Radojica Tautović
ORFEJ S ELEKTRONSKOM LIROM
Stvaralačka inicijativa Miroljuba Todorovića
1. „Opevaćemo ugljenik koji tvori svet”
(Sinteza poezije i nauke)
Nije zlato sve što sija. To je iskusio i mladi pesnik Miroljub Todorović. Ovakvo njegovo iskustvo oglasilo se pesmom Sjaj, upravo stihom „o lažnom sjaju planete” (Miroljub Todorović: Planeta, Niš 1965. godine). U njegovom pesničkom svetu, kao i u Njegoševoj Luči mikrokozma, kao i stvarnom svemiru, svetlost je životvorna : „Svetlost je ćelijama – prenosila poruke – organizma sa drugih planeta” (pesma Listovi). Na kraju krajeva, ta „svetlost neporazna” trijumfuje ne samo nad smrtnom tamom, već i nad lažnim bleskom, pa i nad bleskom „onih čija pesma ko lažni dragulj sija”. Na žalost, na berzi pesničkih i ljudskih vrednosti, , “lažni dragulji” još uvek zasenjuju nepatvoreno drago kamenje, dok se tantuzi i čekovi bez pokrića kotiraju više no autentični zlatnici. Utoliko je čovek prijatnije iznenađen, kad mu u ruke dospe jedan od ovakvih retkih zlatnika, kao što je Todorovićev poetski rezultat ).
Tek napola izišao iz vatre eksperimenta, ovaj rezultat je iskovan od jedne plemenite, mada neuobičajene kovine koju čini naučno gradivo. U njemu je realizovan pesnički potencijal savremene nauke. Takav potencijal – maštovit, uzbudljiv i inspirativan – prisutan je ne samo u podtekstu naučnih iskaza, već i u njihovom tekstu, na primer – u sledećem Vinerovom prikazu vasione: „U Gibsovom svetu najmanje verovatan je red, a najviše haos. Ali, dok svemir kao celina, ukoliko uopšte postoji ceo svemir, teži da se rastoči, postoje mestimična ostrvca čiji je cilj suprotan opštem cilju svemira, i gde se javlja ograničena i privremena težnja ka povećanju organizovanosti. Život nalazi svoj dom na jednom ovakvom ostrvcu. Eto, to gledište je srž oko koje je počela da se razvija nauka o kibernetici” (Norbert Viner: Kibernetika i društvo, Beograd 1964. godine).
Izloženi potencijal obuhvata, osim gradiva, još i određene naučne postupke čija heuristička plodnost i smelost takođe utoljuje pesničku glad za novinom. Otuda, asimilujući i transformišući gradivo moderne nauke. Todorovićev duh ujedno je poetizovao i neke njene postupke, posebno pak analogiju, pa je i čitavom jednom krugu svojih poetskih tekstova dao naslov ,,Analogije” (zbirka Planeta). Nešto poetsko, dakle, zrači iz samog metoda savremene nauke, kao god, i iz njenog objekta i rezultata. Propuštajući ovo naučno zračenje kroz svoju umetničku prizmu, Todorović je uspeo da ga razloži u spektar specifično poetskih boja.
Naravno, slika ne bi bila ni celovita ni punovredna, kada njen kolorit ne bi bio osmišljen odgovarajućim likom ili crtežom. U Todorovićevoj pesničkoj slici, funkciju lika vrši trajnije ljudsko značenje koje je pesnik dao savremenom naučnom gradivu. Sadržano u saznanju materijalnog sveta, to gradivo ima ljudskog smisla i vrednosti, uglavnom, kao potvrda života i njegove virtuelne besmrtnosti. Umesto da ovu potvrdu traži u arhaičnoj religiji, pesnik je nalazi u modernoj nauci, a prvenstveno – možda – u naučnom rasvetljavanju ugljenika. Stoga, on objavljuje: „Opevaćemo ugljenik koji tvori svet” (Neobjavljena poema Putovanje u Zvezdaliju). Ali, ako ugljenik predstavlja supstanciju zemaljskog života, supstrat ostaloga života mogao bi da bude i neki drugi element: izvesni naučnici skloni su da takav element vide u silicijumu. Može biti da je baš to viđenje inspirisalo Todorovićev stih o „čelu obasjanom svetlošću silicijuma”. Ista inspiracija probija se iz stiha u poetsko-filozofsku prozu, u sledeći pesnikov Traktat o pesmi: „Pesma kao emocionalno-intelektualna kategorija ne suprotstavlja se Materiji. One čine jedinstvo u svom zajedničkom nepoštovanju smrti”. Na taj način, koloritom svemira bio bi obojen lik živoga bića. Pesnikov naučni „kosmizam” bio bi osmišljen nekom vrstom vitalizma. Todorović produbljuje ovaj smisao koji je utisnuo u naučno gradivo svoje poezije. Po njemu, naime, ako život osmišljava vasionu i njenu naučnu sliku, ljudskost bi davala značenje i vrednost samom životu. I zaista – život za nas nešto znači i vredi jedino kao ljudski život: ukoliko je dehumanizovan, on je opstanak bez smisla, – stvarnost bez vrednosti.
