PRAŠKO GROBLJE, Umberto Eko

(Plato, Beograd, 2011)

 

Piše: Ratko Radunović

MRŽNJA GRIJE SRCE

U svojem šestom romanu prevedenom prije na ovim prostorima nego u Sjedinjenim Državama, Eko se vraće na mjesto zločina počinjeno sa svoja prva dva naslova, Imenom ruže i Fukoovim klatnom. Nije pretjerano reći da Ime ruže slovi za jedan od onih romana vječito uskladištenih u našim srcima iskovanim od mermera Staroga Kontinenta kao evropska detektivska priča par excellence, no pritom zaptivena čvorovatim svijetom teologije i filozofije koja nipošto, reklo bi se, neće biti prohodna ljudima fiksiranim samo na ustaljene detektivske pripovijesti. Stoga čitanje Imena ruže donekle i podilazi onome čitaocu koji ga, iz pukog zadovoljstva, čita i po drugi – treći – put, sebično pretpostavljajući da samo najodvažniji smiju toliko uživati. U isti mah, reklo bi se da je Ime ruže 1980. godine otpečatilo jednu pukotinu u brani, čija se voda još uvijek sliva i preplavljuje izvjesno književno tržište koje, pak, upkos zamoru materijala, i danas buja nesmanjenom žestinom. 

Dakle, čitati Ekoa – u ovom slučaju njegova prva dva spomenuta naslova – znači imati volje i, prije svega, predznanja. S druge strane, ako je Ime ruže po svim pravilima forme osvjedočeni roman, da li se isto može reći i za Fukoovo klatno? U pitanju je toliko zavodljivi, mesmerizujući i bezmalo pornografski kompendij citata i parafraza da čitaocu prosto ne daje ni trenutka da se pobuni što ona tri lika bezmalo i prije same sredine obimnog djela doslovno prestaju da postoje, a o zapletu tek da i ne govorim. Na kraju krajeva, napisati prilično kvalitetne romane poput Ostrva dana pređašnjeg iBaudolina, dovoljno govori koliko je u stvari Ime ruže načinilo štete književnom tržištu; ispada da je svako mogao napisati taj roman, ali da se Eko, srećom po njega, prvi toga sjetio. Recimo, Entoni Bardžis je bio ljubomoran na Ime ruže jer je čitavog života strijemio napisati takav jedan bestseler, ali nikada nije uspio.

Nakon Fukoovog klatna, Ostrvo i Baudolino su, prirodno, došli kao svojevrsno izvinjenje u pokušaju da Eko od sebe načini pravoga pisca, jer je ono što je Ime ruže predskazalo, čak je ponijelo i njegovog tvorca dok je pisao svoj drugi roman. Da ne bude zabune, čovjek je vlastite osjećaje sâm nagovijestio u intervjuu časopisu The New York Times Magazine: “Rovario sam po knjižarama i antikvarnicama najmanje 10 gradova po Italiji, Francuskoj i Americi” dobavivši “1,500 knjiga o okultizmu plus oko 400, pa i više, rijetkih naslova”. A pregalački Italijani su, nakon Fukoa, publikovali i rječnik Ekoovih stranih riječi i citata pod naslovom, Dizionario del pendolo di Foucault. Tako da ne čudi što je Ekoov peti roman, Tajanstveni plamen kraljice Loane, parafraza njegovog trećeg. Dok je ovaj najnoviji, šesti, parafraza drugog. I znajući to, da li smo s njime u rukama bliži onome autoru iz doba Imena ruže? Ili se možda bolje zapitati da li danas iole vrijedi onaj Umberto Eko koji i dalje svoje konspiratorne romančuge piše okružen prastarim enciklopedijama i traktatima?

Neću, nadam se, prekršiti nikakvo bogomdano čitalačko pravilo ako odam šta je svrha Praškog groblja, premda tu informaciju, vjerujem, i sâm autor nesebično širi po Internetu. Ako ste ikada čuli za cionistički pamflet o jevrejskoj prevlasti svijeta, objavljen u Rusiji 1905. godine, za Knjigu sionskih mudraca ili Knjigu mudraca sa Siona (vrlo je moguće i da potpisnik ovih redova ima jednu kopiju ovoga anti-semitskog marketinga na policama), onda ćete ovim romanom steći uvid u bezmalo sve ono što mu je prethodilo. Uz ovo nije na odmet dodati da se još uvijek vjeruje da je jedan od motiva za istrebljenje Jevreja u Rusiji i, uostalom, po Evropi prije i za vrijeme Drugog rata bio upravo ovaj mali pamflet koji je, navodno, trebao da dođe – u slučaju da se zbilja radi o transkripciji sa Svjetskog cionističkog Kongresa – poput zavjereničke odmazde židovske nacije nakon svih progona i pogroma u njihovoj turbulentnoj istoriji u posljednjih 2,000 godina. (O toj temi, a čak i periodu o kojem govori Ekoova knjiga, valja provjeriti studiju Džejmsa Kerola, Konstantinov mač: Crkva i Jevreji; 2001).

