Zlosretne 2076. godine Ema je bila posve nekritična u izboru osobnog androida. Oglušila se na sve savjete i neka vlastita uvjerenja, odbijajući provjeren kompatibilni model, prema svom statusu i društvu.

Računalo je odredilo model androida i dodatne funkcije po izboru novopečene vlasnice, ali Ema je htjela nešto još čudnije – nepredvidivost, izazov i uzbuđenje. Pored sebe nije mogla zamisliti stroj koji baš uvijek zna sve njezine želje i ispunjava ih bez pogovora, ne ostavljajući mjesta slatkom iščekivanju.

Njezin savjetnik za emocionalna pitanja bio je užasnut idejom da će se izložiti neudobnosti boravka na Zemlji i poremetiti život Kolonije, dovodeći starinski tip mehaničkog prijatelja, tek da zadovolji trenutačni hir. Svoj razvod, očigledno, još uvijek nije preboljela.

– Ne zaboravite da ja predajem povijest! – pravdala se Ema.

– Ne miješaj posao i užitak – bljeskale su zjenice starog Savjetnika.

– Zašto? Kakve štete čovjek može imati od prošlosti?

– Može imati posljedice od gluposti kada počne živjeti u njoj – gubio je takt. – A i ti sve znaš pa stoga nema potrebe da ti ja dalje crtam.

– Jebi se! – odgovorila je arhaičnom poštapalicom sa Zemlje, kojom je obično šokirala sve u Koloniji.

Starca je ostavila u potpunosti osupnutog. Kada su ga nakon četiri dana pronašli, donja vilica mu je još ukočeno visjela. Naravno, Ema o tome, niti o danima njegovog bolnog oporavka u Centralnoj kolonijskoj bolnici, ništa nije znala. Ona je bila na svom sudbinskom putovanju. Ili još bolje, u svom svijetu.

Točno u 13, 40 po ženevskom vremenu, Ema se spustila na jedan od rijetkih raketodroma Zemlje. Već desetljećima su letovi na stari, matični planet rijetkost, otkad su se kolonije raširile galaksijom. Dalje je krenula polupraznim aerbusom, razmišljajući zbog čega uopće vrijeme i računati na mjestu kakvo je ovo, pusto, sumorno i zaboravljeno.

U Medili, gradu s nešto malo ljudskih prilika koje su propustile ili nisu ni dobile šansu za bolji život na nekoj od razasutih Kolonija, čekao ju je John, sredovječni zastupnik za posredovanje zemaljskim egzotičnim predmetima i preostalim primjercima polovnih androida. Punih mjesec dana je razmjenjivao poruke sa mladom profesoricom povijesti i sada je bio siguran da je pronašao ono što je ona tražila.

Emi se android svidio na prvi pogled. Bio je lijep u nekom čudnom neskladu grubih crta lica i toplog, pametnog pogleda. Odisao je povjerenjem, bliskošću. Sličio joj je na Sama, njezinu ljubav iz prošlih, studentskih dana. Davno prije no što će kroz njezin život projuriti i za sobom ostaviti potpuni kaos sada već bivši muž. Za razliku od njega, Sam ju je iskreno volio.

– Znaš li voziti bicikl? – iznenadilo ju je vlastito pitanje upućeno androidu.

– Bicikl?! – nasmijao se ovaj – Naravno! Ja sam proizveden 2022.

– Zvat ću te Sam.

– Sretno! Nećete požaliti – zadovoljno je trljao ruke John, dok je njegova klijentica odlazila naslonjena na svog novog mehaničkog prijatelja. Bilo je to jedno od njegovih najlakših posredovanja. O posljedicama istog tada nije mogao ništa znati.

Put do Kolonije je trajao kraće. Ema je znala tko je za to zaslužan.

Sam je plijenio svojom nesavršenošću, dijalektom, smislom za humor, svojim pamćenjem i sjećanjem na tolike davne i zanimljive događaje i stvari, da je Ema naprosto gubila dah. Obasipana pažnjom, nježnošću i bujicom slatkih riječi uživala je u svakom novom trenutku.

Android se brzo prilagodio životu u Koloniji. Začudo, i ova na njega. Dok je Ema davala poduku djeci dokone kolonijske elite, Sam se brinuo da je po povratku dočeka toplo gnijezdo. Pripremao joj je jela po starim zemaljskim receptima, s pažnjom servirao stol. Nakon objeda joj je masirao stopala, tijelo. Mazao je kremama, šaptao joj na uho. Zvao je najluđim starinskim imenima. Sve se činilo tako savršenim. Točnije, gotovo sve.

Ema je bila uvjerena da se Sam drži običaja iz vremena svog nastanka i da je zato tako obazriv i pristojan. Malo milovanja, koji poljubac i ostalo samo riječi. Vjerovala je i da će on svoju osnovnu funkciju, onu zbog koje žene u Koloniji i nabavljaju androide, obaviti onda kada za to dođe vrijeme.

No, ma koliko bila strpljiva, to vrijeme nikako nije dolazilo. Svaki puta kada bi Ema učinila koji intimniji korak, Sam bi se ukočio, počeo mucati ili predložio neku, tom trenutku sasvim neprimjerenu aktivnost, kao što je recimo šetnja ili ritual kuhanja i ispijanja kave.
Iako je nalazila svakojaka opravdanja za svog mehaničkog prijatelja, Ema je polako počela gubiti strpljenje. Njezina živa želja i bolna potreba postajale su sve jače i ona je primijetila da zbog toga dobiva različite simptome. Bila je nervozna, površna na poslu, zaboravna… Čak se u nekoliko navrata probudila s prstima u svom toplom međunožju.

