
Video se vrteo ukrug duže od sat vremena, ali, svaki put bi se, kad naiđe blesak, Zlata gotovo detinjasto zakikotala. Snimak je bio napravljen kamerom sa mobilnog telefona na aerodromu. Bio je mutan, kamera se tresla, ali radnja se jasno videla. Čovek prilazi kordonu policije u opremi za suzbijanje nereda, sa ljubičastim pasošem podignutim uvis. Viče, isprva nerazumljivo, ali, kako mu se kamera približava, čuje se jasnije: „Britanija je suverena država! Ja ne prihvatam nalog Evropske unije! Pustite me na avion, da ne bih…“
U tom trenutku vidi se blesak, čuje se prasak, pa mnogo vike i dima. Pošto metež malo umine, kamera zumira lice nesrećnog Britanca umotano u nanoplastičnu mikromrežu, nevidljivu u niskoj rezoluciji, kako se uzalud bori da se raspetlja, dok svaki njegov pokret zateže niti i ocrtava mu se na koži. Prilazi policajka i podiže vizir sa svog šlema, ali ostavlja masku za filtriranje vazduha, pa kaže: „Nadamo se da ćete uživati u produženom boravku”. Ruka u rukavici pojavljuje se na ekranu i snimak se završava, samo da bi ponovo počeo.
„Treba mi kompjuter“, rekao sam, i Zlata se nevoljko pomerila. Nešto mi nije valjalo sa fleš drajvom: uključivao sam ga i isključivao nekoliko puta pre nego što sam čuo ping i video ikonicu na desktopu. Prekopao sam bibilioteke. Moja zbirka grafičkih romana nije bila postigla dobru cenu kada sam je prethodni put bio odneo na pijacu, ali možda bi neki sitkom mogao. Prebacio sam nekoliko sezona „Sajnfelda“ (sa hardkodovanim ukrajinskim titlom) i „Prijatelja“ (sa lošim zvukom), uz nešto opskurne pornografije za svaki slučaj, nadajući se da mi fleš drajv neće umreti pre nego što se kopiranje završi.
Zlata se vratila u sobu obučena za napolje. Nije da je bilo neke razlike, budući da je grejanje gotovo bekorisno, ali primetio sam da nosi omiljeni duks. „Izlazim.“
„Gde ćeš?“ pitao sam, dok sam se pretvarao da gledam u telefon.
„Do grada.“ Digao sam pogled, ali ona je moj izbegavala.
„Je l‘ se ponovo viđaš s njim?“
„Pa šta ako se i viđam?“
Pokazao bedž koji je nosila na grudima. Na njemu je pisalo ACAB. „To se tvom dečku neće dopasti.“
Najednom zbunjena, strgla je bedž sa duksa i gađala me njime. „Jebi se. Nije mi on dečko.“
„Ma neka je i kombinacija. Gledaj samo da se vratiš pre policijskog časa.“
Nisam dizao pogled dok mi je pokazivala srednji prst pa lupila vratima na izlazu.
Dok sam gledao kako prenos podataka napreduje ka 100%, počeo sam da se spremam, u granicama vlastitih mogućnosti, za pijacu. Prvo farmerke i jakna, pa šal, pa šubara, pa filter maska, pa naočare. Čizme, u koje sam uvukao nogavice, pa rukavice. Da je Zlata tu, skinula bi mi naočare i masku kako bi me namazala mašću od sremuša oko nosa. Njena baba se kune da to odbija viruse. Znam samo da odbija mene, tako da možda i ima nekog smisla. Ko zna? Pošto mi je fleš drajv nakrcan, krećem ka Supermarketu.
Valjda je to supermarket. Na početku, pre nego što su bili prekinuti svi lanci snabdevanja, to je i bio. Ličio je sada na nemogućeg betonskog kita nasukanog pored raskrsnice, na preturenu činiju koju je tu ispustio neki nepažljivi džin. Njegova pomalo pečurkolika masa vrebala me iz jutarnje izmaglice dok sam prilazio, a red trgovaca vijugao je parkingom sve do ulaza u garažu.
Dok sam čekao, u mislima sam prelistavao spisak za kupovinu. Uzalud. Lanci snabdevanja bili su prekinuti na čitavom kontinentu, tako da je jedina valuta bila evro, do kojeg se sve ređe dolazilo, ili kredit Supermarketa, koji je bio određen vrednošću koju ko god da trenutno upravlja tržištem pripisuje robi koju imaš.
Moji prijatelji su mi se nekada smejali jer sam im ličio na digitalnog hordera: imao sam hard-diskove krcate filmovima, TV serijama i stripovima. Ali to je bilo u Ono Vreme, pre Godine Kuge, pre nego što se digla kuka i mortika da spali 5G tornjeve. Sada je bila velika sreća da se povežeš na internet kako bi čuo poslednju objavu kriznog štaba, da ne moraš da čekaš da opštinski dobošar prođe ulicom.