Pri tom je neophodno načiniti razliku izmeću hominizacije i humanizacije. Na prvi pogled, ova razlika može izgledati kao preterano suptilna ili cepidlačka; ipak zato, ona nije manje bitna. Hominizacija prirode predstavlja jednu tehničku operaciju. naime transformaciju prirodnih snaga i tvari u čovekovo sredstvo, koje se daje upotrebiti i u antihumane svrhe. Naprotiv, humanizacija označava jednu etičku akciju, to jest upotrebu ovakvih sredstava u čovečnom cilju, u cilju čovekovog beskrajnog očovečavanja. Tako, nuklearna energija se hominizuje čak i kad se primenjuje u svojstvu ratnog sredstva; ona se humanizuje tek kada se iskoristi u nekom miroljubivom cilju, kao što je povišavanje proizvodnog kapaciteta i životnog standarda. Osmišljavajući naučno gradivo svoje pesme, Todorović se penje od hominizacije toga gradiva ka njegovoj humanizaciji. On se penje na taj način što afirmiše život u kosmosu kao ljudski život. U složenom vezu Todorovićeve reči, već opisani vitalizam liči na neki crveni konac kojim je podjednako protkan njen naučni materijalistički sadržaj kao i njen humanistički smisao.
Ocrtani „vez” povezuje ujedno poeziju i nauku. Kako izgleda, baš ova veza protivupoloženih polova karakteriše strukturu Todorovićevog dela. Ovde, ta veza je ostvarena kao strukturisana fuzija nauke i poezije. U protivnom, ona bi bila tek neka bezoblična i neuređena konfuzija: nesvarljivi bućkuriš. Strukturalno jedinstvo suprotnosti daje pečat ne samo uzajamnom odnosu meću pesnikovim slikama, već i svakoj posebnoj slici, koja teži sprezanju oštrih kontrasta, pa i sprezanju lepog i ružnog: ,,U paklu vulkana oganj je rasipao — užarene ruže od helijuma i kiseonika” (Iz dnevnika zvezdara: pesma „Kristali”). U svom estetskom efektu, takva sprega rezultuje izvesnim modernizovanim osećanjem uzvišenosti.
2. „Dokazivati da pesma i istina – imaju samo jednu zajedničku
tačku” (Novina)
Todorović sintetiše – prvenstveno – poeziju i nauku, ali on pri tom stremi jednoj još široj, otvorenoj sintezi, koja bi obuhvatala i druge, protivstavljene elemente, recimo – reč i sliku, istinu i pesmu, i tako dalje. Sintetišući nauku i poeziju, ovaj stvaralac proširuje obe sastavnice sinteze: nauka ovde zahvata i privlači neku vrstu filozofije, a poezija – likovnu umetnost; najposle, čitava duhovna kreacija teži svome slivanju sa životnom akcijom. Ovakva sintetičnost dovodi nas u iskušenje da Todorovićev smer nazovemo integralnim kreativizmom, – koji, međutim, načelno isključuje mogućnost svoga kanalisanja u korito bilo kakvog pesničko-umetničkog „izma” (kakav je bio, na primer, nadrealistički ili futuristički pokret). Ovakav kreativizam prkosi onoj tehnobirokratskoj specijalizaciji koja dezintegriše ljudsko biće, i kojoj su revolucionarni berlinski studenti dali dobro pogođeno ime Faschidiotismus. Izgleda, međutim, da ta sintetičnost odsudno nadilazi mogućnosti svakog pojedinca, pa i veoma snažnog, natprosečnog stvaraoca. Stoga nije isključeno da Todorovićeva zamisao sinteze vredi više nego njeno ostvarenje. Drugim rečima, može biti da je poetika ovoga stvaraoca dalekosežnija i značajnija od njegove poezije, koja, i pored toga, predstavlja izuzetnu vrednost i autentičnu novost u našem pesništvu danas.
