Per me si va ne la citta dolente
Per me si va ne l’etterno dolore
Per me si va tra la perduta gente.
— Dante
Posmatrao sam ga sa interesovanjem dok je ležao u uglu prostorije, oslonjen o zid. Uniforma mu je bila u neredu, iscepana, razderana, naročito rukav, tamo gde sam mu otkinuo šaku. Držao je podlakticu drugom rukom, prstima voštano žutim, išaranim krvavim prugama i zurio u mene. Drhtao je, ali ne od straha. Čelo mu je bilo orošeno znojem, usne su mu bile modre od šoka, ali oči su mu odavale potpuno prisustvo duha. Podvezao sam mu ranu kako ne bi izgubio svest od krvarenja; još nije nastupilo njegovo vreme. Kasnije, kada mi bude rekao ono što želim da znam.
“Cigaretu?” upitah ga.
Gledao me je jedan trenutak kao da pokušava da proceni da li to ozbiljno govorim, a onda jedva primetno klimnuo glavom.
Posegnuh rukom za lešom jedne od zvanica, opipah kutiju cigareta u džepu na prsima oficirske bluze i izvukoh je napolje. Kutija je bila otvorena i u njoj se pored cigareta nalazio i upaljač. Pripalih cigaretu i prinesoh je pukovnikovim usnama. U prvi mah je okrenuo glavu, kao da se gadi filtera koji je bio u dodiru sa mojim ustima, da bi potom ipak uzeo cigaretu među zube i žudno povukao dim. Ćutali smo minut ili dva, dok je pušio, a onda on jezikom odgurnu dopola popušeni ‘Kamel’ u ugao usana i pogleda me. Znao sam da će mi se sada obratiti. Oči su mu i dalje bile bistre, ali umorne, zakrvavljene, na pragu predaje slabosti koja mu je obuzimala telo.
“Ko si ti?” upita on, neizbežno i besmisleno.
“Krajnje nevažno”, odgovorih.
“Zašto… Čemu sve ovo?” reče on. Pogledom je pokušao da obuhvati tamu prostorije iza mojih leđa, tamu u kojoj je trideset osam leševa njegovih podoficira, naučnika i vojnika, uz poneku suprugu koja je imala zlu sreću da se nađe na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, ležalo između prevrnutih stolova i krhotina tacni sa posluženjem i posuda za punč.
“Mislim da znate za razlog, pukovniče Geleri. Reč je o projektu čiji ste završetak upravo proslavljali. O Projektu Feniks.”
On se s mukom osmehnu i ja nevoljno osetih trunku divljenja prema tom čoveku. Bilo je to nešto što za ljudsko biće nisam osetio već više od dva veka.
“Ko te šalje? Arapski teroristi? IRA? Albanska Mafija?”
“Zaboga, Pukovniče. Od drveća ne vidite šumu, kako već vi, Amerikanci, volite da kažete. Zar vaša zemlja nije u ratu?”
“Moja zemlja vodi tuce paralelnih ratova, što otvorenih, što tajnih… kao uostalom tokom svih poslednjih pet decenija. Ko te šalje? “
“Oni od kojih biste to najmanje očekivali.”
Ponovo je zaćutao, zagledan u moje oči. Mogao sam da ga hipnotišem i tako izvučem iz njega neophodne informacije, ali nisam to želeo. Ovaj čovek zasluživao je da u poslednjim trenucima života bude svestan. Cigareta je dogorela do filtera i on je ispljunu, a onda se zakašlja. Kašalj pređe u grcanje i ja shvatih da pokušava da se smeje.
“Smešno, zar ne?” rekoh, i sam se osmehujući.
On se naglo uozbilji i pogleda me prodorno, sa mržnjom.
“Zbog čega uopšte misliš da ću ti bilo šta reći?”
Priđoh mu malo bliže i čučnuh tako da mi svetlost oborene halogene lampe sasvim jasno obasja lice.
“Zbog toga”, rekoh, “što ću vam, u tom slučaju, možda — možda — poštedeti decu.”
Lice mu još više preblede i on zagrize donju usnu. Imao sam ga.
Desetak minuta kasnije, dopustio sam mu da se pomoli, a onda mu milosrdno kratkim udarcem slomio vrat. Potom sam se uspravio, još jednom osmotrio prostoriju punu nepokretnih uniformisanih tela i počeo da se hranim.
Rat je u tim zimskim danima bio neverovatno nezanimljiv. Malo uzbune, malo bombardovanja, malo tumaranja po razorenim objektima, potom specijalni radio i TV bilteni koji javljaju da je naša protivavionska paljba oborila još koji francuski, turski ili američki avion. Ljudi su bili depresivni, gladni, nakljukani propagandom i indoktrinirani — jednom rečju, beskorisni. Krv im je bila bljutava.
Mrak je bio sve gušći dok sam se vraćao u stan hodajući polako opustelim ulicama. Tu i tamo gorele su olupine vozila i poneka silueta prošunjala bi se duž zida na ovoj ili onoj strani da bi odmah zatim nestala u senkama dorćolskih ruševina. Osećao sam nezadovoljni grč u želucu; starac kojeg sam zatekao da čeprka po ostacima pekare u susedstvu bio je jedino što sam te večeri uspeo da ulovim; odvratno je isuviše blaga reč za ukus njegove krvi i pitao sam se, zgađen, da li bi izgladneli džukci što proždiru lešine pre nego što ih ne uhvati neki preduzimljivi starešina skloništa kako bi nahranio svoju pastvu, uopšte omirisali taj izgovor za ljudsko biće. Proklinjao sam u sebi CNN što je prestao da šalje ekipe da izveštavaju i vrše direktan prenos rata iz Beograda — oni su mahom pucali od zdravlja i snage. Sa nostalgijom sam se sećao jedne njihove novinarke: imala je u krvi kokaina dovoljno da nafiksa četu ovakvih poput mene. To sam shvatio tek pošto sam je rasporio od pupka do brade i pojeo joj više od polovine srca. Tja, možda je i bolje što su svi stranci u gradu bili… potrošeni. Čovek se navikne, a to nikako nije dobro.
Moja zgrada, dvospratnica građena sredinom pedesetih, iskrsnu naglo iz mraka preda mnom i ja skrenuh u gustu tminu ulaza koji odavno više niko nije zaključavao. Obuzet stomačnom problematikom, dopustio sam sebi taj luksuz da budem neoprezan.
Primetio sam ga tek kada sam spustio ruku na kvaku. Senka iz crnila stepeništa koje je vodilo na tavan nečujno se odvojila od zida i ja se istog trena obrnuh oko ose i ščepah jednom rukom nepoznatog za mišicu. Prilika se oglasi uzdahom iznenađenja i ja je odvukoh metar dalje, do malog kvadrata zida osvetljenog mesečinom koja je prodirala kroz prozor svetlarnika. Zastadoh na tren sa kandžom ispod podvaljka nepoznatog da ga osmotrim pre nego što mu iščupam grkljan, kada začuh iza sebe učtivo nakašljavanje. Okrenuh glavu i ugledah još nekoga na stepeništu. Tek tada shvatih da sve vidim u bledocrvenim tonovima, što je moglo značiti samo jedno: da taj neko drži pušku sa infracrvenim nišanom uperenu pravo u moje lice.
“Polako”, reče poznati glas; pripadao je čoveku kojeg sam držao. “Garantujem ti da je kalibar dovoljno veliki da ti od glave ne ostane ništa za regeneraciju.”
Pustih ga i prisilih se na osmeh.
“Koliko dugo stojiš ovde?” upitah.
“Dvadesetak minuta”, reče čovek i pomeri se tako da mu mesečina padne na lice. Nije bilo potrebno. Već sam znao o kome je reč.
“Zašto nisi ušao i komotno se smestio? Ne zaključavam, a i da zaključavam, ne verujem da bi ti to predstavljalo problem.”
“Pa, recimo da volim malo dramatike”, reče Milovan, ‘Miki-Veliki’, otac nacije, ratni vođa desetkovanog naroda i pravi hemoroid za širitlije u Pentagonu. Njegovo pothranjeno, oblo lice sa sitnim, prasećim očima i punim usnama sladostrasnika bilo je uokvireno podignutim okovratnikom teškog crnog kaputa i čupavim krznom šubare.
“Šta hoćeš od mene, Milovane?” upitah. Ova poseta nije mi se ni najmanje dopadala.
“Unutra”, reče on kratko. Slegnuh ramenima.
“U redu, ali ne vidim da imamo o čemu da razgovaramo.
Pritisnuh kvaku i otvorih vrata, pa dodadoh:
“Gorile neka ostanu napolju. Ako ih već ima unutra, neka izađu.”
Gledao me je nekoliko trenutaka sa nadmoćnim osmehom, dok su mu oči svetlucale kao izglačana dugmad. Onda klimnu glavom i uđe unutra. Bacih kratak pogled na siluetu telohranitelja koji je sada držao pušku uperenu u pod, gde se u mraku žarila crvena tačkica. Onda uđoh za predsednikom i zatvorih vrata.
