Za emotivnu Tutiku.
“Nemoj da si depresivna ako te Pluton i Šilja ne gotive.
To je prirodno. Oni su psi.”
Mjau.
Zakoračio sam na mjesto zločina, fokusiranim pogledom tragajući za flekama po podu, istovremeno se trudeći da uspješno ignorišem teatralno zabezeknute goste jalovog hotela, neku vrstu ljudi pretežno, jadnike svakako, većinom u flekavoj noćnoj preobuci i dozlaboga pospane, no ipak i njih obuhvativši u onom standardnom preliminarnom kadru, a naročito korpulentnog momka sa djetinjim, mongoloidnim, crtama lica koji mi se činio najprisebnijim od svih u tolikoj mjeri da baš njemu podmetnem svoju policijsku dokumentaciju na dva inča od nosa i svima ostavim na znanje da sam…
“Valas”, rekao sam skoro bez ikakve intonacije, ne mičući oko sa epicentra još jednog slučaja kapitalnog grijeha.
Iako je prisutne od realnosti generalno ukvarenog i savršeno prenatrpanog svijeta gdje smo bili izdrilovani da boravimo jedino dijelila slamčica činjenice da više nisu u postelji i da trenutno, ne trepćući kapcima, svi do jednoga bulje u mene, bilo je komično uopšte i pretpostaviti da nisu znali iz kojeg sam odjeljenja dogmizao.
“Ejakulacije“, kazao sam potom, za one koji možda, nekim čudom, i nisu znali; ili na prvi pogled nisu vidjeli policijsku značku. Moj sotto voce više nije imao ni definiciju u rječnicima. Kada jedno te isto govorite par desetina puta dnevno nepoznatim ljudima u takozvanom Čeličnom gradu od sedamdesetak miliona žitelja, repetitivna definicija vremenom metastazira u nečujno mumlanje. Policajci su razgovijetno i čilo danas pričali samo sa svojim najbližima, možda. Za razliku od njih, ja sam jedino imao mačka Džeronima.
No ne vjerujući ni da je mongoloid uspio primijetiti nakratko poturenu značku a kamoli ono “poručnik” što je pisalo negdje na njoj – najvjerovatnije ispod sedmocifrenog broja – svejedno sam je vratio u džep, ne mareći mnogo za rulju što mi, shvatio sam, nije mogla nauditi; pokupio sam krajeve kvasnog, izgužvanog kaputa i spustio se u zlovoljan čučanj, odmah iznad hemijske olovke kojom je neko od stanara našao za shodno da obilježi mjesto gdje se bijaše skljokalo i pomrlo nečijih nekoliko stotina miliona spermatozoida. Ovolika gungula naroda oko čovjeka, napisao bi vaš omiljeni autor, samo je pojačavala pritisak u njegovim sinusima. Nagli pad u čučanj uz to me je darivao i privremenom vrtoglavicom, međutim, kao i uvijek, i pored toga što sam vlastitim prisustvom najvećma strijemio pobuđivati onu podvrstu pažnje koju ljudska bića znaju pretežno ispoljavati u cirkusu, trudio sam se, svojom prisebnošću prevashodno, izgledati da me njihovo prisustvo nimalo ne dotiče.
S dva prsta pipnuo sam lokaciju oko hemijske, na komadu prljavog i povraćka-zelenog komada itisona – ona je još uvijek bila vlažna. Ni nakon šesnaest godina u policiji nije mi jasno kako nijedno prosipanje ljudske sperme nije ostalo nezabilježeno na policijskim monitorima i pored toga što su spermalokatorski zraci, radeći na principu radara, bukvalno natapali čitavu našu planetu, od plahti u stanovima i krovova zgrada, pa do najviših planinskih vrhova i najvećih morskih dubina. I tehnika je mogla zakazati, zar ne? Osim, izgleda, ove. Da li je postojao ijedan čovjek na ovoj planeti, nerijetko sam se pitao, što je slobodno mogao drkati i ne brinuti za posljedice?.
Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio sam inseminoid, startovao ga, dao mu trenutak-dva da se apdejtuje i položio njegov senzor na vlažno mjesto na podu. Plip-p! Za četiri sekunde sve je bilo gotovo. Aparat je izbrojao spermatozoide i nastavio tragati za njihovim vlasnikom u svome dosijeu od oko devetsto miliona prekršilaca u Sjevernoj Americi. Za to je već trebalo pričekati nešto duže.
1,168,254,876 prosutih spermatozoida, pročitao sam.
Izuzetno moćan prolivač, rekoh sebi. Tip voli da pravi prave male lokve tamo gdje isuče svoju viršlu. Kako god bilo, i da je izbacivao daleko ispod ljudske norme (od pola miliona) i dalje bi ga neki od lokalnih policijskih monitora uhvatio na sopstvenim antispermnim zracima.
I dok sam čekao da inseminoid utvrdi o kome se radi – da li je prolivač poznati prekršilac ili sam, pak, nabasao na nekoga bez policijskog dosijea – namjerio sam naći i neku korist u nepomičnoj hordi oko mene i vidjeti postoji li u njoj iole privlačna ženska osoba na kojoj sam nakratko mogao odmoriti svoje podbule oči. S te strane, možda i jesam volio žene, ali noćas nisam imao uspjeha. Sve što sam, u stvari, mogao vidjeti bijaše strecava gomila neopeglanog donjeg veša protkana tikovima i opipljivim strahom, nalik polu-živim kosturima na putu prema tuševima u Bergen-Belsenu, šezdesetak godina ranije. Na Vest Sajdu je još uvijek živio najsiromašniji komad Klivlenda, pretežno imigranti; trebalo je, naime, vremena i truda razabrati skrivenu ljepotu unutar toliko izopačenog mesa Isusovih sinova, stvorenih po liku na njegova oca, dakako. Inseminoid je ionako tragao za prekršiocem nešto više od trećine minuta prije nego što je izbacio ime prikršioca na minijaturnom ekranu uz pratnju daleko slabijeg plipa. I da je bilo kakve valjane cure oko mene, vrijedi istaći, nisam imao dovoljnu minutažu ni zagledati u nj.
Isus Straton 19, pokazivao je displej; devetnaesti “Isus” u familiji Stratona.
Prepoznao sam tipa, svakako, ali ne po imenu; prije će biti po njušci u koju je i njegovoj majci, vjerujem, ponekad teško bilo gledati. Dok sam iščitavao Stratonovo ime sa inseminoida, pogledao sam u smjeru moga najdražeg mongoloida u prostoriji, učinio nešto sa svojim licem za šta sumnjam da je isti mogao nazvati pobjedničkim osmejkom i neprimjetno klimnuo glavom. Stratona sam dvaput privodio zbog, navodno, nehotičnog izdrkavanja, govorilo je moje klimanje glavom. A cerio sam se zato jer sam odlično znao gdje ga mogu upecati.
