U zlatnim sandalama, obloženim iskričavim zvjezdanim prahom, Hermes je od davnina prenosio poruke koje su ljudima, preko njega kao glasnika, slali Bogovi.

Hermina je živjela na Zemlji. Rođena od neurastenične majke koja je sama bila Titanka bez krila, a umislila bješe u mentalnim predstavama svog poremećenim nervima iskrzanog uma, da kći je Bogova i Mnemosine – majke svih muza. I oca koji je bio prizeman, poslovan čovjek, sitni račundžija i kalkulator. Djevojčica je, prepuštena sama sebi, od djetinjstva počela da izgrađuje sopstveni autistični svijet. U njemu je, najčešće, zamišljala kako leti. Oslobođena tijela i mraka porodičnog doma u kojem se nije znalo za radost i osmijeh, doma na adresi: naselje Dubovica, ul. Prva proleterska br. 203. Prozor njene djevojačke sobe, nalazio se sa lijeve sjeverne strane uvijek hladne kuće. Gledao je u dvorište iz kojeg se čula vesela cika komšijske djece. Samo jednom su je pozvali da se sa njima igra. Bilo joj je neizmjerno lijepo. Sve dok se, u nastupu nekog svog histeričnog napada, nije u dvorištu pojavila njena mati. I počela da je, u paničnoj vici uz pljuštanje šamara uvodi u kuću. Djevojčicu lude majke, počeše da izbjegavaju od tog događaja.

Ja sam bio smješten tačno preko puta Hermininog prozora, u sumornoj kući udovice Milanke. Djetinjstvo sam proveo u Brezoviku. Roditelji su mi se, nepokolebljivo sam bio uvjeren u to, razveli baš zbog moje bolesti. Otac je jednom rekao majci da je to njena greška što pljujem krv. Njenu, razvodnjenu i ženski slabu. Da sam izrod, David u njegovom golijatskom plemenu. Nije do kraja pročitao biblijsku legendu. Niti mi dao šansu da odrastem i dokažem mu da ću postati bolji od svih njih! I to baš njemu u inat!

Nijesmo se nikada upoznali. A gledao sam je često, sakriven iza zavjesa moje bolesničke sobe. Doktori su preporučili majci da me dovede na more. Tada smo se i doselili na ovu adresu: naselje Dubovica, ul. Prva proleterska br. 203. Nije pomoglo. Herminin prozor je bio sav moj pogled na svijet. Volio sam da je gledam dok je širila ruke u dahu radosti prema nebesima. Simulirala let galeba dok bi trčala ukrug oko prozora. Sa bijelim mašnicama u kosi. Prestala je to da radi tačno u trećoj godini nakon mog dolaska. Majku su joj jedne kišne noći u kojoj je duvala nepodnošljivo teška južina od koje sam se užasno preznojavao i gušio, hvatajući se grčevito za vazduh bolesnim plućima, prevezli hitno na duševnu kliniku. Otac njen je, sjutradan odmah, postavio veliki oglasni natpis na kojem je pisalo da je kuća za prodaju. A njih su dvoje netragom nestali.

Sljedeću deceniju provodim u Beogradu. Dijelim sa Lenkom i Dunjom podstanarski stančić. Nakon izlaska iz puberteta, moja bolest čudesno iščezava. Gotovo preko noći. Dočim se ja, još čudesnijom, obrnutom kafkijanskom metamorfozom, pretvaram u zdravog i zgodnog mladića. Upisujem, naravno, medicinu. Mada se interesujem uglavnom za alternativne puteve i metode liječenja. Ne bih li u njima pronašao odgovor za moje čudesno i neobjašnjivo ozdravljenje. Dišem najzad punim plućima. Dunja je budući psihijatar, Lenka veterinar. Super se slažemo. I slagaćemo se tokom cijelog školovanja. Sve dok ne budem saznao. Istinu. U kojoj će se, kao u magnovenju, moja bolest opet vratiti. Da ne napusti me nikad više!

