Predrag Peđa Ličina je regionalnoj publici (a i šire) poznat pre svega po svojoj dugometražnoj horor komediji Poslednji Srbin u Hrvatskoj (2019), kao i po voljenom kratkom SF filmu Teleport Zovko (2013). U poslednje vreme, Ličina je proširio polje delovanja i ušao u domen književnosti. Krajem 2018. objavio je svoju prvu knjigu Bljuzga u praskozorje (hrvatski izdavač: Jesenski i Turk, srpski izdavač: Partizanska knjiga), a nedugo nakon toga i svojevrsni nastavak: knjigu Bljuzga u podne (ponovo Jesenski i Turk u Hrvatskoj, dok je srpsko izdanje objavila Laguna). Pored toga, Ličina je i autor priče „Mali pas“ u zbirci Pre vremena čuda, antologiji posvećenoj Borislavu Pekiću (priredio Vule Žurić, Laguna, 2020).
Pre razgovora sa autorom, red je da se prvo osvrnemo na njegovu najnoviju knjigu koja će, zbog upliva fantastičkog i aktuelnosti, biti glavna tema našeg razgovora. Bljuzga u podne objavljena je u Srbiji krajem 2020. godine u okviru Lagunine edicije „Bez prevoda“. Ne plašite se što knjiga „nije prevedena“. Ijekavica i kroatizmi ovde odlično pašu pošto je ponuđeni humor alanfordovskog tipa (svi se sećamo legendarnih „Vjesnikovih“ prevoda „Alana Forda“ za koje se starao sjajni Nenad Briksi). Sve u ovoj podnevnoj Bljuzgi je veoma nadrealno i iščašeno, neretko apsurdno, ponekad grubo i gotovo uvek „politički nekorektno“ – što evocira pristup i stil Lučana Sekija alijas Maksa Bunkera, scenariste pomenutog „Alana Forda“. Ličina rado koketira sa žanrom u svojim filmovima, pa je tu praksu nastavio i u svojom knjigama – a posebno u najnovijoj u kojoj nudi mešavinu komedije, satire, horora i naučne fantasike.
Bljuzga u podne se sastoji iz tri potpuno odvojena segmenta, a sva tri su smeštena u dalju ili bližu budućnost iako, zapravo, najviše govore o sadašnjosti. Bljuzgu u podne otvara segment „Neočekivani problemi filmskih radnika“ koji ima uskostručnu postavku (kako snimiti dokumentarni tj. igrani film) – sve to veoma satirično, uz viviseciranje hrvatskog mentaliteta i uz, naravno, uplitanje „srpskog pitanja“ koje je kod suseda prosto neizostavno… Naslovni segment („Bljuzga u podne“) je ekstravaganca o spektakularno katastrofalnom pokušaju da se oživi turistička sezona u Hrvatskoj i, nakon što se u tome uspe, ratu sa delfinima (tj. dupinima)… Knjigu zatvara njen najkraći deo – „Bitka na Krbavskom polju“ – koji je ujedno i „najtvrđi“ od ovde ponuđenih. Ovoga puta su slepstik i spleter udruženi, što i ne čudi imajući u vidu da se zlosrećni i nevoljni junaci ove priče nalaze u središtu još jedne zombi apokalipse (ili je to ona ista zombi apokalipsa opisana u „Poslednjem Srbinu u Hrvatskoj“?). Mešavina komedije i horora Ličini ide od ruke, a priča je duhovita i krcata vrcavim dijalozima (koji su, uostalom, Ličinin zaštitni znak).
Đorđe Bajić: Za početak, objasni mi otkuda jedan filmski reditelj u svetu književnosti… Nije to baš redak slučaj, pa bih te zamolio približiš taj mehanizam koji motiviše na promenu medija… Kako je to bilo u tvom slučaju?