Dobra strana bila je to što sam od hordera beskorisnih fajlova prerastao u vlasnika zbirke retkih umetničkih dela. Loša strana je, naravno, bila to što mali broj ljudi uopšte interesuju retka umetnička dela. Ali svako voli da se malo nasmeje, tako da danas idem sa sitkomima, makar i sa fajlovima lošeg kvaliteta, koje sam bio skinuo u panici dok je još bilo moguće nakačiti se na internet u rano jutro, i dok fajervolovi još nisu bili blokirali centralnoazijske servere…
Naravno, nikad nisam ni video količinu para potrebnu za Zlatine lekove. Ali ako mogu da završim neku travu, možda ćemo se malo naspavati sledećih par dana. Makar nešto. A možda će neko poneti i neku čestitu hranu. Ovih dana imamo samo organsku i iz slobodnog uzgoja: golubija jaja sakupljena iz gnezda u oluku, krompire iz leja za cveće, podrumske pacove, krovnog zeca. Ubio bih za čašu ODŽEJA.
Slasne, neonžute kredaste cigle ODŽEJA. Ako je to ikad i prošlo pored pomorandže, nije mnogo obraćalo pažnju, ali, ako se mrvica ODŽEJA rastvori u vodi, dobiješ… nešto. Nešto što može da fermentira ako se ostavi na miru, a ako te to ne odvali više nego što si mislio da može, dočekaće te majka svih mamurluka.
Krupni ćelavac u crnoj fajerki i sa trakom oko ruke koju je napravio od supermarketskog cegera presekao je red.
„Dosta vas je već unutra. Čekajte da se oslobodi mesto.“
Svi su iza mene zastenjali negodujući, a ispred mene uzdahuo je samo jedan čovek. Pripremio sam se da sačekam malo, kada je neko povikao: „Hej! Ti, napred! Znam ja ko si ti!“
Zamrzao sam se. Nisam prepoznao glas, ali sasvim sigurno nije slutio na dobro. Mislim, valjda su neki ljudi koji me znaju teorijski i mogli da misle dobro, ali nije tako zvučalo. Vikač je požurio ka kraju reda. Zaista i nije mislio ništa dobro, ali nije ni poznavao mene. Obraćao se čoveku koji je stajao odmah ispred mene.
„Znam ga“, rekao je, upirući prstom u čoveka. „On radi u bolnici! Cele nedelje je do lakata bio u krvi i govnima! Ne može on s nama unutra!“
Gotovo svi, uključujući i mene, povukli su se korak unazad. Većina osalih nekoliko koraka.
„Je li?“ rekao je ćelavac, navlačeći masku sa brade na široko lice. „Beži. Gubi se.“
Nastao je obračun bez reči. Tip iz bolnice, zgrožen i uvređen, podigao je glavu i isturio bradu, kao da hoće da kaže da ima ista prava kao i svi ostali. Stav ćelavca iz Supermarketa govorio je da je on hridina o koju će se razbiti svaki talas kliconoša iz bolnice koji naiđe. Tip iz bolnice je popustio i povukao se, mrmljajući besno i nemoćno.
I tako sam došao na red. Ćelavac je izvadio laserski termometar iz džepa jakne i uperio mi ga u čelo. Pogledao je u ekrančić, namrštio se, sumnjičavo me odmerio, pa me pustio da prođem.
Ušao sam i prišao proceniteljevom pultu i prijavio robu. Procenitelj je sumnjivo dugo pregledao robu na jednom izgrebanom laptopu. Pretpostavljam da je skinuo epizodu ili dve za sebe, ali nisam se bunio. Nadao sam se da ću nešto prodati. Dao mi je plastični token za kredit i ključ za trgovačku aplikaciju za telefone. Uz malo sreće, zaradiću nešto i razmeniti višak kredita za evro. Jedino što odavno nisam imao ni to malo sreće.
Trgovina je tokom dana ugavnom dobro prošla. Razmenio sam najveći deo sitkoma za kredit, pa obišao sve štandove tražeći čistu prerađenu hranu i proizvode za ličnu higijenu. Nekoliko puta sam oposlio trampu za svojim štandom pre nego što sam došao do granice kapaciteta transfera (nema smisla devalvirati sopstvenu robu). Jedna službenica Supermarketa, ružna veštica, prišla mi je i odlučno me ubola prstom u rame ubodom koji je pretio da se pretvori u šut u dupe ako se predugo zadržiš, tako da sam za pultom za razmenu podataka napravio mesta nekom tipu sa ruskim pankom iz osamdesetih i retkim video igrama. Neka. Maska me je već iritirala.
Dan sam krunisao prilično bogatim plenom. Cigla i po ODŽEJA, nešto recikliranog tariguza, neobeležene konzerve povrća iznenađenja i kesica dijazepina sečenih glinom, kredom, i sam Bog zan čime još. Makar će Zlata nakratko biti mirnija. A možda i katatonična. I jedno i drugo ima svoje prednosti.