“Malo svetla, molim te”, reče on i ja pritisnuh dugme generatora. Mašina kašljucnu, zabruja, pa poče ustaljeno da zuji. Predsoblje postepeno osvetli blaga žućkasta svetlost iz musave plafonjere.
“Je li ovako dobro? Moći ćeš da vidiš u sobi dovoljno da ne porazbijaš cevanice o nameštaj. Moram da vodim računa o naredbi o zamračenju.”
“Znam”, reče Predsednik vedro i sede za trpezarijski sto koji je stajao u središtu prostorije. “Sam sam je potpisao.”
“Piće?” ponudih ga.
“Mmm… Ne verujem da imaš ono što pijem.”
“Verovatno si u pravu. A tebi se svakako ne bi dopalo ono što ja pijem, zar ne?”
“A, Lazare Milovanoviću, ne bih bio toliko siguran u to. Nego… Da pređemo na stvar.”
“Jedva čekam da čujem”, rekoh i smestih se na stolicu preko puta njega.
“Jesi li čitao ovo?” upita on i pruži mi savijene novine. Uzeh ih i pogledah stranicu na slabom svetlu koje je dopiralo iz predsoblja. Iako odlično vidim u mraku, kao i sva noćna stvorenja, ta sposobnost je za čitanje beskorisna. Ukoliko želite da razaberete slova štampanog sloga, neophodna vam je svetlost.
“Ti znaš da ne čitam zabranjenu štampu. Da pretpostavljaš drugačije, već bi mi sudio kao državnom neprijatelju.”
Predsednik se nasmeja i taj glasan, iskren i samozadovoljan zvuk odjeknu između praznih zidova šuplje i neprikladno.
“Posle svih tvojih zasluga? Ma daj… Uostalom, znaš i sam da i za ‘opozicione’ novine pare dajem ja, kao i za sve ostalo što se u zemlji štampa.”
Pogledah naslov ispisan krupnim, masnim slovima, a potom i podnaslov. Trebalo mi je par sekundi da shvatim šta tamo zapravo piše, a onda i sam prsnuh u smeh.
“Ko je, bre, ovaj šaljivdžija?” upitah kada sam se malo pribrao.
“Jedan mali. Stalno je bio pun ideja. Samo, preterao je sa njima, znaš. Zbog jedne druge, eno ga sad negde u rovovima iza Skadra.”
Uozbiljih se. “Slušaj, ne želiš valjda da poverujem da treba da…”
“Upravo tako.” On se nagnu napred, preko stola. “Vidiš, dečko tu kaže, ako se ne varam, da je ‘jedini način da naša slavna država baci na kolena mrskog neprijatelja to da aktivira i na njega napujda sve srpske vampire koji će očas posla preokrenuti ratnu sreću, kako na bojnom polju, tako i u neprijateljskoj pozadini’, kraj citata. Zgodan štos, a?”
“Da”, promrsih, zagledan u članak. “Ali, očigledno nije znao da ‘svi srpski vampiri’ broje ukupno troje, od kojih je jedno baba.”
“Dvoje”, ispravi me Predsednik. “Pardon, dvojica. Babu možeš da zaboraviš.”
“Kako?” rekoh ja. “Šta je sa Sredojevom majkom?”
“Kažem: možeš da je zaboraviš.” Sada mu je lice imalo onaj tvrdi, arogantni izraz sa plakata i slajdova iz Dnevnika, izraz koji je kod većine podanika izazivao mešavinu strahopoštovanja i pseće odanosti.
Sačekao sam par trenutaka da se to obaveštenje u meni slegne.
“Nisi je valjda…”
Prekinuo me je odsečnim pokretom ruke.
“Najpre sam se obratio njemu, normalno. Mlađi je od tebe, luđi, fizički spremniji. Odbio je. Onda sam morao da pribegnem malo… direktnijem načinu ubeđivanja, ali matora je bila izuzetno neotporna. Sada je Sredoje nestao i potrajaće neko vreme dok ne bude otkriven, a to me čini mrzovoljnim. Naročito zbog toga što si mi sada samo ti preostao.”
“Za šta?” upitah, i dalje ne shvatajući. “Šta to može jedan jadni, neupokojeni stvor da učini za tebe, što ne mogu tvoje legije plaćenika i špijuna širom planete? I još važnije, zbog čega bih to radio?”
“Ne igraj se sa mnom, Lazare”, frknu Predsednik. “Misliš da ne znam kroz šta si sve prošao? Misliš da ne znam kako si svojevremeno postao specijalni savetnik na Miloševom dvoru? Misliš da ne znam ko se muvao po Sarajevu krajem juna četrnaeste, a? Misliš da ne znam…”
“Dobro, de” rekoh. “Imam ponešto iskustva, u redu.”
“E, pa sada ima da ga staviš u službu interesa svog naroda!” tresnu on pesnicom o sto.
Zavalih se u stolicu, gledajući ga podsmešljivo. Mikijevo lice ponovo je poprimalo neutralno-ubilački, smireni izraz.
“Moram da te podsetim na ono što si rekao pre tačno tri godine, kada si tražio moje… usluge”, rekoh ja. “‘Ovo je poslednje’, tako si rekao. ‘Nikad više.'”
On bespomoćno raširi ruke. “Ah, ko može da zna šta će sutra, a kamoli za tri godine, diktirati najviši narodni interes? Recimo da sam se prevario u proceni.”
Ustadoh i priđoh prozoru. Bacih pogled iza zavese dole, na ulicu i primetih nekoliko dobro skrivenih tamnih silueta. Počela je sitna zimska kiša.
“Jesi li čuo za Projekt Feniks?” upita Predsednik tiho u tišini sobe. Okrenuh se ka njemu.
“Ne. Zvuči kao nešto iz nekakve stare naučnofantastične knjige.”
“Na žalost — ili na sreću — ne radi se o fantastici. Stvar je pri kraju i izgleda da će ubrzo da bude u funkciji, bar tako tvrde moji ljudi u Pentagonu.”
“Tvoji ljudi u Pentagonu?” Osećao sam neodoljivi poriv da se grohotom nasmejem, ali nešto u njegovom pogledu govorilo mi je da to ne bi baš bilo pametno.
“Naravno da ih ima, Lazare Milovanoviću, naravno… Još iz vremena kada smo se mi i Amerikanci jako dobro razumeli.”
On ustade zadivljujuće gipko i spretno za toliku telesinu, priđe i zagleda mi se odozdo u lice. Bio sam za glavu viši od najvećeg čoveka Srbije.
“Vidiš, isprva smo imali dogovor, nezvanični, svakako; kao, oni nam prete, sankcionišu nas i tako to, dok mi polako svodimo broj zelembaća u Bosni na dvadeset posto. E, onda smo se mi malo zaneli, a oni više nisu mogli da izigravaju planetarnog pandura a da ništa ne preduzmu, pa su počeli malo da nas bombarduju. Onda smo mi počeli, kao, malo da im skidamo avione i da bombardujemo njihove saveznike u komšiluku. Međutim, i tada je još stvar bila pod kontrolom. Tako bi i ostalo da zelembaći nisu izvršili atentat na Boba, pokoj mu duši… I onda smo došli do tragikomične situacije da su Amerikanci praktično primorani da preuzmu sveti rat protiv nas od istih onih za koje su se lepo s nama dogovorili.”
“Zašto se nisi dogovorio sa njihovim novim predsednikom?”
“O, a zašto bih? Imam i ja ponosa. Šta mi fali ovako? Pokazali smo najvećoj svetskoj sili šta možemo. Vučemo ih za nos već šest godina. A to je za nas — za mene, ako hoćeš — takođe sveti rat. Sveti rat za večno srpsko ime u istoriji sveta!”
Gledao me je prkosno. Nedostajao mu je samo lovorov venac na glavi pa da liči na podgojenog Cezara iz starih istorijskih čitanki.
“Šta ću ti onda ja?” upitah, i dalje zbunjen.
On se iznenada okrenu, stavi ruke na leđa i pognute glave zakorača po sobi. Onda stade, oslonjen na sto i pogleda me, obasjan svetlom iz predsoblja.
“Trebaš mi zato što je Dara prevršila meru, moj Lazare Milovanoviću. Dosta je bilo. Što se teritorija tiče, postigli smo sve svoje ratne ciljeve: uzeli smo Peštu, Beč, spojili se sa Grčkom i napravili bedem prema Turcima. Ni tvoj ljubljeni Miloš nije mogao time da se pohvali! Ali sada, sada se topimo, imamo sve manje ljudi i uskoro nećemo moći da držimo sve to što smo vratili onamo gde i pripada. Nadao sam se da će se umoriti od letova i bombi, pa sve to košta da mu jebem mater, ali jok, navalili pa ne prestaju. Moramo to prekinuti!”
