Razgovor vodio Đorđe Bajić

SF I ŽIVOT S PRIRODOM

Tridesetpetogodišnji Ivan Lutz živi i radi u Slavonskom Brodu, a nedavno mu je, u izdanju naše „Čarobne knjige“, objavljen prvi roman – Zovite ju Zemlja. Lutz je dokazani SF posvećenik – aktivni je član društva ljubitelja naučne fantastike „Orion“ i nalazi se u organizacionom odboru SF konvencije „Marsonikon“ na kojoj je ove godine počasni gost bio naš Zoran Živković. Sa Ivanom sam uradio dva intervjua, jedan za „Popboks“ u kome smo se dotakli nekih opštih pitanja o žanru i problemima regionalne SF scene, dok je drugi razgovor, ovaj koji ćete upravo pročitati na „Art-Animi“, fokusiran na Lutzovo književno formiranje i pojedinosti u vezi sa njegovim romanom prvencem.

Đorđe: Da krenemo od početka… Šta si čitao kao klinac?

Ivan: Kao mali mrzio sam čitati knjige. Brojao sam stranice, lagao roditeljima da sam nešto pročitao kada nisam pročitao, preskakao cijela poglavlja, ma užas. Sjećam se da sam obožavao Ivanu Brlić Mažuranić i njezine Priče iz davnine, Hlapić i Stribor mi nikada nisu sjeli. Uglavnom osnovna škola se svodila na igranje po vrbacima, pecanje, lovljenje žaba, punoglavaca, ptica… Nisam imao vremena za knjige i bile su mi nešto strašno – možda sam se i bojao knjiga.

Đorđe: A ljubav prema naučnoj fantastici? Kako je to počelo?

Ivan: Ljubav prema SF-u došla je iz filmova, a ne knjiga. Nakon toga slijedio je strip Mandrak kojega sam gutao. Mislim da je izlazio u Stripoteci, nisam siguran. Tek u srednjoj školi kada sam skužio da je bit pametan cool, počeo sam čitati… Bio sam drugi srednje kada sam pročitao sve što sam našao od Tolkina… Skakao sam po školi kao Gandalf nitko nije imao pojma tko je to – sada je situacija znatno drugačija.

Đorđe: Znači, epska fantastika je kriva za sve…

Ivan: Prije bih rekao – džedaji su krivi za sve (smeh). Ali definitivni krivac zašto sam počeo kao lud čitati SF je Tomislav Kobia iz Osijeka… Njegov tata je imao biblioteku s tisućama knjiga… Kada sam studirao Tomislav bi mi svaki dan, ili svaki drugi dan donosio neki od SF klasika… Moje SF formiranje počinje sa 19 godina… Znam da sam, na primer, potpuno odljepio kada sam pročitao Zamjatinov Mi.

Đorđe: Ceniš li pisce sa ovih prostora koji se bave fantastikom? Da li si i njih čitao dok si se formirao

Ivan: Ha… Sjećam se (Zvonimira) Kostića i njegovih Donjih svjetova… (Predraga) Raosa – Nul effort i Mnogo vike nizašto… (Damira) Mikuličića i njegove zbirke O… Pa svi oni s kojima sam imao doticaj preko Kentaura i Siriusa…. Sada obožavam (Zorana) Živkovića…

Đorđe: Zorana Živkovića si upoznao lično, zar ne? Ispričaj nešto više o tome…

Ivan: To je zaista teško objasniti…To je čovjek koji je popularizirao SF na ovim prostorima… Tko zna, da nije bilo njega koliko bi nas, koji sada pišemo i volimo SF, uopće čitalo žanr. Uvijek je na tim knjigama pisalo ime urednika, nekog Zorana Živkovića, ali tek kasnije shvatiš tko je zapravo urednik i da je on alfa i omega cijele priče. I onda ga upoznaš… A on nevjerojatno skroman u svojoj veličini, pristupačan, govorljiv… Ja sam oduvijek govorio da su razina znanja i čovječnost proporcionalni… Upoznao sam doktore znanosti kojma je nos u oblacima i ne vide dalje od njega ni nikoga osim sebe, ali Zoran… To je nešto nevjerojatno koliko čovjek koji je napravio u spisateljskim vodama sve, može toliko pažnje posvetiti svakome tko ga nešto pita… Ja sam oduševljen tim čovjekom.

Đorđe: Zanimljivo je da je Živković poznatiji, cenjeniji i čitaniji izvan Srbije nego u njoj. Imaš li neko objašnjenje za taj fenomen?

Ivan: Uvijek je teže biti prorok u vlastitoj zemlji… To je moje objašnjenje. No, svatko tko uzme Zoranove priče pred oči, odmah vidi da se radi o iznimnim djelima.

Đorđe: Hajde da sada pređemo na tvoj roman koji je na sajtu Čarobne knjige opisan na sledeći način: Zemlja je doživela potpunu katastrofu i jedina odbrana od nastupajućeg uništenja jeste beg, i to beg odabrane grupe ljudi na ogromnom svemirskom brodu koji je u tu svrhu i napravljen. Prošli su vekovi i Zemlja je za nove naraštaje samo daleka priča, gotovo mit. Na putu im se pojavljuje planeta pogodna za život, ali nastanjena negostoljubivim stvorovima… Kako se rodila ideja za roman?

Ivan: Rodila se na pecanju (smeh). Uvijek sam htio napisati SF akciju s filozofskim prizvukom – nešto poput Handelmanovog Vječnog rata ili Lemovog Nepobjedivog… No, nisam taj kalibar – barem ne još… Pa sam filozofirao na moj način i kritizirao sve što me smeta… Jako sam ekološki osvješćen i djeci u školi ispirem mozak ekologijom… No, muči me i to što istraživanja staju zbog preraspodjele novaca na druge stvari, da ne kažem ratove jer ću zvučati kao misica (smeh). Pa sam počeo pisati Zemlju! I jednu priču gdje je od ljudi ostala samo ljuštura – sve ostalo je programirano za neki novi početak.

Đorđe: Koliko dugo je roman nastajao? Zašto si ga skratio i šta je izbačeno?

Ivan: Roman sam pisao između dva romana, pa je duže nastajao… U početku mi je ideja bila napisati dva romana – jedan sa stanici i jedan kada stvari nepovratno odmaknu… Skratio sam roman za 10.000 riječi – izbacio sam nepotrebne opise, pokušaje filozofije i, nadam se, dobio brži i bolji roman… Tu je kasnije pomogao i urednik Nikola Petaković sa svojim sugestijama pa smo zapakirali sve u ovu plavu knjižicu

Đorđe: Imaš li neki poseban ritual prilikom pisanja?

Ivan: Pišem rano ujutro ili jako kasno navečer, jer mi tada cure spavaju (Mirna – žena i Olja – kći). Prije nisam mogao pisati bez cigarete, a kako sam prestao, sada moji likovi ne gase pljugu.

Đorđe: I za kraj… Koji je bio osnovni podsticaj za nastanak romana? Šta si želeo da poručiš svojim čitaocima?

Ivan: Temeljna ideja mi je bila pokazati da iako smo crni, bijeli, lijevi, desni, ovi ili oni, ipak svi mi Zemljani koji ne znamo što imamo dok to ne izgubimo… A izgubit ćemo…