Čovjek društvenih nauka i psihologije, i veoma liberalnog pogleda na svijet, Alfred Bester je, generalno gledano, makabrična pojava u američkom SF fandomu (na neki način, po istančanosti i inteligenciji svojega rada… pandan Eikmanu u hororu i Rosu Mekdonaldu u krimi-fikciji). Pisao je u dobu kada je taj žanr tek počinjao da dobija poene na skali nešto ozbiljnije literature, s kraja 50-ih. “Profesionalni pisci su, u stvari, profesionalni smećari”, jednom je zaključio ovaj cinik.
Poznat najviše zahvaljujući samo paru romana, napisanih 1953. i ’56, Bester je, u nekolicini privatnih teorija, ostao upamćen kao autor koji je, ili začeo moderni SF, ili ga sa dva naslova sasvim prevazišao. Nešto slično se može napisati i za Džozefa Helera koga niko ne pamti ni po jednom drugom romanu, osim po čudesnom debiju Kvaka-22, bez obzira što God Knows (1984) lako može ići rame-uz-rame uz njegov prvijenac. Očigledno je i Heler volio da uživa u novim stvarima…
Pored još petnaestak priča vrijednih pomena što tokom godina ne prestaju da se publikuju u svakovrsnim SF antologijama, Bester kao da je, nakon toga, poslovično umro, ugasio se zajedno sa svojim sve izlizanijim pisanjem, bezmalo se izgubio, iako je sedamdesetih napisao roman za koji se kaže da je jedan od rodonačelnika kiberpanka.
U predgovoru Harlana Elisona za izdanje iz 2000. čitamo, između ostaloga (vjerovatno umjesto, “ovo nije onaj Bester iz pedesetih koga smo naučili da volimo”) da se radi o “velikom američkom slapstiku”, međutim kod Bestera humor nikada ne zadobija atmosferu kao u nekim urnebesnim serijalima Harija Harisona niti kao kod Frenka E. Rasela u Next of Kin; Besterovski humor je od vrste nama poznate preko F. K. Dikovih djela, krcat svojevrsnom paranojom i samoznačenjem, gdje postaje utoliko komičniji, jer se odvija u sredinama i na način u koji je do tada rijetko ko imao sreće da uđe.
Naravno, gromoviti samoparodični roman The Computer Connection (1975) pravi SF fan, a kamoli Besterov – ili, recimo, Murkokov – obožavalac, nikako ne smije da propusti.
Isto se može nagovijestiti i za okultni SF iz 1980, Golem 100, za koji je sâm Bester tvrdio da je njegov ponajbolji. (Naime, ne baš uzoran potpisnik ovih redova odlučio je pisati upravo o Besteru – i to mnogo prije nego što je plan za ovaj Emitor uopšte zakoračio u um ljudi što stoje iza njegove mukotrpne prokreacije – ne bi li se nekako nakanio da pročita ova dva romana; oni već dugo vremena čekaju na svoj red.)
Nije ostalo nepoznato da je egocentrični Alfred Bester obigravao oko svake SF konvencije, iz godine u godinu srećući se sa sve manjim brojem svojih fanova, gradualno padajući u zaborav, iako su dva spomenuta romana iz pedesetih toliko kontemporarni da i danas lako mogu postati (ne samo) žanrovski bestseleri. Na kraju je čitavu svoju imovinu i literarni kopirajt, pred smrt, 1987, ostavio svome konobaru.
Prije nezaboravnih pedesetih, taj kompulzivni čitalac je radio kao dijalog-majstor na najpopularnijim stripovima (Superman, The Green Lantern, The Star-Spangled Kid, Batman, Captain Marvel) a potom i na radiju (Charlie Chan, The Shadow…), a najvećma je, poput F. K. Dika (PKD), htio pisati mejnstrim romane. Na njegovu nesreću, ostao je upamćen po nečemu sasvim drugom, iako je do kraja života i te kako dobro znao da je napisao možda dva najbolja romana jednoga žanra. Čak i Nikols u Enciklopediji SF-a kaže da je SF za Bestera najviše bio hobi, a najmanje karijera.