Kao nesvakidašnji štovalac starih vrijednosti, Eko je očevidno prevazišao sebe po tome pitanju i ono što je postigao Praškim grobljem, koje je, inače, pokušao da nam poturi kao feljton što se u nastavcima objavljivao u starim italijanskim i francuskim novinama u dobu Alesandra Manconija, Ežena Sija i Viktora Igoa, na žalost, sumnjam da će izgledati i ovlaš toliko grandiozno ijednom njegovom čitaocu. Ali prvo promislite malo o obimu piščeve istrage!

Naime, Eko je postigao umetnuti svojeg junaka među ekstenzivno dokumentovanu i nevjerovatno burnu istoriju alpske Evrope – prevashodno Italije i Francuske – u periodu 1855-1898. Pristupanje pijemontskoj tajnoj službi; aneksija Savoje Francuskoj tokom Drugog Francuskog Carstva 1860. godine; iskrcavanje u Palermo u doba Garibaldijeve invazije Sicilije radi svrgavanja Burbonaca sa vlasti i prvog pokušaja unifikacije Italije kao dogovora između francuskog cara Napoleona III i vladara Kraljevine Sardinije, Viktora Emanuela II; napad Prusije na Pariz i potpuni kolaps Drugog carstva i osnivanje Treće Francuske Republike, u periodu 1870-1875. godine; i da ne zaboravimo jačanje njemačkog carstva i slom socijalista i gušenje Pariske komune, kao i famozni pakt između do tada vječnih neprijatelja Francuske i Velike Britanije. Tu je, naravno, i neizbježna anti-semitska Drajfusova afera iz 1894… Da pomenem samo neke događaje još svježe u pamćenju.

Štaviše, ovo djelo je tako maestralno pripremljen a potom i spojen mozaik u kome je samo glavni protagonista isfabrikovana ličnost, ali sa centralnom i zbilja fascinantnom, i nadasve feljtonskom, mišlju šta bi bilo da se iza pomenutih Protokolâ krio jedan jedini čovjek. Tamo gdje u istoriji pogine neka od pomenutih ličnosti, ista će poginuti onako kako je to istorijski zapisano i u Ekoovom romanu. Dakle, autor ovdje ne pravi nikakve nadrealne literarne eksperimente; prosto je svojeg junaka gurnuo usred zbivanjâ i dozvolio da ga nosi stihija, grabeći od istorije tačno onoliko koliko mu treba da bi se sa vlastitom pričom laktao naprijed.

Na prvu loptu, čini se da Eko ni ovoga puta nije donio pogrešnu odluku. A zapravo je zaplet već u startu osujećen kada saznamo da roman ima ne jednoga, niti dvojicu, već tri naratora. Naracija počinje sa Pripovjedačem koji tu stoji samo kako bi tumačio dnevnik dva čovjeka koja očito dijele isto mjesto stanovanja, ali se izgleda ne poznaju, dakle Kapetana Simoninija i opata Dala Pikole, od čijih se naracija, inače, sastoji najveći dio Ekoovog romana.

Na prvim stranama, štaviše, primarni narator, Kapetan Simonini, upoznaće se 1886. godine i sa pripitim Frojdom, u čuvenoj pariskoj lokandi Še Manji, gdje se okupljaju književnici, intelektualci i glumci, ali Frojd, kao uostalom ni Aleksandar Dima (koji je pomagao Garibaldiju), u Praškom groblju neće trajati više od dvije stranice. Umberto Eko je daleko pametniji od prizivanja tih najočiglednijih i najbanalnijih književnih trendova u današnjim blaziranim istorijskim romanima kada znamenita ličnost obično treba da preotme radnju i, na kraju, postane neprevaziđeni detektiv ili, daleko bilo, kojekakav razbojnik.

Frojd će sa Simoninijem raspravljati o tome kako bi sigurno više trebalo da se ispita djetinjstvo, pa i sjećanje na čitav život, nekog šizofrenog čovjeka sa podijeljenom ličnošću nego da se pacijent već u startu liječi magnetima, kao što se onda činilo. Otud i dnevnik našeg naratora koji počinje pisati Simonini, ne bi li što bolje prizvao sve ono što je prethodilo njegovom iznenadnom gubitku sjećanja i, vrlo je moguće, podijeljenom ličnošću, počevši od svojeg djetinjstva, u savojskom Torinu 1833. Međutim, Simonini, podignut u anti-semitski naklonjenoj hrišćanskoj porodici, prosto osjeća da je Frojd Židov – očito jedini Jevrej kojeg je do tada upoznao – i najedanput mu se sve čini kristalno jasnim: da je on sâm ekstremni mizantrop, mizogin, da je ateista (Eko je takođe ateista) i da je, prije svega, zahvaljujući svojem djedu, apsolutno bez ikakvog razloga pasionirani anti-semit i anti-mason. Masoni su prisutni u priči samo zato jer predstavljaju i priklanjaju se identičnim ništavnostima kao i Jevreji – putenom životu umjesto onostranom životu – a i zato jer vječito podli Jevreji vide da masoni, kao najbrojnija tajna sekta, predstavljaju jedinu antitezu hrišćanstvu koji oni, navodno, pokušavaju da skrše.