Pribio sam mu usta pištolja u lijevi okvir pravougaonih naočara. Cijev je izbacila dioptrijsko staklo iz cvikerske stege i priljubila mu ga ravno uz oko, bukvalno počevši da mu se usađuje u arkadu i skoro nečujno da se drobi, prijeteći da će se najposlije smrviti od pritiska i srču mu eventualnu ugurati u beonjaču. Uzgred sam stisnuo zube i ogolio mlohave i fronclave beskrvne desni koliko sam mogao, znajući kako tek izgledam u takvome izdanju. Gnjida je, kao i u prethodna dva puta, preklinjala za milost, propratno stenjući od boli u gornjem dijelu lobanje lišene bilo kakvog dlakavog pokrivača. Usto je i bazdila po onom usirenom, genetskom znoju koji se nije tako lako mogao sprati sa tijela tek jednim tuširanjem. Inače, Isus bijaše poznat po nadimkom Prasac, no nikada mi nije bilo jasno zbog čega, jer je čovjek prilično neuhranjen. U podzemlju su, zajedno sa gomilom nerazumljivog slenga, kolale priče da je Straton ponekad mogao izbaciti iz sebe i po dvadesetak milijardi funkcionalnih spermatozoida, što je još malo pa bilo ravno jednom krmetu koje obično izbacuje i preko četrdeset. No orjentišući se prema tome kako je vonjao – mislim da sam mogao naslutiti odakle mu taj alias, nimalo, naime, nerazumljiv u mome svijetu.
Kao što sam kazao, urlao je. “Nisam namjerno”, reče Isus 19, ne posustajući u decibelaži. “Molim te, Tomi! Nisam namjerno!” Kontam da je zidovima bilo gore nego meni. On su tu da trpe svačije prisustvo; ja sam tu da ga ignorišem i ne govorim mnogo.
“Zašto onda nisi ostao na mjestu gdje si svršio?” tiho prozborih, sve mu jače pištoljem bunareći po oku. Dioptrijsko staklo je bogme sada sve više prijetilo da se konačno i prelomi, i desetkuje mu čitav tehnikolor na lijevoj polovini lica.
“Ne znam”, reče on, “…sav sam nešto zbrkan…” Ušmrknuo je sline sa gornje usne i ponovo ih vratio u sebe prije nego što je još jednom jauknuo. “Sav sjeban”, dodao je, gestikulirajući. Nekako je uspio podići pogled. “Juče je Isusa ‘Flim-Flema’ Finija uhvatila Ejakulacija – sigurno si čuo – i srezala mu jaja zbog noćne polucije, čovječe! Odveli su ga na kastraciju i napravili od njega vražijeg evnuha! Ovol’ko je—“
“Pa?”
“Ovol’ko je falilo da se userem u gaće, čovječe!”
“Pa šta s tim?” ponovio sam. “To je kapitalni grijeh. Takvim gadovima i treba da se režu jaja. Svršavao je svake noći.”
“Ali, čovječe”, reče Straton, “on je samo spavao! To je poremećaj. Flim-Flem je sâm od sebe svršavao, nije nikada u životu izdrkavao!”
“Sada onda više nikada neće morati da brine o tim trivijalnostima”, rekao sam. “a ti si upravo po treći put načinio kapitalnu grešku. Ovaj put se ne možeš izvući na noćnu poluciju.”
“To je ona uradila”, reče Straton. Uzgred je pokušao ustati. Ljevicom sam mu pritisnuo rame i njegovo vrcavo tijelo prikucao za pod. “Nisam ja! Nisam to namjerno učinio! Moraš mi vjerovati! Ali, prvo me saslušaj!”
Kazao sam, “Vlažni snovi čine transgresiju prema Bogu”, prije nego što sam napravio bezmalo neosjetnu pauzu. “I sâm znaš biblijsku proceduru”, rekao sam. “Tvoja sperma je bitnija od tebe samoga, znači nije za trošenje. Onanija je zabranjena.”
Straton je sada mahinalno pokušao ustati. Ni meni se ne bi dopalo da mi cajkan sa malignom palicom u ruci mirno počne recitovati nešto što se na Zemlji još od presijecanja pupčane vrste moralo znati kao Oče naš. Nakon toga nije moglo uslijediti ništa benigno. “Hej, Tomi”, reče on, pokušavajući da ukroti glas, “svjestan sam toga i te kako! Slušaj me sada, molim te, samo me saslušaj!” Umjesto da je odmah počeo pričati svoju priču, krenuo je sa citiranjem mota mojeg policijskog odsjeka. “A Onan znajući da će biti njegov porod, kad lijegaše sa ženom brata svoga prosipaše na zemlju, da ne rodi djece bratu svojemu. Ali Gospodu ne bi milo što činjaše, te ubi i njega— “
“Umukni sa time”, rekao sam i odlučio da mu produžim život za još pola minuta. Zijevnuo sam.
On reče, “To je bila ona, Tomi, kunem se! Plava kurva. Nevjerovatna. Nevjerovatno dobro izgleda, to sam mislio reći. Kao da je trenirana samo za bogatune: duga plava kosa, brojanje do deset i sve što ide uz to. Jednostavno me je startovala u pabu iza onoga hotela, na uglu Dvanaeste, iz čista mira, i nisam mogao da joj odolim. Mislim, niko nije mogao da joj odoli. Svi su buljili u nju, a ona je sjela baš pored mene, kao da me je poznavala. Da si samo mogao da je vidiš. Pitaj stanare. Pitaj konobare u tome pabu. Pitaj koga ‘oćeš. Ma pitaj stanare! Sigurno su je vidjeli kako sa mnom ulazi u hotel. Negdje tamo ćeš naći i njen brus! Bila je tamo! Jer. kada sam pobjegao iz sobe. čitav vanjski hodnik još uvijek je mirisao na nju. A imala je nevjerovatne sise. ali kako ja ne volim golotinju nego volim da ženska ima neku usku majicu preko njih i da—“
“Skrati.” Potom sam odlučio da ipak izvučem pištolj iz njegovog oka. Staklo od naočara palo je na drveni parket, odzvonilo i kotrljalo sve dok ga Straton nije zaustavio golim stopalom i brže-bolje pokupio s poda. Pritom je odahnuo; spustio je ramena; načinio blagu pukotinu u svome opravdanju, međutim ništa što bi jednu branu eventualno pretvorilo u gomilu šljake.
“I. tek što sam počeo da je guzim, minut-minut i po kasnije, ona se. ona se izmakla taman kada sam htio da svršim.”
Izgleda da je to bio kraj cjelokupne priče. Straton uglavnom nije nastavljao. Možda sam fatalista, no ja sam očekivao nešto živopisnije, nalik onim zlodjelima nad jadnim mačkama u Parizu, hiljadu sedamsto tridesetih; predsjednikovo obraćanje naciji nakon golemih kriznih situacija; kojekakvu revoluciju. Bilo šta iole dramatičnije. Trebalo mi je vremena da se domognem glasnih žica. “I zbog toga si svršio po podu?”