Dok poezija teži svojoj sintezi sa naukom. ova joj ide u susret. Na tom putu susreta sa poezijom, nauku je vodio Ajnštajn, za koga je lepota tajanstvenoga bila zajednički imenitelj umetnosti i nauke: „Najlepše što možemo doživeti jeste ono tajanstveno. To je osnovno osećanje koje stoji pri kolevci prave umetnosti i nauke” (A. Ajnštajn Moja slika sveta). Pouzdano se oseća da ovaj „imenitelj” postoji, pa bilo da ga definišemo kao lepotu tajanstvenoga ili nekako drukčije. Otuda, primičući se Ajnštajnu, Todorović uspeva da u tom naučniku nazre autentičnu pesničku maštovitost, kao što u sebi samom otkriva radoznalost naučnika: „Ajnštajnova teorija relativiteta je pored – Pesme nad pesmama, Plača Jeremijinog i – Homerove Odiseje najlepša poema ispevana u – slavu čoveka” (Planeta: „Komentari”). U tkanju Todorovićevog dela, pesnička istina bila bi čvor gde se vezuju niti nauke i poezije. No, taj čvor vezuje se tek kada se razreši jedno hiljadugodišnje protivrečje.
Tokom vekova, naime, ljudska misao je kategoriju istine stavljala nasuprot kategoriji umetnosti. Već ka samom početku estetike, njen osnivač Gorgija nazvao je umetnost „opravdanom obmanom”. A kada je estetika dospela u zenit, Pol Valeri nije se ustezao da umetničku tvorevinu opiše kao krivotvorinu (doslovno: kao „falsifikat”). U naučnoj poeziji, kakvu pokušava da stvara Todorović, protivrečnost istine i umetnosti može biti samo potencirana, odnosno dignuta na svoju poslednju potenciju. I baš tu gde je potencirana do kraja, ona biva negirana na dijalektički način. Naš pesnik je negira Trećim zadatkom svoje Geometrije pesme: „Dokazati da istina i pesma – imaju samo jednu zajedničku tačku” (Planeta). No, šta je fiksirano u toj zajedničkoj tačci?
Po svoj prilici: novina. Ova izgleda podjednako svojstvena istini (pa i nauci), kao i pesmi. Ustremljen ka sintezi nauke i poezije, Majakovski je jasno uvideo. i nedvosmisleno rekao da je novina u poeziji – obavezna. Novina je isto tako obavezna i u nauci: kao naučna istina, saznanje je saznanje nečeg novog; inače, ono se svodi na puko prepoznavanje ili ponavljanje. Prema tome, istinu i pesmu objedinjuje novina koja je inherentna obema. Kao plod ovog objedinjavanja, kao sinteza poezije i nauke, pesnička istina u suštini nije ništa drugo do nova istina: samim tim što je nova, ona je sposobna da nadahne pesnika, to će reći – da ga uzbudi i da mu iritira maštu.
Kad je u pitanju pesništvo, ova inspirativna inovacija ne znači toliko novost objektivnog sadržaja, koliko novost ljudskoga smisla koji se daje tome sadržaju. Dok nauka otkriva nove sadržaje, poezija ih prožima novim smislom koji ostaje van obzorja i dometa same nauke.
Ostvarujući sintezu nauke i poezije, Todorovićeva pesnička istina zvuči kao pesma kosmičke dijalektike, orijentisane na integraciju žive i nežive materije. Ona je intonirana kao „pev kamena i hlorofila”. Intonirana kao pesma te kosmičke dijalektike, ona istovremeno izražava kreativnu dijalektiku samoga pevanja, koja teži da integriše istinu i pesmu, nauku i umetnost.
3. „Kretao sam ka odgonetkama zamršenih formula Smrti”
(Obesmrćivanje ili samoubistvo?)
