Zak je izgledao bešćutno i jadno dok je promatrao zeleni park kroz prozor jedanaestog kata visoke stambene zgrade, jeo kavijar namazan na najkvalitetniji kruh i pio kavu Raro. Jutro je mirisalo na cvijeće.

– Ro je otputovao na sedamnaesti prsten. Dobio je povišicu – rekao je svojoj prelijepoj ženi Odri koja je oblačila najfiniju svilu preko bedara spremajući se za posao. Pogledao ju je oprezno ne bi li uočio nekakvu reakciju kada je spomenuo Roa. Baš jučer ih je vidio zajedno u prijateljskom zagrljaju, ali s Roovom rukom na njezinoj stražnjici.

– I ti ćeš Zak, – rekla je i nježno se nasmiješila – trebaš biti strpljiv i zahvalan. Sumnjam da se sedamnaesti razlikuje od ovoga.

Lagala je nježno, uljudno i slatko. Nije ni trepnula.

– Da, ali… Već sam osam godina na šesnaestom i pomalo…

Odra se primakne i utisne mu poljubac u obraz. Umalo se stresao jer nije mogao podnijeti njezinu prevaru, ali nije ustuknuo.

– Prestani brinuti! Bit će sve u redu. Za koju godinu moći ćemo si priuštiti i više od sedamnaestog.

Gledao ju je kako izvrsno glumi. Ro je sada bio bogatiji, slobodniji, moćniji. Završila je u njegovu naručju upravo zato što nije željela Zakovu skromnost. Odra nikada nije bila sklona sentimentalnosti. Znao je da ona oduvijek želi više slobode.

– Da, valjda – reče odsutno Zak. – Znaš, i bolnice su bolje na sedamnaestom. Kažu da tamo mogu izliječiti sve – govorio je samo da bi nešto govorio. Kako ne bi posumnjala da on zna.

– Tko kaže, Zak? – upita sarkastično Odra.

– Luo, kaže! – ljutito će. – On je prošli mjesec sišao na šesnaesti. Stalno priča o tome kako je tamo bolje i ljepše; kako život ima smisla i kako su ljudi opušteniji…

– Da, da, znam te priče, ljubavi. Samo nemoj ponovno početi o onom gospodinu koji je došao s pedesetog. Znaš da nam je to nedostižno.

– Da, znam – skrušeno reče Zak i navuče kožnu jaknu, ostavi šalicu i natjera se da poljubi ženu. – Vidimo se navečer – reče i spusti se nečujnim liftom do prizemlja.

Vozio je novi Jaguar s bijelim kožnim presvlakama. Ovaj je bio s autopilotom, zadnja serija, izašla prije manje od godinu dana. Zak se zavalio u kožno sjedalo i rekao odredište. Automobil nečujno i nježno krene prema njegovom radnom mjestu.

Radio je na devetom prstenu pa je imao dvadeset minuta vožnje do posla. Inače bi za vrijeme vožnje provjeravao elektronsku poštu, čitao vijesti ili se jednostavno zavalio i pokušavao uhvatiti malo sna; no danas je razmišljao o zabranjenim udaljenostima i načinima kako one mogu postati dostupne; razmišljao je o nedostatku motiva i izgubljenoj ljubavi. Ništa ga više nije držalo ovdje.

Prije tri generacije Vlada Svjetske Unije ukinula je novac – jer je fiskalizacija krenula u neželjenom smjeru – porezi su uzeli maha, a Svjetska ekonomska mreža doživjela je krah. Pozvali su narode Unije na dogovor i uvjetovali prihvaćanje takvog plana samo zato da bi svi ljudi imali isto – da bi imali sve. Bila je to jedina zamjerka ovom sustavu jer su se neke frakcije, koje su bile protiv takve utopijske politike, pozivale na komunizam, diktaturu, marksizam i socijalizam; no, nisu uspjeli nametnuti svoja mišljenja i novac je ukinut, a gospodarska slika svijeta potpuno je promijenjena.