Predrag Ličina: Shvatio sam da je veoma korisno da prije scenarija za svoj eventualni film prvo napišeš priču, novelu, noveletu, pa čak i roman – a tek onda po tome napišeš scenarij. U priči, noveli ili romanu mnogo će ti jasniji biti likovi, jer ćeš pisati i što oni misle i kako se točno osjećaju u svakom zakutku mozga. Onda ti je, kad poslije pišeš scenarij, mnogo lakše pisati dijaloge. Također, ako eventualno snimaš film po tom scenariju koji je nastao od priče ili novele, na samim glumačkim probama mnogo ćeš preciznije objasniti glumcima kakvi su njihovi likovi. I tako sam ti ja oduvijek pisao priče i novele za filmove koje bi volio snimati. Onda se ispostavilo da ću u životu snimiti četiri i po filma, pa se došlo na ideju da se sve to što sam napisao i objavi. Da se ne baci, da ne propadne…
ĐB: S tim u vezi… Da li i Poslednji Srbin u Hrvatskoj postoji u formi novele ili kraćeg romana?
PL: Da, sve je proizašlo iz jedne priče u kojoj u Hrvatskoj izbije zombi epidemija pa sve okolne države izoliraju Hrvatsku bodljikavom žicom, kako se zaraza ne bi širila. U središtu priče bila je skupina Srba iz Srijema koji pokušavaju pobjeći od zombi epidemije kod rodbine u Srem, međutim vojska ih ne pušta preko. I dok ovi iz Srijema mole da ih se pusti u Srem, napadnu ih zombiji, a kad ih izgrizu njima ne bude ništa. Tad krene teorija da su ljudi srpske nacionalnosti otporni na zombi-virus i kreće proizvodnja seruma koji će spasiti Hrvatsku. Koju godinu kasnije palo mi je napamet da od te priče napišem scenarij za film.
ĐB: Do sada si objavio dve zbirke od po tri novele ili duže priče: Bljuzgu u praskozorje“ i Bljuzgu u podne. U novijoj knjizi dolazi do zaokreta, u smislu da je žanrovski pristup uočljiviji. Da li je to bio svesni zaokret ka fantastici ili se to nekako dogodilo samo od sebe?
PL: Svih šest priča postojalo je u ovakvom ili onakvom obliku u hard-disku mog kompjutera još prije nego što je objavljena prva zbirka. Bila je samo stvar koja će priča ući u koju zbirku, odnosno kojim ću ih redom dorađivati za štampu. Nekako sam išao idejom – e, ova mi se radi prva, a ova druga, itd. Dakle, više-manje, sve je ispalo slučajno.
ĐB: Šta tačno označava „bljuzga“ u naslovima tvojih knjiga? To nije reč koja se baš često koristi…
PL: Sve je to s bljuzgom ispalo slučajno. Sjedili smo jedne noći za šankom i pili pivo. Nekako smo došli na temu pretencioznih autorskih filmova dugačkih kadrova u kojima glavni junaci mnogo pate zbog socijalne nepravde ili im najbliži rod boluje od leukemije. Onda smo razgovarali koji bi bio dobar naslov za film „teške“ tematike kojim bi privukli pažnju članova žirija nekog festivala. Redali su naslovi kao što su „Život i životi“, „Metafora kiše“, „Vrtlog totalne perspektive“, „Divna smrt u magli“ itd. Tada mi je pala na pamet ideja za naslov „Bljuzga u praskozorje“ i odnio sam pobjedu za šankom… Nekoliko godina kasnije, dok sam pisao priču u kojoj se naša planeta zaustavila upravo u trenutku zimskog svitanja dok se topi snijeg, naslov Bljuzga u praskozorje nametnuo se sam od sebe. Tako sam nazvao tu priču, a bogami i cijelu prvu zbirku, a drugu Bljuzga u podne. Logično je da će se treća zvati Bljuzga u sumrak i ona je dopola gotova. Nakon toga slijedi i moj prvi roman – Bljuzga i mir.
ĐB: Nova zbirka donosi tri priče čije je radnja smeštena u budućnost. Ispričaj nam nešto o svakoj od njih, kako si dobio inspiraciju da ih napišešeš?
