Kažu, da u ranu zoru ne treba pjevati jer ćeš sigurno o večeri plakati, da novce spremaš ako te desni dlan zasvrbi i da se bradavice najbolje liječe kad se na njih popišaš. Još kažu da pripaziš da trudnicu ponudiš onim za čim žudi, inače ćeš ječmenac sigurno dobiti. U sve sam to pomalo vjerovala. U ono s ječmencem osobito, jer mi je oko bilo danima upaljeno, kad sam pred Božić mladoj Vasiljevoj zaboravila u šaku staviti očišćenih oraha, što sam sa svekrvom lupala. Nisam praznovjerna, ali sam za Veljom uvijek prospala vodu, kad na put kreće. Uvijek triput pljunem kad nam crna mačka stazu do njive prepriječi. Puj, puj, puj, zlu ne trebalo.

Jedino nikad nisam o babljim pričama razmišljala, kako je neko dušu svoju u boli ispustio, pa živ ostao. Kako dušu možeš ispustiti, a ostati živ? Za mene je duša život i kad te jednom Bog prozove il’ za kakvu pokoru oplete, pa dušu ispustiš – nema više nazad. Ni tijela ni duše nema. Te mi riječi uvijek zazvuče k’o neko pretjerivanje. Da se kaže kako se neko napatio i u velikim mukama bio.

Na Miholje pljusnulo iz mene, jedva Veljo stigao s posla. Spakirali me u bolnicu i ostavili čekati. Nema žurbe, vele, tu sam po istom poslu već treći put. Dvoje mi djece u školu naveliko išlo, izđikalo, poraslo do ženidbe, pa otkud novo dijete? Ali sam svejedno htjela i Velji roditi njegovo vlastito, iako je bio dobar otac i djeci mojeg prvog, sad pokojnog muža.  A Veljo je i stoput bolji od pokojnika, pa je zaslužio imati svoje dijete, makar i pod stare dane. Kažem doktoru da, kad je moj prvi, pokoj mu duši, onako pijan i blesav mogao takvu djecu praviti, valjda Veljo može još i bolju. Hoću sreću moje sreće usrećiti i točka. On nikad ništa nije govorio o tome, osim jednom, kad me po drugi puta presjeklo.

– Senka, nemoj biti luda, ja sam se ženio zbog tebe, a ne djece!

Svejedno sam nekako mislila da on to mene tješi i da neće priznati što mu na srcu leži. A sad, s četrdesetom na leđima kao vrećom mokrog ječma,  kida mi se utroba i voda iz mene curi!  Više nisam ni plakala. Bol nahrupi, pa prođe. Treba samo požuriti u bolnicu.

Tako sam i tada rekla Velji da mi donese troje gaća i četkicu za zube. Djecu nek’ ne dovodi, da ne plaču. I on. On nek’ dođe što prije.

Da nije bilo te žene, ja bih se iz bolnice vratila k’o da ništa nije bilo.

Prvo sam je pustila. Nek’ plače, brate mili, neka cvili. Nije lako izgubiti dijete Teško ti je kad ti iznenada izleti, kao što su od mene izletjela moja,  a ne kad se mrtvo primi za mater pa ga silom moraju čupati. Njezino je tako ležalo već četvrti dan i ko bi znao koliko dana prije, dok nije samoj sebi priznala da mu ne čuje života, da joj, kad legne, kao kamen padne i zalijepi se za leđa.

Cijeli dan sam gledala kako kaplje iz boce iznad ženine glave, ali i iz njezinih očiju pa me predvečer stislo, k’o da mi moje muke nije dosta bilo.

 – ‘Ajde – kažem joj – Sve ćeš ti to zaboraviti. Biće djece, samo neće biti nas. Jel’ ti to prvo?

Veli da kući ima dvoje. Sa istim mužem, pitam, a ona samo klima glavom. Pa šta onda plačeš, nesretnice, mislim, al’ ne govorim, nego je uhvatim za ruku pa je tako držim.

Čini mi se da me neki drijem uhvatio kad do mene dođe njezin glas.

– Nisam ga htjela. Nisam mu se stigla radovati. Od tuge je otišlo.

Možda bih joj i rekla da je ništa s milim Bogom ne razumijem i da ne priča gluposti, ali nije se imalo vremena jer odjednom sva ona silna medicina što su u nju danima trpali pa je na prazno grčilo, napokon učini što je odmah trebalo i između njezinih nogu poče se cijediti smrt.