Svi su radili za svakoga. Nitko nije imao više ili manje. Materijalne stvari postale su dostupne i prosjaku i bogatašu u neizmjernim količinama; proizvodnja je trpjela; ljudi su se odavali nepregledno dugim užitcima, a industrija, izgrizena ljudskom taštinom, potpuno se raspala i prestala s radom. U samo godinu dana Svijet je ponovno bio na rubu ekonomskog uništenja. Vlada Svjetske Unije smislila je rješenje.

Kako bi osigurali efikasan rad u svim organizacijama, industrijama, korporacijama, Vlada Svjetske Unije uvela je nesvakidašnju valutu u kojoj je počela isplaćivati svoje radnike – valuta se zvala: Sloboda kretanja.

U početku je bilo nezgrapno pratiti sva pravila koja su bila uvođena; čitati propise i korigirati vlastito ponašanje po novim normama. Svi su i dalje mogli imati sve što zamisle; materijalni svijet bio je dostupan svima, ali samo su rijetki imali Slobodu kretanja, a status se počeo određivati kilometrima od mjesta stanovanja. I tako su stvoreni prsteni.

Bilo je lako ljudima usaditi osjećaj pripadnosti i zanosa materijalnim dobrima. Prošlo je nekoliko godina, a svi oni koji su bili siromašni prije tog vremena i koji su uživali u svemu onome što im je ranije bilo nedostupno, ostali su na samo nekoliko kilometara od svojih domova. Bilo je kasno išta mijenjati. Svijet je počeo funkcionirati, a samo radom i predanošću onome što se radi, mogla se kupiti sloboda i povećati svoj radijus kretanja.

Automobil je stao ispred velike staklene zgrade na kojoj je zlatnim slovima pisalo: Telekomunikacije.

Znao je satima razgledavati hologramske prikaze Svijeta na velikim udaljenostima; maštati o dalekim nedosanjanim zemljama, tisućama kilometara daleko; sanjariti kako hoda obalama pedesetog prstena i Odri pokazuje nepregledni ocean… Tada bi postajao deprimiran, potišten, a njegova efikasnost na radnom mjestu bi zakazala. Bio je toga svjestan. U takvim trenutcima postojala je mogućnost degradacije na niži prsten, a to si Zak nije mogao dopustiti.

Ušao je u ured tiho i pognute glave te uljudno pozdravio Luoa koji je ispijao svježe kozje mlijeko.

– Jutro, Zak! Kako je danas?- znatiželjno je upitao Luo dok je uključivao trideset-inčni monitor i hologramski projektor na svojoj radnoj jedinici. Zavalio se u bijelu kožnu fotelju. – Moramo završiti kalibraciju onih vodova danas. Propusnost je pala za dvadeset posto, a znaš što to znači?

Zak je prošao do svoje radne jedinice i sjeo u svoju crnu kožnu fotelju. Na stolu se već pušila kava i svježe francusko pecivo, zajedno s chocopologie čokoladicom, baš kako je Zak volio.

– Ne znam, Luo, mislim da ću pokušati nagovoriti odbor na sedamnaesti prsten. Ovo… – pokaže rukom oko sebe – … me ubija. Zar nikada nisi htio otići na stoti prsten ili se barem upitao gdje je epicentar?

– Opet počinješ. Za sedamnaesti znam, ali i znam koliko je posao tamo zahtjevniji pa ne možeš dugo tamo ostati. Ne bi trebao razmišljati o stvarima koje su ti nedostižne, a što se tiče epicentra… Tja, pa negdje su morali zabiti šestar – nasmijao se i zabio nos u porculansku šalicu srčući kavu.

Zak je bio zamišljen. Odsutan. Stran. Lou se osmjehne.

– Zak, prijatelju, nemoj ni pomišljati na nešto suludo. Znaš što se dogodi ako prijeđeš na kilometre koje nisi zaslužio. Ovako radiš i održavaš svoju slobodu, a tamo kasnije, možda zaradiš koji kilometar više pa možeš početi razmišljati i o obitelji. Ne vidim što je u tome loše?