Vršeći opite sa prikazanom sintezom, pesnik nije hermetički izolovan u svojoj laboratoriji ili ćeliji. On ne eksperimentiše u nekom društveno-istorijskom vakuumu. Naprotiv, njegov poetski eksperiment je podstaknut i usmeren istorijskom dramom, a klimaks ove drame obeležen je savremenom naučno-tehničkom revolucijom. Današnje revolucionisanje poezije ima svoj uzrok i putokaz u istoriji pomenute revolucije. Na Todorovićevom poetskom ekranu takođe se projektuje ova istorijska drama, pa i borba moderne tehnike s arhaičnom mistikom. Dok tehnika teži da razveje mistiku, ova druga se upinje da obujmi i ,,svari” onu prvu, nastojeći (izmeću ostalog) da mistifikuje i demonizuje savremene robote: stoga pesnik i vidi , „robote” — kao šumske duhove” (Nezvezd, 21). U osnovi, takvo viđenje nije ništa drugo do projekcija dramatičnog okršaja izmeću robotizma i humanizma. Sa svoje strane, pak, ovaj okršaj odigrava se na raskršću do koga je savremeni naučno-tehnički prevrat doveo ljudsku vrstu. Ovde, svekoliko ljudstvo našlo se pred jednom besprimernom, odista sudbonosnom dilemom: ili njegovo termonuklearno samoubistvo ili besmrtnost čovečjeg bića.
Nasuprot takozvanim anti-utopijama koje proriču neminovno samoubistvo ljudskog roda, Todorovićeva pesnička anticipacija nagoveštava čovekovu mogućnu besmrtnost; štaviše, ona mestimice prenaglašava taj nagoveštaj, tako da on, onda, izgleda kao izraz nekog „nipodaštavajućeg odnosa prema smrti”. Ovakvu pesničku anticipaciju nadahnjuje moderna nauka o životu. To je i prirodno: ukoliko nauka nalazi dosledniju primenu u ljudskom životu, utoliko se pesnik i čovek jače interesuje za sliku života u nauci. Tako se i Todorović zainteresovao za biologiju. Već u pristupnim stihovima svoje Planete, on saopštava: „Kretao sam ka odgonetkama zamršenih formula Smrti”. A zadovoljavajuću odgonetku mogla mu je ponuditi jedino nauka o životu. Reklo bi se da Todorovićevu poeziju specifikuje baš njeno biološko gradivo i nadahnuće. Dok glavninu naučno-fantastične proze još uvek zaokuplja nuklearna fizika i astro-fizika, ovu „naučnu poeziju” hrani i usmerava biologija. Pa opet, shodno svojoj sintetičkoj strukturi i tendenciji, ta poezija nastoji da sintetiše i oprečne elemente same nauke: biologiju i matematiku. Razvijajući analogiju izmeću pesništva i života, Todorović je pruža u matematičkom obliku jednačine: pesma – ćelija; smisao pesme – jedro; i tako redom.
Udružena sa matematikom, moderna biologija sugeriše pesniku misao o mogućnosti čovekovog obesmrćivanja, – a ta se mogućnost još reskije ističe u kontrastu sa pretnjom kolektivnog termonuklearnog samoubistva. Pesnikovim vidokrugom obuhvaćen je čitav ovaj kontrast. Otuda, na Todorovićevom poetskom horizontu pomalja se prizor jedne istorijsko-kosmičke Apokalipse: „Ruše se srebrne mašine, cvetovi i zvezdodromi” Balada o zvezdanoj smrti). Pesnikovu apokaliptičku viziju ispunjavaju ,,požari šumskih stabala, fosfornih – izvora u sumraku, rušenje crkava – gradskih većnica, bolnica, aerodroma – pod kišnim oblacima…”
U svojoj sintetičkoj sveobuhvatnosti koja je zahvatila dilemu pretećeg samoubistva i mogućeg obesmrćivanja, Todorovićeva pesnička kosmologija opisuje i jedan grandiozni luk izmeću čovekove davnine i njegove budućnosti u Zvezdaliji. Za razliku od srodnih pisaca koji se zadovoljavaju nekom vrstom „futurologije”, naš pesnik odvažuje se na izlet u arheologiju, zapravo u preistorijsku pećinu gde „čovek – neranjiv pod grlom tavne šume odeven – u topli vazduh pećine sa kamenim – mačem u rukama otvara srca stabla”. Prema tome, celo putovanje u Zvezdaliju ocrtava se kao pohod od preistorijske špilje do Zvezdograda, – kao uspon od pračoveka ili pitekantropa do homo sideralis-a.
5. „Ljubavni zov belančevina iz sunčevih eksplozija”
(Biomaterijalizam )
Homo sideralis… Očigledno, to je ipak – čovek. Uklapajući njegov portret u svoju sliku svemira, pesnik čini nov korak na liniji sinteze: on pokušava da sintetiše kosmologiju i antropologiju. Njegov čovek ne zapada u bespuće ljudskosti dok putuje u Zvezdaliju. On ne gubi sebe osvajajući vasionu. Njegov antropološki put razgovetno je ucrtan na pesnikovom kosmološkom globusu.