On reče, “Malo i po rukama. To sam morao da oližem. Iako sam se poslije sjetio da se i to registruje na spermalokatorskim monitorima. Samo nemoj da me upucaš, čovječe.”
Kazao sam, “Insem je pokazao da si izbacio nešto preko milijardu ‘zoida. Bio bi gotov da si izbacio i trećinu toga. U svakom slučaju, dobar si. Zabacuješ kao hidrant. Da mogu, ja bih te ugojio i postavio za gradonačelnika. Ali, na ovom svijetu, ja se ne pitam ni sa čim. Ipak, imaj na umu da ti ovo dođe nešto, kao, ne znam… treća lična.”
“Daj, Tomi—“
“Stratone, znaš li da je najmanje polovina kapitalnih grešnika koje sam pogubio u posljednje vrijeme blebetalo o nekoj fantomskoj ženi koja im se izmakla dok su ulazili u nju otpozadi? I onda odjednom niko nije više mogao da je nađe?”
“.Stvarno?”
“To je novi najstariji trik u knjizi. Jedino mi nije jasno kako se neko poput tebe mogao uhvatiti na tu priču. Ponestaje ti razlogâ?”
“Govorim ti—“
“Jer, kad bi bilo tako, mi bi se muškarci oplodili među sobom pošto ženâ uopšte ne bi ni bilo, kapiraš? Morali bi sve da ih poubijamo zbog anti-biblijske snishodljivosti.”
“Zašto onda ne hapsite popove kada svršavaju k’o smukovi, Tomi, a? Dokaze za to naći ćeš u svakoj jebenoj crkvi. Zašto niko nikada u policiji nije uhapsio nijedno svešteno lice? Reci mi. Reci mi!“
“Ja jesam.”
“Mislio sam, pored tebe.”
“I tom prilikom dokazao sam mu da ne služi našeg Boga i njegovog sina Isusa i njihovu Riječ, Bibliju, kako valja. Da ga nije dostojan, u najmanju ruku.”
“Da, ti si regularni Metju Hopkins. I umalo nisi ostao bez pola lica zbog toga. Nije mi jasno ni kako si uopšte uspio da sačuvaš svoj posao nakon te blamaže.”
“Misliš, nakon što sam ubio i njegovu ćerku?”
“Zar ona nije završila na sudu?”
“Srećom po nju, nije. Kurva je Oca revnosno snadbijevala kondomima i nagovarala ga da je svakog dana siluje iz zadovoljstva; potom je Očeve istrošene kurtone oprezno ušivala u tjelesine mrtvih životinja ukopanih svugdje po njihovom imanju, pazeći na svaku kap. No, Stratone, nemoj pogrešno da me shvatiš. Zakon, tehnički, nema problema sa rodoskrnavljenjem, zavisno od toga kako tumačiš Bibliju, sve dok se ne koristi kontracepcija i dok se sperma uzalud ne prosipa. Hoćeš sada da promijeniš svoju usranu priču?”
“Vidi, Tomi”, reče Straton u očaju zatvorivši oči; progutavši knedlu. “Znam da si vraški dobar policajac, ali ja nisam izmislio plavušu. Zar stvarno misliš da bih izdrkavao bez razloga?”
“Koliko shvatam, non-stop drkaš po javnim kućama gdje švercujete profilaktike i imate one sprave koje ponekad mogu da poremete domet spermolokatorskih zraka i na po deset minuta.” Sačekao sam da mi srce otkuca tri puta. “Hapsim na desetine takvih nalik tebi svake noći, jer im te spravice nikada ne rade kako treba. Zato Zemlja nikada i ne može biti alarmantno prenaseljena: pošto je natalitet vas, drkoša, u deficitu spram vašeg mortaliteta.”
“Pa, okej, u pravu si, mada to nikada ne bih radio na mjestu gdje je super sigurno da će živog da me oderu! Kako ne shvataš? Plavuša-Jeste-Bila-Sa-Mnom. Moraš mi vjerovati. Pitaj ljude! Zašto bih lagao?“
“Je li ti ponudila kurton?”
“Zar stvarno misliš da bih ga prihvatio? Osim ako ga ne progutam – on svakako negdje mora da ispliva.”
“Uvijek možeš da ga spališ.”
“Nisam te čuo.”
“Uvijek možeš da ga spališ”, kazao sam.
“Ako kurton sadrži ma i najmanju dozu vlažnosti uključe se policijski monitori i ti me opet ukebaš”, rekao je ono što su svi obično odgovarali. “Nisam ja optimista kao ćerka toga tvoga popa. Ja sam ovu droplju mislio samo da pojebem i kapnem mlaz-dva u nju. A šta će ona da radi sa mojom spermom, pravo da ti kažem, jebe mi se. U Klivlendu postoji više klinika za abortus nego trafika za svetu vodicu, a zgodne prostitutke obično uzimaju kaparu vrijednu tri abortusa. Neke možda imaju i one pilule za kontracepciju.”
“Je li ti kazala neko ime?”
“A-ha. Denver. Zapamtio sam ga jer se nekako slagalo sa… čitavom njom.”
“To je, isto tako, ime jedne bakterije. Nije te pitala ni za medicinski karton?”
“M-m.”
“Dakle, fantomska dama sa imenom Denver ne koristi kondome i ne pita za medicinske kartone?”
“Kondome nije spominjala. Samo se naguzila i htjela skinuti majicu. Pomislio sam: regularna kurava – bez obzira što nije pominjala nikakve pare. Te prvoklasne droplje nikada i ne spominju pare, ako ćemo istinu. Kada ih povališ samo im tutneš podebeo svežanj zelembaća u šaku, jer žene odlično razumiješ čim ih samo jednom pogledaš u oči, a ova je imala one oči.
“Dakle, ja sam joj rekao da ostavi majicu na sebi, ali da skine grudnjak, pošto volim dirati dobre sise preko neke majice, i ona me je poslušala. Mislim, provalio sam da je kurava čim nije htjela da se ljubi sa mnom. I minut-minut i po kasnije, taman kada sam htio da svršim u nju, jebena cura skinula mi se sa kurca. I dok sam se ja snašao, obrni-okreni pobenavio od muke jer me je tek tako stavila pred svršen čin, prokleta kokoška istrčala je iz stana. Jebiga.
“Hoću da kažem, Tomi, ne znam kako bi tada stajale stvari sa tobom—“
Isusa sam ubio ipak mu najposlije proburazivši oko jednim hicem, navevši dobar dio mozga da mu navre i kroz očnu duplju. Iako sam donekle i povjerovao njegovoj priči bila je to uobičajena pro-biblijska procedura. Policajci su samo sprovodili učenje Boga i Njegovog Sina, Isusa, na ovoj planeti.