– Da, znam, ali…

– Nema ali – prekine ga Luo. – Degradirat će te na osnovne, a i sam znaš da je na drugom gužva. Čuo sam da jedva sklapaju kraj s krajem. Na prvi se više ne može – tamo je pakao. Krcato! Želiš li tamo završiti?

Lou je govorio ljutito pa se ustao iz naslonjača i prišao prozoru.

– Ovdje imamo sve što možeš zamisliti. Naravno, imao bi sve i na prvom, ali ne bi imao prostora. Uživaj u ovome – okrene se prema Zaku koji je promatrao čokoladicu na srebrnom tanjuriću.

– Slušaš li ti mene uopće?

– Da, da… – zbunjeno će Zak. – Slušam, Luo. I da znaš da ne razmišljam o ničemu, osim…

– Daa? – Lou je upitno podigao obrvu i zavrtio dijamantni prsten oko prstenjaka.

– Vidio sam one 4D televizore jučer, stvarno su krasni. Mislim da ću si danas uzeti jednog.

Lou se nasmije, priđe Zaku i prijateljski ga lupi po ramenu. – Idemo raditi! Dosta je zabušavanja!

Zak se nasmiješio i krenuo na svoju radnu jedinicu kada mu je zatitrao komunikacijski uređaj. – Da, ravnatelju? – rekao je stavljajući prst na usta kako bi Luo bio tiho.

– Zak, molim vas, dođite odmah! Moramo razgovarati! – rekao je ravnatelj i prekinuo vezu. Luo je čudno pogledao Zaka. – I? – reče.

– Ne znam. Idem vidjeti – zbunjeno će.

– Odmah mi javi!

– Naravno!

Nakon više od pola sata Zak je izašao iz ravnateljeva ureda s osmjehom od uha do uha. Luo ga je s nestrpljenjem iščekivao i odmah se pridigao sa svoje radne jedinice.

– I? I? Što je bilo? – rekao je nestrpljivo.

Zak se smiješio. Zagrlio je Luoa i krenuo s njim prema prozoru. Zagledao se prema ogromnom zelenom parku u kojemu su krošnje drveća sezale skoro do devetog kata.

– Konačno sam uspio! – reče napokon Zak.

– Uspio si!? Dobio si unaprjeđenje!? – ushićeno je poskakivao Luo.

– Da, – mirno odgovori Zak – ali ne za sedamnaesti prsten, nego za čak osamnaesti. Zamisli?

Luo ga je gledao prijateljskim pogledom.

– Bravo! Odra će biti presretna!

– Naravno da hoće. Moram samo otići na jedno mjesto, negdje na petnaestom, čini se da je veza pukla. To mi je prvi zadatak kao voditelja Optičke linije 18. Izgleda da ću ostati na osamnaestom poprilično dugo.

Luo konačno stane ispred njega i uhvati ga rukama za ramena.

– Stvarno mi je drago! Ne mogu opisati koliko mi je drago zbog tebe. Mislim, svi mi želimo otići, ali kod tebe… To je više od želje.

– Hvala Luo. A sada, moraš obećati da nećeš ništa reći Odri dok se ne vratim. Želim da to bude iznenađenje.

– Naravno, Zak. Naravno.

Zak ga prijateljski potapša i produži prema liftu. Hodao je ponosno, sretno – hodao je slobodno.

Luo ga je pratio pogledom, a onda prione poslu jer je samo tako mogao zaraditi slobodu i živjeti na istom prstenu s prijateljem.

Luo je bio zadubljen u posao kada mu je zazvonio uređaj.

– Odra? – rekao je iznenađeno.

– Ej, pozdrav, Luo! Znaš li gdje je Zak? Ne mogu ga dobiti cijelo jutro.

Malo je nakosio usne u smiješak, ali nedovoljno da Odra primijeti.