A da je Bester nastavio svoju karijeru SF-pisca, kao i pisca drugih stvari, da je iole smanjio volumen svojeg samoljublja koji bi dozvolio da bez velikih problema uroni u bilo kakvu tematiku a ne da ga, naprotiv, spriječava da ide dalje non-stop sudeći o sopstvenom spisateljskom umijeću
(kao Kameron nakon Oskarovskog Titanika… bez filma već deset godina;
kao Heler nakon Kvake-22… drugi roman je napisao tek nakon 13 godina!)
– PKD i Harlan Elison konačno bi našli svojega trećeg člana posade.
The Demolished Man (1953)
Dobitnik istorijske prve Hugo nagrade za najbolji roman, The Demolished Man, ne samo što posjeduje nevjerovatnu premisu, nego je pisanje u toliko naprednije, brže i manijakalnije – i jednostavno nesvakidašnje elokventno – od svega što je 1969/1972. objavljeno u Dangerous Visions, tada revolucionarnim antologijama novog talasa SF-a. Podsjeća na onu holivudsku anegdotu kada je producent davao savjet scenaristi: “Počni od velikog zemljotresa, pa idi prema klimaksu.” Po istoj premisi, nekoliko godina kasnije, recimo, i te kako je čeprkao i PKD, eventualno napisavši svoju popularnu priču “Minority Report”, bukvalno otevši od Bestera bezmalo identičnu radnju.
Naime, kod Bestera, u The Demolished Man, imamo to futurističko društvo u kome već sedamdeset godina nije bilo ubistva, prvobitno zbog legija čitača misli – Esperâ – koji su u stanju nanjušiti mogući budući zločin u glavi neke osobe…
Svakako, u vrlo dobroj PKD biografiji Lorensa Satina, pri pomenu PKD-ovog opusa, Alfred Bester se uopšte i ne pominje, iako The Demolished Man i danas može stajati kao bezmalo savršen primjer starog SF-a što se čita poput najrecentnijeg popularnog žanrovskog ili postmodernističkog romana.
“I know I am a damned good writer…”
Na pitanje fanova, Zbog čega je prestao da piše SF?, Bester objašnjava da je dati odgovor na to pitanje prilično problematično, jer je on kompleksna osoba sa konfuznim motivacijama. U pokušaju da pretjerano pojasni situaciju, prikazuje nam sliku autobusa i djeteta u njemu koje non-stop kuka svojoj majci za slodoledom, zbog čega Bester, takođe u istom vozilu, i iziritiran tom mukotrpnom repeticijom, odlučuje da na prvoj narednoj stanici napusti autobus. “Jednostavno volim da uživam samo u novim stvarima”, piše Bester. “Ja sam totalna suprotnost Gustavu Leberu, čuvenom bibliomanijaku, koji je čitao jednu te istu knjigu, Sveti Apolonije od Tijane, u Bibliothèque Nationale svakoga dana šezdeset godina.”
Perceptivan Besterov prijatelj jednom je kazao: “Alfi Bester vjeruje da je čitav svijet nastao zbog njegovog ćefa”, i Bester sâm kaže da je njegov prijatelj vrlo blizu istini.
Dva spomenuta uspješna romana iz pedesetih, priznaje Bester, dovela su ga opasno blizu monotoniji prema čitavom SF žanru. Nama, odavde promatrano, možda izgleda da je Bester samo tek bio zagrebao po površini. Brajan Oldis je u mnogome ljubazniji prema njemu kada mu kaže, “Ne. Ti si prestao pisati SF jer si uvidio da si rekao sve što si imao da kažeš. Volio bih da još mnogo drugih pisaca budu tako razumni.”
Robert Silverberg je napisao za Bestera možda i najveću istinu: “Izgleda da se Bester uvijek trudio da funkcioniše i da se igra na krajnjim granicama naučne fantastike – i, da je skoncentrisao svoje prednosti unutar nje, mogao je postati najbolji njen predstavnik.”