Završivši telefonski razgovor sa zamjenikom svojega glavnog mrtvozornika od koga sam saznao da na lokaciji najnovijeg slučaja kapitalnog grijeha, osim Stratonovih otisaka, više nije našao nijedan otisak sa ženskom matricom papilarnih vijugâ, sa prazninom u glavi dogegao sam se do šanka gdje sam prvo s nogu iskapio četvrtu rundu čistog Džeka u jednom naginjanju i isprao njegove ostatke na jeziku dobrim cugom iz mlakog Hajnija prije nego što sam, zatim, sjeo na visoki barski stolac da porazmislim o svemu i, između ostalog, odmorim stare kosti.
Svi u ovom bezimenom bircuzu na račvi 108. i 21. ulice, gdje mi se činilo da stalno puštaju Fine Young Cannibals i da se svi kelneri zovu Isusi a kuvarice Marije Magdalene i manje-više svi nose nečiste bijele majice sa trejdmarkom Indijanaca iz Klivlenda – poglavice Vahua -, znali su da sam pajkan iz ozloglašenog odjeljenja za bespravne ejakulacije, ali ne od onih što je zauzvrat koristio njihove usluge. Ruka ruku mije i tome slično. Ja se, srećom po prisutne, nisam miješao s ordinarnom populacijom, iako sam s vremena na vrijeme volio koristiti tu jednu od apokrifnih supstanci poznatih pod terminom alkohol, čiju letalnost nikada nisam uzimao za ozbiljno, kao ni posljedice njenih konzumiranja sve dok se nije radilo o bezbožnoj ejakulaciji; ako mene pitate, tzv. alkoholni zločini bili su za birokrate. Gledao sam na sebe kao na ispravnog policajca u najgorem od svih odjeljenjâ sa samo par izvjesnih psihičkih problema (a ko ih danas nije imao?) i takvo mišljenje o sebi nisam htio mijenjati. Shvatićete moj poriv, nadam se, pošto sam strahovito bio usamljen i moj očaj je jedino mogao biti udavljen u otrovu, nalik klinu koji se jedino klinom izbiti mogao; onolike pročitane knjige i radosni trenuci sa mojim mačkom Džeronimom ponekad naprosto nisu mogli pomoći u trenucima kada bi mi dolazilo da iskočim iz vlastite čapre zbog nedostatka ljudskog kontakta.
Još od rođenja sam osjećao da posjedujem u srcu izvjestan nepristupačan i neuništiv plac, sasvim pust i ograđen visokom, bodljikavom žicom sa električnim napajanjem unutar jedne od komorâ, te jedino što je moglo boraviti na njemu bijaše nevidljiva figura što je konzistentno mijenjala oblike i sve više rasla zajedno sa granicama placa čim bih počeo da se tresem od tradicionalne nemogućnosti da uspostavim komunikaciju između sebe i kakvog god drugog ljudskog bića. U tim momentima, logično sažimajući poetiku trpeljivog srca, znao sam da se oblik u spomenutom organu preziva usamljenošću i da će svakodnevno sazrijevati u špilji tijela mojega sve dok najposlije ne budem mogao osjećati ništa, čak ni prema mome dragom mačku.
Velim da je sve počelo u djetinjstvu kada su me ljudi načinjeni po Božijem liku, roditelji – nadam se zato što sam osvanuo unakažen -, ostavili u đubretu, bez predispozicije da ikada budem nađen, najvjerovatnije udavljen u gomili kesa od čipsa. Zato sam i postao policajcem; htio sam pronaći ljude koji su me bacili u đubre i upucati ih, sa rukom na Svetom pismu, da sve bude po zakonu.
Međutim, koliko god da je zakon prihvatao tumačenja Božije Riječi (a toga sranja je bilo tušta i tma), apologisti što su od me načinili čovjeka naučili su me da to što piše pod Markovim Jevanđeljem ne znači ono što u stvari treba da znači po mojemu mišljenju, baš kao što su nekada isti pojasnili da su u Solomonovoj Pjesmi korišćenje droga i preljube samo metafore – i to se tumačenje održalo i do današnjih dana. Glava 3, stih 33, kada Isus nakon što ga majka i braća zovu da iziđe iz kuće i pridruži im se, time ga prekinuvši usred jela, dok on, retorički, odgovara: Ko je mati moja ili braća moja? Čak mi u strpljivim intelektualnim pohodima da dokažem presvetim sudovima kako je postojao makar jedan jedini trenutak u Isusovom životu kada je bilo u redu prezirati svoju porodicu i načiniti im zlo nije pomogao ni naredni, 35. stih Markovog Jevanđelja, u kome Isus nimalo dvosmisleno kaže: Jer ko izvrši volju Božiju onaj je brat moj i sestra moja i mati moja.
Ukratko, nisam tek tako mogao dobiti dozvolu da ubijem roditelje, jer je ispadalo da je sin našeg Tvorca najposlije volio svoje, bez obzira što njega rodiše pod veoma škakljivim okolnostima.
Skinuo sam povez preko ugašenog oka prije nego što sam počešao zašivenu ranu i pogledao se u ogledalu nasuprot oguljenog bara od imitacije mermera za kojim sam sjedio, i ako mislite da bih se svakoga puta osjetio sve gore zbog nakaznosti koju bih zatim opazio u nemilom odrazu grdno se varate. Ono što je najviše boljelo bila je istoća onoga što bih snimao u ogledalu, iz dana u prokleti dan, i svaka razlika bi u tome slučaju bila dobrodošla, a nadasve ona što bi moje lice učinila daleko neraspoznatljivijim za poimanje svih zamislivih ljudskih i neljudskih analogija za termin užasnog; zato ono što bih namah pomislio vidjevši se jeste koliko mi je život odvajkada bio isti i apsolutno nepromijenjen. Bez žena za grljenje i svih ostalih koji bi me takođe grlili, i tetošili, valjda. Tražili moje mišljenje. Moje društvo. Većini bi jednostavno bilo teško da gledaju u mene i, što je najgore u svemu tome, siktali bi mi te riječi u lice, vjerovatno misleći da ću ih više cijeniti zarad njihove iskrenosti.
Ta ponoć svakako nije bilo ista kao prethodna, ne nakon večerašnjih događaja sa Stratonom. U najboljem slučaju, više nisam traćio doba oko ponoći kontemplirajući o onom danu kada je mini-kamion prešao preko moje glave u namjeri da me usmrti nakon što sam ubio Oca Isusa Farnsvorta 11 i njegovu kćer zbog kapitalnog grijeha. Iako moja lobanja jeste izgubila formu nekadašnje stravične fizionomije, shvatio sam da me narod na ulici i moji poslovični poznanici sa kojima sam do sada formalno razmijenjivao samo po dvadesetak-trideset riječi na poslu svakoga dana ne gledaju sa čuđenjem zbog novoga defekta, već da i dalje sklanjaju pogled od mene – što je i te kako bilo loše po moje svesrdno očajavanje obzirom da sam im očigledno izgledao isto kao i prije. S druge strane, te ponoći nisam više mislio ni na svoje roditelje za čijim mirisom nikada, u stvari, nisam prestao da jurcam.
