Ratko Radunović: KAD SU PLJUŠTALE GLISTE I ŽABE

Knjiga prokletih: Kompletna djela Čarlsa Forta
(The Book of the Damned: The Collected Works of Charles Fort), Charles Fort,
Penguin Books, 2008

 

The Book of the Damned - Charles FortDo vraga sa dubioznim Denikenom i suvoparnim Riplijem. Za VHS-generaciju koja je, bez pomoći Interneta, našla vremena da propupi tek početkom 90-ih, njen mesija se zvao ili bi, u najmanju ruku, trebao da se zove Čarls Fort (1874-1932), i sve to zahvaljujući ondašnjem BIGZ-ovom izdanju prve njegove Knjige prokletih. Nedavno je i najveći britanski izdavač publikovao Fortova sabrana djela u jednom tomu. Iako je tzv. fortijanstvo djelimično kolabiralo sa vidnim napretkom nauke, i od tada počelo tavoriti na tromeđi naučne-fantastike, kurioziteta i svojevrsne religije, trenutno je ono ponovo uhvatilo zaleta, ali ne samo zato što Fortove četiri knjige u svijetu nikada nisu prestale da se doštampaju.

Međutim, danas, njegove teorije prije svega mogu naći podršku i u najozbiljnijim naučnim krugovima: multidimenzionalna stvarnost i teorija strune samo su jedni od domena kojima se Fort indirektno bavio, uključujući u to i manje poštovanu ufologiju i kriptozoologiju. Čarls Fort, inače ateista, u startu izuzima religiju iz svoje jednačine, prevashodno zato što je ona izuzetno nedostojna da ikome logički objasni bilo šta o prirodnim pojavama, zbog čega se ljudi, zatim, okreću nauci koju drže da je nadasve razumna u svojim pojašnjenjima.

Fort, dabome, ne ide dotle kako bi ljude upozorio da je sva nauka manjkava, koliko da utvrdi da se izvjesni zaključci ne bi smjeli donositi isuviše brzo da bi svojevrsni “neobjašnjivi” slučaj pošto-poto bio stavljen ad akta. Sva saznanja su u srži efemerna, kaže on. Konstanta je veoma, veoma rijetka, pa čak i u 21. vijeku. Uvijek ima mjesta za neobjašnjivo, nagovještava autor, pritom za primjere dajući ništa manje naučna objašnjenja u potpunosti nemogućih zbivanja koje je zabilježila upravo nauka. Fort je prevashodno bio sviftijanski arhi-neprijatelj dogme; i u ime svojeg kreda napisao je: “Smatram da ništa ne postoji u religiji, nauci, filozofiji, što se poslije nekog vremena neće otrcati.”

Recimo, koliko juče saznali smo da pretjerano izlaganje suncu i nije toliko opasno – vitamin D je, izgleda, izrazito potreban našim tijelima; tako barem kaže moderna nauka, u potpunosti naopačke izvrćući sva prethodna saznanja i istraživanja o kanceru. Dobrim dijelom nauka se ionako svodi na varljivu statistiku i malo šta više. Osamdeset godina ranije, na identičan način Fort je odlučio krenuti istim akademskim stopama: ka tvorbi vlastitih teorija na osnovu naučno provjerenih podataka a sagledanih kroz spekulativnu hegelijansku filozofiju. Na kraju su njegove teorije možda bizarnije i od samih događaja, ali Fort, za razliku od naučnika, svoje zamisli može potkrijepiti ako ničim drugim a onda makar zdravim razumom u pratnji neumjerenog skepticizma i još ekstremnijeg cinizma.

Npr. ako je ozbiljni akademski časopis poput francuskog L’Astronomie ili američkog Weather Review Monthly ili engleskog Journal of the Chemical Society of London zabilježio da je nekoliko stotina kilograma morske jegulje palo iz vedra neba usred neke kontinentalne engleske pustopoljine – prirodno je zaključiti da je ta riba zaista pala sa neba. Nauka, s druge strane, ima tendenciju da pobije izjave brojnih svjedoka koji, poslije tog zbivanja, ne pominju nikakav vjetar, tornado niti vulkanske aktivnosti u komšiluku sedmicama unazad – htjeli vi to ili ne: ribe su se jednostavno strovalile sa neba. Ali, ne. Ako pitate naučnike – onda je sigurno neki misteriozni nalet vjetra, ili oluja koju niko nije osjetio, pokupio ribe sa neke udaljene pijace (jer je more isuviše daleko) i bacila ih baš tu. Fort u tom slučaju samo postavlja pitanje: šta ako se ne radi ni o kakvoj oluji?