The Stars My Destination (1956)
Da ne bih ulazio u detaljniju analizu njegovih djela, za The Stars My Destination vrijedi reći da u fandomu drže za jedan od najvećih SF romana ikada (u najmanju ruku, najboljih romana 50-ih, mada bih to već nazvao grozničavim anderstejtmentom).
Uostalom, kao u The Demolished Man, i ovaj roman se sastoji od nekoliko desetina crtica… epizoda… sekvenci… nazovite to kako hoćete, iza kojih može slobodno da se sakrije, ako ne dio puzzle-radnje kao u ovom romanu, a onda neki novi SF podžanr.
Jedina falinka ovog Besterovog viđenja Grofa od Monte Krista, jeste što su prvih pedesetak strana tako palpično (prebrzo) odrađeni, makar po pitanju izgradnje lika i motivacije glavnog protagoniste, Galija Fojla, da vam ipak u svemu tome fali još taman toliko stranica ne biste li progutali njegovu neočekivanu krvoločnu volju za osvetom a zatim i bjekstvo iz zatvora, i to zarad čega? – zbog spasilačkog broda što u posljednjem trenutku odluči da ga ne spasi.
Imajte na umu da je to ipak bilo vrijeme u kome su pisci morali voditi računa o broju stranica, do oko 200 u džepnom pejperbeku (oba romana su mu prvo serijalizovani u časopisu Galaxy), mada je Dimi u Grofu od Monte Krista na 1,070-ak stranica, za bjekstvo trebalo oko 200 (koliko ima Besterova kompletna avantura), pa mislim da nema smisla sada porediti i vagati ova dva konceptualno različita djela.
Za razliku od Diminog Edmonda Dantesa, Besterov Gali Fojl ne pokušava da se osveti samo pojedincima, već da istovremeno podrije čitavu grabežljivu klasu jednoga društva, ne bi li ljudima 25. vijeka dao moć kojom su mogli raspolagati samo povlašćeni. Za Bestera je Fojl standardni antiheroj, daleko od savršenih tipova o kojima je pisao tzv. otac spejs-opere, E. E. “Dok” Smit. Neko bi možda prije ukazao da je Gali Fojl igoovski proleter. A da je, nekim čudom, ovakvo štivo napisao G. G. Markes, njegova Ljubav u doba kolere, moguće je, nestala bi iz prvog plana priče svakoga inteligentnog bibliomana.
Iako se do kraja romana razmrsi svaki atom ovog suludog klupka (iza čega se, pak, krije nedvosmisleno sofisticirana detektivska, akciona priča), i dalje tih pedesetak stranica predstavljaju svojevrsnu nekompatibilnu mrlju, dakle izvjesni ne-ritam koga, na prvi pogled, nema The Demolished Man, još jedan krimić u duši.
A tu je, navešću, i neka od “sekvenci” – već sam ih pominjao – nešto što je autor poput PKD-a eventualno prihvatio kao svoje geslo i od samo toga začina napisao lijep broj veoma dobrih štiva.
Prva crtica iz ovog romana trenutno na mojoj pameti, iako nema veze sa PKD-om, tokom šezdesetih je, recimo, slobodno mogla služiti kao inspiracija Stenu Liju za Nevjerovatnog Halka…
A evo i jednog vrhunskog PKD-vskog momenta:
Galija Fojla pokušavaju da slome, ne bi li im odao tajnu jednog svemirskog tegljača. Gdje ga je sakrio? Šta je uradio sa MekGafinom koga je taj brod prevozio? Prolazeći kroz nevjerovatne fizičke i psihološke muke, Gali ne popušta. I, šta potom rade mučitelji? Odlučuju da insceniraju sasvim novi svijet u bolnici gdje se Gali nalazi i oblože ga svim potrebnim stvarima u koje bi Fojl trebalo da povjeruje i osjeti da živi drugim, divnim, porodičnim životom. (I sve ovo tek na par stranica!)
Sjećate se, na primjer, remek-djela Total Recall? Ili Dikove priče po kojoj je Verhovenov film rađen?
