Mina Todorović: CIGARETE

Skrivena u mraku svoje sobe, nije želela ni da se pokrene u krevetu. Znala je da bi i najmanji šušanj dozvao njenu majku. Ušla bi nečujnim korakom, podigla do pola roletne, a zatim joj prinela poslužavnik sa kafom, kiselom vodom, pepeljarom i nezaobilaznim slatkom od belih trešanja.

Zato je nepomično ležala i prva misao joj prostruja kroz glavu: “Da li da promenim cigarete, ili da probam nešto da radim?” Njena majka je, kao da ima senzor, već bila u sobi.

“Dobro jutro, mila moja. Nisam te čula da se meškoljiš u krevetu. Jesi li lepo sanjala, dušo mamina?”

Ana se nije ni potrudila da odgovori, dok joj je majka pomagala da uspravi jastuke i udobnije se namesti. Razmišljala je o jučerašnjoj vesti da su cigarete ponovo poskupele. Mogla je, istina, da traži da joj povećaju džeparac, ali joj je takvo rešenje  još sinoć izazvalo nekakav grč u stomaku. Imala je već 26 godina i nikada u svom životu nije zaradila ni pare. Dobijala je od roditelja sve što joj je bilo potrebno, otkako zna za sebe nikad joj nisu odbili neku molbu, čak ni u ovim teškim vremenima. Primetila je, istina,  da mamina pomada za lice traje već  8 meseci. Da je nije mrzelo i da je otvorila pomadu, videla bi da je mesecima prazna. Ali nije joj griža savesti bila motiv da pomisli na posao. Znala je da njeni roditelji uživaju da joj čine, da se zajednički odriču za “sreću svog najvećeg blaga” i da ih sve to vrlo ispunjava. A ona – ostaje ravnodušna.

Vođena onom mišlju sa kojom se probudila: “Da li da ostavim cigarete ili da probam nešto da radim”, uzela je ćutke novine kraj stočića i počela da pregleda oglase. Možda je verovala da će je utešiti nedostatak potražnje za istoričarima umetnosti, ali joj pogled  skliznu na istaknut oglas: “Potrebna devojka za sitnu pomoć u kući. Stanovanje obavezno. Plata odlična!”

Pre nego što je razmislila, pre nego što je otpila i prvi gutljaj kafe, čim je majka napustila sobu, okrenula je naznačeni broj i sa druge strane joj se javio prijatan muški glas. Prvi poriv joj je bio da spusti slušalicu, jer nije želela da radi za muškarca, ali oseti radoznalost, a to joj se retko dešavalo. Predstavila se, na početku je razgovor bio čak i prijatan, ali je potpuno iznerviralo pitanje: “Da li ste vi čista i uredna osoba?”

“Gospodine, da li možete da zamislite nekoga da vam odgovori kako je izrazito prljava osoba? Ali, ako vam to nešto znači, moj pradeda je bio lekar, pa moj deda i moj otac, majka mi je prevodilac, a ja sam diplomirani istoričar umetnosti.”

Bi joj žao što nije odgovorila: “Kupam se svake nedelje, povremeno operem i zube, a veš izluftiram svake noći pre nego što ga opet obučem.” Ali nije. Volela je da govori o svojoj porodici, uvek je to sa ponosom isticala, to da je “dete iz dobre porodice”. Sa druge strane, isto to joj je stvaralo neki apatični otpor. Već je zaključila da je pokušaj da radi bio posledica pospanosti i htela je da završi ovaj razgovor, ali je na svaki njen oštar odgovor čovek sa druge strane bio sve zainteresovaniji. Morala je da stavi tačku: “Oprostite što sam vam oduzela vreme. Ja ionako nemam nameru da pomažem u kući jednog muškarca.”

“Zapravo, ja sam samo posrednik, tako da je u pitanju posao u jednočlanom domaćinstvu kod ženske osobe. Znate šta, da li biste mogli da dođete danas u 17 časova, pa da probamo da se dogovorimo, gospođice Despotović?”

Pristala je više da bi prekratila razgovor. Ipak, tačno u 5 je bila ispred masivnih vrata od mahagonija, stana na drugom spratu, začuđena što je tu, što je zvonila i što ulazi kroz prostrano predsoblje u jednu svetlu i skupocenu dnevnu sobu. Tamo je, osmehnuta i udobno zavaljena na sofi, posmatrala jedna beskrajno lepa i negovana riđokosa devojka. Ana se žacnu. Nije zamišljala da će raditi za nekoga ko je mlađi od nje i to joj nije prijalo. Čovek sa kojim je razgovarala telefonom, a koji joj je otvorio vrata, kao da je osetio da je u dilemi da li da se okrene i ode. Pijateljski se osmehnu i reče: “Vi ste kandidat broj jedan, a možete zamisliti koliko se devojaka javilo na oglas! Mi smo se upoznali preko telefona, ja sam Milan, a Lena me zove Mićko. Izvolite u salon.”

Devojka na sofi se lenjim pokretom promeškolji, a onda se veselo osmehnu i pevajućim glasićem reče: “Evo nekoga ko mi se konačno dopada. Ovo danas je bilo strašno iscrpljujuće i ja više nemam ni ovolišno snage. Kada možeš da se preseliš?”

Ni Ana ni Mićko nisu očekivali ovako brz razvoj.

“Lena, molim te da pustiš mene da razgovaram”, reče joj on prekorno, kao da se obraća malom detetu.

“Izvini što sam odmah prešla na ti, ali mi se čini da si nešto mlađa od mene, meni je 32 godine, ali mi svi kažu da izgledam puno mlađe”, nastavljala je Lena, kao da nije čula šta joj je rekao. “Znaš, ja uvek znam kada mi je neko simpatičan. Samo pomislim – taj mi je simpatičan i odmah znam da mi je simpatičan, a ti si jedna od tih… Što su mi simpatični.”

Ana se osmehnu i promrmlja: “Hvala”, dok je pokušavala da zaustavi navalu smeha i iznenađenje. Miško se smejao glasno i zarazno, tako da joj je bilo potrebno mnogo snage da ostane ozbiljna.

Na stolu su čekale tri kafe, tri soka od pomorandže i tri pepeljare. Ana sede i, odgovarajući na Miškova pitanja, proučavala je svoju moguću poslodavku. Nije mogla da se seti da je ikada uživo videla lepše biće. Lena Šuvački je bila bela kao mleko, bez i jedne pegice, duge riđe kose umotane u nehajnu, krupnu punđu. Lice joj je bilo za nijansu šire nego što bi trebalo, ali je i to doprinosilo onom utisku detinjastog koji je izbijao iz celokupnog Leninog bića. Crne, iskošene i nešto sitnije oči sijale su modrikastim sjajem, a u njima nije mogla da se nazre ni jedna jedina ozbiljnija misao. Ana se oseti potpuno opušteno, dok je tako ćaskala sa ovim čovekom koji je imao potrebu da se dopada svima, a Lena je posmatrala raširenih očica kako to čine mala deca.