Isto tako, šta ako na nebu postoje nevidljiva želatinasta mora unutar nevidljivog želatinastog svijeta odakle s vremena na vrijeme padaju crvi, ribe, žabe, mravi, zmije i druge životinje i insekti, kao i zaleđeno povrće, drveće, crvene ledene sante, ne-meteorsko kamenje, fosili u meteoritima i tome sl. Isto tako, šta ako danas ljudi nastave da misle da pretjerano izlaganje suncu izaziva kancer? Da li se može kazati da su oni nerazumni, jer ne slušaju nauku?

U isto vrijeme mnogi pogrešno shvataju da je Fort bio začetnik neke vrste nauke, a kamoli religije. Odnosno, kad je Tifani Tejer osnovala Udruženje Fortovaca u Njujorku 1940.g, samog Forta morali su da namame na svečanost gomilom lažnih telegrama. Eventualno je prvobitno Udruženje brojalo takve eminentne ličnosti iz književnosti i politike kao što su Teodor Drajzer, Šervud Anderson, Klarens Darou, But Tarkington, Aleksandar Vulkot, Hevlok Elis i H.L. Menken. Čak i danas postoje izdanja i podružnice ovoga Udruženja, kao recimo u Edinburgu. Što se toga tiče, Fort je na licu mjesta odbio da bude predsjednik Udruženja, pa je ta titula natovarena na pleća Drajzeru.

Uostalom, sâm Fort je mislio da su osobe koje preozbiljno shvataju njegove knjige i više nego lude. Međutim, Ben Heht, najvolšebniji od svih holivudskih scenarista, i čovjek koji je skovao termin “fortovski” (ili fortijanski), u kritici Knjige prokletih u čikaškoj novini Daily News, u famoznom književnom dodatku srijedom za koga su pisali Heht i Anderson, zaključio je da je “Čarls Fort izveo strašan napad na ludost sakupljanu 50 vjekova. Napad će prestati. Ludost će preživjeti, ukopavajući se iza ironičnog smijeha svih dobrih građana.”

Oliver Vendel Holms, znameniti liberalni sudija Vrhovnog suda Amerike i samoproklamovani moralni skeptik i fortijanac kazao je da “čvrsto uvjerenje nije provjera izvjesnosti. Bili smo čvrsto uvjereni u mnoge stvari koje nisu bile takve.”

Bolje reći, Fort prosto nije imao vremena da u sebi razvije išta blisko emociji druželjubivosti. Jedini njegov dobar prijatelj za života bio je američki socijalistički pisac T. Drajzer (Sestra Keri, Američka tragedija). Drajzer je bio oduševljen Fortovom duhovitom prozom, a takođe je sâm nudio njegove rukopise izdavačima (Fort je eventualno objavio samo jedan mejnstrim roman, 1909). Još u mladosti, prije nego što je obišao svijet za 80 centi dnevno i pobjegao iz doma gdje je konzistentno izbjegavao torturu svog oca, Fort je počeo posjećivati njujoršku Biblioteku, pretražujući po novinama. Na taj način studirao je filozofiju, antropologiju i druge nauke što su ga zanimale.

Bio je neobuzdani sakupljač svačega, prirodnjak u duši, a pogotovo je skladištio informacije o neobjašnjivim fenomenima što su se odvijali na granici opšteprihvaćenih naučnih teorija. A njih je nalazio svukuda po naučnim žurnalima i istorijama. Bilježio je sve to na komadićima hartije, sortirajući ih prema predmetu i datumima, i ostavljajući ih u kutijama za cipele u vlastitom stanu, čitavog života se trudeći da u tome nađe svojevrsnu matricu ili sličnost, odnosno, bilo kakav razuman kosmički poredak.

Ubrzo je imao na desetine hiljada bilješki: slučajeve koje nikada nije bilo moguće objasniti ili koji, prema mišljenju nauke, nikada i nisu mogli biti objašnjeni. Jednom prilikom je imao toliko hartije u kući da je, vođen paranojom kako će čitava zgrada gdje je obitavao, prosto planuti kao lomača, svih 40,000 bilješki sâm zapalio. Teodor Drajzer mu to nikada nije oprostio. Tada je i počeo razmišljati da podatke zapisuje na vatrostalnom materijalu. U periodu 1924-1926. on i njegova supruga koji su do tada živjeli na ivici siromaštva, a najednom potpomognuti neočekivanim nasljeđem, nastanili su se u Londonu kako bi Fort mogao kopati po Britanskom muzeju.