Još jedan sličan fantazmagorični, frojdijanski svijet, kakav smo često kasnije susretali i kod PKD-a, Bester je pružio i u noveleti “5,271,009” iz 1954.
Tomas Diš, PKD-ov poznanik, lijepo je to utvrdio kada je napisao da je u The Stars My Destination “prethodno uobličen moralni geštalt PKD-ovog (čuvenog) romana Time Out of Joint” (1959). Međutim, ne samo njega, dozvolite da vrisnem.
O pisanju
“Jednom sam učinio glupu stvar, počeo sam pisati nešto a da prethodno nisam isplanirao gdje ću stići sa tekstom. Ovo se ne bi moglo nazvati glupošću da je u pitanju neki drugi autor, međutim taj neki drugi autor nisam bio ja. Svi mi imamo različite tehnike pisanja i svaka je apsolutno validna. Reks Stout (famozni pisac krimića o Nero Vulfu) mi je jednom kazao, ‘Znaš i sâm vrlo dobro kako pišemo. Umetneš list hartije u mašinu, iskucaš jednu riječ, pa poslije nje još jednu, i konačno završiš.’ Nisam mu vjerovao kada mi je rekao da nikada nije prvo razvijao taktički sinopsis. I još mu ne vjerujem, jer ja moram ispitati sve mogućnosti na nekom blokčiću prije nego što krenem sa pisanjem. Tek sam nedavno saznao da Stout prije pisanja stvori i te kako opširan sinopsis, ali sve to prvo odradi u glavi; on je mislio da on nikada ne zapisuje sinopsis, dok ja to moram da činim.”
“Ne treba da znači da priča uvijek prati ‘razrađeni plan’. Prošle godine sam bio pri kraju jednog romana i toliko sam bio siguran u svoj smjer radnje da sam odlučio da se ratosiljam detaljnih bilježaka koje sam nažvrljao prije nego što sam krenuo sa pisanjem; prosto su, činilo mi se, počeli da mi zatrpavaju radnu sobu. Na kraju, kada sam pročitao konačni draft posljednje trećine romana, rezultat nekoliko nedjelja pažljvog planiranja, to nije imalo nikakve veze sa onim što sam prvobitno imao u glavi. Bilo je dobro; bilo je sjajno; ali, prokleta priča je preuzela komandu nada mnom i povela me je sopstvenim putem.”
O kolegama
“Dobro prihvaćeni roman (The Demolished Man) me je preobratio u SF-nekoga, te su ljudi postali znatiželjni u vezi mene. Pozvan sam na okupljanja naučno-fantastičnog Hidra Kluba gdje sam upoznao momke oko kojih sam i sâm bio znatiželjan; Teda Sterndžena, Džima Bliša, Tonija Baučera, Ajka Asimova, Avrama Dejvidsona, tada profesionalnog Jevrejina sa jarmulkom na glavi, i mnoge druge. Svi su oni bili ludi (Pa i ja sam. Treba da budete jedan kako bi primijetili drugoga.) i uvjerili me da mnogim SF piscima uvijek fali kliker-dva, ako ne i pokoja daska, u glavi. Sjećam se da sam slušao argument oko tačnog dizajna za nekog robota, koji je naprasno postao tako vatren da sam na trenutak pomislio kako će Džudi Meril nokautirati Lestera del Reja. Ili je, možda, baš bilo obratno.”
For the fans – for the wonderful demented fans
Ovako glasi posveta združene Besterove antologije Starlight: The Great Short Fiction of Alfred Bester, odnosno dvije zbrike The Light Fantastic (1976) & Star Light, Star Bright (1976) u Nelson Doubelday omnibus-izdanju iz 1976.
Za fanove željne otkrivanja klasičnih djela, neka ovo bude početak i kraj kratke forme Alfreda Bestera. Sve što vas interesuje imaćete na jednom mjestu, plus neprocjenjivo blago sastavljeno od autorovih i više nego korisnih uvoda za svaku priču, njih šesnaest zajedno sa intervjuom Isaka Asimova i nadasve zanimljivim autobiografskim esejom na dvadesetak strana, “My Affair With Science Fiction” iz 1975, odakle je i moja malenkost crpila pojedine etide za ovu kolumnu.