Posmatrani iz jednog određenog, filozofskog ugla, polovi ovog „globusa” ukazuju se kao materijalizam i vitalizam. Bez ikakve sumnje, kosmos je u suštini materijalan. U njegovu materijalnost nije sumnjao ni Miguel de Unamuno, religiozan spiritualist, ali i snažan pesnik-mislilac. On se usudio da materijalnost pripiše ne samo svemiru nego i bogu! Ali, ima materijalizma i materijalizma. Ni svi filozofi-materijalisti ne prikazuju materiju saobrazno jednom istom modelu. Marks je nalazio da su je Bekon i Hobs prikazivali prema različitim, čak i oprečnim „modelima”, od kojih je jedan pružala fizika, a suprotan – mehanika i geometrija. Ukoliko nas utisak ne vara, sam Marks je naginjao prvom, bekonovskom modelu: prema ovome, „prvobitni oblici materije jesu suštinske sile koje su žive, individuališuće, njoj inherentne, koje proizvode specifične razlike” (Marks – Engels: Sveta porodica. Beograd 1959. godine). Kod Hobsa, naprotiv, „materijalizam postaje čovekomrzački” i – umrtvljujući (Marks – Engels: Isto). Reklo bi se da je Marksova filozofija dijalektički reafirmisala bekonovski materijalizam, koji dopušta ili pretpostavlja da je život inherentan materiji. Biće da i moderna biologija reafirmiše isti materijalizam. Budući da ovaj smatra da je vitalna potencija svojstvena materijalnom kosmosu, možda ne bi bilo neosnovano nazvati ga biomaterijalizmom.
Obrazujući nešto nalik na deltu, biomaterijalistička struja uliva se u književnost kao god i u filozofiju: nošeni takvom strujom, Anatol Frans i Tomas Man dospevali su do izvesne tačke gde im se celokupna vasiona pojavljivala kao neka bezmerna životinja. Kroz istu tačku prolazi i Todorovićev put za Zvezdaliju. Tu se njegovo oko nalazi „pred cvetom kao ključaonicom sveta” (Planeta). Doista, nije nemoguće da živi cvet bude okno što nam otvara uvid u vasioni materijalni svet; u datom slučaju, takvo okno otvorilo se pred jednim pesničkim okom. Poput Fransa i Mana, Todorović je kroz ovaj prozor ugledao izjednačenje zvezde i životinje. Ugledao ga je u grandioznim fantastičnim likovima „ranjenog zvezdosaura” i zvezdokrilca”. Već samim svojim sintetičkim sklopom, ovakvi likovi izražavaju pesnikovu misao o kosmičkom jedinstvu vitalnog i materijalnog. Ista misao je još neposrednije izražena rečima o „ljubavnom zovu belančevina iz sunčevih eksplozija”, ili pak ovim stihovima o pritajenoj životnosti metala: „Osluškivao sam disanje metala – slično je disanju zveri”. Navedene reči odjekuju kao glas i proglas biomaterijalizma.
6. „Goniš svoju crnu zvezdu, čoveče u groznici”
(Antropokosmizam)
Izjedačujući vitalno i materijalno, taj osobeni pesnički biomaterijalizam ujedinjuje humano sa kosmičkim. Za njega, život je svojstvo materijalnog svemira, a ljudsko biće je proizvod života. Sledstveno, biosfera bi zapremala zonu gde su čovek i svemir srasli ujedno: tu bi se materijalno biće kosmosa stapalo sa humanim smislom života; izvan ove zone, materijalno biće je lišeno smisla, kao što je ljudski smisao lišen egzistencije. Jednom reči, tu se uzajamno prožimaju humanizam i „kosmizam”.
Blagodareći ovom prožimanju, Todorovićev poetski kosmizam uzima obrnut smer u odnosu na staru religioznu kosmologiju. Ova je navodila čoveka da sa zemlje beži u vasionu, zapravo u „carstvo nebesko”; pesnikov kosmizam, naprotiv, upućuje ljude da vasionu osvajaju za zemlju: „Radioaktivne kiše u junu nad Zvezdgradom – dalekozorima tražim Zemlju-dom”. Ovakav kosmizam, dakle, dobija humanistički smisao. Govoreći nešto drukčije i podrobnije: pesnikovu astrofiziku i „metafiziku” osmišljava izvesna ne-euklidska etika, zasnovana na načelu ljubavi koje se postavlja i potvrđuje „s one strane dobra i zla”.
