EGZEGEZA FILIPA K. DIKA (The Exegesis of Philip K. Dick),
priredili: Pamela Jackson, Jonathan Lethem

(Houghton Mifflin Harcourt, New York, 2011)

Piše: Ratko Radunović

2-3-74. PRIJE “BLEJD RANERA” 

U londonskom Gardijanu se, prije 2 godine, pojavio članak o tome da je Filip K. Dik – zasigurno jedan od konceptualno najinovativnijih autora 20. vijeka – u suštini bio retorički traljav pisac. Ovakva izjava, a naročito ako se usmjeri na zaista znamenitog autora, je neumjesna iz razloga što se nešto na tu notu može prigovoriti većini pisaca, zavisno od toga sa koje strane priđete njihovom radu. Jer ako izdvojite nečiji pasus i kritički počnete da ga sagledavate ne ostavljajući pritom mjesta bilo kakvom kontekstu da mu stoji u zaleđini, tada i jedan Fokner može doći pod svačiju sumnju. Sâm Hemingvej je u intervjuima izjavljivao da od 10 strana koje napiše 9 može smatrati pukim sranjem, jer je naprosto takva priroda ove zvijeri koju nazivamo pisanjem.  

U slučaju neurotika i paranoika kakav je bio Filip K. Dik (1928-1982), on je pisao SF da bi se izdržavao, i ova posljednja njegova, i vjerovatno najpersonalnija, knjiga sadrži toliko izvanrednih rečenica i filozofskih uvida utoliko zanimljivijih ako se zna da je veliku većinu napisao pod uticajem alkohola ili, u manjoj mjeri, nekog halucinogena. Recimo, tokom perioda 1963-1964. Dik je napisao 11 romana, a među njima se nalaze tri veoma dobra (Dr Bladmani; Simulakrumi; Klanovi Alfinog mjeseca), kao i jedno remek-djelo (Tri stigmate Palmera Eldriča).

Međutim, Egzegeza nije Dikova autobiografija i ova publikacija iziskuje sasvim drukčiji uvod o njemu. U isti mah treba znati da će on biti upamćen zbog svojih ekspresivnih, introspektivnih i bezmalo unikatnih SF romana koji se obično suočavaju sa njegovim stožernim preokupacijama: kritikom kapitalizma, strukturom realnosti, potragom za ljudskim identitetom, kao i prirodom religije i religijskog iskustva. Časopis Tajm je 2005. uvrstio Dikov roman Ubik (1969) među 100 najznačajnijih naslova na engleskom jeziku od 1923., a lingvista i književni teoretičar, Fredrik Džejmison, nazvao ga je “Šekspirom naučne-fantastike”.   

Naime, nešto se garantovano dogodilo sa Dikom februara/marta 1974. Doživio je “viziju” i ona je doslovno transformisala njegov život. Ubrzo je iskusio i neku vrstu astralne projekcije, osjećajući da u njegovom tijelu počiva još jedno, kao da je bio “posjednut”, ali od strane blagonaklonog entiteta. “Taj entitet”, kazao je u intervjuu Čarlsu Platu, “obesmišljavao je cjelokupnu realnost, moć, vjerodostojnost čitavog svijeta, besjedeći da ‘Ovo ne može postojati'”, dakle sve ono čime se Dik bavio u sopstvenom književnom opusu počev od 1951.

Iako pomenuto zvuči kao tipična tirada jednog šizofreničara, Dik je ovu nepoznatu “inteligenciju” nazvao VALIS (akronim za: beskrajni aktivni živi inteligentni sistem) ili, kao što je to objasnio njegov poznanik/autor, Tomas M. Diš: “to je bio autentični Logos – sa akutnim slučajem logoreje”.

Dik je sugerisao da Valis odašilje informacije u njegov mozak posredstvom ružičastih svjetlosnih snopova. Ipak, u nekoliko navrata informacije koje je svakodnevno primao spasile su, recimo, život njegovom sinu, Kristoferu, koji je na vrijeme otišao kod doktora. Slično se dogodilo i sa Dikom, koji je detaljno promijenio svoj život i znatno poboljšao zdravlje, pa je, slušajući savjete te vanzemaljske inteligencije, prvi put počeo zarađivati novac od svojih izdavača.

I pored toga što je Dikov biograf, Lorens Satin, bio ambivalentan prema Dikovom transcedentalnom iskustvu (ovaj slučaj jednostavno je potkrijepio simptomima epilepsije temporalnog režnja koja može uzrokovati i opsesivnu hipergrafiju), Dikova žena, Tesa, tvrdila je da njen muž nipošto ne halucinira. Bilo kako bilo, Dikov život počeo je da se popravlja. Esencijalna tragedija je u tome što je Dik preminuo tik prije premijere svog prvog filma, Blejda Ranera Ridlija Skota, rađenog prema romanu Da li androidi sanjaju električne ovce? (1968). Sav Dikov opus čini se da izražava lični osjećaj o ekstremnoj nenaklonjenosti realnosti i sopstvenoj nesigurnosti da se suoči sa životom, a svaka njegova bojazan čini se da je našla mjesto u Egzegezi.                      

Egzegeza, kako ju je sâm imenovao, govori upravo o tom dijelu Dikovog života i ne čudi ako kritičari počnu da se žale na pad imaginacije u čovjekovom opusu u nastupajućih 8 godina. Egzegezu je Dik pisao do samog kraja, bezmalo centrifugalno, manično i haotično, u stvari putem nje najvećma pokušavajući da izboksuje način da eventualno satka roman o tome, a koji je najposlije među nas došao kao VALIS (1981).