“A kako to da si ti tako pametna i tako fina odlučila da radiš kod mene”, ubaci se ponovo dečji glas. Ana je već osetila grč, ali je ovaj popustio čim je Lena nastavila: “Čovek bi očekivao da radiš jedan od onih poslova kada pričaju strane reči na televiziji o slikama, ili o knjigama, a Mićko to sluša pažljivo i sigurno ima još nekih ljudi koji to slušaju… Mada je to tako strašno dosadno.” Ona ućuta i zagleda se u Anu, a ova tek posle jednog trena shvati da se očekuje odgovor na pitanje s početka, pa slegnu ramenima, razmišljajući da bi bilo sasvim glupo da odgovori: “Poskupele su cigarete”, već reče: “Radoznalost… Mislim da sam se zbog toga javila i zbog toga došla ovde. I potreba da nešto konačno počnem da radim. Jedan frizer pasa ima sigurno više šansi da nađe posao od istoričara umetnosti, a ja sam iznenada poželela da radim. Tačno je da nisam nikada pomislila da ću raditi kao kućna pomoćnica, ali…”

“O, ne treba da budeš kućna pomoćnica, za to već ima jedna žena koja dolazi pet puta nedeljno. Ti treba nekada da staviš sudove u mašinu, ili nekad da opereš kadu, da sebi napraviš sendvič, ja se uvek hranim u restoranu, ali možeš da mi skuvaš kafu. I sebi i meni, jako se radujem što ću da imam prijateljicu, pa ćemo zajedno da pijemo kafu i da razgovaramo.”

Ana zamisli razgovore sa Lenom Šuvački i odluči da zatraži više para nego što je u prvi mah mislila.

“Sačekaj, Lena, znaš da treba još nekoliko devojaka da dođe na razgovor”, ponovo je prekorio Mićko.

“Otkaži im, ne zanima me više! Ja hoću baš ovu!”

Gospođica Ana Despotović stisnu usta, vidno potresena. Nije bila navikla da se o njoj govori kao o haljini koju treba kupiti, ili o kućnom ljubimčetu. Vrlo suvim glasom reče: “Sumnjam da će vam odgovarati da mi platite koliko ja tražim”, te odvali cenu na koju se Mićko glasno nasmeja.

“O, to nije nikakav problem”, začu se Lenin glas.

“Ne, mila, to ne dolazi u obzir”, spuštenim glasom reče muškarac.

“Ali Mićice, ti imaš tako puno para…”

“Nemam toliko da bi ih bacao. Ti si rekla da ti je potrebno da ti neko pravi društvo i  obavi nešto sitno u kući, to zaista nije nikakav naporan posao…”

“Pa ne moraš sve ti da platiš. Ako drugi moji muškarci plate deo? Molim te, Mićko.”
I Lena poskoči iz sofe kao mače, pa stade da se umiljava, neodoljiva, nežna, uporna.

“Mislim da ćeš morati da objasniš gospođici Despotović čime se baviš. Imam utisak da je pominjanje drugih muškaraca prepalo”, reče Milan, milujući Lenu po vratu i podsmešljivo posmatrajući devojku preko puta. Ana je zaista bila pometena. Da li je ova detinjasta osoba prostitutka? Ona treba da bude družbanica devojke za provod? Pa šta! Ana nije bila uskogruda osoba koja je na život gledala crno-belo. Ne.

“Šta je prepalo? A, to… Znaš, kod mene dođu različiti muškarci i za to mi ostavljaju poklone, plate one račune, kupe mi haljine, nekada nakit, daju mi da imam para koliko mi treba i tako… To je kao da sam u braku, samo ih ima više, svako ima svoj dan…”

Ana je posmatrala njene nedužne oči dok joj je ovo govorila i bi joj jasno da joj Lena Šuvački nije ni malo nesimpatična. To je, činilo se, primetio i Mićko, jer se umorno osmehnu i klimnu glavom.

“Umete da se pogađate, gospođice Despotović. Želite li da pogledate svoju sobu?”

Lena pljesnu rukama i poče da ga cmače, a onda jurnu, uhvati Anu za ruku i povede je prema jednim bočnim vratima.

Soba koju su joj pokazali bila je vrlo udobna i neobično čista. Nalazila se tu i polica sa sjajnim knjigama, pa Ana upitno pogleda u Mićka. Shvatio je šta je želela da ga pita, pa odgovori: “Većina jeste mojih, ali su i drugi donosili.” Kao da mu je bilo malo neprijatno, zbog tog vidljivog dokaza da isti prostor i istu ženu naizmenično koristi sa drugima. Pročisti grlo i nastavi: “Kod Lene čovek dođe, potpuno se oslobodi svakog pritiska, ona je kao lek. Povremeno mi se desi da dođem samo da bih…”

Zafalilo mu je reči, pa Ana dovrši: “Dovoljno vam je samo njeno prisustvo i dobra knjiga… Verujem da svakom čoveku treba neki beg i neko utočište.”

Bilo mu je drago što ga je shvatila, ali se još sećao koliko će morati da joj plaća.

“I ja pišem knjige”, ubaci se Lena. “Ako znaš da kucaš, mogla bi da otkucaš moje knjige.”

“Ne umem da kucam”, odreza Ana, u panici. Mogla je da zamisli kako izgledaju te priče. Trpeti ćaskanje uz kafu – u redu, ali da svoje slobodno vreme ispuni prekucavanjem Leninih nebuloza, to nipošto nije htela da pristane.

“Baš šteta. A hoćeš li da ih pročitaš? Rekla si da si došla ovde zato što si radoznala. Sigurno si onda radoznala i šta sam ja to napisala.”

Mićko se pakosno smejao, više mu nije bilo žao ni para. Ana promrmlja nešto nalik: “Gledaću, čim budem u prilici”, pa se brže-bolje okrenu od knjiga i suoči se sa strahovito ružnom slikom nage starice. Bezube usne krivile su se u nešto nalik osmehu, a čkiljave oči lukavo su gledale sa platna.

“Može li ova slika da se izbaci”, upita Ana, potpuno šokirana, jer to beše nešto što je toliko odudaralo od čitavog sklada.

“Ni ja ne želim da je gledam. Odvratna je, stvarno jeste”, reče Lena, stresavši se.

“Pa zašto je, onda, držiš ovde?”

“Bojan mi je tako rekao. On je psihijatar i kaže da ljudi treba da nacrtaju ono čega se plaše, da tako strahovi prolaze i ja sam od jednog slikara tražila da mi nacrta najstrašniju babu, jer se ja najviše plašim starosti, ali nije pomoglo. Toliko je grozna ova baba, da ne smem ni da je pogledam, zato sam je sklonila u ovu sobu. I tako bih volela da je bacim, ali se plašim da je sa slikama isto kao sa knjigama – kada ih jednom uneseš u kuću, one tu i ostanu, a svi se iznenade ako probaš da ih baciš zajedno sa novinama, jer ako si ih pročitao, šta ima da ih držiš dalje, ali mi niko nije objasnio zašto se novine bacaju, kada ih pročitaš, a knjige ne…”

Još dok je govorila, Mićko je skinuo ram i izgužvao sliku. Lena zaskiča od sreće.

“Je l’ sada možemo da pobacamo i knjige?”

“Ne, naravno i ne razumem zašto ti knjige smetaju. Pa i ti ih imaš u svojoj sobi.”

“Ali moje su tako lepe, pa ima onih roze i milina ti je da ih pogledaš. A ove su tamne i nikako nisu za ukras, ako znaš šta hoću da kažem.”

“Znam šta hoćeš da kažeš, ali knjige ostaju ovde”, odgovori Mićko i cmoknu je u nosić.

“Kada možeš da se preseliš, je l’ možeš odmah, danas? Toliko mi je drago što ćemo biti prijateljice. Eto, da nije bilo tebe, ko zna koliko bi ona slika morala da visi na zidu!”