Ali zbog čega baš Jevreji, pita Simonini ruskog obavještajca, Račkovskog? “Ja ne želim da uništim Jevreje, čak bih rekao da su oni moji najbolji saveznici. Mene zanima moralna čvrstina ruskog naroda i osobe kojima hoću da učinim po volji ne žele da on svoje nezadovoljstvo usmjeri na cara. Dakle, narodu je potreban neprijatelj. I nema svrhe da se taj neprijatelj traži među Mongolima i Tatarima, kao što su vlastodršci nekada činili. Neprijatelj da bi ga narod prepoznao i strahovao od njega, mora da bude u kući, ili na kućnom pragu.”

Ekoovo Praško groblje poimenice navodi sve ono što je prožimalo revolucionarne pro-hrišćanske, anti-semitske i anti-masonske pokrete u tom razdoblju Evrope, svaku individuu, svako glasilo, i to do te mjere da se nije zgorega zapitati da li se nekada zaista živjelo na taj način, što, pak, ovaj roman dovodi u svezu sa današnjim vremenom laži, skandala i kontroverzi, gdje se istorija prekraja naočigled svih, ili se možda to samo tako čini. Uopšte ne zvuči benigno kada se kaže da je ponekad dovoljno ubaciti buvu u medije i čitav jedan narod dovesti na rub istrebljenja.

Račkovski produžava: “Neko je rekao da je rodoljublje utočište svih hulja: ko nema vlastitih moralnih načela, često staje pod neku zastavu, a kopilad se uvijek pozivaju na čistotu svoje rase. Nacionalni identitet je posljednji imetak razbaštinjenih. A osjećaj identiteta zasniva se na mržnji, na mržnji prema onome ko nam nije istovjetan. Mržnju stoga treba njegovati kao strast svakog građanina. Neprijatelj je u stvari neprijatelj cijelog naroda. Uvijek nam treba neko koga ćemo prezirati kako bismo se utješili zbog vlastite bijede. Mržnja je prava iskonska strast. Ljubav je u stvari neprirodno stanje. Zato su i ubili Hrista: propovijedao je protiv prirode. Ne postoji ljubav koja traje čitavog života, zbog te neostvarive nade ljudi i čine preljubu, ubijaju roditelje, izdaju prijatelje… Mržnja, naprotiv, može da traje cijelog života. Dovoljno je da nam predmet mržnje uvijek bude pred očima, jer mržnja grije srce.” Eko u stvari samo i navodi da se to nekada tako radilo, te i da danas nimalo nije drugačije, čak i kada se radi o Židovima.

To je, uostalom, i jedna od boljki Praškog groblja. Zaplet ne postoji, a previruća zbivanja se neštedimice bacaju u prvi plan, i to na mahove bez prestanka a da pritom nijedan prethodni događaj više-manje ništa ne znači po pitanju razvitka nekog budućeg (osim, možda, za glavnog junaka), pa poslije određenog vremena stičemo utisak kao da čitamo istorijsku odrednicu iz Enciklopedije Britanike. Likovi iako nedvosmisleno postoje defiluju samo kao pioni pred vašim očima. U ovome, na kraju krajeva, izrazito “prljavom” romanu, htjeli mi to da priznamo, nema ničega ljudskog (mada je od samog početka narator krenuo sa pljuvanjem svega živog na ovoj planeti i takvu intonaciju rijetko je napuštao), valjda zato što je ipak u pitanju jedan konspiratorni dokument koji govori samo o ideji o dokazanoj zavjeri nego kao dokaz o bilo čemu stvarnom. Da ne zaboravim i velikodušne opise francuskih i italijanakih jela preotetih, pretpostaviću, iz enciklopedijskog Kuvara Aleksandra Dime, koji ne samo što je omiljeni naratorov pisac, nego, vjerujem, i Ekoov dok je pisao svoj šesti roman.  

I pored svih nedostataka – a zaista ih ima – Praško groblje je, kada se dovede u pitanje zahtjevan/strpljiv čitalac, milina za pročitati jedanput, ali onda, ipak, da još jednom postavim pitanje s početka teksta o Fukoovom klatnu: da li je ovo uopšte roman ili samo tek puki esej od 450 strana napisan od strane jednog izuzetnog erudite na milozvučnom, arhaičnom dijalektu?