Čovekov osvajački pohod u kosmos vođen je ovim načelom, odnosno „dignutom zastavom ljubavi”, a samo to načelo ovaploćuju i simbolizuju „ružičasta tela devojčica”. Razume se, ljubav nije nikakvo zlo. Ali, ona nije ni „dobro” u tradicionalnom određenju toga pojma. Jer, ovo poslednje najčešće je skopčano sa čovekoubistvom, – sa smrću koja je sušta negacija ljubavi. U verskoj mitologiji, „dobru volju” najprikladnije simbolizuje volja praoca Avrama da ne ustukne ni od sinoubistva. Ta volja odbacuje nepatvorenu i neokovanu ljubav. Ona je kvalifikuje (ili diskvalifikuje) kao vrstu „poroka” koju izražava (na primer) i ovaj uzvik: ,,O kako bi da se još jednom raspomami – zvezdana zver u mojim mošnicama”.
Na krilima takve ljubavi koja ga nosi „s one strane dobra i zla”, pa i u bezgraničnost vasione, čovek ne izgovara neki lirski monolog. On vodi dramski dijalog sa svemirom. Ovaj dijalog je poentiran saznanjem bitnih analogija izmeću oba „sagovornika”. Pomenuto saznanje kristališe se u svojevrsnom monizmu: za našeg pesnika, Sve je jedno. Jedinstvom univerzuma podjednako su obuhvaćeni živa ćelija i zvezda, – ljudsko biće i materijalni svet. U skladu sa tim jedinstvom, naučno saznanje sveta otvara put pesničkom samosaznanju čoveka. Na taj način, ono je trasiralo i onu novu stazu kojom je zakoračila i Todorovićeva poezija. Biće da opisano jedinstvo nalazi svoj najadekvatniji i najsvežiji izraz u savremenom antropokosmizmu.
Antropokosmizam, dakle, izražava i potvrđuje jedinstvo čoveka i kosmosa. Homo cosmicus bio bi simbolično oličenje toga jedinstva u kome počinje da se razrešava praiskonski dramski odnos čoveka sa svemirom. On simbolizuje neugasivu kosmičku nostalgiju „zemaljskoga crva”: „Goniš svoju crnu zvezdu – čoveče u groznici”.
Čovek, međutim, nije već gotov homo cosmicus. On to tek postaje. Postaje na taj način što samoga sebe čini takvim. Čini posredstvom nauke. Otuda, ukoliko je inspirisana naukom koja vodi i naoružava čovekovu samostvaralačku akciju poezija ne može ostati ograđena od akcije. Akcija ulazi u vidokrug poezije, poezija se angažuje u delokrugu akcije.
7. „Konstruiši reč moćniju od smrti”
(Aktivizam)
Usmeravajući kompas delatnosti jeste ideja. Njen pokretački motor je emocija. Prema tome, da bi vlastiti sklop prilagodila svome zadatku u akciji, pesma mora biti sklopljena kao živa sinteza ideje i emocije. Pošto budućnost predstavlja dimenziju akcije, to delotvorna pesnička ideja sadrži anticipaciju budućnosti. Doduše, Todorovićeva reč i misao emanira iz snoviđenja: „Govorim u ime onoga što sanjam”. Ali, u kontekstu čitave njegove tvorevine, snoviđenje znači predviđanje. U tom pogledu, naš pesnik bio bi nalik na vidovitog Orfeja, – koga je Valerij Brjusov protivstavljao i pretpostavljao „slepome Homeru”. Za Orfeja, međutim, pogled unazad ravan je smrti: osvrnuvši se da bi video Euridiku, legendarni pevač je pogledom ubio ženu koju je voleo. U Todorovićevoj misli, gradivo moderne nauke dobija oblik poetske prognoze; a pesnikovo kazivanje oglušujući takvu misao – biva intonirano kao predskazivanje.
Pesnik je gradivo svoje misli iskopao, uglavnom, iz biologije i fizike, dakle – iz dva rudnika koji su plasirani na protivupoloženim polovima savremene nauke. Oba pola spojena su meridijanom matematike, – koja Todorovićevoj misli takođe daje naučni podsticaj, pa i model za celu jednu Geometriju pesme. Putem matematike, raznovrsne niti te misli izgledaju skupljene u pesnikovoj kibernetičkoj inspiraciji, tačnije – u kibernetičkoj ideji homoestaze, koja je našla svoj pesnički ekvivalent u sledećim stihovima: „Opevati: Zakone života, nedokučivog bilja neiscrpne energije – na umirućim zvezdama”. Ovde, celokupna Todorovićeva misao dobija poentu u pesničkoj anticipaciji i afirmaciji čovekove organske besmrtnosti.