Na primjer, u većini Silverbergovih best of antologija, naći ćete makar jednog Bestera.
Predstavljajući priču “The Men Who Killed Mohammad” (1958) – za nju u Enciklopediji SF-a piše da posjeduje “najfokusiranije duhoviti zaplet u pričama o vremenskom paradoksu ikada napisanim” – u Great Tales of Science Fiction (1983), Silverberg je kazao da se Besterov najveći doprinos SF-u odlikuje u njegovoj emfazi na razvitku likova i vlastitoj volji da eksperimentiše sa strukturom mnogo prije nego što su takvi napori postali pomodni. I ovo zaista nije jedina Besterova priča vrijedna dublje analize. Već pomenuta (i navodno samoparodična) noveleta, “5,271,009”, nastala je kada je Bester dobio paket od Entonija Baučera i Mika MekKomasa, tadašnjih urednika F&SF-a, sa reprodukcijom besmislene buduće naslovnice po kojoj je trebao, dakle ni iz čega, da spravi – koherentnu cjelinu. Malo je falilo da odbije posao.
“The Men Who Killed Mohammad” govori o Ludom Profesoru koji zatiče svoju suprugu u postelji sa drugim muškarcem i odlučuje da se vrati u prošlost ne bi li istrijebio dio njene familije i svesrdno pomogao da se njegova žena nikada više ne rodi u ovome vremenu. Naravno, kada se vrati iz prošlosti, Ludi Profesor zatiče istu svoju ženu sa istim muškarcem u krevetu. Da li da se ponovo vrati u prošlost i iskorijeni pola planete? Na taj način će sigurno ubiti makar nekoga ko će pomoći, recimo, da njena čitava familija nikada ni ne ugleda američko tlo? Zašto da ne?
“Navikao sam da se koristim putovanjem kroz vrijeme u svojim pričama, ali samo u Velsovskom maniru, kao uređaj da me odvede gdje želim otići i onda ukazati na poentu. ‘The Men Who Killed Mohammed’ je napisana samo zbog poriva da se stvori zabavan aspekt na račun putovanja kroz vrijeme. Ne mogu se sjetiti nijednog autora da je učinio išta slično vezano za ovu SF karakteristiku, tako da sam odlučio da udarim na nju iz čiste zabave. Lijepo je kada se kezite dok nešto pišete, s vremena na vrijeme; jer, pisanje je nadasve odbojan posao.”
Možda se ova priča čita, a i piše, sa osmijehom, međutim prekorio bih sebe ako bih rekao da je puko zadovoljstvo jedino što će bilo kakav, čak i prosječni, čitalac izvući iz nje. Takođe, Besterovi nekoncepcijski dijalozi ponekad mogu da prerastu u sasvim novi žanr (Novi talas prije Novoga talasa), pa i ne zbunjuje pojedinost što vas šlagvort njegovog štiva često kompletno mimoiđe na prvo čitanje.
Monotoni frojdijanizam, “Fondly Fahrenheit” (1954), Besteru je njegova omiljena priča – mislim da se već od nje može upotrebljavati i termin “besterovski” – a zanimljiva je iz razloga što nakon nje slijedi i opširnija hronologija njenoga porijekla, nastanka i pisanja (razvijala se godinama a iskucana je za dva dana), znači nešto što samom Besteru, kao i mnogim drugim autorima, nije od koristi makar po pitanju reminiscencije kada se već radi o kratkoj formi. Hoću reći, ko zna/pamti kako se razvijala i od čega se začela neka davno napisana priča, ili razlog za njeno pisanje? Kao i Bester u šezdesetoj godini, ni moja malenkost već danas nije u stanju da zapamti ni dvadeset procenata djetinjstva, koje i nije bilo baš tako davno…
Recimo, njegov prvi kratki roman odnosno novela, iz 1942. godine, “Hell is Forever”(70 str; oko 35,000 riječi), pisana u obligatornom Weird Tales maniru za Kembelov časopis Unknown Worlds – u jednom dahu i bez ikakve pripreme – ne nalazi se u pratnji nikakve korisne informacije kako je i zbog čega nastala.