“Ne mogu danas, ali mogu sutra. Treba da prenesem i neke svoje stvari”, odgovorila je Ana, već zabrinuta kako će njeni roditelji prihvatiti vest da se seli i počinje da radi kao kućna pomoćnica.

A bilo je još mučnije nego što je očekivala. Roditelji su ćutali, kao da ih je najednom stisla starost. Otac nije smeo ni da je pogleda, a majčine oči su se tužno zagledale u nju.

“Pa zar nisi srećna kod nas, Anjuta”, upitala je, konačno, sasvim tiho.

“Mama, ja imam 26 godina. Zar nije vreme da i ja počnem nešto da radim?  Pri tome, ne selim se u drugi grad, ili u drugu zemlju. Biću ovde, dolaziću često, javljaću vam se svaki dan. A gde bih mogla da nađem posao koji se tako dobro plaća?”

Nije im, čak, rekla ni pravu cifru, podelila je sa dva i odmah se pokajala što nije delila sa tri.

“Kakvi to ljudi mogu da odvoje tolike pare, a kažeš da skoro ništa ne treba da radiš”, mrmljao je otac.

“Ta žena ima, mislim, neku privatnu firmu, koja odlično posluje”, sasu već smišljenu laž, dok se u sebi smejala. “Retko je kod kuće, jer je vrlo zaposlena. Ima mladića koji je još bogatiji od nje, ali žive odvojeno. Verovatno joj treba neko ko će da nadgleda kućnu pomoćnicu dok sređuje po stanu, neko ko će da pazi na stan, da ne bude prečesto prazan i takve stvari. Rekla je da bi povremeno volela da zajedno popijemo kafu. Mislim da je presudilo to što sam iz dobre porodice.”

“Ah, ti skorojevići”, ote se majci, a Ana oseti da je na pravom putu.

“Ja sam im tražila toliku platu. Ako ću, već, da radim kao družbenica i nadzornik u stanu jedne prezaposlene žene, neka to bude za velike pare. On je razmišljao, ali je ona odmah pristala. Rekla je da za pouzdanost i kulturu mora dobro i da se plati.”

Ovim ih je skoro sasvim utešila.

“A taj muškarac… Je li on čestit”, opet promrmlja otac.

“Deluje vrlo pouzdano i jako zaljubljeno. Racionalan je, ali njoj ne može ni jednu želju da odbije.”

Pitala se da li su i ostali Lenini muškarci tako uljudni, dok se mamin glas probijao kroz njene misli: “A možda ćeš preko nje upoznati i nekog finog mladića.”

Anu podiđe jeza, ali je samo slegnula ramenima.

Sutradan, nešto iza jedan, jer je znala da Lena ustaje oko podneva, već je raspoređivala  stvari u svojoj novoj sobi. Bilo je nečega definitivnog – u tom stavljanju veša u police, haljina na vešalice i dragih sitnica unaokolo. Prijalo joj je Lenino prisustvo, dok je ćutala. Na žalost, to nije trajalo dugo. Mlada žena je volela da govori, da priča i priča, a povremno je postavljala i pitanja, na koja je očekivala odgovor. Nije bilo moguće jednostavno se isključiti.

“Izvini, nisam čula šta si pitala”, reče Ana.

“Ista si kao moji muškarci. Sve razumeju i klimaju glavom, samo pitanje uvek moram da ponovim. Pitam: da li ti se sviđa nova slika?”

Tek kada se okrenula, Ana primeti da je, umesto starice, sa zida gleda jedan neuredan čovek, šeretski osmehnut. U jednoj ruci je držao vinjak, a u drugoj se dimila cigareta bez filtera. Lice mu je bilo izmrcvareno, ali živih i strasnih očiju. Sedeo je za jednim od onih okruglih stočića u “Znaku pitanja”, u crnom mantilu punom masnih, sjajnih fleka, sa kariranom zakrpom na rukavu.

“To sam ja zakrpila”, upre Lena svoj bledi prstić u zakrpu.

Ispod pastela je pisalo: AUTOPORTRET SA AUTOBIOGRAFIJOM AUTORA, a još niže, sitnim i nervoznim, skoro nečitljivim rukopisom: ” Čim se rodio, roditelji su ga na-pustili, s-pustivši ga na prag za-puštene kuće. Pre-pustiše ga tuđoj dobroti. Tu ga nađe plemenita žena, u čijem se naručju prvi put o-pustio, ali joj muž nije do-pustio da zadrži dete. Na njeno navaljivanje, ipak je po-pustio, ali je zamrzeo bebu i jednom je namerno is-pustio i pustio da vrišti slomljene noge, od tada uvek kraće. Sa sedamnaest, bivše dete se zaposlilo, ali je brzo ot-pušteno, jer je pro-pustilo da dolazi na vreme. I tada je odlučilo da se u-pusti u ovakav, kakav-takav, ali život.”

Ana se blago osmehnu i zamišljeno pogleda u Lenu. Učini joj se da je u njenim praznim očima videla trag tuge, ali je rastrezni nova bujica reči: “Šteta što nije postao neki poznati slikar, jer bih onda mogla svima da kažem da je Nole Pustičić meni lično nacrtao ovu sliku, ali ne bih pominjala da je to uradio zato što sam mu zakrpila rukav, već bi svi mislili da je to onako… I baš se obradovao kada je izašao iz mamine sobe i video da sam zakrpila… Znaš, moja mama se bavila istim ovim poslom kao ja, samo smo imale mnogo, mnogo manje para, e, kada je video da sam mu zakrpila njegov omiljeni mantil, jer on ga je tako zvao – moj omiljeni mantil, mada ja mislim da mu je bio jedini, nikada ga nisam videla u nečemu drugom, rekao mi je – vala, hvala, a sledeći put je doneo ovaj crtež. Umro je posle, siromah, od ciroze jetre, a da je još živeo, možda bi i postao neki poznati slikar i možeš da zamisliš kako bi me sada svi gledali da im kažem…”

Pokušala je da se isključi, ali je Lena imala sijaset pitanja. Da bi prekinula mučenje, devojka upita: “Ovaj stan, je li tvoj, ili je iznajmljen?”

“Moj je, dobila sam ga na kocki od jednog Egipćanina, Mahmuta, pre, pre… Jedanaest godina, valjda. Ako sam tada imala devetnaest, a sada mi je trideset dve, to mu dođe…”

“Trinaest godina”, pomogla joj je Ana. Prestala je da ređa stvari i zagledala se u ženu prekoputa.