“Zar to ne mogu da izvedu ti ‘tvoji’ u Pentagonu?”
On iskrivi lice u grimasi gađenja.
“To može da izvede samo neko poput tebe. Usamljenik. Komandos. Nezaustavljiv.”
“Laskavče stari”, osmehnuh se. Vratih se do stola. “Dobro, šta ti je to, taj ‘Projekt Feniks’?”
Širok osmeh na njegovom licu načini od njega dobroćudnog čičicu.
“Sad već pričamo kako treba, moj Lazare.”
“Eh, Miloše, Miloše…” promrmljah sebi u bradu i sedoh da ga saslušam.
Šest dana kasnije, iz Soluna je isplovljavao brod sa neutralnom, maltežanskom zastavom. Čekala me je plovidba do Tangera i Lisabona, a zatim let do Filadelfije. Put do grčke luke prošao je prilično mirno, ako se ne uzme u obzir streljanje kraj autoputa blizu odvajanja za Demir-Kapiju; vozač limuzine usporio je i skrenuo mi pažnju na odred vojnika u crnozelenim uniformama Konfederacije i na četiri odrpanca sa rukama vezanim iza leđa i krpama preko očiju. Pomerio sam zavesicu sa prozora kako bih bolje video: osuđenici su stajali na ivici jarka i dok je naše vozilo milelo kraj nestvarne teatralne scene, mogao sam da vidim trojicu mlađih kako drhte i četvrtog, starijeg, koji je stajao nepomično, unapred već mrtav i pomiren sa sudbinom. Streljački vod sačekao je komandu oficira sa uočljivim simbolima zašivenim s prednje strane šinjela — srpskom trobojkom i grčkim suncem — a onda ispalio plotun u nesrećnike i disciplinovano spustio oružje k nozi. Uprkos savršenoj zvučnoj izolaciji ‘Bjuika Park Avenija’, mogao sam da čujem pucanj. U bledoj svetlosti praskozorja, četiri čoveka bez ikakvog drugog zvuka poleteli su u vazduh, odskočili metar ili metar i po od blatnjave trave i nestali u jarku. Dok je vozač dodavao gas, pogled mi je privuklo kretanje s druge strane polja — jato vrana, usnulih i iznenada probuđenih gromoglasnim praskom prhnulo je ka nebu i ja sam zatvorio oči, osetivši strujanje hladnog jutarnjeg vetra pod perjem njihovih krila.
“Crna berza”, iskezi mi se vozač s prednjeg sedišta i prenu me iz kontakta sa crnim jatom.
“Molim?” rekoh, trljajući palcem i kažiprstom slepoočnice.
“Kažem: crna berza. Šverc-komerc. Skopljanci. Mora da su krali naftu iz vojnih transportera i kamiona, pa prodavali ispod ruke.”
“Ah”, rekoh i smesta odstranih dobijene informacije iz glave. Bile su beznačajne, neupotrebljive za svrhu mog putovanja.
Vozač, koji je najveći deo puta morao da trpi moju tišinu, očigledno se ponadao da ću se upustiti u razgovor sa njim i nekoliko puta se osvrnuo da bi konačno razočarano odustao i smrknuto se zagledao u put pred sobom.
Ponovo sam zatvorio oči, ali jato je ostalo suviše daleko za nama. Zbog nečega, međutim, smrt kojoj sam maločas prisustvovao poslužila je kao prst zgrčen na obaraču mitraljeza koji je u moju glavu počeo da bljuje redenike krcate uspomenama, kako onih na koje sam rado mislio, tako i onih drugih, teških, mrskih, bljutavih. Znao sam da je za to zaslužno i ovo specifično stanje u kom se moj organizam nalazi na samom prelazu između noći i dana, kao da je uhvaćen u limbu između svetova, bez orijentacije ili oslonca. Nije bilo svrhe opirati se. Prepustio sam se bujici sećanja pomolivši se samo da bude što brža.
“Meni, dušo, nije nužda kao Đorđu”, čujem duboki, muževni glas, “ali mi je nužda od vašeg Ibraima, ‘andžije u Topoli.” Godina 1803, i to moj stric, Mladen Milovanović, kazuje Gaji Panteliću, slugi Đorđa Petrovića, poznatijeg kao Crni Đorđe; Gaja stoji sa kapom u rukama i kuburom zataknutom za široki pojas, a ja ga gledam sa strahopoštovanjem kakvo valjda može da oseća samo dečak od sedam godina. “Ja imam buruntiju od vezira i aga, al’ moram, kad prođem sa svinjama, u Topoli dati Ibraimu jedan dukat na džikmedže. Kad udarim Ibraimu na Orašac, i tu mi valja dati jedan dukat.” Mladen zamišljeno gladi brk i vidim mu na prstima skupoceno prstenje, kupljeno u Pešti i Beču od prodaje svinja austrougarskim trgovcima. “Kad dođem na Rogaču, i tu jedan dukat; na Barajevo, i tu jedan dukat; na Guberevac, opet jedan dukat; i gde god dođem na ‘an, moram dati po dukat; to je mene teško; oću i ja poslušati Đorđa i s njim u to pristati. Pozdravi ga, ja ću mu veran biti: po vilajetu dosta braće znam i oće me poslušati i oću poslušati.” Gaja uzima rakije sa tacne koju držim pred njim, sipa je u grlo i tapše me po obrazu kvrgavom šaketinom koja zaudara na konjski znoj. Onda zadovoljno klima glavom. “Prenijeću”, kaže. “Turci sve zulume izmišljaju, pak sad najposlije naumiše da nas sve isijeku i pobiju. Vele knezovi, tu sad drugoga suda ni spasenija nema nego da se branimo i da bijemo i mi nji’: kad ćemo vezani ženski mrijeti od njiovi dželata i seiza, bolje je da mremo junački, kao ljudi, barem da zamijenimo svoje glave i da pokajemo svoju braću; a žene i djeca i kuće ako propadnu, ni onako nijesmo gospodari od nji’. Đorđije će ti knjigom javiti kad i šta.” Izlazi iz kuće i ubrzo čujem topot kopita, a onda me stric uzima za ramena, okreće prema sebi i osmehuje mi se sa sjajem u očima: “Kara-Đorđije me zove na da’ije.”
Tri godine posle tog dana, prvi put sam ubio čoveka.
Spremao sam seno za volove u jednoj od stričevih štala. Sutra se kreće preko Dunava, po namirnice za vojsku; hoću da idem i ja, ali Mladen neće da me vodi. Još sam mali, kaže. Besan i rasplakan, prebacujem vilama seno, kad se najednom vrata štale otvaraju i ja vidim nepoznatog čoveka, niskog, obrijane glave i obrva. Odeća mu je prašnjava i iscepana, ali dovoljno prepoznatljiva — uniforma turskog pešaka.
Iznenađen je isto koliko i ja: zuri divlje u mene, a onda nervozno zvera po štali. Oblizuje nesvesno suve usne dok mu se obraz nekontrolisano trza. Izgleda kao da se danima vuče po putu i krije, posle neke od bitaka, begunac, dezerter. Izgleda kao da se plaši.
Uzmičem i ne ispuštam vile. On spušta prljavu vreću kraj nogu i ruka mu pada na dršku dugog noža u kaniji zataknutoj za pojas.
“Vode”, kaže žurno i jedva razgovetno, i ja se na to obrćem na peti u nameri da zaždim na druga vrata štale i pobegnem, ali me Turčinova ruka hvata za kraj košulje. Čujem cepanje tkanine i otržem se, ali se saplićem o držalju vila i padam na zemlju koja smrdi na seno i balegu. Neodređeno sam svestan bola u ramenu i uznemirenog pomeranja zagrađenih volova. Stižem samo da se okrenem na leđa i spazim sev noža u polumraku, a onda Turčin iznenađeno stenje i spušta glavu da pogleda naniže. Tada vidim i sam: vile su se nekako našle između nas dvojice, uprte držaljom u zemlju kraj mene, i kada je maločas skočio, dugi i zakrivljeni šiljci proboli su mu stomak i zarili se u njega gotovo čitavom dužinom. On ponovo diže pogled prema meni. Ne vidim tamo ni bol, ni strah, samo beskrajno iznenađenje.
Onda jekne i na usta mu pođe krv. Nož mu ispada iz ruke i ja ga s gađenjem guram nogom tako da se svali na bok u seno, povukavši za sobom vile čija držalja ostaje da podrhtava uzdignuta u vazduhu. Još u šoku, bauljam do njega i cimam vile u nameri da ih izvučem; one neće napolje. Lice mu se grči i oči kolutaju tako da im vidim samo beonjače. Ustajem, opkoračujem ga i povlačim vile iz sve snage. Turčin ječi i na četiri rane u stomaku kulja mu krv i natapa prljavu prugastu košulju. Opčinjen, umačem dva prsta u gustu crvenu tečnost i prinosim ih nozdrvama. Krv mu ima drevni, moćni miris, baš kao i moja, kada se posečem ili razbijem lakat ili koleno.