Takođe nisam siguran u kojoj bi se mjeri Egzegeza danas mogla dovesti u vezu sa izdanjima poput korisnih bilježnicâ Dostojevskog ili Henrija Džejmsa, ali čak i u predgovoru ove knjige, prirodno je što Ledem i Džeksonova u jednu ruku sumnjaju u svrsishodnost čitavog projekta koji već u startu umrtvljuje bilo kakvu uredničku ambiciju – Egzegeza je prvobitno bila razbacana na više od 8,000 strana i ovo je, naposljetku, samo djelić od više od 2 miliona ispisanih riječi.

Evo jedne od Dikovih bilješki iz 1975. godine: “Mislim da strahujem da je smrt nešto što neka osoba dozvoljava da se dogodi prije nego da je to nešto što neko praktikuje, odnosno osoba ne ubija – već samo ne uspijeva da omogući život. Na taj način ja mislim da život nekome (meni) prilazi spolja, iz neke vrste dječije perspektive; ja kao da još uvijek nemam funkcionalnu homeostazu, kao da to nije inherentno u meni. Dabome, život izvorno potiče od matere; ali se ta simbioza tu i svršava. Poslije toga, život se napaja Bogom, a ne posredstvom ijedne žene. Tesa je u pravu; ja sam još uvijek dijete.”

Ovo je jedna od onih knjiga gdje je čitalac, naprotiv, prinuđen prethodno znati sve što je moguće o njenom autoru, kao i o božanskoj kosmogoniji – načinjenoj od mješavine nekoliko religija i filozofskih koncepata – kojom Dik pokušava pojasniti očaj i postojanu nadu koja generalno rukovodi našim životima.

“Spasitelj me je privremeno budio, i ja bih se, privremeno, sjetio svoje istinske prirode i zadatka, zahvaljujući spasonosnom gnosisu, ali ja moram biti nijem, zarad istinskih, tajnovitih, transtemporalnih ranih hrišćana na djelu, skrivenim među nama običnim ljudima. Nakratko sam postao jedan od njih, sâm Sidarta, međutim ja nikad ne smijem ovo tvrditi niti priznati. Prave Bude su oduvijek nijeme, oni kojima je dibbu cakha bila odobrena.”      

Razlika u ovom slučaju jeste da je hipergrafija postala nedaća pisca koji je naveliko bio uspostavio svoju reputaciju iskazujući neobičan dar. Posljednja Dikova četiri romana takođe su dijelovi Egzegeze, jer govore o ovoj ili onoj vrsti ludila. Sjetite se samo Tamnog skeniranja (1977; Linklaterov film, 2006 ) u kome glavni junak, policajac, dobija zadatak da prati – samoga sebe.

Recimo, ideju za roman Iščašeno vrijeme (1959) dobio je kada je u sopstvenom kupatilu pokušao uključiti sijalično grlo uz pomoć uzice za paljenje – koja inače uopšte nije postojala; u tom toaletu se svjetlo uvijek palilo putem zidnog prekidača. Taj impuls je mogao biti objašnjen kao nešto bizarno, ili kao subliminalna svjesnost o alternativnim svijetovima. Pisac u Diku odabrao je ovo drugo. Kao što je i sâm znao, tematika dva romana, kao što je Oko na nebu (1956) i Iščašeno vrijeme prilično su podudarne: nas, ljudsku vrstu, lako je zavarati po pitanju realnosti u kojoj živimo. Tako, Egzegeza obuhvata brojne uvide i o vlastitim radovima:

“Oko, Vrijeme, 3 stigmate, Ubik i Lavirint smrti [1970] su jedan te isti roman ponovo napisan. Likovi u svima njima su u nesvijesti i zajedno leže negdje na podu, u svijetu pod globalnom halucinacijom. Zbog čega sam to napisao najmanje pet puta? […] Ono što mora biti prevaziđeno jeste ta lažna zamisao da je jedna halucinacija lična stvar. Ali ne jedna, već združena halucinacija je moja tema, uključujući i lažna sjećanja.”        

Ova Egzegeza broji više od 900 strana sa anotacijama i doslovno se, mic po mic, čita mjesecima (u stvari, iz duška će to uraditi veoma mali broj ljudi), kao uostalom i grozno obiman prvi tom Tvenove Autobiografije prvi put objavljen pretprošle jeseni – pošto je skoro nemoguće skupiti kuraži da se skoncentrisano suočite sa tim grdosijama iza kojih ne počiva iole uvjerljiv kontekst, fabula ili hronološka smjernica.

Moguće je i da griješim, ali u slučaju Egzegeze i Tvenove Autobiografije (a naročito ako je već neko imao prilike da pročita staro i mnogo kraće izdanje Tvenove životne priče), više bi vrijedilo tu volju usredsrediti na, recimo, još jedno iščitavanje Šelabargerovog Kastiljanskog kapetana, Šumskog čovjeka Zejna Greja, Igoovih Jadnika, ili, daleko bilo, Ričardsonove Klarise, dakle djelâ koja se sigurno doimaju kao u mnogome svrsishodnija štiva.

Ipak, ljudima koji su priredili Egzegezu, Džeksonovoj, a pogotovo Ledemu, veoma cijenjenom američkom piscu, treba dati po orden, jer su obavili nevjerovatan posao. Ali se tu istovremeno postavlja i pitanje – u koju svrhu i za koga tačno?

 

(tekst premijerno objavljen u rubrici ART podgoričkih Vijesti) 

h4