Naprotiv, Bester je zamolio Bena Bovu da mu fotokopira taj naslov iz Unknowna, ne bi li je pročitao nakon trideset godina i porazmislio o njenoj inkorporaciji u ovu antologiju; i dok ju je čitao, kroz razne citate i datume i imena, ne samo što je shvatao odakle je, poput pravog amatera, crpio svoju inspiraciju, nego je najposlije uvidio da i nije toliko razočaran koliko je planirao da bude.
U stvari, dovoljno je prenijeti njegove riječi predgovora: “Likovi u priči su stereotipi, mješavina ljudi koje sam tada pamtio iz romana, igranih komada i filmova. Moja simulacija matrice izvornog engleskog govora je smiješna; zvuči kao propali Deni Kej kako tezgari na nekoj konvenciji u Bridžportu. I zbog čega sam, zaboga, smjestio priču u i oko Londona kada nikada nisam ni bio u Engleskoj? Tipično je, naime, od početnika da piše o lokalitetima i ljudima koje uopšte ne poznaje.” No, očigledno se povodeći za Verdijevim besmrtnim diktumom, “Bolje je stvoriti realnost, nego je imitirati”, na kraju krajeva “Hell is Forever” i nije nimalo loša fentazi novela, možda baš zato što vrlo podsjeća na besmrtni PKD-ov Ubik, samo više od dvadeset pet godina starija: gomila mrtvih ljudi nesvjesni da se nalaze u beživotnom stanju rade na tome da, u dogovoru sa jednom od praiskonskih Weird Tales demona, nanovo porade na oblikovanju svojih života.
Prijatelj Harlan…
Ova standardna priča za Unknown Worlds zaista ima svojih prednosti – besprijekorno je sročena i posjeduje taj simpatični tvist na kraju – a vrijedi znati da ju je Bester napisao u istim godinama kada i Harlan Elison zbirku Paingod.
Iz čega pak proističe da su, deset godina kasnije, iako se radi o povećem generacijskom razmaku u te dvije karijere, oba autora postali bezmalo revolucionarni u svojim poljima djelovanja.
Takođe je zanimljivo spomenuti i “The Four-Hour Fugue”, napisanu 1974. i nakon skoro decenije i po pauze prisutnu u nekom časopisu pod Besterovim imenom. Iako sa simpatičnom premisom (a la Parfem) uvaljanu u praznoglavu SF oblandu, ova priča nije ništa do najprostiji krimić koji, naravno, gutamo do samoga kraja bez ikakvog problema.
Izgleda da je upravo Harlan Elison bio taj strpljivi, dosadni monstrum što je probudio Bestera iz petnaestogodišnje kome stalnim telefonskim pozivima sa drugog kraja Amerike, ne bi li se ovaj konačno prihvatio pisanja nekog novog romana – iz čega je nastao The Computer Connection – i priče za skorašnju Elisonovu antologiju.
Na kraju je Bester, odlučivši da svoju priču ipak želi prije vidjeti u nekom časopisu nego u mamutskoj Elisonovoj antologiji, “The Four-Hour Fugue” ponudio Benu Bovi za Analog i zamolio ga da mu je odbije u što kraćem roku. Bova nije uradio ništa slično.
Naprosto ne mogavši da odbije čak ni prosječni prvi Besterov rad nakon petnaest godina, iako se njena tematika nikako nije slagala sa ideologijom Analoga, sa zadovoljstvom je otkupio priču, a Bester je potom morao da piše novu stvar za Elisona. “Hvala ti, Harlane”, napisao je u predgovoru za “The Four-Hour Fugue”, “i nemoj me (zbog ove istine da sam drugoj osobi dao moju prvu priču iz 70-ih) udariti kada se sljedeći put sretnemo. Sve u svemu, tvoja antologija je veća od moje. Okomi se na nekoga svoje veličine.”