Turčin krklja i krvava pena izbija mu na usta. Ponovo ustajem, brišem ruku o čakšire i gledam ga kako umire. Tek kada sam sasvim siguran da se više neće pomeriti, jurim da obavestim stričevog slugu, Sotira.
U zoru krećem sa ostalima preko Dunava.
Sunce se probijalo kroz zavesice navučene na prozore. Tek kada sam se probudio, shvatio sam da sam zaspao. Ako je i bilo drugih sećanja, nisam uspeo da ih zapamtim. Limuzina je jezdila po asfaltu uz tiho zujanje motora i po kvalitetu druma znao sam da smo u Grčkoj.
Izvukoh iz džepa jakne tamne naočari i pogledah napolje. Mišići su mi bili ukočeni od vremena provedenog u istom položaju. Sudeći po tabli koja se približila, a onda i prohujala kraj prozora, do Soluna je preostalo još dvanaest kilometara. Uprkos naočarima, sunce mi je smetalo. Daleko od toga da deluje onako štetno kao što to vole da prikazuju u onim filmovima pravljenim za imbecile ili pišu na osnovu starih legendi i predanja. Niko iz Porodice nije mnogo oduševljen dnevnim aktivnostima, ali najgore što od izlaganja suncu može da nas zadesi jeste crvenilo i peckanje — kao i bilo koga drugog.
Pitoma makedonska ravnica bila je puna ljudstva i vozila: saveznici su davali puni doprinos našem ratnom naporu. Pokušavao sam da pronađem na licima crnomanjastih mladića i devojaka u uniformama tragove umora, straha, zgađenosti čitavim ovim balkansko-svetskim ludilom, ali tamo nije bilo ničeg sličnog. Možda samo malo osujećenosti, što nisu na istočnim granicama, na bedemu prema Turskoj. Nekoliko ih primeti registarske tablice. Kroz poluotvoreni vozačev prozor, dok je limuzina glatko zujala, usporivši malo, dopre nečiji glas: “Živeo, Belgrad!” Vozač proturi ruku napolje i mahnu koloni koja zastade i osvrnu se za nama. Zurio sam kroz zadnje staklo nekoliko trenutaka u grupicu okupljenu oko momka koji je dobrodušno viknuo maločas, verovatno nekog bivšeg beogradskog studenta; neki su mahali rukama, neki visoko podignutim NATO-automatima. Onda ponovo namaknuh zavesice i utonuh natrag u sedište. Želeo sam da se vratim u san, ali uzalud. Nekoliko minuta kasnije, prešli smo preko mosta iznad presahle rečice Galikos i ušli u solunska predgrađa.
Centar grada bio je zakrčen svetinom: Mitropoleos, Nikis i Aristotelov trg bili su potpuno neprohodni i moj vozač zaustavio je limuzinu odmah iza zgrade suda. Dok smo stajali, čuo sam kroz spuštene prozore govornike što su pomoću megafona podsticali gomilu na horsko izvikivanje parola koje su, nošene urođenim grčkim patriotskim zanosom, zvučale gotovo religiozno. Masa je bila najgušća, koliko sam mogao da vidim, pred davno zatvorenom zgradom konzulata Sjedinjenih Država. Protest je, naravno, bio upućen Amerikancima zbog odluke Kongresa da Gligorovu u egzilu uruče posebno priznanje za borbu protiv gušenja ljudskih prava na Balkanu. Osmehnuo sam se. Gotovo da više nisam uspevao da razlikujem Solun od Beograda.
Objasnio sam vozaču kako da se izvuče iz gužve, i ‘Bjuik’ je nešto kasnije kroz Venizelu izbio na Egnatiju i ubrzao prema Kalamariji. Čovek sa kojim sam morao da se sastanem čekao me je u zgradi Admiraliteta, beloj i elegantnoj građevini iznad obale, nekadašnjoj letnjoj kraljevskoj rezidenciji.
Kada smo stigli, rekao sam vozaču da je slobodan, klimnuo mu glavom u znak pozdrava i pokazao pripadnicima vojne policije na ulazu isprave. Posle nekoliko minuta provere, ljubazna sekretarica uvela me je u raskošni salon ukrašen Suncem Vergine, zastavama Srbije i Grčke i platnima sa motivima iz junačke istorije dva bratska naroda. Na stolu je već stajalo piće i kafa. Nisam morao dugo da čekam; visoka vrata od hrastovine bešumno su se otvorila i unutra je ušao moj čovek za vezu.
“Agapios Maljaris”, reče visoki, dežmekasti muškarac u elegantnom civilnom odelu, sa gustom kovrdžavom kosom i nervoznim tikom na levoj strani lica. Stisak ruke bio mu je čvrst. On pokaza rukom na drugi kraj salona, gde su pod visokim panoramskim prozorom stajale udobne stilske naslonjače. “Pređimo tamo, biće nam udobnije.” Govorio je srpski savršeno, bez akcenta.
“Dakle, ????? Milovanović”, reče on kada smo se obojica smestili oko niskog mermernog stola, “dobro ste doputovali?”
“Da”, rekoh ja. “Doduše, više mi je trebalo da stignem od centra do vas, nego od Velesa do samog Soluna.”
“Ah, da, demonstracije”, reče Maljaris. “Šta ćete, takvo je vreme. Stvari u Beogradu su dobre? Imate možda neke vesti za nas?”
uklanjanju ruševina i mnogobrojne znake upozorenja na strogo poštovanje režima zamračivanja.
“U pravu ste. Vidite, koliko sinoć, naša protivvazdušna odbrana oborila je tri Turčina.” Rekao je to sa ponosom u glasu.
“Čestitam”, rekoh suvo. Uprkos luksuzu limuzine, osećao sam umor od putovanja kao teret na ramenima i potiljku. Nisam bio raspoložen za ćaskanje i želeo sam da se ova audijencija sa g. Maljarisom — čiji su mi čin i funkcija i dalje bili nepoznati — što pre okonča. “Hteo bih da što pre pređemo na stvar.”
Maljarisovo lice razvuče se u uzdržani diplomatski osmeh. “Svakako, svakako.” On posegnu za malim interfonom na stolu i pritisnu dugme. “M????; E??, ?? ????????, ??? ???? ?? ??????? ??? ??? ????? ????????????. “
Sekretarica uđe, pruži Maljarisu crnu kožnu fasciklu i izađe, tiha kao duh. Maljaris pročisti grlo i otvori fasciklu na stolu:
“Najpre, kiparski pasoš na ime Jorgos Dermatopulos, sa vašom fotografijom koju su nam dostavili iz Beograda prošle sedmice. Tu je i dodatna dokumentacija o vašem novom identitetu — predstavljaćete se kao uspešni trgovac pomorandžama i drugim južnim voćem, koji ima poslovni sastanak sa klijentima u Lisabonu i Sjedinjenim Državama. Iako su Grčka i Amerika u ratu, kiparski Grci tamo nemaju status neprijateljske nacije. Dalje… karte i rezervacije za brodski i avionski transport — u jednom pravcu.”
“Naravno”, promrmljah. Nisam imao nikakvih iluzija o tome da je Miki planirao i moj povratak.
“Imate li prtljaga?” upita Maljaris.
“Ne. Nameravam da kupim sve što mi bude trebalo.”
Grk klimnu glavom. “Duh mora je prvoklasni brod, opremljen prodavnicama i buticima… Možete koristiti bilo koju od šest glavnih kreditnih kartica koje imate ovde. Unesite samo svoj potpis. Na grčkom, naravno.”
“Naravno.”
Maljaris uze zatvoreni mrki papirni koverat i pruži mi ga. “Ovde su podaci o vašem kontaktu u Filadelfiji. I to bi bilo sve što smo mi stigli da pripremimo u ovako kratkom roku. Ako mislite da još nešto možemo da učinimo za vas, slobodno recite. Moja služba vam je na raspolaganju.
Smestio sam pasoš, karte i novčanik sa kreditnim karticama u unutrašnji džep jakne. Držao sam nekoliko trenutaka papirni koverat u rukama, a onda odmahnuo glavom i odložio i njega.
“Ukoliko ste raspoloženi za ručak…”
“Ne”, rekoh kratko. “Zahvaljujem vam na pomoći i ljubaznosti. Kada brod isplovljava?”
“Večeras, u devet. Imate čitavo popodne… možete ga iskoristiti za šetnju ili odmor. Želite li diskretnu pratnju za ovo kratko vreme koje ćete provesti u našem gradu?”
“Ne, hvala. Samo vožnju do centra. Za sve ostalo snaći ću se i sam.”
Maljaris ponovo klimnu glavom. Ustadoh i on mi pruži ruku. “Mnogo sreće”, reče tiho.