– Otišao je na petnaesti – to je mogao reći, a da ne otkrije Zakovo iznenađenje – nekakvi vodovi su u kvaru. Vjerojatno je unutar kompleksa pa je signal slabiji. Reći ću mu da te nazove kada se vrati.

– Važi, Luo. Hvala! Pozdrav!

Krajičkom oka ugledao je ravnatelja kako izlazi iz ureda. Bio je visok, širokih ramena i mrkih brkova. Luo ga pozdravi i kimne glavom. Ravnatelj ga neobavezno pogleda i uzvrati pozdrav.

– Svaka čast za Zaka, ravnatelju! – reče Luo iznenadivši sam sebe što je to učinio.

Ravnatelj zastane.

– Da? Kako to misliš?

– Pa ako je netko trebao unaprjeđenje, mislim od nas, onda je to sigurno bio Zak. Nećete požaliti.

Ravnatelj spusti obrve.

– Unaprjeđenje!? Pa kurvin sin je dobio otkaz i degradaciju na drugi!

***

Jureći u svom Jaguaru Zak se približavao granici šesnaestog prstena. Bio je smrknut jer nije znao što očekivati. Čuo je razne priče o ljudima koji su htjeli više slobode nego što su zaslužili – koji su pobjegli na više prstene – i kako su proveli svoje živote degradirani na prvi, drugi ili treći prsten živeći u sobi, ne većoj od nekog malog ureda, do smrti.

Zeleni laser presijecao je cestu. Označavao je sedamnaesti prsten. Samo mu je bljesnuo u oči kada je prošao kroz njega. Odmah je uočio kako mu se isključuje uređaj za navigaciju, komunikacijski uređaj, sva elektronika povezana s računalom… Sve se isključivalo uz natpis: Nemate ovlaštenja za ovu razinu slobode. Molimo vas vratite se natrag! Ali Zak je uključio mehaniku u automobilu i potpuno ju odvojio od računala. Radio je kao tehničar za telekomunikacije pa mu nije bilo teško razdvojiti te dvije stvari onoga dana kada je posumnjao u Odru i Roa.

Njegova kartica, s kojom je mogao dobiti sve, više nije vrijedila. Onoga trenutka kada je prešao dozvoljenu razinu slobode, njegov DNK zapis s kartice je poništen i više nigdje nije mogao uzeti hranu, odjeću, piće… Znao je da mu nitko neće pomoći jer svaka pomoć bjeguncima znači degradaciju. Čuo je bezbroj priča o tome kako su ljudi umirali od gladi i žeđi, i onda se tako bespomoćni, bojeći se za svoje živote, vraćali natrag, bivali uhićeni, degradirani, a oni koji se ni tada nisu smirili – bili su pogubljeni.

Vozio je brzo. Svijet sedamnaestog prstena brzo je prolazio pokraj njega.

Zeleni bljesak.

Osamnaesti prsten.

Još jače je stisnuo papučicu gasa, stisnuo zube i smjelo gledao naprijed. Više ga ništa nije držalo na šesnaestom. Svijet je bio ispred njega; svijet ne toliko različit od onoga iz kojega dolazi, ali ipak, novi svijet.

Držao je volan čvrsto u rukama. Kilometri su prolazili. Naselja su se prorijedila. Sunce je sjalo i bojalo cijeli krajolik u zlatnu boju slobode. Nije mu bilo važno što nikada više neće jesti, piti, obući se ili uzeti nešto vrijedno poput dijamanta; sada je imao slobodu samo za sebe; slobodu koju nikome neće pokloniti. Bio je spreman umrijeti – bolje to, razmišljao je, nego se vratiti natrag.

Svijet se izmijenio. Vozio je duže od tri sata, a baterije na automobilu bile su do pola potrošene. Ovdje nije bilo kuća. Samo nepregledna cesta omeđena niskim raslinjem – i s jedne i s druge strane – te veliki planinski lanac u daljini. Nigdje nije bilo drveća, samo nepregledna ravnica, trava – pustoš.