Ta savremena misao ima svoju dijalektičku dopunu u jednom iskonskom osećanju, u strahu od smrti, koji se ovde ispoljava kao horror vacui, recimo – kao „krikovi mornara pred ponorima vode i ponorima zemlje”. Istina, kosmički vakuum odvajkada privlači čoveka, ali ga ujedno i zastrašuje kao ljudoždersko ždrelo Moloha. Upravo tu atavističku, arhajsku stravu treba da savlada savremena naučna misao, u prvom redu – ideja homeostaze, koju su razvile moderna biologija i kibernetika. Međutim, u svojoj divljoj žestini ova smrtna groza pred vasionskim bezdanom provaljuje okvire pripitomljenog i „pristojnog” sentimenta: s jedne strane, ona pali krv i žlezde, a s druge strane – nadražuje mozak i elektrizuje čak i najapstraktniju misao. Na taj način, postajući ujedno i telesnija i misaonija, Todorovićeva emocija prevazilazi konvencionalnu, ograničenu i jalovu sentimentalnost. Imajući to u vidu, teško je reći da ovaj pesnik „prekida sa tiranijom osećanja i potrebama srca”. Sasvim obratno: on se ne emancipuje od osećanja, već emancipuje osećanje samo. On oslobađa nepatvorenu emociju baš time što savlađuje „čistu” u stvari – krivotvorenu sentimentalnost. I, kao što savremenu misao dopunjuje jedno iskonsko osećanje, tako i negativnu emociju straha dopunjuje pozitivna emocija ljubavi. Upravo ta erotička emocija sljubljuje čoveka i vasionu. Ona ih sljubljuje zahvaljujući analogiji koju pesnik opaža izmeću humane sile simpatije i kosmičke sile gravitacije (Planeta: pesma „Gravitacija”).
Sparene tokom svoje dijalektičke igre, emocije ljubavi i straha. rađaju izvesnu motornu snagu koja pesničku misao goni u akciju, i to ne samo na „putovanje u Zvezdaliju”, već i u pohod protiv Smrti: „Konstruiši reč – moćniji od Smrti”. U navedenom distihu mladoga pesnika kao da odjekuje ponosna, „bogohulna” poruka mladoga Marksa: „Dajući svojim rečima moć dela, osećaću se ravan Stvoritelju”. I tako, pošto je bila proosećana i proživljena čitavim bićem, pesnička misao antropokosmizma prelazi u jedan nov aktivizam, koji, na krilima te iste misli, uzleće visoko iznad književnog utilitarizma, prizemnog i efemernog.
Ocrtani prelaz ostvaruje pesnikova misaona i delotvorna reč, odnosno verbalna struktura pesme. Ova struktura imala je da omogući izvesnu funkciju, sličnu kvadraturi kruga. U datom slučaju, naime, ona je bila pozvana da vizualizuje – na neki način – onu neočiglednost koja odlikuje predmet moderne nauke, i koja se, zajedno sa naučnim gradivom i nadahnućem, uselila i u Todorovićev pesnički svet. Izgleda da je Todorović ovaj ključni problem rešio na dva načina: prvo, simbolizacijom očigledne i neposredne slike; drugo, svojevrsnom kooperacijom pesničke reči i likovnog izraza. (S obzirom na tu kooperaciju, Todorovićev pesničko-likovni opit zasluživao bi odelitu analizu. U vezi s tim treba primetiti, makar i uzgred, u zagradama, da Todorović nije u istoj meri ispitao muzički potencijal pesničke reči, na primer – njen ritmički poredak, iako je eksperimentisao čak i sa njenim grafičkim aspektima. Međutim, delotvornost i vrednost ove reči zavisi isto toliko od njenog zvučanja koliko i od njenoga značenja).
U skladu sa celim svojim sintetičkim sklopom, a u težnji da naučne pojmove izrazi pesničkim slikama, Todorovićevo stvaralaštvo čini pokušaj da sintetiše pesnički jezik i naučni rečnik. U tom izuzetnom, još neokončanom pokušaju, pesnik se služi čak i elektronskim računarima, ali se pri tom izlaže ozbiljnom i suvišnom riziku, ako kompjutere ne tretira samo kao svoje sluge, već kao saradnike, kao neke koautore ili, možda, i kao stvaraoce pesničkog teksta. U svakom slučaju, nastojeći da pesnički i naučni: rečnik slije u jednu celinu, naš pesnik mogao bi pomoći savremenom jeziku da se isceli od one opake boljke, koju je Sartr nazvao „rakom reči”. On bi stvarno mogao da bude „lečnik zgaslih reči” kao i vidar „duše u neizlečivim ranama”.