“Trebaće vam.”
Napolju, pred ulazom sa blistavim mermernim stepeništem, čekao me je automobil sa vozačem u civilu. Podigao sam pogled prema nebu, gde su tamni oblaci zaklonili sunce. Dok sam se vozio ka gradu, u glavi su mi odzvanjale poslednje Maljarisove reči.
Sećanja.
Kovitlaju se u meni sećanja kao duboke struje koje moje telo i njegova izoštrena čula osećaju pod džinovskim koritom ‘Duha mora’, dok na ramenu osećam kratku, kovrdžavu kosu, dok mi šaka blago steže jedru dojku, toplu i punu života, a nozdrve mi se blago šire od mirisa žene koja nije Ona… Sećanja i snovi pretapaju se u kaleidoskop haotičnih slika bez reda i redosleda, živih i drečavih u punoj surovosti tehnikolora uma, ili izbledelih, crno-belih i prelivenih sepijom uzgrednosti i beznačajnosti — promiču kroz izmaglicu iza mojih spuštenih kapaka lica kmetova, knezova i baš-knezova, ohola nadmenost kabadahija i subaša, misli mi se vrte kao da ih melje neka velika mašina, vraćaju se na davnu 1807, kada u Velikoj školi naučio da čitam i pišem zahvaljujući stričevom uticaju u Sovjetu, skaču, đipaju daleko napred kroz vreme u septembar 1829, kada prisustvujem potpisivanju Jedrenskog ugovora između Rusije i Turske kao specijalni izaslanik Knjažev, vraćaju se u vreme Đorđeve propasti i Miloševog uspona, kada dospevam prvi put u inostranstvo, u Peštu, da ‘učim jezike i spremam se za diplomatiju…’ da bih se najednom našao usred meteža i strke kraj Miljacke, kada sam trenutak-dva zurio u upale i grozničave Principove oči, gurnuo mu zadimljeni pištolj u šaku, potapšao ga po leđima i pustio da odmakne desetak metara kroz gomilu pre nego što sam dreknuo: Dort! Mörder! Schnell! Fassen ihn! Onda se i to komeša, pretapa i gubi, pretvara u neko drugo uzavrelo vreme, kad sam prvo seiz bio, pa bećar, pa najzad mladi buljubaša Milošev, sa tri stotine momaka i knežinom petrovačkom pod sobom. Pokušavam da se oduprem, ali odnekud dopire sve jasnije glas, glas koji nikada nisam uspeo da zaboravim:
“Ti znaš da, mada si sinovac Mladenov, a brat ti je rođeni zet Đorđiju bio, ja za tebe imam naročite namere.” Miloš sedi na niskom kanabetu, puši i gleda me zamišljeno; sami smo u sobi, godina je 1821, i napolju se vije suton dobrinjski.
“Zato sam te ono i slao u Peštu”, nastavlja on, posle moje tišine. Suče odsutno brke, ali sitne oči lukavo su mu skupljene dok viri ka meni. “Da učiš madžarskoga, i drugi’ jezika, da se spremaš da knjaza svoga zastupaš, zatreba li, kod Nijemca ili Moskova… Ali, ja moram potvrdu od tebe imati da ćeš meni od vjere biti, i da niti jednu moju pogaziti nećeš.”
Osećam sve veću nelagodnost, ali to ničim ne pokazujem; naučio sam dobro kako da preživim razgovore sa Milošem. Učtivo se nakašljavam i trepćem u iščekivanju. Knjaz izgleda kao lisac koji je upravo progutao pile.
“Evo šta tražim: k’o što znaš, Mladen je u Besarabiju izbeg’o s Jakovom i ostal’ma, i tamo ost’o go i bos, bez blaga što ga je zulumom svojim, sa Milojem, u Biogradu stek’o. Molio me da se vrati, i ja sam ga lepo primio kad mi je doš’o sav iscepan u prosjačkom odelu. Tražio mi samo parče hleba za obderžanije života. Gostio sam ga, nije da nisam, obuk’o i na’ranio, a on ode i iskopa kod Save nešto svoga sakrivenog blaga. No, razna negodovanija mi stižu, i od naroda i od Porte i od Moskova što Mladena trpim. Kažu, puštam ga da ovde narod buni. Sad ga razni tuže i procese pokreću, pričaju kako je bio Kara-Đorđijin ministar i sve ga na zlo učio i navraćao; kako je bio rđav vojnik, i od Turaka se krio i begao; kako je krivo sudio, kako je prave ljude bio i ubijao; kako je u beogradskom gradu beglučkim kukuruzima ranio svoje krmače; kako beogradsku i ostružničku skelu niko drugi osim njega nije mogao zakupiti. To ja, kao knjaz verhovni i upravitelj za Portu od svih Srbalja, da trpim ne mogu. Nego, ja sam Jovanu Mićiću naredio da u Kragujevac dođe i da Mladena preko Lima u Crnu Goru prevede. Ali, k’o što znaš, stric ti se na Zlatiboru razbole, i Mićić treba da ga dalje otpravi kad Mladen malo poozdravi. A ti idi lepo kod njega — dugo strica nisi vid’o ni sa njim besedio — i zatuci ga kako je zločinstvima svojim prema raji zaslužio. Glavu mi njegovu ne moraš donijeti. Samo svrši radnju, ja ću već čuti.”
To mi Miloš zapoveda da rođenog strica, Mladena Milovanovića, ubijem. Znam da Miloš Mladena ne podnosi još od one davne Skupštine, kada ga je ovaj javno uvredio što je neobrijan došao na zasedanje i nazvao ga ‘rutavim psetom’, a onda mu i vešalima pretio. A zulume koje pominje Mladen je počinio pre petnaest godina, kada je ustanička vojska 1807. osvojila Beograd i kada je on, kao predsednik Sovjeta, sa svojim kumom Milojem Petrovićem, upraviteljem beogradskih bećara, rodom iz nahije kragujevačke kao i Đorđe, vladao građanima varoši kako mu se prohtelo. Zadatak je nečovečan… ali se na nečoveka, koga još po Beogradu pamte kao ‘onoga psa debeloga’, upravo i odnosi. Sad, kada znam šta Miloš od mene zahteva, osećam čudni mir. Napolju, suton se zgusnuo u mrkli mrak. I protiv volje, osmeh mi izbija na usne.
“A posle”, završava knjaz, “posle da se spremiš i da kupiš najlepše ‘aljine što se po Beču i Pešti nose, pa da za Beč o mom trošku kreneš, da mi javljaš za to šta onaj Vuk stalno tamo piše i bogoradi. Od njegova pisanija može na mene da drekne i ala i vrana po Srbiji, a ja to da pustim neću.”
Klimam glavom.
Lice Vićentija, Mladenovog sluge na vratima seoske kuće u Ozrenovcu, gde su me Mićićevi momci doveli u sumrak — lice ostarelo, izmučeno, iznenađeno i ozareno… zatim podozrivo… i čudnovato smireno, zatvorenih očiju, dok puštam da mu telo klizi niz dovratak; ruke su mu oko balčaka mog dugog noža, proseda kosa pada mu na naborano čelo. Odlazi nemo.
Mladen je već druga priča. Iako debeo i trom, razgaćen kraj peći i rumen od groznice, odmah vidi po kakvom sam poslu došao. Diže ruke, moli, smeje se nervozno, kumi me uspomenom na oca i Đorđa — a onda naglo, kao da može da me prevari, poseže za dugom puškom koja mu stoji prislonjena uz postelju. Puštam mu taj trenutak, da vidim šta je Bog naumio da bude, gledam ga kako uperuje cev u moja prsa i mislim na jedno davno jutro, 1809, kada me je poveo sa sobom na ‘opšte sobranije sviju Starešina Deržave naše’, da bi objavio kako je ugušio bunu u Moravi, pobednički uzmahujući tom istom puškom pred Sovjetom. Mladen me gleda nekako mahnito, zadihan, kao da mu je taj jedan pokret pričinio neizmerni napor. Vidim da mu se pljuvačka presijava na punim, uzdrhtalim usnama pod nozdrvama što se šire i skupljaju kao kod uzbuđenog ata. Onda se ceri, pokazuje mi zube moj stric Mladen, stiska oroz.
Udarač pada, ali umesto praska i oblaka ljutog barutnog dima, tu je samo bezopasno šištanje i vrcanje varnica koje umiru u vazduhu punom sunca i mirisa kasnog proleća. Sada znam kakva je volja Božja.
Izvlačim kubure iz svilenog pojasa polako, da Mladen može sve potanko da vidi, i pucam u njega kao što bih pucao u besnog psa ili varoškog pacova, da pred mene iskoči. Bela platnena košulja crveni mu se dok pada na leđa kao iščupani panj. Stojim iznad njega dok se pucnjevi još sležu i klize mi niz vrat, ramena i leđa da bi se razlili u iznenađeni muk kuće i vidim da Mladen plače dok umire, zapišan od straha. Prsti su mu zgrčeni kao da neće da pusti novac iz šaka, ali u njima novca nema — samo puška, trofejna, stara, beskorisna.