Naime, te noći iz svoje ogromne glave iz nekog razloga nisam mogao izbaciti benigni Stratonov opis cure pod imenom Denver pa i da sam htio. Velike sise, rekao je prekršilac, ispod tanke majice. Duga plava kosa… sâm sam popunjavao trivijalne praznine i, da budem iskren, uživao u tome, ređajući prazne čašice i cvrkutave pivske boce na šanku pred sobom. Ono što mi je najviše odvlačilo pažnju u čitavoj storiji bijaše fakat da je najljepša žena ipak sjedila pokraj najružnijeg čovjeka, i to ostade kadar koji sam najviše stopirao i premotavao u svome mozgu. Da li sam je to htio upoznati?. Njena zamisao o tome kako je uništavala muškarce uskoro mi je počela navlačiti kez na lice. Biće da sam previše popio, inače se, u suprotnom, ne bih imao čemu smijati. Kako god bilo, glavobolja je kod mene nestajala čim bi se obrela u alkoholnoj izmaglici. A kada bih počeo razmišljati o čitavom svojemu porodu koje bi možda izlegle sve one kurve sa kojima sam nekada običavao spavati – znao bih da sam naveliko prekardašio sa pićem.
I pored toga što sam se trudio da svim silama poštujem zakon, uvijek sam se zaticao u nekoj poslovičnoj dilemi kada bi žene nikle u mojim vrcavim mislima. Naravno da bih rado imao jednu samo za sebe, dovijeka, međutim, takva želja nikada nije mogla ostati recipročna; i dabome da sam znao za to još od vremena kada su prostitutke kojima sam plaćao zadovoljstvene usluge jednostavno prestajale da se viđaju sa mnom. No ne želim pogrešno da me prokljuvite. Za razliku od estetskih nedostataka na mojim gornjim dijelovima tijela, genitalije su mi bile kao u svakoga muškarca, i manje-više reagovale kao svakome od njih, sa jutarnjim prijapističkim erekcijama i svim dodacima što su išli uz to.
Doba kada sam iskorištavao usluge jeftinih javnih kućâ očigledno bijaše davno prošlo, prevashodno iz razloga što više nisam mogao podnositi sažaljenje u očima tih jadnih djevojaka. Ono me je i više nego vrijeđalo, svakim svojim atomom utirući sve više kolosalnosti u onu nevidljivu i istrajnu bezobličnu figuru u dijelu srca koje je prijetilo da svojom ispraznom patetikom potisne, nadgradi i smlavi čitavu ostalu mramornu obalu, naseljenu… pa, ne baš lijepo obojenim drvoredima, kunem se. No, barem se nešto živuće još uvijek moglo locirati u nj.
Nije me čak ni zapanjilo što se ovaj konobar zvao Jov, a ne Isus – kako je pisalo na personalizovanoj “Moje ime je…” karti zakačenoj za V-kragni bijele majice što je imao na sebi. Nisam čak rekao u sebi ni, Hej, evo nečeg novog u tvome postanju, nego sam samo podigao desnu ruku i odsječnim pokretom kažiprsta g-dinu Jovu ukazao na gomilu malenih čaša preda mnom, dajući mu na znanje da ih želim vidjeti još, samo sa tom tekućinom boje urina u njima. Trebalo je mnogo slične tekućine da od mene načini torokavog Pampkinheda sa kolutajućim okom, jedinim koje sam inače posjedovao. Uz mnogo fizičkih nedostataka možda je Gospod odlučio da me podari nečim za šta je znao da može ublažiti moje emotivne bolove. Najposlije bih samo otišao na spavanje. Pa i da jesam, hipotetički, imao kakvog kompanjona u ljudskom obliku, nekoga kome glasne žice nisu permanentno oštećene a koji bi takođe bio ljubitelj dobre cuge, uvjeren sam da bih se i tada – dok sam pod uticajem alkohola – uvukao u sebe i akademizovao sopstvenu deprimiranost što se u mome slučaju za tri koplja kotila nad brojanjem ovaca: zaspao bih u tren oka i zanemario jedinog prijatelja. Tako da se ta ponoć, na neki način, mogla okarakterisati i kao moja uobičajena priprema za spavanje. Već sam dva i po sata sjedio u toj pasuljari i pored odurne nezdrave arome što je furorično isticala iz kuhinje i nenaviknutog čovjeka istovremeno običavala golicati na povraćanje.
Kao što rekoh, pretežno sam kontao o Stratonovoj plavuši. Vjerovatno je dobro izgledala. Izazovno. A otkad bi izazovna riba za mušteriju uzela nekoga kao što je bio smrdljivi i neprivlačni Prasac, osim ako nije imala nekih skrivenih namjera s njime? I odakle da se takva jedna riba muva po Vest Sajdu, kada je novac mogla smicati po centru, šakom i kapom, u društvu sveštenih lica i najzaslužnijih klivlendskih funkcionera i magnata – oni su plaćali kešom-u-džakovima da se mogu ratosiljati svoje sperme u sfinkter neke žene… bilo koje zgodne žene.
Te, inače, nelegalne stvari u normalnoj egzistenciji mogle su se rješavati i s običnim ženama, suprugama, prilika koju su sigurno dobra osmina stanovnika naše planete sa zadovoljstvom koristili. Svršili bi jednom u svoju ženu i ona bi vjerovatno zatrudnjela. Nakon toga, mogli su je puniti spermom svake večeri ili kad bi im god palo na pamet, sve dok jadnica ne bi ispljunula prvi zajednički fetus, živ ili mrtav, i onda jovo nanovo, svakih devet mjeseci po jedna prinova, zavisno od toga koliko je neki bračni par volio upražnjavati seksualne aktivnosti.
S druge strane, mnogi ljudi su prezirali vlastiti porod i tu su teško podnošljivu odgovornost prepuštali ženama koje, na kraju krajeva, nisu morali zvali svojim suprugama koliko kurvama. To je već bilo kršenje zakona (istina, ne podložno smrtnoj kazni poput kapitalnog grijeha), ali se moglo tolerisati uz jako mito, obzirom da je oženjenim policajcima – i ne samo njima – uvijek trebalo novca za svoju mnogoljudnu porodicu. Drugi, pak, pojedinci lišavali su se sperme na načine sasvim neuhvatljivim za policijske monitore.