“Mahmuta sam upoznala preko nekog prijatelja, samo ne sećam se više kog, a možda mi je i on sam prišao, nije ni važno. On je hteo da se kocka u moje telo, a ja u pare, jer mi je te godine umrla mama i skoro da sam potrošila njenu ušteđevinu, jako smo bile siromašne, ali je mama štedela malo za povlačenje iz posla, jer našim poslom ne možeš da se baviš do penzije, a penziju nikada i ne primaš. I ja sam mu, Mahmutu, priznala da pre toga nisam bila ni sa jednim muškarcem, ali njemu to nije smetalo. Igrali smo karte, a ja ne umem da igram karte, ali je te večeri bilo čudno što sam stalno dobijala i mnogo sam se smejala i radovala, a njemu se toliko sviđalo što se smejem, da je igrao u sve veće i veće pare… Na kraju je rekao da će da mi da sve pare koje je izgubio i još će da mi kupi stan, samo da odem i legnem sa njim, a meni ga je bilo žao što mu je toliko važno da spava sa mnom, pa sam pristala, mada sam mu rekla da se malo bojim. On je bio vrlo pažljiv i posle mi je stvarno kupio ovaj stan i onaj gore, pa ih je spojio u jedan i još mi je kupio nameštaj i uvek kada dođe donese mi strašno puno divnih stvari, samo sada dolazi retko, zbog ove situacije, ako znaš šta misle kad to kažu, ali mi je prošlog meseca poslao jednog svog prijatelja koji je bio poslom u našoj zemlji. I taj mi je dao mnogo para i kupio gomile divnih stvari, ti Egipćani su stvano najbolji… Nekada mi je žao što se nisam udala za Mahmuta, jer kada je video da sam stvarno nevina, ono prvi put, pitao me je da se udam za njega. Ja sam mu rekla da sam ja ista sorta kao moja mama, pa da bi se samo nervirao sa mnom, da je bolje da on ima jednu pravu ženu tamo kod kuće, a da kod mene dođe uvek kad poželi. I njemu se to dopalo, mada sada stvarno retko dođe. Posle Mahmuta, najduže znam Mićka. On mi se jako sviđa: bogat je, dobar je i nije stipsa. Kada ga nešto zamolim, uvek hoće da mi ispuni, kao ovo sada za tebe.”

Ana se na trenutak smrači, ali je uteši misao da pred ovim bićem ne može da se oseti ponižena. Lena je imala tu prekrasnu osobinu da je svako kraj nje mogao da se ponaša potpuno prirodno, ne trpeći pri tome nikakve procene. “Velika prednost za ženu koja ima ovakvu privatnu firmu”, pomisli sa osmehom.

“Onda su me upoznali sa Bojanom, to je onaj psihijatar koji mi je preporučio ono sa slikom i strahovima. On nema tako mnogo para kao Mićko, ali voli da dođe kod mene, legne i onda mi priča o svojim pacijentima, to su sve neki bogataši koji dolaze kod njega kao on kod mene, ali više njih u toku dana i on ih sluša i kao leči i daje savete, jednom sam mu rekla da sam ja žena koju možeš da iznajmiš, a da je on prijatelj koga možeš da iznajmiš, a on je crk’o od smeha i rekao da je on morao mnogo da uči za to što radi, a da sam ja prirodni talenat. Bojan voli da mi ostavlja pare, jer tako rade i njegovi pacijenti, pa sada on kaže da je moj pacijent i kada bi drugi znali kako bih ih ja lako izlečila, njegova ordinacija bi propala. Tikica je treći redovni, on je najbogatiji od mojih muškaraca, sem Egipćana, naravno. On mi stalno ostavlja velike pare i kupuje mi one divne stvari koje mogu da se nađu samo u inostranstvu. I mene često vodi na putovanja. Malo mi smeta što je debeo i mnogo se znoji, ali mu ja uvek napunim kadu i kupam ga kad dođe, a on se pravi da je malo dete i ja ga grdim što se isprljao napolju i pretim da ću da ga kaznim. Od stalnih je tu samo još Peca, onaj slikar koji je naslikao babu, mada inače jako lepo slika kruške i jabuke i to udate žene kače po svojim dnevnim sobama, pa lepo zarađuje. Tikica je pre desetak dana svojoj ženi kupio jednu ogromnu sliku sa grožđem i bananama i drugim raznim voćem, jer joj je baš trebalo nešto tako crvenkasto-žuto da joj se slaže uz garnituru. Tikica je prema svojoj ženi skoro isto tako dobar kao prema meni, samo što meni daje više para, a ona mu kuva divna jela i brine o deci. Imaju još dvojica, ali oni nemaju svoj dan, već me zovu telefonom, pa se dogovorimo, ako imam vremena.”

Ani se u glavi zbrkalo od tih imena, ali nije sumnjala da će ih vremenom popamtiti.

“I kako im naplatiš? Svima isto, ili zavisi od toga koliko su ti simpatični”, upita.

“A, ja im nikada ne tražim pare, oni ostavljaju sami u jednu kutiju pored kreveta… Pa ja ti nisam ni pokazala moje prostorije. Dođi, idemo na sprat.”

I ona ponovo potrča, držeći Aninu ruku. Popele su se uz stepenice zastrte crvenom kadifom, na kojoj su Lenina bosa stopala izgledala još belja i mekša. U najvećoj spavaćoj sobi koju je ikada videla dominirao je raskošan krevet sa svilenom posteljinom. Sve je mirisalo na sapun i svežinu. Vrata balkona su bila širom otvorena, a sunce i vazduh su se uvukli i u najskriveniji ćošak sobe. Soba u koju se na donjem spratu uselila Ana, ovde je bila pretvorena u prostor za Leninu garderobu. Donja kuhinja je ovde bila još jedno, veliko kupatilo, dok je postojalo i ono manje, ali isto tako luksuzno. U drugoj sobi je stajao radni sto, polica sa desetinama Leninih omiljenih knjiga, svih u najlepšem ružičastom povezu. Lena priđe polici i izvuče jednu od fascikli, s rečima: “Ovo će biti moje knjige kada nađem nekoga da ih otkuca. I imaće najlepše korice koje možeš da zamisliš, a svaka će imati i mašnu.”

Ana klimnu glavom i brzo vrati fasciklu na mesto, prepadnuta da bi sledeća molba bila – čitanje Leninih priča. Istina, nije joj se išlo iz ovih gornjih prostorija, ali je strah od čitanja bio veći. Ona se izvuče na to da mora da se raspakuje, pa šmugnu u sigurnost svoje sobe.

Već sutradan je upoznala Tikicu. Bio je stvarno debeo, sa ogromnim zlatnim lancem oko vrata i masivnim prstenom na debelom prstu.

“Ti si nova Lenina pomoćnica, ili drugarica, ili kako da te nazovem,” pitao je pružajući oznojenu, toplu ruku.

“Možete da me zovete Ana,” odvrati devojka, kada začu radosno cičanje.

“Kupio si mi cigarete, kupio si ih! Ovo su moje omiljene, tako dugačke, sa cvetićima po filteru, jesi li ih videla ranije? Je l’ ti se sviđaju?”

“Da, samo su vrlo skupe.”

“Tikice, šta misliš da ova dva boksa dam Ani? Ne, daću joj sva četiri.”

“Ne, zaista,” pokuša ova da odbije, ali joj žena tutnu cigarete u ruke.

“Znaš, luče, to je jako skupo”, pokuša i Tikica, preneražen ovim postupkom. Lena ga pogleda tako zabrinuto, da je morao da se složi.

“Hajde, luče, nemoj da te čekam”, reče brišući znoj sa čela i nausnica.

“Hoću da vidim šta si mi još doneo”, govorila je rovareći po drugoj kesi, a onda ponovo zaciča, odjuri u sobu sa garderobom, da bi se vratila u novoj crvenoj kućnoj haljini.

“Moraću jako da te kaznim što si opet trošio pare”, zapreti mu prstićem, a njegovo podnadulo lice se zajapuri od zadovoljstva. Još malo je uživala u poklonima, a onda se brzo spremi za izlazak.

“Vratićemo se kasno, Tikica me vodi u Novi Sad. Radi šta god želiš. Ćao”, zapeva i Ana uskoro začu njen smeh kako odzvanja kroz hodnik.

