Ivan Negrišorac i Slobodan Vladušić

Nagrada “Meša Selimović” uručena Negrišorcu i Vladušiću

Ivan Negrišorac i Slobodan VladušićKnjiževnicima Ivanu Negrišorcu i Slobodanu Vladušiću u sredu je na sceni Velike sale Narodnog pozorišta uručena nagrada “Meša Selimović” za najbolju knjigu u 2013. godini pošto su ravnopravno podelili ovo priznanje. 

Kako javlja Tanjug, nagradu im je uručio direktor i glavni urednik kompanije “Novosti” Ratko Dmitrović.

Ceremoniju uručenja realizovale su “Večernje novosti” koje su pre 26 godina utemeljile ovu književnu nagradu koju dodeljuje Veliki žiri u kome ove godine su učestvovala 54 istaknuta književna kritičara, teoretičara i književna istoričara.

Osim imponzantnog broja kritičara žiriranje za “Mešu” specifično je i jedinstveno i kod nas i u regionu po tome što se izbor najbolje knjige godine obavlja javno pred najširom čitalačkom publikom.

Kritičari su ove godine predložili više od 100 knjiga, a nagradu su ravnopravno podelili i, sa istim brojem glasova – 15 – pesnička knjiga “Kamena čtenija” Ivana Negrišorca, u izdanju “Orfeusa”, i roman “Mi, izbrisani”, Slobodana Vladušića, u izdanju “Lagune”.

Ovo je treći put kako nagradu dele dve knjige, ali prvi put da se ovo prestižno priznanje uručuje za jednu pesničku knjigu i jedan roman. Nagrada se sastoji od plakete-reljefa sa likom Meše Selimovića, Povelje i novčanog iznosa od 300.000 dinara.

O romanu “Mi izbrisani” govorio je prof. dr Petar Pijanović, jedan od onih koji su dali svoj glas Vladušićevom delu. On je konstatovao da se “u prošlogodišnjoj proznoj produkciji nagrađeni roman izdvaja samosvojnošću, odnosno načinom na koji autor gradi sliku modernog sveta i kako vidi njegovu moguću sudbinu, a slika i sudbina uglavnom su u znaku negativne utopije koju uveliko već živi, hakslijevski rečeno, novi vrli svet”.

“U tematskom središtu romana nalaze se povezani svetovi, što pokazuje da autora zanimaju različiti nivoi stvarnosti – jedna je stvarnost zbiljska, a druga virtuelna.Tradicija teme povezanih ili paralelnih svetova u književnosti je vrlo duga”, zapazio je Pijanović i to ilustrovao na primerima priča “Mecengerštajn” Edgara Alana Poa i “Utvara” Orasija Kiroge koje pripadaju svetu fantastike, a zatim zaključio da “kod Vladušića te nedoumice nema, pa nema ni fantastike zato što je ekranski svet simulakrum naše stvarnosti ili načina na koji živi današnji čovek”.

“Vladušićeva sajber krimi-priča u centralnom toku prerasta u povesni, ali i ka budućnosti okrenuti antropološki roman distopijskog usmerenja”, ocenio je Pijanovioć.

Prema njegovom mišljenju, “postorvelovska fantastika stvarnog sveta koji biva virtuelni holding za odabrane i povlašćene, a ostalima nudi mogućnost da se iz života preselimo u enciklopediju izbrisanih”.

Vladušić je u besedi naslovljenoj “Selimovićevim tragom” tražio odgovor na pitanje u čemu je Selimovićev trag u njegovom romanu “Mi izbrisani”.

Citirajući neke ključne monologe iz Mešinog romana “Derviš i smrt ” Vladušić ističe da je “njegov roman nastao na toj tradiciji, u ovom vremenu, za buduće vreme”.