PL: Budućnost mi daje veće mogućnosti da se poigram s maštom, odnosno da kažem ljudima da se ništa bitno promijeniti neće, osim što će tehnologija napredovati. Imat ćemo leteće automobile, mobitele u ušnoj resici, fotoaparate u noktu palca, ali ćemo ostati identični kreteni – država će omogućiti najbogatijem liku u državi da zaista postane vlasnik autorskih prava na glagole, i nitko se neće ozbiljnije pobuniti zbog toga. Ali, ako je u pitanju nogomet, svi će izaći na ulicu – pričam o prvoj priči „Neočekivani problemi filmskih radnika.“ Direktna inspiracija za drugu priču, koja je i naslov zbirke, bio naš genijalni mentalitet koji se može svesti pod dvije riječi: „nikad dobro“. Mi sutra da preteknemo Norvešku po BDP-u, opet ne bi valjalo. Treća priča „Bitka na Krbavskom polju“ zapravo govori o raznim mistifikacijama u svijetu moćnih korporacija i marketinga. Osim toga, napaćenom narodu lakše je kad čita nešto što se događa u daljoj budućnosti, nego da se to događa danas. Onda je nešto manja mogućnost da se poistovjeti s glavnim likovima, pa je čitalac sretniji jer se to ne događa njemu sada, nego nekom tamo za 70 ili 200 godina.
ĐB: Političko-društveni ugao ti je uvek bitan kad pišeš. Daješ ga kroz komičnu prizmu, ali poruka je uvek tu. Da li je ukazivanje na probleme i očigledno borba sa vetrenjačama, ili misliš da proza i film mogu promeniti način na koji ljudi sagledavaju svet?
PL: Ne možemo mi mnogo toga da promijenimo na globalnom planu, i to je borba s vjetrenjačama, baš kako ti kažeš. Najdalje što mogu jest da opustim ovo nešto ljudi koji su slični meni. Ako uspijem da ih nasmijem, to mi je možda i najveći uspjeh. Za globalniju promjenu načina razmišljanja trebaju neki mogo krupniji igrači od nas, međutim njima to nije u interesu, jer im je ovako prilično dobro.
ĐB: „Neočekivani problemi filmskih radnika“ su prilično pronicljiva vivisekcija stanja u filmskoj industriji. Kako sagledavaš stanje u regionalnoj kinematografiji? Ima li tu mesta za autora koji ne snima art-haus, ali ni tipičnu komercijalu, nekoga sa senzibilitetom kao što je tvoj?
PL: Ima, ali u mnogo manjoj mjeri nego u većim evropskim kinematografijama. Često čujemo za španjolski horor, francuski krimić, britanski triler ili za ruski znanstveno-fantastični film, ali rijetko kad čujemo za estonski horor, bosanskohercegovački znanstveno-fantastični film, armensku romantičnu komediju ili za gruzijski mjuzikl. Logično je da se u manjim kinematografijama forsiraju ne-žanrovski, art-haus filmovi koji bi eventualno mogli završiti na nekom poznatom i priznatom festivalu, ne bi li se onda čulo za tu malu zemlju. Ipak, postoji i iznimka koja potvrđuje pravilo, a to je Danska. Mala zemlja za sve filmove! Ona bi trebala da nam bude uzor. I po BDP-u također.
ĐB: Šta možeš da mi ispričaš o naslovnoj noveli iz „Bljuzge u podne“? Da li se oglasila Hrvatska turistička zajednica povodom navoda koje si u njoj izneo? Sada ozbiljno… Da li si imao problema zbog svog žustrog i pronicljivog humora?
PL: Rijetko i zanemarivo. Ovdje možemo upotrijebiti uzrečicu „gotovo nikada“. Nešto se događalo prije nekoliko godina zbog naslova filma (Poslednji Srbin u Hrvatskoj) od ljudi koji nisu ni znali o čemu se radi u filmu. Oni koji bi eventualno mogli stvarati probleme oko određenih stvari u knjigama, knjige ne čitaju pa problema nije niti bilo. A hrvatska turistička zajednica nije reagirala, iako sam im ljetos poslao i mejl u kome je pisalo: „Poštovani, nadam se da moje pismo neće završiti u košu. Pišem vam zato što mislim da imam dobar prijedlog. Mislio sam da malo bolje iskoristite taj specifičan oblik Hrvatske u marketinške svrhe. Naime, uvidom u geografsku kartu Hrvatske došao sam do zaključka da gotovo svaki kraj, svako mjesto i svako selo u Hrvatskoj leži u nekom pograničnom području – baš zbog tog specifičnog oblika kifle ili potkove, kakogod. Ovom se činjenicom rijetko koja zemlja na svijetu može pohvaliti! Evo, od Zagreba do Slovenije – 20 km, od Splita do Bosne – 45 km, od Rijeke do Slovenije – 15 km, od Osijeka do Srbije – 15 km, od Dubrovnika do Bosne – 3 km, od Slavonskog Broda do Bosne – 500 metara, i da ne nabrajam dalje. Uz ovo svakako treba ubaciti i činjenicu da se u Hrvatskoj dobro jede, pa Vam predlažem da novi slogan bude: „HRVATSKA – na granici dobrog okusa.“
ĐB: Poslednji segment u zbirci „Bitka na Krbavskom polju“ ima određene spone sa tvojim celovečernjim filmom… Voliš zombije, zar ne?