Prvo što je poželela bilo je da na miru pogleda čitav gornji sprat. Htela je da vidi pomade, da pomiriše sapune, pene, losione, da ošacuje garderobu i zaviri u kutije sa nakitom, a onda joj bi tako neprijatno zbog te misli, da odluči da se javi roditeljima.

Još napetija posle razgovora, skuvala je sebi kafu, izvadila jednu od onih cigareta sa cvetićima i pustila da joj se puni kada. Dok se miris dima mešao sa mirisom pene za kupanje, razgledala je slike u salonu. Bilo je očigledno da je neko drugi uređivao stan, Lena Šuvački to nije mogla sama, jer, naprosto, nije imala dovoljno mozga za to. Oko šest je došla žena da sredi stan i promeni posteljinu, zadržala se do sedam i dvadeset, a onda je brzo otišla, noseći veš za pranje. Ana nastavi da čita.

“Lep način da se zaradi plata”, često joj je proletalo kroz glavu, i dok se kupala, pa čitala, pa gledala televiziju, pa šetala po ovom mirnom kraju. Istina, onog trenutka kada se Lena vratila iz Novog Sada i kada je ponovo počela da priča i da priča, Anina misao je malo korigovana: “Slušanje ovih bljezgarija vredi barem polovinu plate. Ipak, ostaje druga polovina.”

Cvrkutavi glas je mleo, devojka je povremeno klimala glavom, kada je ponovo preseče ćutanje. Očigledno je Lena opet postavila neko pitanje.

“Izvini, šta si poslednje rekla?”

“Pitala sam kako si ti provela dan. Jesi li uživala?”

“Da, moglo bi se reći. Uzela sam malo tvoje pene za kupanje.” Imala je snažan osećaj da se Lena neće ljutiti zbog toga.

“Ma samo uzmi sve što ti je potrebno. Ako želiš, možeš da pozajmljuješ i garderobu, meni to ni malo ne smeta.”

Za nekoliko dana se potpuno navikla na Lenin ritam i svoj novi život. Odlazila je i kod roditelja, a oni su primetili da je vidno veselija i življa. Sumnjičavo su slušali o tome kako vodi život sličan onome koji je imala kod njih, samo što sada prima platu za to, ali ih je radovalo što je ona zadovoljna.

Negde sredinom druge nedelje, Ana dopusti sebi da pronjuška po Leninim stvarima. Probala je nakit, a onda i haljine. U jednom trenutku joj se smuči sopstvena radoznalost, pa odluči da se kazni. Kada su se Lena i Peca vratili, zatekli su je u poslu. Napravila im je bajadere, kuhinja je bila potpuno sređena, a Ana je upravo detaljno prala veliku kadu na gornjem spratu.

“Kako si ti strašno vredna”, pljesnu žena rukama, a Ani se učini da je u tim očima videla i trunku poruge.

“Moram da zaradim svoju platu”, odgovorila je sa osmehom.

“Ma nemoj uopšte da se sekiraš oko toga. Mogla si da kažeš Mariji da danas duže ostane i dobro oriba kadu.Tvoj posao je nešto sasvim različito”, reče Lena, a oči joj, za trenutak, postadoše kao led. Ana trepnu. Lena je opet brbljala, njeno lice je bilo bezazleno, mahala je ručicama dok je opisivala kako su se na hipodromu svi razbežali od kiše i kako je jednoj dami pao šešir u blato. “Kakva glupa misao. Da ovo biće može da bude cinično ili oštro.” Ona  odmahnu glavom, dok su je prazne i sjajne oči Lene Šuvački posmatrale bez i jedne zle misli.

Međutim, pred kraj prvog meseca njenog “zaposlenja”, desi se nešto što nije očekivala. Primila je već četvrtu nedeljnu platu, kada joj Lena prijateljski zagrli ramena i reče: “Znaš, malo mi je neprijatno što neko tako obrazovan i fin radi za mene. Nekako nije fer, razumeš? Ti imaš fakultet i iz takve si porodice, malo me to sekira…”

Ani se stegnu srce.

“Da li bi volela da neko drugi dođe umesto mene”, upita. Bledo se osmehnula.

“Ma ne, samo…”

Lena ne dovrši, jer joj je pažnju skrenula mušica na zavesi. Ana je znala da joj, iz nekog razloga, posao izmiče. Da li je bila suviše lenja? Stekla je utisak da Leni uopšte nije stalo da ona ma šta uradi u kući. Pa šta je onda želela, da razgovara sa njom? Zašto bi toj praznoj guščici, u čijem rečniku ne postoji reč poniženje, jer ga ne vidi ni kod sebe, ni kod drugih, zašto bi njoj bilo važno da razgovara sa nekim? Zašto su dali oglas? Pomisao da će se vratiti kod roditelja i nastaviti život tamo gde ga je prekinula pre mesec dana, da će izgubiti i ovaj sunčani stan i ovu slobodu i ovu bezbrižnost koja ni na jednom drugom mestu nije vladala… Sela je u fotelju i zamišljeno provukla ruku kroz kosu. Gledala je mladu ženu kako isprobava novi nakit pred ogledalom. Lice joj je bilo vedro i zadovoljno, a u glavi samo misao sa kojim haljinama će moći da nosi te safire. Verovatno im nije znala ni pravu vrednost. Ili jeste? Jako se dobro snalazila za nekoga ko nema ni malo mozga. Da li postoji tolika količina sreće? Jedva je čekala da žena ode na hipodrom. Pogledaće njene knjige, njene priče, sve! Zar joj se nije učinilo da je nekoliko puta kod Lene ugledala sasvim drugi izraz… Ali, ne, nemoguće je tako istrajno glumiti idiota. Ljudsko biće mora da ima neki ventil, tajnu moraš da šapneš nekome, makar i da iskopaš rupu i vikneš: “U cara Trajana kozje uši!” A ako je zbog toga dala oglas? Valjda bi barem jednom, kada su ostale same, rekla: “Znaš, ja nisam onakva kakva se predstavljam.” Ponovo osmotri Lenu, a onda prsnu u glasan smeh. Ideja da ovo biće može da bude takav manipulant! Riđokosa žena je iznenađeno pogleda, a onda i sama poče da se smeje, ne znajući zbog čega, ali – bila je to jedna vesela žena, koja je volela da se smeje.

Ipak, čim je ostala sama u stanu, Ana se hitro pope u “Lenine odaje”. Prvo je pregledala biblioteku: Mirjam, sestre Bronte, Rejčel de Mil, Elinor la Šatone… Sve vrla spisateljska imena. Uze jednu od tih knjiga, onu sa najblistavijim ružičastim povezom, za koju joj je Lena rekla da je najbolja knjiga na svetu i da je pročitala barem deset puta. Zaista, listovi su bili požuteli od okretanja. Vrati knjigu na mesto, pa uze sledeću, rastavi stranice po sredini i nasmeja se ilustraciji: dvoje zaljubljenih na klupi pod rascvetalim grmom, golub u letu, fontana sa nezaobilaznim golim dečakom. Slepljeni listovi? Pa ova knjiga nije čitana! Uze treću knjigu, pa četvrtu, pa sve redom. Za mnoge se videlo da nesumnjivo nisu otvarane. Lenina polica sa omiljenim knjigama koje nisu ni čitane.

“Ona sada ima stan od 156 kvadrata u najlepšem delu Beograda, gomile skupocenog nakita, slike čija vrednost dostiže…”

Ređala je Leninu imovinu, dok joj je ruka vadila fascikle sa pričama. Gomile papira sa čitkim, vijugavim rukopisom.