Kotor. Psihijatrijska klinika u Dobroti. Jedino mjesto na kugli zemaljskoj na kojem Dunja želi da stažira. Da spoji ljubav prema izabranom pozivu i moru. Čiji šum, dok gazi užarenim beogradskim asfaltom, priželjkuje i budna sanja… Nagovara nas, Lenku i mene da pođemo sa njom. Da ne raspadne se naše, u šali nazivano, Sveto Trojstvo. Objašnjava kako se u Crnoj Gori bolje živi, kako su Beograd preplavile izbjeglice i svakojaki svijet i kako to nije više njen grad. Pristajemo, obezoružani njenim šarmom i opsjenarskim vještinama urođenog velikog vođe. Uvijek je bila naš perpetuum mobile. Dugujemo joj. Mnogo. Oboje dospjeli iz provincija, i Lenka i ja, u njoj smo, još na početku studija kao uplašeni i stidljivi brucoši, pronašli i dobili pouzdani oslonac.

Nedugo nakon dolaska u Kotor, magija počinje da se urušava. Lenka i ja ne uspijevamo da pronađemo posao. Nemamo Dunjinu snagu, a bogami i vezu koju je čika Mihailo iz beogradskih krugova povukao da je zaposli na željenu kliniku. Danima jurcamo po crnogorskom primorju sa konkursnim prijavama u rukama. Ostaju nam vezane. Dolazimo u stan kasno, iznureni i nervozni. Nervozu dodatno pojačava Dunjin posao koji iz dana u dan donosi kući. Naročito pacijentkinje sa hronične sedmice. Kao da su se volšebnim štapićem preselile u naš iznajmljeni dobrotski stan. Posebno jedna od njih. O kojoj neprekidno govori. Kaže, nju je izabrala za slučaj koji će predstaviti u doktoratu. Opisuje je kao predivnu djevojku snenih očiju i bijele puti. Na hroničnom je već punih sedam godina, čitala je u dosijeu bolesnice. Teški autizam. Niko nije uspio doprijeti do nje. Godinama. Ali ona hoće! Zainatila se. Autoritativna Dunja koja ne odustaje nikada. Slušamo je prilično nezainteresovani. Opterećeni svojim mukama.

Sve do onog jutra! Odlučujemo da ostanemo u stanu, da se barem jednog jutra kao ljudi naspavamo. Pravim kafu u kuhinji dok razmišljam kako ne bi bilo loše pogledati ima li slobodnih mjesta u Podgorici, pa i da putujemo za početak, kada me iz misli trgne vrisak. Iz ruke mi uz tresak ispada vrela šoljica čija me sadržina do mozga gotovo opari. Vrištimo sad u duetu, izbezumljena Lenka koja upada sa balkona noseći u rukama gotovo obamrlu pticu i ja, ošuren kao kokoš. Dovraga i ona i njena bolećiva ljubav prema životinjama. Mene i moje opekotine od vrele kafe i ne primjećuje! A već me tjera da idem do prodavnice za paketić, da joj od njega napravi toplo gnijezdo u kojem će je njegovati. Krećem, šta ću? Ne mogu da gledam njene suze, samo njene ne mogu da podnesem. Još mi po stoti put citira Pitagoru i onu legendu koja svjedoči o tome kako je Pitagora jednom, šećući polisom primijetio čovjeka koji je tukao psa. A ovaj se grdno uznemiren ustremio na njega oduzimajući mu štap. Jer u bolnom jauku psa bješe prepoznao glas svog preminulog prijatelja…

U nastavku istog dana, Dunja dolazi sa posla, vidno utučena. Priča nam o tome kako je Hermina danas, u nastupu iznenadne euforije, svima neobjašnjive (ako se ima u vidu njeno dugogodišnje obamrlo stanje), pokušala da skoči sa krova hroničnog ženskog odjeljenja br. 7. Srećom, dežurna sestra je odmah primjetila merdevine koje radnici na održavanju zelenila bjehu zaboravili da sklone. Željela je da poleti, jadnica, u nekom samo njoj znanom snu, tumačila je naglas njen postupak Dunja. Rekli su joj, jer ona u tom času ne bješe prisustvovala nesvakidašnjem događaju, i da je bolno ruke sa krova širila, simulirajući let galeba.