PL: Da, traje ta ljubav već neko vrijeme. Mada, u posljednje vrijeme sve me više privlače vampiri. Ljudi se mijenjaju, pa tako i ja.
ĐB: „Bitka na Krbavskom polju“ je zapravo novelizacija pilota za seriju koju planiraš da uradiš. Ispričaj mi nešto o tome. Koncept je intrigantan….
PL: Jednom je bio jedan regionalni konkurs za TV seriju i ja sam odlučio nešto napisati, a potom i poslati. Ideja mi je bila da se radnja pilot-epizode odvija isključivo na jednoj jedinoj lokaciji, i da filmsko vrijeme odgovara realnom vremenu – nešto kao pozorišna predstava. U prvoj epizodi mješovita ekipa (dve Beograđanke i dva Zagrepčana) kolima putuju starom cestom od Plitvičkih jezera do Dalmacije. Kola se pokvare nasred Krbavskog polja nakon čega dvoje pozombijanih seljaka napada urbano stanovništvo i ovi su prisiljeni skrivati se u „zakuhalim“ kolima – nešto kao zomsitkom. Onda sam napisao još 9 epizoda po istom konceptu jedne lokacije i realnog vremena. Kako pilot epizoda nikad nije snimljena, onda sam od nje odlučio napraviti priču, posljednju u najnovijoj zbirci. Ali kako stvari stoje, izgleda da će se pilot uskoro ipak snimati.
Predrag Ličina – foto: Braca Nadeždić
ĐB: Koje knjige, stripove i serije bi izdvojio kao najbolje i tebi omiljene, a da se u njima pojavljuju zombiji? Ovo pitanje ti postavljam jer želim da iskoristim tvoje obimno popkulturno znanje, a posebno kada su u pitanju horor i SF:
PL: Od knjiga preporučujem Priručnik za odbranu i zaštitu od zombija Maksa Bruksa. Ovo će vam djelo biti od velike koristi ako zaista izbije zombi epidemija – veoma ozbiljan i studiozan rad! Ista je knjiga izašla kao svojevrsni spinof u vidu stripa u kojem su slikovito prikazani najpoznatiji zabilježeni napadi zombija. Svakako pokušajte i nabaviti veoma duhovit strip Lesbian Zombies From Outer Space. Od klasika preporučujem knjigu Ja sam legenda Ričarda Metisona, i nezaobilazni strip serijal „The Walkig Dead“. Od serija ne propustite Kingdom u kojoj zemlju Koreju prije cca. 500 godina kreću napadati hiljade i hiljade zombija u spektakularnoj kombinaciji akcije i horora, kao i briljantnu britansku mini-seriju Dead Set o napadu zombija na ‘big brother’ kuću.
ĐB: A od vampirilije?
PL: Kad smo kod vampira – serija What We Do In The Shadows jedna je od najsmiješnijih serija ikad! Nedavno sam i bacio oko na seriju A Discovery of Witches, romantični horor o ljubavi između vampira i vještice, i ugodno se izenadio.
ĐB: Kada će novi dugometraži film?
PL: Pripremam spinof Posljednjeg Srbina – Hrvojka Horvat u vrtlogu totalne perspektive. Radi se o svojevrsnom narodnom epu o putovanju kroz vrijeme s pjesmom i plesom, a ima i vanzemaljaca.
ĐB: Znači, bez fantastike ne možeš?
PL: Počeo sam jedom pisati ozbiljnu psihološku dramu, ali je onda u drugoj sceni izbio nuklearni rat, pa je psihološka drama propala. Još sam tako nekoliko puta pokušao bez fantastike, ali nikad mi nije išlo pa sam na kraju odustao.