Okrećem se i odlazim, da ponovo poslušam Miloša… i shvatam najzad da se čitav taj galimatijas prošlih događaja dovoljnih za stotinu života vrti oko onog dana koji se neizbežno pomalja kao hrid iz sivog mora, greben na koji sam isplivao kao davljenik, da bih se sa njega vinuo u olujna nebesa kao ptica… ili možda pre, kao ljiljak. Naravno, to je dan kada sam prvi put ugledao Sofiju… Sofiju, moju strigoi princezu.
Žena kraj mene pridiže glavu, osećam njen pogled na svom licu, ali ne želim da izgubim slike koje me saleću sada, kada sam ih ponovo našao, i puštam je da se lagano izvuče iz mog zagrljaja, da se pažljivo uspravi na krevetu, spusti noge na tepihom obloženi pod kabine i ustane. Dušek se malo podiže tamo gde njene težine više nema, ali taj pokret gubi se u blagom ljuljanju i daleko zujanje brodskih motora vuče me natrag u san i sećanje. Prepuštam se prošlosti bez opiranja. Pamćenje je čini lepšom nego što je zaista bila, lepšom nego što će ono malo dana preda mnom ikada moći da budu.
Sofija!
Ukus tokajca iznenada mi ponovo bukti na nepcima, blistava svetlost presijava se kroz kristal čaše koja mi je u ruci, a odnekud dopiru zvuci nekog Betovenovog kvarteta; u žagoru niko ne obraća mnogo pažnje na svirače i čini se da samo ja primećujem da čelista sve češće greši. Pripit sam i činjenica da muzičari olako shvataju svoju obavezu na ovom prijemu izgleda da se samo meni čini čudnom. Domaćin, engleski emisar u Beču po imenu ser Njuton-Herd, učinio je sve da njegov poznati gost, Herr Maršner, direktor opere u Drezdenu — čija je opera ‘Vampir’ upravo premijerno izvedena i ovde — bude dostojno predstavljen šarolikom bečkom hoch društvu, ali čini se da je kamerni kvartet imao neodgovarajuće visoke reference.
No, ko sam ja da sudim o postupcima belosvetske gospode koja se muva po ovom otmenom salonu u strukiranim kaputićima i uskim, dugim pantalonama, sa damama u večernjim toaletama obnaženih ramena, preterano stegnutog struka i groteskno širokih rukava… ja, obično seljačko šumadijsko dete koje je pre nekoliko dana proslavilo trideset osmi rođendan kao čovek čija je jedina svrha u životu da obavlja prljave poslove za sitnog srpskog despota? Osmeh koji mi lebdi na usnama podrugljivo se krivi i već vidim kako mi se Vuk mršti sa druge strane prostorije. Ali, Vuk ne zna da poruga nije upućena napirlitanim jebivetrima oko nas, već meni samom. Do đavola, u tim trenucima to ne znam ni ja.
Posle svih ovih godina provedenih u Vukovoj blizini, postala mi je simpatična ta ćopava tršićka jajara, čiji je jedini razlog za postojanje izgleda bio da napabirči dovoljno para za štampanje svojih črčkarija i da ga bečka policija ne dira. Otud je Karadžić večeras izuzetno nervozan: načuo je negde da će prijemu prisustvovati i sam kancelar lično, pa je izgleda naumio da mu se nekako približi i umili, posredstvom svojih ovdašnjih zaštitnika. Ali, Meternih nikako da se pojavi i primećujem da Vuk sve češće gladi brkove, ogleda se po prostoriji i češka ispod nakaradnog fesa dok zvirka kroz visoke prozore ka spoljnom stepeništu vile. Odlučujem da mu priđem i šapnem koju utešnu reč. Iako me je Miloš poslao natrag u Beč da ga držim na oku, zbog onog glupavog pisma koje je knjazu uputio optužujući ga u nemoćnom besu za despotizam, osećam u sebi poštovanje za taj čin koji je, izgleda, Vuku uspeo da vrati makar privid onog dostojanstva koje je imao pre desetak godina. Nalivam još vina i sa dve čaše u rukama krećem ka njemu, ali me iznenadni mali metež na ulazu u prostoriju tera da zastanem i osvrnem se.
Tamo gde je samo trenutak ranije bila gomila uštogljenih zvanica, sada je najednom prazan prostor, kao da su se svi u blizini ulaznih vrata udaljili sledeći neko unutrašnje čulo, da bi oslobodili prolaz za priliku koja se tamo pojavila.
Gledam opčinjen vitku, visoku mladu ženu odevenu po poslednjoj bečkoj modi kako prolazi kroz naglo stvoreni špalir zanemelih gostiju i osećam kako mi se sva čula, umrtvljena vinom, aktiviraju jedno za drugim — a najglasnije među njima zvoni ono neobjašnjivo, šesto, čulo koje me je provelo kroz sve ove burne godine i sačuvalo mi glavu na ramenima, nepogrešivo čulo za opasnost, možda upravo ono koje je nateralo gomilu da se razmakne i ukloni joj se s puta. Slušam njegovu zvonjavu, ali odbijam da je čujem dok bez daha gledam kako mlada žena prolazi kraj mene: u dugoj i širokoj večernjoj haljini, čini se kao da ne hoda, već lebdi, klizi iznad blistavog parketa salona. Za njom stupa pratilac, sedi gospodin u fraku, sa diplomatskom lentom na prsima, ali ja samo registrujem njegovo prisustvo i smesta zaboravljam da uopšte postoji.
Haljina joj je od bele svile, sečena na punim, uzdignutiim grudima, obrubljena ukrasnom trakom boje krvi. Kosa crna kao palanački mrak pada na snežna ramena, usne su joj crvene poput somota trake sa medaljonom koju nosi oko vrata, a oči ispod gustih, dugih trepavica prlje me načas ledenom vatrom.
Trenutak kasnije, čudni par nestaje u susednoj prostoriji gde se nalaze muzičari; melodija se zakratko prekida, kao da čitava soba zadržava dah. A onda se vreme vraća svom normalnom toku, žagor se nastavlja tamo gde je bio naglo prekinut, isprva stidljivo, zatim sve glasnije; zapanjen, shvatam da koračam prema Vuku, odlažem čaše na sto i hvatam ga za mišice.
“Ko je to?”
“Eh?”
Vuk zbunjeno trepće kao da se i sam upravo prenuo iz transa, pa mršti čupave tamne veđe.
“Ko je to?” ponavljam.
“Neki grof transilvanijski, Cepeš… A što pitaš, Lazare?'”
“Ama, ne ‘ajem za njega! Ko je ona?”
“To mu je kćer, Sofija. Kopitar mi reče pre neki dan da su u Beču od lane. Došli su dok sam ja sedeo u Biogradu.” Vuk zamišljeno gladi brkove, zagledan u vrata susednog salona. “Često i’ viđaju u otmenom društvu. Vrlo su mogućni.”
Uspravljam se. Krv mi brže struji venama, glava mi je bistra kao da piće nisam ni okusio. Vuk to vidi i mršti se još više: lice mu poprima tvrdi, rezervisani izraz.
“Ne uplići se s Cepešima, Lazare”, sikće mi tiho dok me vuče za rukav dalje od grupice gostiju. Pratim ga dok ćopa i saginjem se da bih ga bolje čuo. “Pričaju za nji’ da su iz loze Vlada, onog grofa što je za Turčina bio stra’ i trepet.”
“Dobro”, osmehujem se dok mi laki dah nadima prsa. “Znaću barem o čemu da govorim sa gospo’icom.”
“Ne igraj se glavom, ludače!” reži Karadžić. Zaustavili smo se u senci, i oči mu sijaju iz nje kao u pravog vuka. “Vlad je bio krvolok, đavo! Njegov narod veli da je bio strigoi — onaj što je umro da bi zanavek živeo. Vampir!”
“Aman, Vuče, okani se bapski’ priča i prestani zlosloviti. Narod svašta trabunja, tako je svagda bilo. Sofija, veliš… Vampirski nakot… Strigoi…”
Smejem se glasno Vukovim budalaštinama, ali taj smeh zbog nečega i meni samom izgleda šupalj i bez srca. Okrećem se, ostavljam ga u senci kraj prozora i čujem kako žurno sikće, ali njegove mi reči ulaze u glavu na jedno uho, da bi na drugo izašle.
“Ne šali se životom! Ja sam ti rek’o šta se govori! Uzeće ti dušu!”
Ulazim u susednu prostoriju da ponudim tu istu dušu tajanstvenoj strigoi plemkinji.