, vikala sam ja, , urlala je ona, a ja joj ne dadoh da vidi da to što je mislila da je njezino čedo, nije drugo nego grumen tvrde krvi što joj je, zaklela bih se, dijete i ubio. Ono je došlo poslije. Strčali se svi oko njezinog kreveta, a meni rekli da izađem van. Tek danas znam da sam trebala tako i napraviti.

S vrata sam vidjela njezino mrtvorođenče i neka mi mučnina iz želuca dođe ravno do grla pa mi se smanta tako da sam zalegla na dovratak. To malo magle što zaleluja iznad dječje glave mislila sam da je moja nesvjestica, ali odmah zatim isti takav, samo veće i gušći oblak, izlete ravno iz ženinog nosa pa jurnu za dječjim.

, viknuh i stropoštah se ravno među doktore. Zadnje što sam prije mraka vidjela, muči me još do dana današnjeg. Kako stvari stoje, mučit će me i do onoga što mi je kao sudnji zapisan.

Ne znam što su mi dali, ali spavala sam, reče mi Veljo, punih dan i pol. Probudih se u neka doba noći, osušenog grla i s glavom kao od kamena. Do mog kreveta je još ležala ista žena. Znači, živa je. I taman kad sam mislila odahnuti, spazih da joj nešto paperjasto i bijelo titra, svijetli ispod nosa. Evo, zaklinjem se svim svecima i mirom svojih pokojnika, da je baš svjetlilo.

S mukom sam se propela da dotaknem ono zbog čega sam dan prije u nesvijest pala, a sad slutim što je to zapravo bilo, i utisnem ga nazad, ali mi ta maglica kroz prste promače i ostade lelujati na istom mjestu. Probam nekoliko puta, al’ neće ni tamo, ni ‘vamo. A žena spava. Ne miče se. Ne daje od sebe glasa.  Onda me odjednom obuze strah da nije tako i sa mnom. Da se nije i meni duša otrgnula? Pipam, gledam, šmrčem al’ ničega nema.

– Veljo, imam li šta ispod nosa? – pitala sam ga s vrata, čim je  jutrom došao po mene.

– A šta bi trebala imati? – gleda me on u čudu.

Bolje da mu ništa ne govorim, odlučim i samo ga čvrsto zagrlim.

– Vodi me kući, tako ti svega.

Mislim ja, u kući uvijek imam posla pa ću, možda, tako sve prije zaboraviti. I jesam, al’ čini se samo smetnula. Dani idu, treba se za život starati. Preturili preko glave jednu, dvije zime, a iza treće Velju firma odlučila poslati na teren. Nije mu se išlo, daleko je Dalmacija, al’ ja sva sretna pa ga peckam da nije dosta muško jer za ženom i materom plače. Čudi se Veljo što me spopalo pa ga na jednom želim otpraviti, a do sad sam uvijek tugovala.

– Da ti nisi našla kakvog drugog? – pita me moja luda.

A ja se samo smješkam i šutim. Ništa ne govorim, da ne ureknem. U meni već treći mjesec novi život buja i trebat će još jedna usta nahraniti. Zato ga i puštam. Neka ide, neće mu biti ništa.

Na dan kad je otišao a ja za njim pljusnula čašu vode, ipak me nešto stisnulo oko srca. Rekoh svekrvi i djeci da me odmjene u poslu jer me, eto, boli glava pa ću malo prileći. Zaključala sam se u sobu i prepustila nekoj tuzi. U plaču me san uhvatio, a u snu došla Ona. Eto meni žene sa oblakom u nosu. Lijepa kao slika. Dovela sa sobom i svoje dvoje djece, dva anđela, a oni trčkaraju naokolo i svako toliko nešto zapitkuju. Pitam je i ja kako je, a ona sleže ramenima i smješka se. Ne mora mi ništa reći, sve joj piše u očima. U vrtu joj se smračilo, u kući zahladnilo, a s mužem joj se pogledi ne dotiču. Eto, tako! Duša više nema mira, traži svoga utočišta. Znam ja da otrgnuta više spasa nema pa mi se prosto sažalila i baš kad sam je htjela, kao dok smo u bolnici ležale, za ruku primiti, neko mi stade na vrata lupati.

– Senka! Senka, probudi se!