Gospode moj! Hermina! Tek se u tom trenu moja misao, kao šokom probuđena, vrati u prošlost. Pravo na adresu: naselje Dubovica, ul. Prva proleterska br. 203. Počeo sam da se tresem. Kao u bunilu. Dunja je skočila iz naslonjače i odjurila za hladne obloge. Sljedećeg jutra, negdje pred zoru, budim se kao ošamućen. Vidim Dunju kraj postelje. Na njenom licu duboki i crni podočnjaci. Shvatam da je uz mene probdjela noć. Prekorno me gleda i tužno, u nevjerici, vrti glavom. Kaže, godinama smo dijelili dobro i zlo, a o svojoj prvoj i nikad prežaljenoj mladićkoj ljubavi joj nijesam govorio. Kaže, cijele noći sam je u bunilu dozivao, tepao joj i zvao je svojom cvrkut-ptičicom, svojim jedinim pogledom na svijet… Osjećam da je ženski ljubomorna, da me voli već godinama ali da joj ponos nije dozvoljavao da ona prema meni napravi taj prvi korak. A i da je u potaji strahovala. Da time ne naruši i ugrozi naše prijateljstvo, naše Sveto trojstvo. Plače. Jeca. Rida. Topi se njen suvereni autoritet, tu, u dnu moje postelje. I meni suze počinju da kvase lice. Nijesam ni znao da sam volio Herminu. Svih ovih godina dugih. Jer sjećanje na nju bijah potisnuo. Duboko u sebe, skupa sa mojom bolešću. Ali jedno znao sam. Da Dunju neću moći nikada voljeti. Ne kao ženu.

Srceparajuću scenu prekida Lenkin vrisak. Histerično upada u sobu i saopštava nam da je ptica uginula. Da je nije uspjela izliječiti. Počinjem u trenu da se gušim. Prebacuju me kolima hitne pomoći, priključuju na aparate. Ne mogu da govorim. A da mogu rekao bih im sve. Da sam u uginuloj ptici koja je, ranjena prethodnog dana, sletjela posljednjim atomom snage na balkon našeg iznajmljenog dobrotskog stana, prepoznao nijemi Herminin vapaj. Da je u istom tom danu ona, poslije dugogodišnjeg apatičnog kaveza u koji je, oh nikada neću saznati, ko zna kad i ko zna zašto dospjela, pokušala da se otisne na svoj posljednji let.

Došla je Dunja da mi to saopšti. Povrijeđene ženske sujete i ljubomore koja ju je nagrizala. I to sam osjetio. Da je uspjela dana narednog. Onog istog u kojem sam na ove aparate bio priključen. Ostao bez daha. U grudima u kojima se bolest opet bješe nastanila. Vratila se da me ne napusti nikada više. Da su njeno polomljeno tijelo pokupili sa bolničkog pločnika. Čak metrima udaljenog od krova na koji se ponovo bješe ispela. Propust osoblja koje se nije dosjetilo da merdevine spusti u podrum ni narednoga dana. Bar je poletjela tog posljednjeg puta, pomislio sam. Bar tih nekoliko metara. Mjerenih ljudskim instrumentima. A ko zna kolika i kakva prostranstva ona bješe u svom autističnom svijetu preletjela!

Nije mi rekla Dunja. Nije ni morala. Jer nekako sam znao da su na krovu za njom ostale zlatne sandale. I da su bile obložene iskričavim zvjezdanim prahom. Ptičica koja mi je doletjela kao upozorenje onog sudbonosnog dana, bila je njegov glasnik. Hermesov. I njen. Herminin. Neki ljudi pređu u postojanje samo iz jednog razloga. Da prenesu poruke ljudima. Ja je nijesam na vrijeme dešifrovao. Ni onda, u sasvim ranoj mladosti, a ni sada. Ali imaću vremena da otplatim tu svoju kobnu grešku. U predstojećim danima, mjesecima, godinama moje buduće, a ponovne prikovanosti za bolesničku postelju.