“Monika, vitka i divna riđokosa devojka, čije su crne oči sijale kao zvezde…”

Ana zaklopi priču i vrati je na mesto, jer je red očigledno postojao, ovo je bilo označeno kao priča br. 9. Uze prvu i pogleda kraj: “Očiju vlažnih od suza ona mu polete u zagrljaj, dok je njena duga riđa kosa vijorila na toplom prolećnom letu.”

Ana oseti kako posustaje. Pogledaće stranu po stranu. Ideja jeste ludačka, ali mora da bude sigurna. Kada jednom ode iz ovog stana, više nikada neće moći da proveri. Listala je priču o Lori, sve je smešnije delovala sama sebi u traganju za nečim što ne postoji. Najednom – rukopis je sličan, ženski, kitnjast, ali joj se činilo da nije prirodan, pojedina slova su se otimala, kao da bi sve trebalo da bude ispisano nekim jakim, nervoznim rukopisom, samo snaga volje sputava ruku. Poče da čita. Da…

“Sinoć sam učinila nešto vrlo nisko, ne ponosim se sobom. Uradila sam nešto o čemu sam sanjala godinama i sada sam potpuno iscrpljena otrovnim zadovoljstvom. Uživam i sada, dok se prisećam, a mozak mi kaže: ne bi trebalo! Srce mi ne govori ništa, valjda stoga što ga nemam. Čim sam sa prozora videla Darka kako se parkira, a odmah iza njega još jedna kola koja su se tiho zaustavila u senci, znala sam da je unutra Dragana. Pa, morala je kad-tad da počne da ga prati. Izašla je iz automobila, osmotrila zgradu, nije znala koji prozor traži, dakle – ne očekuje mene. To je vrlo lepo, iznenađenje će biti mnooogo neprijatno! Videh da je upadljivo zaobljena trudnoćom, to me je posebno podstaklo. I dalje, sada još naglašenije, ima onaj ispravljeni, odlučan hod. Ponovo gleda zgradu, približava se interfonu i čita prezimena, na mom stoje samo tri zvezdice, ništa neće saznati. Darko je već pred mojim vratima i ja mu, najblistavija i najsrećnija, otvaram. Pruža mi kesu sa poklonima i ja rutinski cičim, ljubim ga, beskrajno se radujem… Te poklone ću, kao i sve druge koje sam dobila od njega, baciti u đubre, na radost one Cigančice koja već svakog utorka zna da će izroniti kesu punu novih, upotrebljivih stvari. Samo ću joj u ovu kesu ubaciti i veliku čokoladu, za rastanak.

U Darka sam uložila celokupno svoje umeće. Češće nego ikad, gledala sam ga sa onim radosno-ograničenim divljenjem – znam koliko uživa u tome. Mogu da potpišem da se nikada u životu nije osećao tako veliki, prekrasan, nezamenljiv, obožavan. Čak sam produžila i vreme, iz nekoliko razloga. Prvo, zabavljalo me je da Dragana dole čeka. Uvek je bila uporna kao kornjača. I da je trajalo deset sati, ona bi čekala. Uporna, vredna, bez dvoumljenja, bez osvrtanja, bez trunke mašte, potpuno sigurna da u njenom životu neće biti šokova, ubeđena da ‘čvrsto drži konce svoje sudbine u svojim rukama’. Da, ta fraza mi liči na nju, uverena sam da je često koristi. Drugo, htela sam da budem sigurna da će mu ovo biti najlepša noć u životu. Tako nešto se ne zaboravlja. A nadala sam se, ne – samo sam pomislila da bi moglo da se desi: ono malo riđokoso biće koje se vrzma pod mojim plafonom će možda otići kad vratim stare dugove. Mada sam već tada sumnjala…

Puna četiri sata sam posvetila Draganinom suprugu, imajući je u glavi. O, kako je podsticajno uticala ne mene. Nisam dozvoljavala da mi ponestane volje, radosti, inovacija, sve dok mi nije rekao: ‘Ne znam kako bih bez tebe!’ To me žacnu, ali se podsetih da neko ko je odabrao Draganu za ljubav svog života, zasigurno može bez ikoga. Već ranije sam mu proturila misao da ga pratim onoliko daleko koliko sam uživala sa njim. Ako mi je bilo ‘lepo’, mahnula bih mu se kreveta i odlazila u kupatilo da se okupam. Kada mi je bilo ‘jako lepo’, ispratila bih ga do vrata stana. Nekada bih mu najavila da ću otići sa njim skroz do dole, a danas sam prvi put rekla: ‘Moram da te ispratim do kola.’ Takav ponos na njegovom licu! Potvrda da je muškarčina. Njegov smeh se mešao sa mojim cvrkutanjem, mamila sam ga da me ljubi, da mi tepa, privlači me uz sebe i priča o najlepšim detaljima našeg upravo minulog susreta. Još dok je otvarao vrata, videh da se sa klupe podiže jedna senka velikog stomaka. On me je i dalje ljubio i pričao razne koještarije, kada se pred njim stvori – gospođa supruga! Lice joj je bilo izgužvano mržnjom, tako da joj i oči dođoše nekako razroke. Darko se ukopa, ja ustuknuh uplašeno(!), a ona poče da grdi. Nije bila svesna sebe, mržnja joj to nije dopuštala. Bujice groznih reči, sve uz pljuvanje koje se pod uličnim svetlom dobro videlo. Siromah Darko… Još je bio usporen, još ga je držalo ono divljenje prema samome sebi, a sada ovo. Gledao je u nju u čudu, sa jasnom odvratnošću, ali se polako prisećao da je to njegova žena i dozivao se svesti. Srećom, vrlo polako.

‘Sa tom kurvetinom’, vriskala je, a on trepnu, jer je tek sada počeo da se budi iz lepog sna i da razumeva njene reči. ‘Sa tom sifilističarkom, sidonošom, tom, tom… I majka joj je bila drolja, niko nije hteo da ih primi u kuću, nisu smele ni da priđu! Ti, đubre jedno, đubre najgore!’

Reči su bile upućene meni, ali se Darku učini da gleda u njega. Tako se osećao moćno pre nego što je ova histerična žena ogromnog stomaka počela da sipa mržnju. U tom momentu ona polete na mene stisnutih pesnica, ja se brzo zaklonih iza njenog muža, podsećajući ga svakim pokretom svoga tela na ono osećanje sa kojim je napuštao moj stan. Zgrabio ju je za ruke i naređivao joj da se smiri, da ćuti, da umukne, ali je ona bila sve glasnija. Komšije su počele da izlaze na prozore, ali sam ja već bila u sigurnosti ulaza, posmatrajući samo još šamarčinu koju joj je opalio, način na koji je ugurao u auto i tresnuo vratima. Neko će ovih dana morati da dođe po njena kola. Gledala sam kroz ulaz zgrade njeno opušteno lice, obalavljenu bradu, crveni obraz umazan suzama i slinama. Usporeno se okrenula prema meni, a ja joj uputih zadovoljan osmeh. I još joj namignuh na kraju. Bila sam tako srećna da poslah poljubac pred špijunkom onog matorog skota koji je zvao pandure da prijavi kako se u njihovu zgradu uselila devojka sumnjivog morala i da različiti muškarci dolaze u njen stan. Razgovor sa tom dvojicom milicionera bio je pravo uživanje, samo su posle bila dosadna preduga izvinjavanja.