“To buduće vreme simbolizovano je nepreglednim sajber prostorom, svetom interneta i satelitskih komunikacija u kome se mešaju ljudski glasovi, reči, priče, video snimci, pesme, filmovi, serije…. To nije nikakav lažan, virtuelni prostor, već prostor odakle se ljudima upravlja kao figurama u video igri. Istovremeno, taj sajber prostor može postati i zemlja slobode, ili onaj kamen ili papir na kome ispisujemo naše povesti, kada želimo da postanu ispovesti svih ljudi koji govore naš jezik i svih onih koji će na svojim jezicima, jednom, možda, pročitati ovaj roman”, glasilo je objasnjenje laureata.

O delu drugog dobitnika nagrade “Meša Selimović” Ivana Negrišorca “Kamena čtenija”, besedio je prof. dr Aleksandar Jovanović. koji je ovu pesničku zbirku nazvao “knjigom kulturnog i duhovnog patriotizma”.
“Nova Negrišorčeva knjiga, sa novim prostorima i tematikom, snažno se naslonila na prethodne dve, sa kojima čini svojevrsnu trilogiju: na “Svetilnik”, u kojem se hodočasti do Hilandara, najdonjeg temelja srpske duhovnosti i kulture, i na “Potajnik”, u kojem onaj koji peva silazi u svoje detinjstvo, a zapravo u naš devetnaesti vek koji je udario temelje srpskoj državi i kulturi, da bi potom bio potisnut i zaboravljen”, istakao je Jovanović.

Prema njegovom tumačenju “pesnik je u svojevrsnoj knjizi-poemi pokušao da nađe uzroke identitetskih lomova i kao i u prethodne dve knjige, i u ovoj, onaj koji peva morao da dođe na same početke, da bi mogao da pojmi današnja zbivanja”.

“Ispovesti mnogih, gotovo svih Negrišorčevih junaka, osenčene su nadolazećom tamom, pred kojom se gube svi prividi i samoobmane, a njihove dileme, istrajnosti i verolomstva dobijaju prava imena”, zapazio je Jovanović.

“Čtenija”, nadovezao se Jovanović, “čitanja svetih spisa, ovde u značenju čitanja predačkih “poruka, postaju svojevrsna liturgija, sa mnogo raspeća i sačuvanom tankom nadom u uskrsnuće”.

Zahvaljujući se na nagradi, Negrišorac je prvo evocirao studentske uspomene na jedinu priliku kada je sreo uživo Selimovićana promociji njegovog dela “Ostrvo” i tada mu se urezalo u sećanje njegovo lice koje mu je otrkilo sda je “da je svaku od onih rečenica iz njegovih romana, rečenica koje sam živo pamtio, on debelo, svojim životom, platio”.

Priznajući da “Derviš i smrt” pripada najužem krugu onog najvrednijeg što kada pročitao, Negrišolrac je konsatovao da je od samog početka dela “Meša u potpunosti definisao koncept pisanja kao stroge, suštinski važne egzistencijalne činjenice”.

“Briljantniji početak nekog romana ja nisam našao, ne samo u delima srpske nego i svetske književnosti koje sam do sada pročitao,a tu rečenicu, složenu i vijugavu kao što je i život ljudski, u sebi sam tiho, kao mantru, izgovarao kad god bih pristupio činu svođenja svojih pisalačkih računa”, istako je laureat.

Za njega je Meša u svim ličnim dilema “bio najvažniji sabesednik, dragoceno uporište koje mu je budilo nadu i poverenje u smislenost ljudskog postojanja”.

“Sada, na pragu svoje starosti, sve više imam razumevanje za Mešu postojnika i čoveka koji uvek uspravno hoda. Pošto sam se odavno naučio da osluškujem glasove i pouku mrtvih, šapat Meše mi je, u mnogo čemu, bio od onih najdragocenijih”, nastavio je Negrišorac i dodao da “Meša nije poricao ni srpsko ime, ni srpski jezik, ni srpsku književnu tradiciju, ni srpsku kulturu i sve to je obogatio svojim specifičnim muslimanstvom”.

Odlomke iz nagrađenih knjiga čitao je grm ulac Marko Baćović.