Savjetniku se nije htjela obraćati iz principijelnih razloga, a John je nestao s lica Zemlje. Uzaludno je tražila pomoć. Nije odgovarao na njezine poruke. Tada joj je palo na pamet da za Sama nije tražila niti garancijski list. Uljuljkana blagostanjem Kolonije zanemarila je zemaljske običaje i navade.

Na dan kada je njezin android slavio godišnjicu boravka u Koloniji, Ema je napokon skupila hrabrost. Posjela ga je za stol, pogledala ravno u oči i odlučno postavila svoje sasvim precizne zahtjeve.

– Sam, želim da me uzbudiš, držiš određeno vrijeme u stanju zanosa, a potom me dovedeš do vrhunca. – rekla je u jednom dahu – Možeš li ti uopće to?

Sam je prvo problijedio a potom se izobličio. U potpunosti je zaboravio svoje zvanje, uloge koje su oboje imali i sasuo joj u lice bujicu uvrjedljivih riječi.

– Ja sam te zamišljao nevinom, čednom. Ti si bila moja Kraljica. Ti si me razočarala! Meni je važnije da se gledamo, mazimo. Grozna si! Gotovo mi se gadiš! – jecao je – Jadno! Kako jadno!!!

Ema je ostala zatečena ovakvim izljevom emocija, izrečenih od jednog stroja, ma koliko stvaran po uzoru na čovjeka. Osjetila se slabom, sama nedovoljno ljudskom, u škripcu između vlastite savjesti i želja. Androidove suze su na nju pale kao olovne kapi, budeći osjećaj da je sebična i prezahtjevna. Prišla mu je i zagrlila ga. Popustila mu.

– Sve će biti dobro Sam – tješila ga je, zaboravljajući da je ona naručila njega i to iz posve određenih razloga.
Ipak, prvi zanos je bio iza nje i sada je mogla pažljivije motriti Sama. Kad padne veo obožavanja ispod njega se nađe i po koja mana. Hrpica, brežuljak. Kod Sama je to bila planina.

Prvo joj je zapala za oči njegova opsesivna sklonost lažima. Lagao je puno i to sasvim obične stvari, nebitne gluposti od kojih nitko nije imao koristi. Lagao je radi laži. Rekao joj je da je za vrijeme dok je bila na poslu, doživio teški mehanički kvar zbog kojeg je morala intervenirati kolonijska servis-služba (i to nekoliko puta). Nitko iz službe niti jednom nije imao pojma o čemu je riječ.

Potom joj je pričao kako je na nekoj svemirskoj nagradnoj igri dobio sedmodnevno putovanje Mliječnom stazom (za dvoje) pa to, zatim, više nikada nije spomenuo. Nazivao bi je na posao i govorio kako joj je napisao pjesmu a po njezinom povratku doma, pao bi kompjutorski sustav pa pjesme više ne bi bilo. I tako redom.

Često je mijenjao raspoloženja. Od ushićenosti svojim novim radnim mjestom, do očaja zbog situacije da je on android, a ona čovjek (žena) i da među njima “ne može biti sve kako bi on htio”.

Napokon, Ema je primijetila da je mimo nje upoznao gotovo sve njezine prijateljice, da ih posjećuje, šalje im poruke. Ponekad im hvali Emu dajući joj nadnaravne osobine, a ponekad se žali kako je sitničava i prezahtjevna.

Osjećala je kako joj diše za vratom. Ona nije imala androida za osobne potrebe jer ovaj je, izgleda, imao nju.

Sve ju je to podsjetilo na priče iz dnevnika njezinih predaka. Na psa prabake Aby, čupavog i različitookog mješanca, koji se uporno vraćao pred njezin prag, iako ga se ona pokušavala riješiti nakon što ju je po tko zna koji puta u igri iznenada ugrizao. Osim toga, često je visio po susjednim dvorištima, zapišavajući gredice s cvijećem i cvileći tako uporno, što je nukalo zločeste da misle kako ga prabaka nedovoljno hrani. Zbog njegove upornosti i njezinog silnog žara da ga se pod svaku cijenu riješi, navukla je na vrat neke aktiviste iz Društva za zaštitu životinja.

Ili na priču bake Ire koja je pokušala prekinuti s ljubavnikom koji joj je radio ljubomorne scene, a on je, potom, nazvao njezinog muža, tetku, šefa i Parlamentarni odbor za ravnopravnost spolova blateći baku nazivajući je “bezosjećajnom kučkom”. Usput im je poslao i MMS-ove prilično provokativnog sadržaja. Ema je htjela vjerovati bakinim riječima kako je bila u pitanju obična ( i to loša) fotomontaža. Ipak, baka je morala mijenjati identitet.

– Izgleda da je u pitanju genetika – uvjeravala je Ema samu sebe. – Gen za loš izbor ljubimaca.

Osjećala je kako polako gubi tlo pod nogama, kako gubi razum.

Kada je otkrila kako Sam ostavlja patetične, ali i zločeste komentare o njihovoj “ljubavi” na službenim stranicama Pedagoških radnika Kolonije i to, kada su u dobrim odnosima pod svojim, a kada su u lošim pod njezinim imenom, napokon je odlučila progutati ponos i obratiti se Savjetniku. Dobila je brz i kratak odgovor:

“Kolonijski androidi imaju kod-kartice. Ti takvog nemaš. Stoga, možeš raditi upravo ono što si pri zadnjem našem kontaktu poželjela meni. Naravno, ako imaš s kim.”

– Historia est magistra vitae – pomisli Ema. Ona je tu lekciju, izgleda, prespavala. Barem zadnji dio sentence. Sada je na vlastitoj koži osjećala sve posljedice toga sna.