Duh mora je bio luksuzni prekookeanski brod sa četiri palube i više od stotinu kabina prve kategorije. Kada sam završio carinske i pasoške formalnosti u luci, ukrcao sam se i prišao recepciji. Osećao sam se kao da sam ušao u ‘Hilton’: bio je tu istovetni prostrani lobi, skupoceno drvo na zidovima, duboki tepih na podu i prigušeni glasovi članova posade i putnika. Dao sam kartu recepcionaru u uštirkanoj beloj livreji i sačekao da mi pruži ključ prostranog apartmana.
“Izvolite, gospodine”, rekao mi je na grčkom. “Nadam se da ćete biti zadovoljni našim uslugama u ova tri dana koliko će trajati putovanje do Lisabona. Vaš apartman jedan je od najbolje opremljenih na našem brodu. Ukoliko budete imali bilo kakvih posebnih zahteva, samo recite. Ispunićemo sve što je u našoj moći.”
“Zahvaljujem”, rekao sam i okrenuo se da pođem u apartman, kada mi pažnju privuče mala scena na drugoj recepciji, na suprotnoj strani lobija. Sitna, vitka devojka u džinsu, kratke, kovrdžave crne kose, prepirala se sa recepcionarom, i njihovi povišeni glasovi privukli su pažnju svih prisutnih. Recepcionar je bio pomalo crven u licu, kao da mu je veoma neprijatno, dok je devojka nešto objašnjavala žustrim pokretima ruku. Posmatrao sam taj prizor nekoliko sekundi i pre nego što sam stigao da krenem u hodnik, devojka se okrenula i ja sam uhvatio njen pogled. Izgledala je bespomoćno i uspaničeno, kao zverčica u zamci. Osvrtala se u pokušaju da pronađe nekoga ko će joj pomoći. Poveden iznenadnim porivom, krenuh tamo. I devojka i recepcionar kao da su istovremeno primetili kako prilazim. U njegovim očima pročitao sam samo želju da se ružna prepirka što pre okonča. U njenima se nalazila samo čista, naglo probuđena nada u čudo.
“U čemu je problem?” upitah recepcionara.
“Gospođica je Francuskinja, i koliko razumem njen jezik, kaže da ima rezervaciju, ali da je izgubila kartu. Upravo pokušavam da joj objasnim kako njenog imena nema na kompjuterskoj listi putnika.”
“Madmoiselle, permetez-moi de vous assister“, obratio sam se devojci čije se lice ozarilo istog trena kada je čula da joj se obraćam na njenom jeziku.
“Bon Dieu!” uzviknula je. “Konačno neko ko govori francuski! Molim vas, gospodine, ja sam…”
“Nema potrebe da mi objašnjavate”, prekinuo sam rafal njenih reči. “Recepcionar mi je upravo objasnio šta je u pitanju. Ništa ne brinite.”
Okrenuo sam se recepcionaru i pokazao mu ključ svog apartmana. “Koliko prostorija ima moj apartman? Još nisam stigao da ga pogledam.”
“Oh! Tri spavaće sobe, dva kupatila, prostrani salon za dnevni boravak…”
“Sasvim dovoljno. Gospođica je sa mnom. Molim vas, neka nosač prenese njen prtljag u apartman.”
Recepcionar žurno pozvoni nosaču, a ja ponovo pogledah devojku. Nešto u sjaju njenih očiju podsećalo me je na… Ali, ne. Samo mi se učinilo. Bila je to sasvim obična devojka, u svojim ranim dvadesetim, verovatno bez prebijene pare, na proputovanju kroz Evropu zahvaćenu ratom. Pomislih na tri dana koji će uslediti i osmehnuh se.
“Gospođice, upravo sam uredio da vas smeste u jednu od prostorija mog apartmana.” Ona zausti da kaže nešto, ali ja je uhvatih za ruku, uz naklon. “Moje ime je Jorgos Dermatopulos; i putujem sam do Lisabona. Apartman je ionako preveliki, a prijalo bi mi vaše društvo.”
Obrazi joj buknuše rumenilom. Ona se osvrnu da otprati pogledom nosača koji je smestio njene kofere na kolica i krenuo ka hodniku, pa nervozno obrisa dlanove o farmerke. “Ja… Zovem se Lizet Bergoa i veoma sam vam zahvalna, gospodine… ali morate znati da nisam u stanju da vam se odužim za takvu ljubaznost…”
Ponovo je prekinuh blagim stiskom ruke. “Vaše društvo sasvim je dovoljno. Jeste li raspoloženi za večeru? Recimo… u jedanaest, na promenadnoj palubi?”
Gledala me je nekoliko trenutaka direktno u oči, kao da pokušava da pronikne u moje stvarne namere, da bi se zatim toplo osmehnula i klimnula glavom.
Bila je vrlo vešta u krevetu: mršava, gipka, puna energije. Trudio sam se da je pratim, ali blizina njenog tela, toplota krvi koja je strujala pod Lizetinom kožom, otkucaji srca koje sam čuo glasnije od njenih i svojih uzdaha — sve mi je to odvraćalo pažnju od samog seksa.
Osećao sam postepeno naviranje želje koja u sebi nije imala ničeg erotskog — bila je to prosta, obična, divlja glad, glad za krvlju i mesom koje sam dodirivao usnama, jezikom, zubima. Kada sam je doveo u svoju kabinu-apartman, nisam bio sasvim siguran šta zaista želim. Poslednji živi obrok imao sam u Beogradu, u Mikijevoj režiji — nekog dezertera osuđenog na smrt — i mogao sam da izdržim bez sveže krvi i ljudskog mesa još najmanje sedam dana. Ali, blizina žene, vrelina njenog tela prekrivenog znojem i ritmičko pumpanje bogate tečnosti kroz Lizetine žile izazivali su u meni reakciju koju sam želeo da suzbijem. I baš kada sam pomislio da više neću moći da izdržim i da ću joj, zaslepljen crvenom maglom, zubima otkinuti grkljan i početi halapljivo da pijem, Lizet se prope na meni, uzdrhta i ukoči se u orgazmu, zabačene glave i stisnutih očiju, sa grimasom na licu koja je pre podsećala na agoniju nego na ekstazu. Bubnjanje pradavnog zova za trenutak dosegnu vrhunac, a onda naglo poče da jenjava. Ona klonu preko mene, zadihana, najednom opuštena i malaksala, kao da je sva ona energija suspregnuta u mišićima njenih nogu i bedara bila utrošena. Osetih kako se i u meni moćna plima povlači i sačekah da mi se crvena magla raziđe pred očima. Potmulo, jedva čujno zujanje brodskih motora bilo je zavodljivo, i ja se prepustih dremežu koji je hitao da me obloži vatom, da me odvoji od sveta i izoluje zvuke. Lizet je kliznula sa mene i sklupčala mi se uz bok, sa glavom na mom ramenu. Pre nego što me je san sasvim usisao u sebe, osetio sam pod prstima skupljenim oko njene male dojke sada već sasvim smirene udare pulsa.
Probudio sam se naglo, u prvi mah ne shvatajući zbog čega. Onda postadoh svestan bola i pokušah da jeknem. Nije mi uspelo. Nešto mi je stezalo grlo i usecalo se u njega sve dublje.
U svoje vreme, bio sam probadan, sečen, streljan, lomljen, pržen i bacan u ponor, ali ovo je bilo prvi put da je neko pokušao da me uguši. Lizet je u tome bila podjednako vešta kao i u seksu: oko vrata mi je namakla neku vrstu omče od tankog, grubog, učvorovanog konopca, i pozadi, ispod mog potiljka, uvrtala ga je pomoću nečega što je izgledalo kao komad poliranog, izrezbarenog drveta. Video sam naš odraz u ogledalu na suprotnom zidu: desno koleno uprla mi je u pleća, prikovavši me za krevet; mišići su joj iskočili na mršavim rukama, ramenima i vratu dok je zatezala omču, a na licu je imala izraz napregnute koncentracije, kao da rešava ukrštene reči u novinama, ili možda neki matematički problem. Moje lice bilo je ljubičasto i izbezumljeno, oči iskolačene i, bar u tom trenutku, ispunjene gotovo komičnim iznenađenjem.
Pokušao sam da se izvijem i nekako zbacim Lizet sa sebe, ali njen zahvat to mi je onemogućavao. Koprcao sam se pod njenim šiljatim kolenom, besan na sebe, ali i to osećanje polako je gubilo oštricu i rasplinjavalo se zbog nedostatka kiseonika. Mlatarao sam rukama, pokušavajući da je dohvatim, ali jedini učinak bilo je još jače stezanje njene omče. Najzad, pre nego što su me napustili i poslednji ostaci svesti, prikupio sam dovoljno volje za konačni, očajnički pokušaj, i odbacio se istovremeno dlanovima i kolenima, pronašavši uporište u čvrstom ramu kreveta. Lizet ipak nije imala dovoljno težine da bi me zadržala i propela se na meni kao takmičar u nekakvoj bezumnoj ljudskoj rodeo-predstavi, ne popuštajući stisak. Ali, koleno joj je skliznulo sa uporišne tačke između mojih leđnih lopatica i telo joj se naglo prevalilo sa moje leve strane. I dalje grčevito držeći konopac, pokušala je frenetično da se uskobelja natrag na moja leđa, ali glava joj je sada bila u domašaju. Zario sam joj kažiprst i srednji prst desne šake u oči i savio zglobove tako da mi jagodice čvrsto zgrabe unutrašnju stranu njenih očnih duplji. Mislim da je kriknula tada, kratko, ali čula su mi još bila u krajnjem haosu da bih bio siguran.
