Jovan Pavlović – BEZIZLAZNI PRAZNIK

Postoje u svačijem životu određeni sudbonosni momenti kada se zacrtana putanja uvija i kida, nudeći priliku da se nastavi drugačije. Obično su to veliki potresi koji nas čupaju iz mlakog zagrljaja rutine.

Toliko je zasigurno znao. Kao i uvek, mučilo ga je ono što nikako nije uspevao da rasvetli. Ako je smrt supruge jedan od tih sudbonosnih preokreta koji se odigrao sa nekakvom svrhom, šta je trebalo promeniti? Mogućnost da se nešto tako krupno odigralo bez ikakvog višeg razloga, odbacivao je jednostavno kao – besmislicu. To je barem jasno. Time što je osvetlio jednu stranu ogromnog zida koji mu je preprečio život, činilo mu se da je jače zamračio onu drugu stranu na kojoj je stajao sam. Jutros je neobično jako osećao upravo taj mrak.

Šta je trebalo da učini pre četiri godine? Zahvaljujući praktičnoj pomoći malobrojnih prijatelja (od kojih je manji broj ubrajao u svoje a veći u prijatelje svoje supruge), i pomoći rodbine sa kojom je do tada još uvek održavao nekakav kontakt (opet uglavnom zahvaljujući supruzi), uspeo je da prebrodi prvobitni šok. Narednih godinu dana proveo je u izmenjenom stanju svesti, uvek na oprezu, otupeo od potresa i bola. Neprestano očekujući sledeći udarac nemilosrdne sudbine, pregurao je nekako i taj period kojeg se slabo seća i kojeg ne želi da se seća.

Trebalo je mnogo snage samo da preživi te dane, a nakon što se umorio od čekanja, umorio od umora, nastavio je da bitiše kao i pre. Isti stan, isti posao, isti grad. Isti ljudi. Iste priče. Isti problemi. Danas ga je opet čekalo sve isto.

Izronivši iz košmarne mučnine, jedna nova, do tada nepoznata ili svesno nepriznata spoznaja, ledenom rukom steže njegovo napaćeno srce. Kriv je što ništa promenio nije! Mogao je, a nije. Štaviše, morao je, a nije. Duh supruge ga verovatno posmatra kroz prozor. Neupokojen. Zapitan. Zašto je podnela toliku žrtvu? Nije načinio nešto vredno od svog života. Nešto zbog čega bi osetili ponos. Nešto što bi pridobilo naklonost ljudi i iskupilo kratkotrajno postojanje na ovom svetu. Sa toliko talenata imao je mnoštvo mogućnosti, a on je izabrao da se svim snagama grčevito bori za istu jalovu svakodnevicu. Obuze ga stid. Koliko proćerdanog vremena!

Na trgu ispred zgrade zaustaviše se šareni tramvaji, narod se slivao u gomilu koja ga je netremice promatrala. Strahoviti osećaj krivice popusti u trenu dok su se ljudi pomerali da oslobode prostor ispod prozora. Nebo se naoblači, sunca nesta a prijatan vetar povuče zavese iz sobe, te su se vijorile svečano, poput zastava. Supruga mu pruži ruku, strpljivo i nežno, sa puno razumevanja za predstojeći čin. On po prvi put odvažno i samouvereno prihvati ponuđeni izlaz. Držeći ruku voljene u svojoj ruci, pope se prvo na stolicu pa na okvir prozora i ne oklevajući ni za tren, zakorači u vazduh bez oslonca, ispunjavajući opštu volju, za koju je on, eto, poslednji saznao.

Hologramska slika supruge ispari u trenu. Drage ruke i njenog oslonca nesta. Oseti na licu kratkotrajno osvežavajuće zahlađenje dok je sve brže padao ka trotoaru.

Razrešenje! Kraj patnje i preispitivanja. Smirenje?

Približivši se popločanom ivičnjaku, polako je usporavao, da bi se tik iznad tla zaustavio u ugodnom lebdećem položaju.

Tek je tada sasvim jasno uspeo da razluči čuvare života i mira od običnog građanstva. Androidi su razmakli okupljenu masu ispred zgrade. Androidi su smireno izlazili iz šarenih tramvaja koji su uz dozvolu vlasti lagano nastavljali privremeno prekinutu vožnju. Na ulici se uspostavljao ustaljeni red. Androidi su zainteresovanim pojedincima nešto dugo i strpljivo objašnjavali, dok su ih neprimetno udaljavali od poprišta događaja.

Dva androida već su i njemu prilazila. Prihvatili su ga nežno dok su se uznemireni antigravitacioni generatori stišavali. Androidi različitog virtuelnog pola. Koji je lepši? Nije lako utvrditi koji je ljubazniji. Ili mlađi? Nije osećao umor. Nije osećao razočaranje. Bilo mu je svejedno. Štaviše, počeo je da oseća priželjkivano smirenje dok su pametne igle tragale za praznim prostorom za još jednu penetraciju na rukama prekrivenim ubodima.

Nema bega. Nema kraja. Nema sudbine i iskupljenja! Red i mir!

… hvala svevišnjem androidu… na preciznim statističkim metodama… predviđanja postupaka neuračunljivih ljudi… hvala mudroj nauci… na tehnikama neprekidnog nadzora… i kontrole hirovitih misli… hvala vladi… trajnog blagostanja… na velikom broju… mudrih androida… hvala usavršenim… virtuelnim opijatima… na bezbolnom… zaboravu…

Izbledela misao konačno je utekla iz svesti.

Isti stan, isti posao, isti grad. Isti ljudi. Iste priče. Isti problemi. Sutra ga je opet čekalo sve isto. Ali, tek sutra. Sutra je regularan radni dan.

Danas je praznik i vreme odmora.