Poslije Knjige prokletih (1919) uslijedile su još tri knjige: Nove zemlje (New Lands, 1923), Gle! (Lo!, 1931) i Divlji talenti (Wild Talents, 1933), s tim što Fort svoje teorije nijedanput nije uzimao za ozbiljno, koliko je, međutim, pažnje posvećivao podacima na kojima su one bile utemeljene.

“Povorka prokletih”. Ove dvije riječi otvaraju Knjigu prokletih. “Pod prokletim, podrazumijevamo isključene. Pored nas će proći povorka podataka koje je nauka isključila.” “Prokleti” uključuju organske i neorganske materije koje pljušte sa neba, crne i crvene kiše, arheološke neobičnosti, astronomske enigme, metereološke fenomene, kao i neindentifikovane leteće objekte.

Prvi primjeri proto-NLO izvještaja mogu se naći u poglavljima 20-26 u Knjizi prokletih. U trećem naslovu, Gle!, naveden je prvi slučaj onoga što danas znamo kao “bliski susreti treće vrste”, gdje je izvjesni čovjek iz velškog Kardifa 1909.g. izjavio londonskoj novini, Daily Mail, da je zakoračio u jedan od tubularnih vazdušnih brodova gdje je sreo dva čovjeka u teškim krznenim mantilima, no Fort navodi kako misli da je u pitanju prevara.

Među Fortovim najbizarnijim teorijama kojima obično satirizuje pokušaje naučnika da konvencionalizuju nesvakidašnje fenomene nadasve stupidnim objašnjenjima, jeste sugestija da je Zemlja nečije vlasništvo. U to vrijedi uključiti i već pomenuto nevidljivo Super-Sargasko more, daleko u atmosferi, odakle na zemlju s vremena na vrijeme pljušte stvari, a bogme i životinje.

Kod njega nalazimo podatke da je u Indiji zabilježeno da je jednom pala santa leda veličine slona; 1578.g. u Bergenu u Norveškoj dogodio se pljusak velikih žutih miševa; 1873. i 1877.g. časopis Scientific American zabilježio je da su Kanzas Siti preplavile žabe nakon silovite oluje, odnosno da su zmije najednom preplavile Memfis, u državi Tenesi, mada ih niko nije vidio da padaju sa neba; u februaru 1877.g. žućkasta pahuljasta supstanca pala je u Penhlohu, u Njemačkoj – ta tvar je navodno bila gusta, odavala je miris, i imala je oblike strijele, zrna kafe i ovalnih diskova; a poslije oluje u Mineapolisu, 1901, žitelji su otkrili da su četiri ulice bile prekrivene malim žabama zbog čega je bilo nemoguće hodati gradom. Recimo, nedavno su i u Arkanzasu mrtve ptice padale po ulicama. Štogod da je u pitanju bilo, treba znati da se nesumnjivo radi o “fortijanskom fenomenu”.

Do 1929. Fortovo je zdravlje znatno oslabilo, a naročito vid, ali do tada je on već bio stekao brojne obožavatelje, a pogotovo među novinarima, romanopiscima, aktivistima i intelektualcima. Tri godine docnije, zdravlje mu se pogoršalo do te mjere da skoro više nije mogao izvršavati ni najpovršnije aktivnosti. Obzirom da nije vjerovao u modernu medicinu, odbijao je da ga pregleda ljekar, grozničavo se posvetivši radu na posljednjem djelu, Divlji talenti, koje isključivo govori o fenomenima vezanim za ljudska bića. Na samrti, u bolnici gdje je silom odveden, njegov izdavač donio mu je probna izdanja Divljih talenata, ali Fort je bio isuviše slab da bi ga držao u rukama.

Na stranu Fortova izopačena filozofija koja može biti reprezentativna za haos u kome momentalno boravimo (premda i ne mora), slični podaci su, izričito danas, bezmalo neprocjenjivi baš zato što su zabavni s obzirom da imaju udjela u nekadašnjoj realnosti. U Novim zemljama napisao je: “Svako ko i uopšteno prihvata doktrinu o relativnosti, treba da prihvati da postoje fenomeni koji relativno postoje samo u jednom dobu i koji, makar ne izraženo, nipošto ne postoje u drugome.”

Ovaj tom je jedna od onih starih dobrih ozbiljnih knjiga, nalik Nesvakidašnjim popularnim zabludama (1841) Čarlsa Mekeja, Klasičnim zločinima (1901-1946) Viljema Rafheda i Defoovom Zapisima iz godine kuge (1722), koji se i danas citiraju sa potpunim samopouzdanjem.