Tipovi sa dovoljno dugačkim penisima i savitljivim leđima, svršavali su sebi u usta i tako, na jednostavan način, jednim udarcem spljeskavali dvije muve, figurativno govoreći. Negdje drugo, pojedinci sa savitljivim leđima ali ne i dovoljno dugačkim penisima ponekad bi pomislili da mogu sebi sasuti nekoliko stotina miliona spermatozoida u grlo i onda, kada bi promašili, završili bi, ili u zatvoru ili pred nečijim policijskim pištoljem. Neko, možda, treći – sa dovoljno dugačkim penisom i ništa manje savitljivim leđima – eventualno bi dobio napad isusovske moralnosti i u strahu od eventualnog puta u pakao slijedio bi dragocjeni primjer iz Jevađelja po Mateju, glava 5, stih 30: I ako te desna ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe: jer ti je bolje da pogine jedan od udova tvojijeh nego li sve tijelo tvoje da bude bačeno u pakao.
Takvi ljudi bi, vremenom, zavisno od količine samopožrtvovanja, proglašavani svecima ili bi ostatak veoma kratkog života provodili primajući mjesečnu vladinu pomoć, odlazeći pod zemlju ubijeđeni da će im na Isusovom nebu biti oprošteno što se više unakaze ali pritom, mudro, ne izvrše suicid. Uglavnom je većina sličnih gorjela u ludilu, baš nalik Isusu, našem sinu Božijem, pod Markom 3:21 kada za njega rekoše da je “izvan sebe”. Ludilo svih ljudi stoga se nazivalo blaženim stanjem. I tako dalje, i tako dalje.
Želim istaći da je neosporiva činjenica da je Isus u svome veličanstvenom ludilu načinio ovaj svijet daleko boljim nego što se iko mogao nadati, utrijevši mu veliku nadu u bolje sutra kroz organizovanu religiju, međutim moj najsnažniji strah je svakako bio da ipak nekako ne izgubim kontrolu nad sobom u čitavoj toj budućnosti.
Kako god bilo, kroz sve sam to prošao, sve i vidio; svaku vrstu devijatnosti, seksualne izopačenosti i nekontrolisanog ludila, toliko ljudi daleko gorih čak i od moje pojave pred vlastitim ogledalom. Međutim, ovo što sam sada imao pred nosem pisalo se drugačijim imenom.
Denver.
Mogao sam se zakleti da se suočavam sa jednim veoma upornim spermatološkim serijskim ubicom suprotnog pola, prvim otkada znam za Riječ i Zakon Božiji.
Isprva sam mislio da se već godinama radilo o praznoj priči, nečemu što je okrivljenim, stupidnim muškarcima najlakše bilo isposlovati da im izleti iz rođenog glagoljivog grla. Jer, priča je bila isuviše jednostavna i stvorena da predstavlja brzu laž. Hoću reći, ko bi ikada povjerova u nju? Međutim, odlučio sam da sebi dam malo oduška i dozvolim imaginaciji da se ne opterećuje tradicionalnim policijskim pravilima i, u najmanju ruku, da svojih narednih par dana častim prvim ozbiljnijim slučajem u posljednjoj deset godina, ne osvrćući se pritom ni na kakve moguće konsekvence. Biće da sam ipak prekardašio sa pićem čim odmah potom nisam otišao u vražiju postelju.
Rizikujući da se ponovo skvasim do gole kože, umjesto da prvo odem doma i Džeronimu – mome debelom, lijenom mačku kome je omiljeno mjesto za spavanje iz nekog razloga predstavljao toaletni lavabo – otvorim konzervu suve tunjevine, otišao sam do hotela i sobe gdje sam zatekao milijardu+ spermatozoida Isusa Stratona 19, sada uokvirenih bijelim sprejem, na mjestu gdje su spermići nedavno i proliveni.
Iza kreveta sam našao ono zbog čega sam i došao, i ubijedio sebe da je Praščeva priča doista imala jake potpornje: platneni brushalter bijele boje u kome je bogme moglo stati podosta mesa, veličine 5. I trudeći se da se mnogo ne teturam i ne zaplićem jezikom, čak sam popričao i sa nekim stanarima, i najposlije saznao – počev od onoga mongoloida – da je sa Stratonom te noći u hotelsku sobu zaista došla divna, visoka cura, očito profesionalna prostitutka, no sa zamamno uzvišenim držanjem. Da je bila bolje obučena i pod manjom flotilom šminke, saznao sam, većina bi pomislili da se radi o nekoj blagorodnoj profesorici sa Harvarda. Vjerovatno je tome predubjeđenju doprinosila i činjenica da je tzv. Denver nosila i naočare.
Najmanje sam svakako saznao od portira – Stratonovog prijatelja – koji je, u doba kada je Prasac ušao u hotel sa Denver, obilato hrkao na foteljici iza prijavnice, sa dobrano otvorenim čeljustima.
Ime prekršioca: Matej-Isus Lepselter 4.
Da ironija bude veća, prva žrtva fantomske žene predavala je Jevanđelje po Mateju na lokalnom Univerzitetu, dok je naročito bila ekspert za tumačenje 25. poglavlja i stihove 14-25, te rajske kapitalističke proze od čega se, inače, sastojala čitava ekonomska motivacija našeg okruženja: Jer svakome koji ima daće se, i preteći će mu; a od onoga koji nema i što ima uzeće se od njega. O tome je Lepselter u međuvremenu objavio i dvije poučne studije, ukrstivši biblijsku ekonomiju iz spomenutog poglavlja sa deflacionom bitnosti istoga u okviru Opšte odredbe o određivanju maksimalnih cijena iz aprila 1942.
Godinu i po dana nakon što sam ubio Mateja-Isusa Lepseltera 4, otišao sam u posjetu njegovoj ženi, Evi-Devori 9, ne baš privlačnoj čak ni na najelementarnijem nivou, u dijelu grada sa petospratnim privatnim kućama gdje je pretežno obitavala srednja bijela klasa, probudivši čitavu njenu familiju upornim klepetanjem olovnom alkom u obliku raspeća usađenom u samom centru ulaznih vrata kako bi i djeci bilo lako da je dohvate. Predstavio sam se kao poručnik što je uhapsio i egzekutovao njenog supruga zbog spermicida i poradovao se faktu što je Eva-Devora 9 sada živjela sa drugim muškarcem, David-Mojsijem Hajsmitom 2, znajući da će biti slobodnija (možda i pakosnija) kada se povede priča o nevjernosti njenog bivšeg supruga. Eva-Devora 9 i njen novi muž imali su već jedno dijete, saznao sam nedugo potom, dok je drugo bilo na putu. Sa devetnaestoro štenadi iz njenog prvog braka sa Isusom-Matejom Lepselterom, novi tata David-Mojsije nije imao malo stomaka da zasiti. Očito se radilo o dobrom i odgovornom čovjeku. Možda o pretjerano dobrom.