S druge strane, Isak Asimov u izvrsnoj omnibus-antologiji Science Fiction Treasury (1980) – ali samo zbog toga što je tražio priče sa pitanjem u naslovu – nije uvrstio nijednu od Besterovih dobro poznatih pripovjetki manje-više uvrštenih u Starlight, već “Will You Wait?”, Besterovu ne-SF, no i dalje atraktivnu fredrikbraunovsku, uvrnutu komičnu crticu o čovjeku na rubu ekonomske propasti. On odlučuje da proda dušu đavolu i podredi narednih godinu dana da sa njim, preko telefona (jer đavo sada radi u nekoj agenciji), sredi sve moguće stavke i uplate, ne bi li se potpisivanje njihovog ugovora konačno i realizovalo.
Nije “besterovska” mada je ipak Besterova.
O sebi
“Ono što ne otkrivam jeste emotivnu oluju koja bijesni u meni. Prošao sam kroz interesantan broj frustracija i očajanja, međutim podignut sam na ideologiji da vrijedi protivriječiti osmijehom i tugovati u osami. Većina ljudi su više preokupirani sopstvenim problemima da bi pretjerano postali zainteresovani za vaše. Da li pamtite Violin ljupki dijalog u Bogojavljenskoj noći? ‘I, sa žutom i zelenom melanholijom, opčinjeno je sjedjela nalik Strpljenju na spomeniku, osmijehujući se neuspjehu.’
Rob sam gomili čudnih manerizama. Koristim se optužujućim prstom jednoga tužioca ne bih li izrazio zahvalnost nečijoj ideji ili šaljivoj dosjetki. Ja sam ‘dodirivač’, ja grlim i ljubim muškarce i žene podjednako, ne bih li ih potom potapšao po zadnjici u znak odobravanja. Jednom sam užasno obrukao svoga šefa, glavnog i odgovornog urednika časopisa Holiday. Tek što se bio vratio sa odmora u Indiji a ja sam, kao i uvijek, uletio u njegovu kancelariju i podario ga ogromnim zagrljajem i poljupcem. I tek onda promijetio da nismo bili sami – oko nas nekoliko posjetilaca. Moj šef je porumenio i kazao gostima, ‘Alfi Bester je najsrdačniji strejt-muškarac na svijetu.’
Ja sam simulant, često prinuđen da odglumim scenu. Ljudi su stoga, tokom moga života, mislili da sam peder, konzervativac, psihijatar, umjetnik, prljavi starac, prljavi mladić, pa zato uvijek odglumim ono što očekuju da budem. Ponekad sam pak prinuđen da glumim suprotno od onoga što im je na umu u vezi mene – moje brzo na vaše sporo, moje sporo na vaše brzo – i sve to na račun zabave ili iritacije moje supruge. Kada stignemo kući obično me izgrdi i kaže da sam lažov, a sve što ja mogu da učinim jeste da se bespomoćno smijem dok se ona kune da mi više nikada ponovo neće vjerovati.
Ja se mnogo smijem, sa vama a i samome sebi, i moj smijeh je glasan i neinhibiran. Ja vam dođem nešto kao bučan tip. Ali nikada nemojte dozvoliti da vas zavaram, pa čak i kada se ponašam kao budala. Smećarski um je uvijek u potrazi da pokupi nešto.”
(Članak objavljen u fanzinu Emitor br. 458 od jula 2007. godine)
Čovjek društvenih nauka i psihologije, i veoma liberalnog pogleda na svijet, Alfred Bester je, generalno gledano, makabrična pojava u američkom SF fandomu (na neki način, po istančanosti i inteligenciji svojega rada… pandan Eikmanu u hororu i Rosu Mekdonaldu u krimi-fikciji). Pisao je u dobu kada je taj žanr tek počinjao da dobija poene na skali nešto ozbiljnije literature, s kraja 50-ih. “Profesionalni pisci su, u stvari, profesionalni smećari”, jednom je zaključio ovaj cinik. 