Vozio je dalje. Jurio je prema planini koja je vijugala skrivajući daljinu. Prošlo je još dva sata. Jaguar je jurio cestom koju su sada omeđile stijene, kamenje i crvena zemlja. Nigdje nije bilo nikoga: ni kuća, ni auta, ni ljudi, ni nastambi, ni kakvog traga ljudskog djelovanja. Zak nije mogao ocijeniti do kada će morati putovati, bježati, boriti se za slobodu; želio je samo voziti prema naprijed, prema kilometrima slobode koji su mu zabranjeni.

A onda je ugledao kuće uklesane u planinu. Uklesane u teški sivi kamen. Bile su ogromne. Mogao je vidjeti tek nekoliko kuća, udaljene međusobno nekoliko stotina metara, ali sve su stajale uklesane na strmim liticama do sto metara iznad zemlje. Planina se nadvijala nad ponor koji nije mogao vidjeti. Osjetio se malen pokraj ovakve silne prirode. Zaustavio je auto. Izašao van, a miris zraka ga zaljulja poput jakog vjetra. Čuo je ptice, vodu, fijuk nevidljivog lahora i udisao, udisao, udisao.

Pogledao je prema planini. Uočio je bijela dizala obložena staklom koja su spajala svaku kuću s tlom. Jedno je bilo u pokretu, a u njemu je stajao čovjek sav u bijelom, ali predaleko da bi Zak uočio išta drugo. Počeo je hodati prema mjestu gdje se dizalo trebalo spustiti.

Nije osjećao strah dok mu je prilazio. Odlučio je pomiriti se sa svojom sudbinom ma kakva ona bila.

Dizalo je stalo na pedeset metara od Zaka. Iz njega izađe stariji čovjek sijede, dugačke brade izrazito plavih očiju. Njegova bijela lanena odjeća lagano je lepršala na povjetarcu, a njegov blagonakloni pogled umirio je Zaka do granica letargije.

– Lijepi pozdrav, prijatelju! – reče čovjek zaustavivši se nadomak Zaka.

Zak je bio zbunjen.

– Pozdrav – odgovori Zak.

– Opustite se mladiću! Dobrodošli na Deveti isječak!

– Isječak? – zbunjeno ponovi Zak dok ga je čovjek sa zanimanjem odmjeravao.

– Znam kako se osjećate, mladiću. I meni je bilo tako. Svima je bilo tako kada su prvi puta napustili okrilje Slobode – pokaže rukom u smjeru odakle je Zak stigao. – Znate, mladiću, u zadnjih sto pedeset godina samo je osamnaest ljudi učinilo ovo što ste vi učinili.

Zak ga je gledao raširenih očiju. U njemu su se miješali osjećaji: uzbuđenje, strah, smirenost, ljutnja, sreća…

– Ali, što je ovo? – upita Zak konačno pokazujući na kuće visoko iznad njih.

– Polako mladiću! Sve ću vam reći. Znate, na mene je red. Mislio sam da neću izvršiti svoju dužnost, ali kada su mi senzori pokazali da idete prema nama jako sam se obradovao.

– Reći što? – bio je nestrpljiv Zak.

– Pa vidite, cijela Zemlja prekrivena je svjetovima kakav je bio ovaj iz kojega ste došli. Postoji nekoliko stotina istih svjetova u kojima nema novca, nema siromašnih, nema nestašice, ali nema ni bezgranične slobode. Svijet je podijeljen u kružnice, a prostor između kružnica, naziva se Isječak. Mi smo na devetom… Nemojte me pitati zašto devetom i gdje su prvi i drugi… – nasmije se starac – Negdje su morali zabiti šestar – reče kroz smijeh.

Zak ga iznenađeno pogleda.

– Dođi! – reče starac i krene prema dizalu.

Zak je šuteći koračao za njim do dizala. Popeli su se do starčeve kuće u tišini.