Vratio sam se do procenitelja, vratio token, i prebrojao pazar. Kao i obično, evra nije bilo, ali mogao sam da upišem nešto kredita za sledeći put. Supermarket će uzeti svoj deo, ali Supermarket uvek uzme svoj deo.
Na izlazu sam primetio kordon policije. Došli su, pokriveni dvema maskama i vizirima, da sprovedu hitne mere i rasteraju nelegalno okupljanje. Otići će svaki sa paketićem, poklonom osoblja Supermarketa, i zažmuriti na jedno oko, u trijumfu principa lessaiz-faire. Mimoišao sam ih, pokušavajući da sklonim sa videla svoj ceger, da me ne bi neki policajac, ako prosudi da mu je poklončić premršav, pretresao tražeći nedozvoljenu robu.
Zadrhtao sam kada sam osetio ruku na ramenu. Malenu, žensku ruku. Okrenuo sam se ka njenoj vlasnici. Bila je to žena otprilike mojih godina, sa Hello Kitty maskom. Mirisala je na domaći sapun od cveća, tako da sam bio zahvalan što sam danas propustio da se namažem mašću od sremuša.
„Izvini?“
„Čula sam da valjaš neke retke stripove.“
Instinktivno sam spustio ruku na džep, preko fleša. Još je bio tu, mada moja zbirka stripova nije bila na njemu.
„Imam. Ali gotovo je sa trgovinom za danas. Mogu sutra da ti donesem.“
Ona se nervozno promeškoljila. „Ne znam da li mogu sutra. Nije moj dan.“
Vlasti su veoma mudro odlučile da je pojedinim grupama stanovništva u riziku od zaraze dozvoljeno da izlaze iz svojih domova samo u tačno određene dane ne bi li skresale stope zaražavanja. Ta pravila menjala su se svake nedelje i niko nije mogao da im stane na kraj. Osim, izgleda, ove savesne građanke.
Pokušao sam da je otkačim. „Nemam ništa kod sebe.“
„Molim te. Treba mi za poklon.“ Oči su joj se nevaljalo nasmešile. „Umem veoma lepo da se zahvalim.“ Otkopčala je kaput i pokazala mi plastičnu bočicu sa crvenim zatvaračem u unutrašnjem džepu. „Vidiš? Prava koka-kola. Od Onoga Vremena.“
Primamljivo, moralo se priznati. „Za poklon, kažeš?“
„Da, za brata. Voli sve te čudne i umetničke stripove, a u Supermarketu su samo superheroji.“
Konačno sam popustio. „Dobro. Skoknuću do kuće, sve mi je tamo.“
„Gde je to?“ pitala je. „Ne bih volela da propustim policijski čas…“
Možda čak i nije bila srala, zavisno od toga gde je živela. Slegnuo sam ramenima. „Hajde sa mnom do mene, nije daleko.“
„Mislila sam da nikad nećeš pitati“, rekla je, uz vragolast osmeh.
Krenuli smo niz zavojite ulice u krnjavi stambeni blok, pored grupe dece koja su delila cigaretu filovanu ko zna čime, nezavisne radnje na uglu u kojoj su se nastanile dve porodice sa Bliskog istoka, i uz stepenice, do mojih vrata. Ukucao sam šifru u tastaturu i brava je zazujala.
„Čekaj me tu“, rekao sam, a ona mi se učinila malo uvređeno.
„Nadala sam se da ćeš me pozvati da uđem.“
„Ne treba mi društvo.“
U Ono Vreme, ne bih ni pomislio da toliko toga može da prenese položaj ramena, pokret obrva, promena stava.
„Ne bi valjda da jedna žena ostane na ulici u nepoznatom delu grada… Pusti me makar u zgradu.“
Ponovo sam popustio.
Vrata su se zatvorila za nama, a ja sam se okrenuo ka vratima svog i Zlatinog stana. A onda sam video samo pod.
„Izvini, druže“, čuo sam njen glas, „ali treba mi ovo.“
Tejzer, pomislio sam, i ceo svet mi se zgrčio kada sam pokušao da se pomerim. Čuo sam je kako mi pretura po torbi, gura konzerve u džepove kaputa. Moja vilica želi da se smeje, ali to me boli.
A onda, blesak, pucanj, tresak. Video sam njeno lice pored moga, zgrčeno, uredno podeljeno na čevrtine crvenim sekotinama kao od žileta, očiju divljih od besa i bola.
„Ustaj, veliki brate“, rekla je Zlata, i osetio sam njenu malenu šaku pod levim pazuhom. Gotovo da mi je pošlo za rukom da držim glavu uspravno. Seo sam uza zid.
Zlata je podigla ručni lanser mikromreže. „Kako ti se sad sviđa moj novi dečko?“
„Mislio sam da ti nije dečko.“
„Jebi se.“
„Možemo posle o tvom seksualnom životu. Sada me zanima… Kako ti se sviđa njen kaput?“