Nakon što sam saznao da je Eva-Devora radila kao zamjenik direktora u obližnjoj Ševroletovoj fabrici za izradu hostijâ, odmah pokraj aerodroma, obasuo sam je pitanjima o mogućem dvostrukom životu njenog supruga dok je još bio među živima, ne dozvolivši joj da me zavara odgovorima koje bi, možda, prethodno mogla na sekud-dvije da isposluje u glavi. No sve bijaše uzalud, jer je žena iskreno odgovarala, ne iz straha od policije, koliko od želje da me što prije otprati iz kuće. Koliko je ona znala, Isus-Matej nije imao ljubavnicu, a to su mogli potvrditi svi njegovi kolege sa Univerziteta. Naime, veoma je bila iznenađena podatkom da se njen prvi muž, inače svjetski renomiran stručnjak za Jevanđelje po Mateju, okorištavao uslugama profesionalnih kamenjarki.
Zatražio sam sve adrese njegovih i njenih prijatelja i namjerio ispitati jednog po jednog sve dok mi nešto u trbuhu nije reklo da tapkam u prazno i da od svega toga neće biti ama baš ništa. Iako me je nostalgija za žutomrkim Džeronimom (nisam ga vidio više od pola dana) vukla da se konačno skrasim u kući, barem na par sati, prvo sam se ipak ponovo odvezao do onog hotela gdje je portir sada spavao u fotelji iza prijavnice i sa nogama pridignutim na rasklimatanom banku. Ni ne kazavši mu da sam došao, popeo sam se do očevidaca, opet ih probudio i natjerao ih da mi još jednom izdiktiraju šture opise plavuše sa velikim sisama što je navodno uvalila Isusa Stratona 19 u velike nevolje, i sve njihove trice i kučine ovoga puta upisao u inseminoid. Potom sam otišao i do onoga paba gdje se riba prvi put pojavila i smutila Stratona.
Najposlije sam dobio tek polovičan opis cure čiji dosije očevidno nije postojao u bazi podataka u čitavoj američkoj policijskoj službi.
Denver. Zaista lijepo ime za jednu bakteriju.
Grčevi predosjećaja u mome stomaku nisu bili izazvani lošom hranom, koliko pravilnim tumačenjem cjelokupnog slučaja. U narednih trideset i kusur dana nisam otkrio ništa konstruktivno vezano za “Denver”, koja jeste postojala (makar po tvrdnjama dvadesetine svjedoka), ali joj se tokom istrage nisam uspio približiti ni za jedan jedini inč. Svi njeni opisi bijahu dotle šturi da sam napokon shvatio da sam u posljednje vrijeme toliko muškaraca pobio praktično ni zbog čega.
Svima je bilo namješteno.
Ta elegantna dama sumnjivog morala a grandiozne ljepote iz nekog razloga sâma je prilazila tim neupadljivim ljudima, nikada dvaput na istom mjestu, pružajući im svoj anus na pladnju poput tek skuvanog, neočišćenog jastoga kod Helrigelsa i nukala ih da svršavaju za, ponekad, i manje od minuta u bezumlju ludila od sopstvene uzvišenosti i perfekcije školovanog ponašanja samo da bih ih ponizila i pobjegla im iz naručja i stavila ih pred prijeki sud, pretežno moj prijeki sud. Svakako, moji kolege iz istog odsjeka imali su sličnih slučajeva u posljednje doba, no dabome da prekršiocima niko nije vjerovao o fantomskoj ženi sa imenom Denver kojoj naprosto niko nije mogao da odoli.
Što je najgore, nijedna od šezdeset dvije “Denver” žrtve, zaključio sam, nije imala ništa zajedničko, tako da, tehnički gledano, slučaj “Denver” još uvijek nije mogao biti zvanično otjelotvoren.
U stvari, kada se malo bolje porazmisli, postojala je ta usamljena stvar, zajednička svim žrtvama: kompletan spisak Denverinih muškaraca koje smo moji kolege i ja vremenom pobili zarad spermicida – nedvosmisleno su bili ružni.
Iako sam svim svojim umnim naporima pretpostavljao da je lažno, njeno ime, pa čak i njena izmišljena fotka, shvatio sam, vremenom je sve više počinjalo da me proganja.
Noćima bih pri pomisli na fantomsku ženu doživio moćnu erekciju i neko bih doba onda mazio svoj podeblji polni organ, vremenom ga čineći dužim i debljim i nadasve impresivnim, čak i za moje poimanje samoga sebe. Docniji bol u testisima obično bih prespavao, pijan od ljubavi prema ženi koju nikada nisam vidio. Njena jalova deskripcija, što bih sasvim sâm do raskonosti upotpunio u svome na mahove i te kako predanome umu, činila me je da se manje osjećam usamljenim, čak i kada Džeronima nije bilo u mome društvu. Ponekad bih i ćaskao sa njom dok bih boravio u svome prenoćištu, s duhom iz glave, čak je i ljubio prethodno učinivši da se cura ne muči da prethodno pronađe usne na mojoj glavi: u mojim mislima, Denver bi uvijek pogodila moja usta svojim.
Činila je da se više smijem i da manje mislim na onaj pusti plac u mome srcu čije se tenkovsko osvajanje čitave te pumpe, činilo mi se, naprasno zaustavilo jednog dana iz čista mira. Činila je ta nepoznata dama da sve više zagledam u ljude oko sebe i da se ne protivim njihovom zgražavanju kada bi me jednom osmotrili. Činila je da više pijem i da sve manje čitam Bibliju, tim mi činom nadasve olakšavši i uprostivši egzistenciju. Nakon boravka sa Denver u mojoj glavi više čak nisam htio ni ubijati.
I jednoga dana, odnosno večeri, sedam mjeseci kasnije, zadesila se pokraj Tomija Valasa u nekom bezobličnom bircuzu gdje se neprekidno slušao stari rok sa WMMS-FM i čiji se konobar zvao Isus a djevojče iza šanka Marija Magdalena – ista ženska osoba iz njegovih misli, pitajući ga da li može da sjedne pored njega i možda mu plati jedan čisti Džek, žena takve vanjštine kojoj bi bespogovorno povjerovao i kada bi mu rekla da je Isus izmišljen samo da bi ljudsku marvu bilo lakše kontrolisati. I on je namah znao da je to ona, no ne samo zato što je u tom lokalu štrčala poput božićne jelke u potpunom mraku. Suoči se sa time, rekao je sebi, ipak si najogavniji stvor u čitavom Klivlendu. Čak nimalo nije bio ni potrešen njenim neočekivanim prisustvom. U stvari, sve te mjesece Tomi je proveo u očekivanju da mu ona priđe jednoga dana. Pozitivne misli nikada nisu mogle odmoći pozitivnom čovjeku. “Zoveš se Denver, je li tako?” rekao sam joj i tek tada zaključio da ne nosi naočare kao u mojim snovima. “Odakle znaš?” kazala je, nimalo iznenađena. “Zato jer drugačije ni ne možeš da se zoveš”, rekao sam, najednom nimalo spokojno, jer Denver nijednom nije skinula svoje božanstvene oči sa moga lica odbojnijeg i od onih u najnovijem katalogu nakaza Rikija Džeja.