To nastojanje se prirodno uklapa u onu sveobuhvatnu sintezu koja, reklo bi se, orijentiše i karakteriše Todorovićev poduhvat, pa i njegov opit s jezikom. Da bi iskovao adekvatnu reč o kontrastima koji ga zaokupljuju, pesnik se napreže da izlije neku verbalnu leguru koja bi ukinula kontraste među samim rečima. I zaista, Todorovićev jezik čini utisak jedne takve legure. Gotovo sve njegove ključne reči (a pogotovu kovanice, složenice i neologizmi) izgledaju kao proizvod savladanih semantičkih kontrasta: zvezdosaur i zvezdopteriks, na primer. Ali, pesnik je označene kontraste preodolevao i sažimao ne samo na leksičkom nivou, već i u sintaksičkoj ravni, naime u čitavim stihovima kao što je ovaj: „Šumska jagoda ima nevino oko komete”. Takvo savlađivanje i stapanje jezičkih kontrasta predstavlja neku vrstu nuklearne fuzije, koja oslobađa potencijalnu energiju reči, – a ta oslobođena energija pokreće pesničku misao u pravcu akcije. Uz to, zahvaljujući istoj delotvornoj reči, Todorovićeva „naučna poezija” isto toliko je poezija, koliko je i naučna. Očevidno, ona potvrđuje prisustvo i dejstvo naučnosti u savremenoj poeziji, ali, – što je manje jasno, mada ne i manje važno, ona takođe potvrđuje mogućnost i neophodnost poezije u jednom vremenu kome daje pečat nauka.
Privremeni zaključak:
Na pragu preokreta
Ako sinteza nauke i poezije znači novo proleće stvaralaštva, Todorović je jedna od prvih lasta toga proleća. Doduše, isto proleće nagoveštavali su i neki naši raniji pesnici: Todor Manojlović, Stanislav Vinaver i Ljubiša Jocić (,,U zemlji Arastrata”), pa čak i filozof dr Branislav Petronijević. Na žalost, ove „laste” popadale su daleko pre cilja: oborila ih je teža naše zaostalosti i prizemnosti, kao i nedovoljnost njihovog vlastitog potencijala i elana. Za razliku od njih, naš savremeni pesnik nastavlja svoj let u Zvezdaliju.
Polet mu daje ne samo njegova lična inspiracija i darovitost, Već i egzistencija jednog novog naraštaja, jednog novog sloja koji obrazuju ,,kopači uranijuma, mornari na otrovnim okeanima planete, lovci zvezdosaura i zvezdopteriksa, osnivači kibernetičkih religija”. U stvari, polet mu daje savremeni naučni i tehnički prevrat, stvarajući jedan nov akustički prostor u kome cvrkut ove „laste'” može da nađe odjeka. U takvom prostoru, naš Orfej s elektronskom lirom nalazi svoj zavičaj.
Podstičući nas da nadjačamo svoju svakidašnju prizemnost, toliko anarhičnu u sadašnjem zvezdanom trenutku čovečanstva, – let ove „laste” ukazuje se kao napredak, koji obećava da se produži do pravog preokreta u poeziji. Međutim, kao glasnik revolucionarne inovacije, ta lasta imaće da izdrži okršaj sa jatom nadri-umetničkih ptičurina koje nametljivo gaču svoje pseudonovotarije (recimo, stihovanu pornografiju ili pop-art). Na pesničkoj berzi i pijaci, ovakvo gakanje pretvara se u inflaciju poetskih vrednosti, u poplavu tantuza i falsifikata. Hteo ne hteo, naš pesnik je konfrontiran sa inflacijom i poplavom o kojoj je reč.
Da bi izdržao ovu neizbežnu konfrontaciju, on je upućen na to da prenese bitku sa književne tržnice i berze u poetsku radionicu, gde se plemenita kovina nauke (i života) prekiva u nepatvorenu pesničku novost i vrednost. Jer, na kraju krajeva, radionica trijumfuje nad tržnicom. Ma koliko inokosna, potcenjena ili nezapažena u prvi mah, autentična tvorevina ipak mora potisnuti krivotvorinu.
Objavljeno u časopisu GRADINA, broj 3, 1970. godine.