– Nešto ću ti pokazati. Moramo obići kuću.

Dok su zajedno prolazili pokraj mramorno bijelih zidova ogromne kuće, s balkona su visjeli crveni cvjetovi i čarobno ispuštali miris koji se miješao sa slankastim okusom okolnog kamenja, Zak je očarano gledao zdanje. Starac je nastavio:

– Znaš, čovječanstvo je spalo na male brojke. Vi ne znate da je prije tristo godina pandemija pogodila Zemlju. Ostalo nas je tek pola milijarde. Nakon toga, zaključili smo da je jeftinije svima pružiti sve, a ograničiti slobodu, jer bogat čovjek – moćan čovjek – ne želi novac i materijalna dobra, nego kontrolu, slobodu i vlast nad svijetom. To imamo ovdje na Isječku. Sigurno se pitaš zašto biste bez rada bili manje slobodni i zašto je radnicima sloboda važna? To pitanje muči čovječanstvo otkada je svijeta i vijeka, ali odgovor je vrlo jednostavan.

Vidiš, čovjek je oduvijek mislio da se njegov rad ne cijeni dovoljno, ali ipak je i dalje radio. Uvijek je moralo biti hijerarhije, da bi oni, koji rade bolje, vještije, brže i preciznije, mogli uživati u blagodatima svog talenta ili podobnosti. Kada radnik radi samo za slobodu, a ima sve što zaželi, tu se gube vrijednosti na koje su rijetki osjetljivi. No, čovječanstvo vođeno paradigmom zna da nam je sloboda važna, ali ne znamo zašto, kako i tko je, pobogu, napravio takav sustav vrijednosti?

Pogleda Zaka pokazujući rukom da skrene za njim preko jedne cvjetne ograde s plavim cvjetovima. Vjetar je na mahove donosio pjesmu koja se razbijala o stijene.

– Ti – reče značajno. – Ti si iskonski želio biti slobodan i zato si zaslužio biti jedan od bogatih; jedan od onih koji će uživati u blagodatima rada radnika koji ne stignu razmišljati o slobodi izvan okvira, a ipak ostavljaju cijelog sebe radeći za tu nedostižnu iluziju. Oni rade za nas, a mi ih puštamo da žive za sebe – onako kako žele i onako kako umiju. Njima će uvijek biti važno pomaknuti se kilometar ili dva, na idući prsten, a budući da imaju sve, nije im toliko važno kako će ostvariti svoju slobodu. Radnici će uvijek imati lažnu slobodu, ovisnu o svom poslu i poslodavcu; lažnu nadu da mogu više i bolje; da mogu izvesti svoju obitelj na pravi put… Samo rijetki će ostaviti sve i poći u nepoznato – samo rijetki će uspjeti ili imati hrabrosti uspjeti!

Zak je piljio u neku zamišljenu točku.

– Da, mladiću, tako je jednostavno. Pogledaj!

Iza zida otvorio se pogled na nepregledni ocean. Plavo more okruživalo je veliki zeleni otok na kojemu su se vidjele vatrene baklje. Bilo je već predvečerje. S otoka je stizala pjesma, vidio je ljude kako se kupaju, skaču, ciče, vrište i uživaju u slobodnom oceanu koji je neopisivo mirisao. Zak jedva udahne. Pluća ga zabole. Osjeti zastoj u grlu od uzbuđenja. Htio je nešto reći, ali nije mogao izustiti ni riječ.

U daljini se nazirala još jedna obala; daleka obala do koje je poželio doći. Pogledao je starca pokraj sebe, starac se smiješio i točio dvije čaše najfinijeg bijelog vina. Pružio je čašu Zaku.

Zak je nepomično stajao gledajući u daljinu. Napokon je shvatio.

Nosnice mu ispuni miris slobode i pobjede; nade i uzbuđenja. Konačno se nasmijao i rekao:

– Oprostite, a što je iza one obale?