Otkopčala je uske farmerke i s teškoćom ih srozala i spustila do ispod zadnjice kada joj je savršeno dupence, nalik mlazu paste za zube naglo istisnute iz tube, grunulo vani goropadno poput revolucije, učinivši da, fasciniran, zagrizem u vlastitu donju usnu i hladno uvučem srednjaka pod njene škrte gaćice i tinejdžerski ga radoznalo metnem u curin suvi čmar, udišući joj mirišljave i teške plave uvojke raspoređene svukuda po sitnim ramenima. Dlanovima se odjednom prislonila uz zid, trgla se i povrijeđeno zastenjala, od čega su se naročito zatresle njene lažne grudi u stisnutom brusu i uskoj, kratkoj, providnoj majici. Ja sam brže-bolje izvukao prst i izvinio joj se zbog ispada.
“Izvini“, rekao sam tiho – nešto najiskrenije što je ikada proisteklo iz mene – sa tragom depresivnog osmijeha koji sam jedino sâm mogao naslutiti da poigrava na mojim usnama. Ona čisto sumnjam da je uopšte i mogla nazrijeti moje usne. “Molim te, oprosti mi… ja… Mislim, nikada ne bih povrijedio neku djevojku…”
“Sve je u redu”, kazala je glumeći da zvuči što blagorodnije, ne prestajući da klima glavom, hrabreći me u pokušaju da joj, ravnajući se očigledno prema željama svakog živućeg muškarca na planeti, od tijela napravim palačinku i pritom se dobro zabavim. Očigledno je u našem svijetu bilo bitno ono što sam ja imao na umu u ovom slučaju, a ne ona. “Sve je okej, ljubavi”, rekla je i zatim ponovila, “sve je okej. Samo nastavi. Volim to. Pali me. Mmm, volim kada mi guza nije prazna.”
“Ne želim da te povrijedim”, rekao sam. “Čak i ne moramo da—“
“Stavi ga unutra”, kazala je potom jednom neopisivo bolesnom intonacijom. “Stavi ga u mene. A ja ću skinuti majicu. Sviđaju ti se moje grudi? Hoćeš da ih stiskaš?”
“Slušaj. Denver“, rekao sam. “Uopšte ne moramo ovo da radimo.”
Počela je skidati majicu. Ja sam se zatim predomislio i otkopčao pantalone, oslobađajući bolan puls u mojim smiješno mokrim gaćama. Prvo sam joj htio vratiti njen bijeli grudnjak koji sam u džepu kišnog mantila od one noći svugdje nosio sa sobom, ne bih li je tom prilikom možda malo pripitomio, no čitavu noć iz nekog razloga odgađao sam tu manifestaciju; biće da je nisam želio raočarati i navesti da me drugačije gleda nego do sada; čak joj nisam kazao ni da sam policajac. I kao glumica je bila nezaboravna. Stoga sam sada otkopčao pantalone i svjesno pohrlio u smrt. U tome trenutku, da budem iskren, ni za šta više nisam mario. “Skini brus, a majicu ostavi”, rekao sam.
Baš kao Isusa Stratona 19, i mene je poslušala.
Isprva bijaše neprirodno prodrijeti u djevojčinu u potpunosti suvu vulvu, što je navelo da se osjetim kao silovatelj. Bilo mi je jasno da je očekivala da svakog časa svršim, jer sam počeo sa divljom penetracijom, no nakon što sam ukapirao da vodim ljubav sa oličenjem iz snova, naglo sam usporio motoriku svojih slabina i, poslije dvadesetak minuta maženja i masiranja njenih ramena, loptastih grudi, stomaka i leđa, i bezmalo neprekidnog mršenja onolike njene impozantne grive, prilikom čega se moj penis gradualno uvećavao u njenom stomaku, uvidio sam da Denver donekle i mijenja svoje mišljenje o meni, jer me je sada sa neočekivano pridošlim strahopoštovanjem gledala direktno u oko, a ne u pubičnu regiju, očekujući da ejakuliram svake sekunde kako bi konačno mogla pobjeći i – riječima Isusa Stratona 19 – staviti me pred svršen čin i nečiju policijsku utoku.
Ono što joj nikako nisam mogao reći jeste da je Gospod, osim talenta za izuzetno podnošenje velikih količina alkohola, mome libidu darovao i taj čudni medicinski termin coitus sine ejaculatione, koga nikada nije trebalo brkati sa impotencijom. Da budem precizan, mogao sam imati seksualni odnos sa ženama, ali iz nekog razloga nisam mogao svršiti, osim kada bih to sâm učinio, manualno, te, na kraju krajeva, i nisam siguran da li se gorenavedeni termin mogao podvesti pod moje stanje… vjerovatno sam ga nasumce izvukao iz nekih ženskih časopisa koje sam volio čitati u WC-u.
Moja erekcija, dakle, mogla je ponekad trajati satima, a uživao sam više nego ijedan muškarac sa normalnim ejakulativnim mogućnostima iz prostog razloga jer sam u ženinom stomaku mogao boraviti daleko duže od ostalih regularaca. Tako da Denver, htjela-ne htjela, od mene nikada nije mogla napraviti uživaoca kapitalnog grijeha. Makar sam se nadao da nije, pošto sam u slabinama, zarad ushićenja po kome sam razgoropađeno zaplivao, osjećao da protiče izbezumljujuće strujanje – nikada prisutno prilikom koitusâ što sam do sada imao sa drugim prostitutkama. Možda sam sa Denver i mogao svršiti. Kunem se da će to vrijeme pokazati.
Kada je najposlije zahvalna smegma i sakrosanktna žvala počela izvirati iz curine ćosave vagine, obnevidjelo se razlivajući po njenim uzdrhtalim butinama, Denver je zabrektala poput iznemoglog konja, polovično se okrenula k meni, jednu mi ruku zabacila za vrat i s polusklopljenim i trešteno pijanim očima nastavila sa pokušajem da koliko-toliko ozbiljno zuri u moju monstruozno facu stisnutih i snijeg-bijelih zuba, balavo mi vičući i preklinjući me da ne prestajem, da nikada ne prestanem. Svršavajući više od pet minuta sa mojim nepokretnim a i još uvijek drvenastim organom u njoj, neukrotivo klecavih koljenâ i okupana znojem, stresla se Denver kao pokisla džukela dok se njen struk svako malo, prilikom svakog mramornog uzdaha, pretvarao u kamen, i zamolila da se nastavimo jebati u postelji, bezmalo plačući, cijedeći suze iz očiju kao iz sunđera prethodno uronjenog u vodu, možda mi podsvjesno čak i dajući na znanje da se radilo o djevojčinom prvom orgazmu, o nečemu što je, jasno je, cjelokupne ciljeve u njenom izopačenom, traumatičnom životu mijenjalo iz samog korijena. Učilo ju je da možda može i voljeti, ako ne normalne ljude, onda barem jednu ljudsku nakazu.