Ustrčala sam do svog stana, preskačući po dva stepenika. Čim sam ušla, čučnula sam oslonjena na vrata i počela da se smejem. Smejala sam se i dok sam punila kadu, čak i dok sam spirala sve tragove Darka i Dragane sa sebe. Otvorila sam šampanjac, nazdravila ovoj divnoj noći i pravdi koja dolazi presporo i u delićima, ali nekakvoj pravdi, koja će se protezati i dalje od ove noći. Svaki put kada legne sa njom u krevet, Darko će zamišljati mene. Ona toga neće biti svesna sve dok je jednom, pijan, ili preumoran, ili prezasićen, ne nazove Lenom. Tada će pomisliti koliko li je puta vodio ljubav sa njom, misleći na mene, da su oni vatreni izlivi strasti bili upućeni meni. Ružno. Ali nikako surovije od onoga što su učinile meni. I dok sam pijuckala šampanjac u kadi, ponovo sam se setila svega. Kao da je deo mene isplovio iz te uskomešane, mirišljave vode i zauzeo ono svoje mesto ispod plafona. Ona zaboravljena, ili potisnuta devojčica u petom razredu osnovne škole, koja se otrgne od mene i zagleda me, uvek čučeći, uvek glave oslonjene na male pesnice, ćutke. Dve riđe pletenice spuštaju se do pola leđa, jevtina odeća, srceparajuće uglancane i iznošene cipele… Da hoće malo da mi ugodi, to dete, to ja sa 11 godina, promenilo bi malo odeću, ako već mora povremeno da se otisne prema plafonu. I nasmejalo bi se, nekad, kao što je umelo da se smeje pre nego što je prvi put kidnulo iz mene. Možda bih mogla da se setim kako se raduje. A možda i ne.

Tek, ležim u kadi, dete čuči pod plafonom, a ja se prisećam od trenutka kada sam već zazvonila na vrata i čekam da mi otvore. Čika-Ljolja, jedan od maminih posetilaca, krojač, sašio mi je za taj rođendan divnu haljinu od ostatka somota neke mušterije. Ne mogu da se setim te haljine, znam da je mama pokazivala svim svojim ‘prijateljima’ i da su se svi divili, a meni je bilo strašno važno da izgledam lepo tog dana. Nova škola, nove drugarice, prvi rođendan na koji su me pozvali. Srce mi lupa i ja stežem poklon ispred sebe, a onda se prepadnem da sam izgužvala hartiju. Otvara mi Draganina mama, osmehnuta, ja se osmehujem i hoću da kažem  – dobar dan, ali se tada njeno lice čudesno izobliči i govori: ‘A ne! Ti ne možeš da uđeš! Ko je tebe zvao? Dragana, otkuda ona ovde? Nisi je valjda ti zvala posle svega što sam ti ispričala?’

Glas joj je sve viši i sve glasniji. Deca se okupljaju oko vrata, zvire u mene, a onda Dragana isturi bradu i ugleda me, oči su joj sasvim sabrane dok odgovara: ‘Nisam je ja zvala. Valjda je mislila da će i ona moći da uđe.’

Ja ništa ne razumem, srce mi strahovito lupa, neko se odvaja iz mog tela, neko ko sasvim liči na mene, ali nije u novoj haljini. To dete odlebdi iznad vrata i gleda sve šta se dešava, niko ne zna da je tu i sve ovo se ne odnosi na njega, ono je samo posmatrač koji ćuti.

‘Odlazi, čuješ li? I da te više nisam videla da si prišla ovim vratima. Marš’, viče kad vidi da se ne mičem. Okreće mi leđa i govori: ‘Sa njom da se niko nije družio, čujete li deco!? Svi ćete se zaraziti, još ste mali pa ne znate…’

Zatvara vrata, a ja čujem kao u polusvesti kako priča o mojoj majci, o meni, mnogo ružnih reči. Ono o meni nije tačno, sigurno ni o mojoj mami, ali ona sve to priča mojim drugovima. Paralisana, i dalje stojim pred vratima i pružam u prazno poklon, Dragana odškrine vrata, a onda se čuje njen razdragani vrisak: ‘Još je tu, misli da ćemo da je primimo!’ Deca se smeju, a lebdeće dete me posmatra nemo, ali mi nekako daje do znanja da je vreme da krenemo, samo moje noge ne mogu. Prvo počinju da mi se miču usne i ja mrmljam – ona me je zvala, svi su čuli kada me je zvala… Dečja cika mi ostaje iza leđa, kraj mene prolazi neki dečak i pita: ‘Zar ne ideš na rođendan’, a ja i dalje mrmljam svoje reči i to je poslednje čega se sećam pre nego što sam se našla u stanu. Izleće mama vezujući šlafrok, a za njom neki čovek koji zakopčava dugmad na košulji. Mama pokušava da mi izvuče reči, a ja samo sedim i gledam vrhove cipela na kojima se nahvatala prašina. Čovek se priključuje pokušajima da mi razvežu usta, čak hoće da me stavi u krilo, ali ja tada počinjem da vrištim, da se bacakam i otimam, jer to je pričala Draganina mama, kako moja mama zove neke stare ljude da me dodiruju i gledaju golu, a ona uzima pare za to. Ja neću da me taj čovek gleda golu i to vičem iz sve snage. Mama stavlja ruku na usta i počinje da plače, a on me uverava da me neće ni dotaći, samo da ispričam šta mi se desilo.

Budim se u bolnici. Kraj mene je mama, bleda kao avet, iza nje je Nole Pustičić u svom ofucanom mantilu. On briše rukom slinav nos, jer plače, gleda me i odmahuje glavom.

‘Ne znam šta su ti uradili, al’ ću nekog da ubijem što su ti ispraznili oči!’

Vadi cigaretu i pali, zatim se svađa sa bolničarkom, izlazi iz sobe, a mama ćuti i gleda me. Saznala je kasnije šta se desilo, deca su prepričavala, pa je došlo i do nje. Kaže mi: ‘Ja sam kriva, sunce moje. Vređali su te zbog mene’, ali ja okrećem glavu od nje i samo kroz stisnuta usta pitam: ‘Što si me rodila?’ Čujem je kako grca, želi da me dodirne, ali sam ukrućena kao drvo. I do smrti sam nastavila da je kažnjavam. Nikada joj nisam dopustila da me takne, nikada je nisam gledala u oči, zabranila sam joj da pominje moj rođendan. Koliko puta je pokušavala da priča sa mnom, a ja sam ćutala i gledala kraj njene glave. Probala je na toliko načina da mi kaže koliko me voli, a ja sam uvek, ali uvek, umela da joj pokažem koliko je mrzim. I da ne odem ni na sahranu. I da je kažnjavam i posle smrti, tako što ću postati ovo, u inat njoj, ovo polubiće. I da zahtevam sterilizaciju posle prvog abortusa, da odlučim da nikada neću roditi dete koje bi moglo da prođe istu patnju, da ne ostavim ni najmanju odstupnicu. Kao što ni njoj ne mogu da kažem da sam je volela i da nije ona kriva. Ne mogu. Kada razmišljam o mami, kada se pitam da li bih želela da mogu da imam decu, ono derište izranja, gleda svojim nedužnim očima moje umorne oči. Kada ću, više, da sahranim to derle! Hoće li otići ako ga potkažem, uperim prstom na njega i kažem: ‘Eno ga tamo, samo ne možeš da ga vidiš’, hoćeš li me pustiti na miru, gaduro mala, nedužna!?

