– Stari, imaš pljugu?

– Nemam, buraz. – odgovorio je muškarac u čija je široka ramena i potiljak Robi škiljio već sat vremena. Točno koliko verć čami u ovoj tamnici.

Okretati glavu lijevo-desno, nije imalo smisla. Izgleda da su svi u toj prostoriji bili poslagani jedan iza drugog, u koloni.

Viriti unazad nikako nije mogao, iako je više puta pokušavao. Postojala je samo jedna vizualna dimenzija. Naprijed.

Ipak, po disanju, bolje reći šištanju koje je dopiralo iza njegovih leđa, pretpostavljao je kako se odmah iza njega nalazi neka starija osoba. Zadah i mirisi dinstanog luka, jeftinog deterdženta i laka za kosu, dao je naslutiti da je iza njega žena.

„Znači, naprijed grmalj, a straga možda neki bakutaner“, pomislio je Robi.

– Khhh… khh… – žena iz njegovih leđa jedva je došla do daha. – Ovdje je ionako pušenje strogo zabranjeno!

Robi se nije puno obazirao. Stvarno mu je trebala cigareta. Kopao je po jakni i konačno, sav ozaren, otkrio u zadnjem džepu traperica poluraspadnuti joint.

– Ej, stari! A jel’ imaš možda vatre? – veselo je upitao Širokog.

– Droga!!! Droga!!! – baba je počela uspaničeno kokodakati.

– Bravo, buraz! Prava si faca! – grohotom se smijao Široki. – I ti sa maricom ovamo?!

– Narkomani! Propalice! – gunđala je baba. – U moje vrijeme…

Robi dalje nije mogao razabrati, jer je u prostoriji nastala silna galama. Doduše, nitko nije mogao mijenjati redoslijed u koloni, onako čvrsto stisnuti jedan uz drugoga, ali su se glasovi uskomešali kao pčele u košnici.

– Auuu!!! Koliko nas je tu? – upita on iskreno iznenađen.

– Tu smo svi Ga – Gu, buraz. Kao ona „Radio gaga, radio gugu…“ – pjevušio je tip neku čudnu pjesmu koja nimalo nije priličila njegovoj pozamašnoj pojavi.

– Ne kužim… – započe Robi.

Široki nije imao vremena za detaljnija pojašnjenja. Iz sveg glasa se proderao: „Drž’ te se!!! Evo je!!! Evooo!!!“.

Uz strašnu buku otvoriše se metalna vrata i u buksu jurnu neonska svjetlost. Sve odjednom krene gore pa dolje… i tako nekoliko puta.

Mir. Tišina. Svi su se stisnuli i disanje prilagodili nekom važnom trenutku kojemu Robi, kao uostalom mnogo čemu u zadnjih sat vremena, nije mogao niti pretpostaviti značenje.

– Jebote… – sledio se.

Neki gigantski prsti (bolje rečeno cijela šapa), visili su nad njegovom glavom. Zakačili se baš za njega, ščepali ga, iščupali vani i još brže vratili. Od silne svjetlosti i straha, ništa nije vidio.

Čudovišna ruka opet krenu iznad njegove glave, naprijed pa opet nazad i konačno zgrabi babu, koja je maločas prigovarala, a sada nije stigla niti zinuti.

Nakon toga se prolomi veliki tresak, a ruka nestade. Vrata su se naglo zatvorila.

Opet mrak, tišina, po koji uzdah i komentar: „Ode sirotica!“.

U trenutku, Robi osjeti kako mu se koža ježi i osjeti napetost u preponama. Bio je siguran da nije tek adrenalin zbog prethodnog uzbuđenja. Dah iz njegovih leđa postajao je sve topliji. Po mirisu koji je dopirao do njega, ovoga je puta slutilo na dobro.

– Oh, kako imate lijep vrat. Prosto bih Vas gricnula. – ženski glas iza njega rekao je zavodljivo. Takav glas može pripadati samo nekom dobrom komadu. Ocijenio je da ženska može imati tridesetak godina.

– Ovaj, gdje nestade baba? – upitao je, da prikrije nelagodu.

Ipak je njemu tek nepunih osamnaest. Do sada je samo slinio po net-u i tek se jednom pohvatao sa debelom Bubom iz trećeg ulaza. Nije bio siguran da bi izašao na kraj s nekom iskusnom ženom. Pogotovu ne sa tako direktnom.

– Opusti se, mali… Sve će biti u redu. – zavodnica mu je šapnula na uho.

– Riknula, buraz. – ubaci se plećati tip, misleći valjda na babu.

– Kako „riknula“? – čudio se Robi – Pa minutu prije galamila je u redu iza mojih leđa!

– Nije ti to isto, buraz. – cerekao se čovjek. – Sad si živ i in, a za tren možda već out. Kad te odjave, odjebo si, buraz!

„Mora da sanjam“- Robi je promrmljao sebi u bradu, pokušavajući složiti događaje u puzzle proteklog dana.

Ustao je u jedanaest. Stara je digla frku da zbog lijenosti neće stići. Zalupio je vratima i uskočio u prvi tramvaj. Na ulazu su ga tražili osobnu. Koji kreteni, Robi se žestio u sebi. Da ima osobnu, sigurno ne bi stajao pred ovim uredom. Palo mu je na pamet, da je vrećicu s travom trebao ostaviti doma. Ženi na šalteru dao je tražene fotografije i umočio kažiprst u tintu za uzimanje otisaka. Dao je ženi na šalteru dvije fotografije i umočio prste u tintu. Ova je uzela klamericu… Začuo je jedno Klik! i odjednom se sve zacrnilo.

Robija uhvati panika. Napokon se sjetio. Došao je po taj komadić papira, kako bi jednom za svagda skinuo s vrata „uniforme” i kazne zbog neposjedovanja osobnih dokumenata, a po svemu sudeći, trajno je zaglavio u njihovim rukama.

Sada će, s travom u džepu i bez vatre na vidiku, čamiti u arhivi policijske uprave, u kartoteci i koloni pod prvim slovom svog prezimena, s jebozovnom ženom iza svojih leđa.

– O, Bože! Ima li te!? – zavapi mladić – Pa bar si ovo zadnje mogao malo… barem malčice… drugačije urediti?

Tek što je završio svoju pustu molitvu, osjeti žensku ruku na svojoj stražnjici. Muškarac širokih pleća se po tko zna koji puta glasno nasmija. Zlobno ili zavidno, Robi to nije imao vremena zaključiti.