da prođe kroz Metisonov mehanički i bestilni roman, Paklena kuća, treba da zna da se tu sasvim tipuje na strah od nevidljive sile – i blago onome kome se to najposlije i isplati. 

 

(tekst je prvi put objavljen u podgoričkom dnevnom listu Vijesti)