Lora je četkala svoju dugu riđu kosu i dok je zadovoljno posmatrala svoj odraz…”

Ana uzdrhtalo vrati priču br.1 na mesto, pa uze sledeću fasciklu. Preletala je očima deo o Izabeli, dok nije prepoznala drugi rukopis:

“Opet sam se zapitala da li sam pogrešila što sam se sterilisala, posle one trudnoće sa Mahmutom. Govorim sebi da bih bila grozna majka, da bih stvorila nesrećno biće, da čak ni ne volim decu. Istina je da su mi deca odvratna, ali je tačno i da nikada sebe ne uverim da sam postupila ispravno. A ona mala odozgo me uvek tada posmatra. I sada je tu, ja nikada ne mogu da budem sama. Da bar hoće da razgovara sa mnom! Ali ona samo ćuti. Kao da je trajno dozvao onaj slabunjavi kreten sa hipodroma. Znala sam da ne treba da ga primim, ali mi se učinilo da je vidi. Poverovala sam da mi je spas tu, sada kada je otkrivena, dok mi je mozak jasno govorio da njega ne smem da pustim blizu sebe. Sumanut pogled, nabrano cveće, nežnost… Iskreni ljudi su opasni za mene. Ali tako je grozničava bila moja želja da se oslobodim riđokose devojčice, da sam ga primila, čak tri puta. Zaboravljao je i da ostavi novac, to me je pogađalo duboko, jer sam znala da nije tu zbog laži koju mu nudim, već zbog istine koja se odvojila od mene. I učinio je to od čega sam strepela: ona je sada stalno nad mojom glavom. Više ne nestaje. Počinjem da je mrzim.”

Ispod ovoga, bilo je nešto nacrtano, ali tako mahnito precrtano, da nije mogao da se razazna crtež. Ana je, ipak, znala šta je ispod žvrljotina. Pogledala je prema plafonu, skoro očekujući da će je videti, a onda shvati. Sve slike ne zidu su bile različite, ali su sve imale zajednički detalj. Ipak ih je Lena sama birala. Svuda je bilo neko dete, negde kao nagoveštaj, negde kao glavni motiv, ili samo u pozadini. Razigrano dete, znatiželjno, rastuženo, začitano, vedro, zamišljeno, na svakoj slici po jedna od različitih mogućnosti. Njen glavni strah – da je pogrešila. Ona želi dete, ali ne zna iz kog razloga. Možda zbog same potrebe, možda iz želje da ispravi svoje detinjstvo, možda da se na taj način izvini majci i prizna da je život kakav-takav, ali život. Nole Pustičić sa kariranom zakrpom na rukavu.

Do Leninog povratka sedela je u fotelji i pušila jednu cigaretu za drugom. Trebalo je pripremiti se za njen dolazak. Sada je znala i zašto je dat oglas, znala je čak i da je Lena to vrlo lepo izvela puštajući Mićka da veruje kako je sam napravio uži izbor. Mora da mu je rekla nešto tipa: “Hoću da bude neko sasvim različit od mene.” I on se bacio u potragu za devojkom koja razmišlja. To joj je polaskalo, što se Leni učinila najinteligentnija, ali se brzo priseti koliko joj je vremena trebalo da shvati. Da je Lena nije pogurala, još bi bezbrižno sedela i čitala, čekajući njen povratak. Ili bi odlučila da oriba kadu.

Sve više je hvata nervoza kako se približava vreme susreta. Da li će odmah znati da je Ana pročitala priče? Ne sve, pročitala je prvih šest, a onda više nije imala snage. Vremenom će pročitati i preostale. Ako Ana zaista može da joj pomogne, više ih neće ni pisati.

Čuju se koraci u hodniku, vrata se otključavaju. Čuje se cvrkutavi glas, dok se Lena oprašta od Pece. Kaže mu da jedva čeka da se okupa i legne. On je razočaran, jer je mislio da još malo bude sa njom. Na svoj veseli i neumoljivi način, ipak ga liferuje kući.

“Baš mi je drago da ti se toliko sviđaju ove cigarete sa cvetićima”, kaže Lena veselo. Ana tupo pogleda u pepeljaru ispunjenu mnoštvom pikavaca, a onda podiže pogled i susreće se sa jednim potpuno drugačijim licem. U njemu vidi strašnu oštrinu i umor i ogorčenje i mnogo surovosti. Panično pokušava da dozove lik onog milog, prelepog bića, ali joj ova žena kaže: “Možeš li da izdržiš moje metamorfoze?”

U istom trenutku, gledaju je vesele, prazne očice, a dečji glasić govori: “Baš mi se pije kafa. I sok od pomorandže i da zajedno zapalimo ove fine cigarete, pa da ti ispričam kako sam pogodila prva tri konja koja će da dođu i strašno sam se radovala tome.”

Umesto olakšanja, ova promena izaziva još veći užas kod Ane i ona počinje da drhti, ali ne može da odvoji pogled od ta dva lica.

“Tražila si ogromnu platu, a tek sada shvataš da je, u stvari, premala… Tikica mi je obećao da će mi kupiti neki novi miris, jako skup i isti takav sapun i kremu za telo, možeš da zamisliš – čak i talk, ceo komplet, pa sav mirišeš isto… Ana, jesi li svesna da plačeš? Smiri se, dušo. Pročitala si priče, barem jedan deo. Bila si pripremljena da će se ovo desiti. Znam da si mogla da zamisliš devojčicu. Sigurno je i tvoj mozak, sam za sebe, oduzeo od Lene Šuvački to dete i dobio nešto nalik meni, zar ne… A kod jednog prodavca na ulici sam videla srce koje bljeska čas crveno, čas plavo i tražila sam od Pece da mi ga kupi, ali on kaže da je to kiš, ili takva nekakva reč, koja znači da to ne valja, a meni se baš dopalo… Tako treba, prestala si da plačeš. Potrudi se još malo. Ako sada izdržiš, moći ćeš uvek da podneseš. Bila bi prava šteta da se sutra rastanemo…”

I dve žene nastavljaju da se smenjuju. Ana gleda ove promene grozničavo. U glavi joj nejednom odzvanja: “Radoznalost, mislim da je to bio glavni razlog…”

“Izgleda da možeš da me podneseš”, kaže prava Lena, ako je to prava. Lice joj je umorno, a oči ispunjene tugom i toplinom. Tišina…

“Staviću nam kafu. I sok od pomorandže”, prvi put progovara Ana. Glas joj zvuči čudno, ali to je i očekivano, posle ovakvog šoka. “Samo, stvarno želim veću platu”, dovikuje iz kuhinje.

“Puta dva. Može li”, pita je Lena.

“Velikodušno. Samo, kako ćeš ti da objasniš Mićku da mora više da plati?”

Lena je gleda sa blagim osmehom. Tek senka podmeha se vidi.

“Nemam šta da objašnjavam. Ja već imam više para nego svi oni zajedno. Ali kako ćeš ti da objasniš promenu svojim roditeljima?”

“Kakvu promenu”, pita Ana.

“Pogledaj u ogledalo. Vidiš li u njemu dete iz dobre porodice?”

Zaista…

“Daj jednu od tih na cvetiće. Sve sam popušila čekajući te”, kaže Ana i dve žene počinju da se smeju, da se previjaju od smeha. Do suza.