Noć je, kao što sam ubrzo po izlasku iz voza mogla da se uverim, bila mutna i promenljiva. Vetar je dolazio sa severa. Magla je navirala odasvud. Sklona prehladama, zabrinuta za sopstveno zdravlje, delimično utopljena unutrašnjom vatrom glasa koji je govorio istražiti, ispitati, hodam, dalje, na tvrdim šiljcima crvene kože kucajući baš kao po kompjuteru. Stanar je ispred mene na nekoliko desetina metara po slobodnoj proceni, jednako neukrotiv i neodređen. Ostajem sakrivena u njegovom svetu, njegovim svetom.
Prateći ga tako (a da sam više puta pomislila kako sam se izgubila na svim tim putevima i kako me ništa više ne može spasiti), stigla sam do mostića ispod kojeg žubori rečica crna kao noć, negde u predgrađu, tamo gde je Autor bacio leš Naratora i gde se zapravo ovekovečilo njegovo iščeznuće. Među mastiljavim redovima gradskih ulica, u noći, u automobilu marke ”folksvagen”, Autor je krenuo na put. Prisećam se. Otići će na periferiju grada. Tamo je noć mračnija, ulica pusta, život tiši. Baciće ga u reku, tako će izbeći kopanje, buku, napor, znoj, dobiće na vremenu time što će ga prosto baciti u reku sa mosta, čuće se samo jedno ”buć” i stvar će biti svršena. Krenuo je ”folksvagenom”, leš Naratora smestio pre toga u gepek, ispio iz flašice malo Coca-cole i pustio džez.
Bio je ozaren mogućnostima koje su mu se ukazivale na samu pomisao da će se rešiti leša i da će cela ova dugovekovna stvar o životu i trajanju jednog Naratora biti konačno završena. Uklonjen je nekadašnji autoritet svega što je napisano! Od najstarijih vremena do dana današnjeg! Njegovim smaknućem kao da se svi činioci romana razmeštaju prema načelno drugačijoj metodologiji. Bremenitost samog teksta pomera granice romanesknog prostiranja. Obuhvatnost je veća i složenija.
Farovi ”folksvagena” su osvetljavali prigradsko podzemlje: šine, podvožnjak, sutereni, fabrike, periferija u kojoj se hoda po sred ulice, pustoš, socijalna beda, svi detalji jedne ogoljene ”primitive” i zaostalosti su tu. Svetla su upereno stala na jednom čeličnom mostiću ispod koga je žuborila rečica tamna kao noć. Parkirao je na pravcu (bio je dovoljno širok), ugasio motor, udahnuo, izvukao leš Naratora iz gepeka, bio je go pa ništa nije kačilo, uhvatio ga pod pazuhe, prelomio preko hladne šipke gvozdenog mostića, njegove ruke se oklembesiše, težina prevagnu, i bez imalo napora telo je, kao samo od sebe, poletelo u ponor crne reke uz pljusak o vodu. Gotovo, pomislio je Autor. Ili je bar tako trebalo da bude.
Iza šiblja posmatram scenu. Stanar silazi do rečne obale. Štapom nasumično napipava dno. Dolazi do tela, naslućujem. Podižem se na prste. Leš se pojavljuje iz vode. Izvire. Razmičem šiblje. Stanar rukama hvata njegov naklobučen trup. Vuče ga. Pada na kolena, balansira svojom težinom Čulo se jedno ”dum”! Biće da je leš prevagnuo.
Odjednom je tlo počelo da vibrira pod mojim nogama. Zemljotres, pomislih. Stanar je klečeći ostao nagnut nad čudesno belim Naratorom. Slika klasične vrednosti: noć, reka, magla, kiša (otkud sad kiša?), čovek nad mrtvacem. Barokna putenost Naratorovog tela kontrirala je okolnoj tami na jedan potpuno fantastičan način. Stanar se činio crnji i prljaviji naspram Naratorove golotinje, sakralne i netaknute. Slika je imala i izvesne mitološke naznake. Vernost opoziciji svetlost/tama odavala je utisak polarizacije. Njihovo susretanje je bilo precizno kao kad se nožem iseče papir. Potom je Stanar počeo da šapuće. Nisam mogla da čujem šta uz sve napore da razaznam taj šušanj. Pomislih da se obraća meni(?!) A potom, kao da je pao u zanos, uz mrmljanje nečega što je moglo imati karakter molitve. Dok se prisećam verskih kultova, i jedino što mi pada na pamet je nekakva crnačka maska koja liči na crtež zodijaka, Stanar se već bio uspravio, a za njim, kao povučen snagom živog čoveka, i Narator.
Kao da me je udario vatreni meteor! Možda sam i vrisnula. Njih dvojica stoje jedan naspram drugog, Narator življi nego ikada, u stvari kao da nikada i nije bio mrtav. Zemljotres je izgleda bio samo jedan od pokazatelja moje vrtoglavice koja me malo-pomalo sasvim obuzela. Svaka šala je završena. Ja ponovo stojim pred onom istom zbiljom od koje sam i krenula, pred čovekom koji je smrtan, pred Naratorom koji bi trebalo da je mrtav, ali nije. Fatalnost obe situacije je podjednako jeziva. Naprežem mozak, nesklad koji vidim samo je dokaz besmisla. Užas! Stanar je faktički oživeo Naratora!
Mada, ne mogu precizno da utvrdim u kojoj meri. Odnosno, da li je oživljen u celokupnosti svoje zapremine, sa ukupnim sadržajem koji ga je činio i pre nego što je umro? Da li je jednako pouzdan? Može biti nedolsedan, polovičan, ili je ko zna šta sve asimilovao u međuvremenu (u tom preobražaju) da bi se podigao iz mrtvih kao neko sasvim drugi. Možda je zabezeknut, musav, glup, zao, posebno što je, eto, stekao iskustvo smrti, sav-svoj-boga-pitaj. Možda smo ovim dobili zverolikog Naratora, nekakvog nečistog duha, demona, nešto povampireno, opet, nešto što ima težinu sa svim merama i zapreminama, nešto što je sasvim srodno ljudskome, sa svim strahotama koje iz toga proizilaze. Najzad, tu je i mogućnost da se i sam Narator predomisli, da poželi opet da umre. Ako si umro onda je trebalo da ostaneš mrtav! Ako je ovo vreme bez čuda, zašto onda Stanar traga za čudesnim…
– Baš zato! – reče neko. – Baš zato!
Čuda pripadaju prošlosti, rekla je jednom Bakika, čuda su se dešavala davno, u vreme romantizma, a i mnogo ranije, u vreme antičkih čuda, pa i dalje, kad je prvi čoveka napravljen od blata. A danas? Gospodar svoje sudbine je čovek, taj mali bog, sudija, onaj koji daje i oduzima, jedna srezana, parapsihološka i tehnizirana životinja, klupko prihvatanja i odbijanja, maneken, glupak. Ko zna, možda je to i zaslužio.