Pritisak na mom dušniku naglo popusti i ja se svalih na leđa, pokušavajući da dođem do daha, ne puštajući njenu lobanju. Nešto žitko curilo mi je niz prste dok sam kašljao i krkljao, gutajući vazduh. Činilo mi se da mi svaki udisaj vraća izgubljenu snagu. Tada osetih i povratak uvek dobrodošlog gosta: plimu bezumnog, zaslepljujućeg gneva koji je, u navali adrenalina, mišićima moga telu davao moć za koju inače nikada ne bi bili kadri. Uz režanje zamahnuh desnom rukom i Lizetino telo, čije su ruke i noge mlatarale nekontrolisano kao maločas moje, odlete na zid ispod okruglog brodskog prozora. Dok sam se pridizao, nisam mogao a da ne osetim poštovanje prema njenom profesionalizmu: oslepela, usana pomodrelih od šoka, tela nagog, blistavog od znoja, ustajala je i pipala oko sebe, pokušavajući da pronađe nešto što bi upotrebila kao oružje. Ruka joj otkri tešku kristalnu vazu koja je, nekim čudom, ostala čitava na niskom salonskom stolu i Lizet se pripi leđima uz zid, drhteći i dišući duboko, očekujući moj dolazak.
Načinih prvi korak i vaza polete ka mojoj glavi, teški stakleni projektil. Sagnuh se i ona mi fijuknu kraj obraza, odbi se od obloženog zida kabine i pade na duboki tepih, ne razbivši se. Lizet pokuša da se baci u stranu, ali nije više imala nikakve šanse. Stegnuo sam joj ruke neposredno iznad prevoja lakta i udario je glavom kratko i brzo, u koren nosa. Začu se krckanje i telo joj klonu. Posmatrao sam joj odozgo lice koje je klizilo niz moj trbuh i prepone, spljoštenog obraza, sa sluzavokrvavim rupama umesto očiju. Pustih je da padne na pod i kročih unazad. Grudi su mi se nadimale, žile su u meni ključale, a želudac oglašavao zavijanjem iščekivanja koje dobro poznaje svaka zver-lovac koja je upravo oborila plen. Uhvatih svoj odraz u ogledalu: bio sam raščupan, oči su mi bile divlje, zubi iskeženi, ali ružni crveni trag raspukle kože oko vrata brzo je nestajao. Moj organizam hitro je popravljao ono što je Lizetin konopac za davljenje bio u stanju da ošteti.
A onda začuh žurno kucanje na vratima.
“Gospodine?” Glas je bio prigušen, ali u njemu se mogla jasno razabreti zabrinutost. “Gospodine, otvorite, molim vas!”
Obazreh se rastrojeno, spazih frotirski ogrtač koji sam zatekao u kupatilu apartmana i brzo ga obukoh. Lice iza odškrinutih vrata pripadalo je jednom od stjuarda koji su za Lizet i mene nekoliko puta doneli obed u kabinu.
“Da, mladiću? Kako mogu da vam pomognem?”
“Ah, to!” Začešljah malo kosu vlažnu od znoja i osmehnuh mu se. “To smo… gospođica i ja… malo dali oduška osećanjima. Razumete, zar ne?” Namignuh mu i zapipah po površini komode koja je stajala odmah kraj ulaznih vrata apartmana. Tu mi je stajao novčanik sa gomilom dolara koje sam podigao u brodskoj banci pomoću jedne od svojih lažnih kartica. Zgrabih nasumce nekoliko novčanica i strpah mu ih u džep. Stjuard spusti pogled na zelenkastosive novčanice, gurnu ih vršcima prstiju dublje u džep, pa mi se osmehnu s olakšanjem i zahvalnošću. “Naravno, gospodine. Ukoliko ste sigurni da je sve u redu…”
“Sve je u apsolutnom redu, mladiću. Uzgred, kada je planirano da uplovimo u Lisabon?”
“Sutra ujutro, gospodine. Oko sedam i trideset po lokalnom vremenu.”
“Zar?”, rekoh ja. “To, dakle, znači da gospođica i ja imamo veoma malo vremena da se… još bolje upoznamo.”
Stjuard se sada već kezio. “Tako je, gospodine. Ne bih želeo više da vam oduzimam… ah… dragoceno vreme.”
Stjuard mi zaverenički klimnu glavom, namignu i ja mu zatvorih vrata ispred nosa.
Sutradan, apartman je bio u razumnom neredu, kao posle običnog ljubavnog okršaja. Tragove krvi uklonio sam relativno lako, pomoću kompleta za čišćenje iz spremišta u hodniku, a išlo mi je na ruku i to što je jedan od brodskih prozora apartmana bio direktno na boku Duha mora: ono što je, posle kratkog noćnog hranjenja, ostalo od Lizetinog tela, jednostavno sam izbacio u talase. U njenoj torbi pronašao sam standardnu opremu obaveštajca i koverat sa dve fotografije. Jedna je bila moja, snimljena nedavno, u Beogradu, verovatno nekim specijalnim aparatom za noćno, IC snimanje. Druga fotografija bila je identična onoj koju sam dobio u Solunu, od Maljarisa. To je bilo sasvim dovoljno. Potom sam uklonio iz kabine i sve predmete koji su imali bilo kakve veze sa Lizet, potrudivši se da za njom ne ostane nikakav trag.
Kada je brod pristao uz dok, prišao sam recepciji i predao ključ. Recepcionar je bio isti onaj koji je imao problema sa sirotom Francuskinjom neposredno pre isplovljavanja.
“Zahvaljujem, gospodine. Ovaj… A gospođica? Da li je i ona spremna za iskrcavanje? Moramo poslati sobarice da pripreme apartman za…”
“Mislite na gospođicu Bergoa?” rekoh iznenađeno. “Ali, ona se iskrcala pre nekoliko minuta. Ponela je sa sobom i sve svoje stvari. Zar je niste videli? Bila je među prvima koji su sišli i prošli pasošku kontrolu.”
Recepcionar se namršti. “Ne, nipošto. To je nemoguće. Ovde sam sve vreme, i prokontrolisao sam sve putnike koji su…”
“Čujte”, rekoh smireno, glasom sniženim, jedva čujnim. Recepcionar me pogleda u oči. “Gospođica Bergoa se iskrcala sa broda sa svim stvarima, u prvoj grupi putnika.”
Gledao je nekoliko trenutaka ukočeno u moje zenice, a onda se trgao, pogledao kompjuterski listing pred sobom i zaokružio broj ispred jednog imena. Zatim je ponovo podigao pogled i toplo se osmehnuo.
“Gospodine, nadam se da ste lepo proveli vreme sa nama i da ćete ponovo koristiti naše usluge. Prava šteta što je gospođica Bergoa toliko žurila, pa se već u prvoj grupi putnika iskrcala na tle Portugala. Nisam imao vremena da joj uručim mali poklon koji dajemo svakoj dami koja putuje Duhom mora — zlatni broš sa simbolom naše pomorske kompanije.”
“Prava šteta”, promrmljah ja. “Ali, siguran sam da vam neće zameriti.” Onda izađoh na sunce i duboko udahnuh vazduh zasićen mirisom soli.
I to je bilo to.
“Vitez serbski, gospodin Lazar Milovanović, poverenik Kneza serbskog Miloša.” Klanjam se kako to zahteva etiketa, posle majordomovih reči. Transilvanijska plemkinja okreće glavu od podgojenog muškarca sa dugim zulufima koji joj nešto i dalje govori, i gleda me molećivo, kao da traži da je izbavim.
“Viteže?” kaže ona, i prožima me drhtavica od njenog glasa.
“Fräulein Sofija Cepeš od Transilvanije”, dovršava majordom upoznavanje i ja mu dajem prstom znak da se izgubi.
“Izvinite, mein Herr, ali moraću zakratko da vas lišim prisustva gospođice Cepeš”, obraćam se nepoznatom gospodinu kojem se mišići lica trzaju kao da sam ga ošamario. Otvara usta da nešto kaže, ali ga moj pogled uverava da je bolje da oćuti. Smrknutog pogleda i stisnutih usana, kratko klima glavom, odmerava Sofiju od glave do pete sa izrazom uvređenog faraona na licu i okreće se da potraži društvo koje će mu više odgovarati.
“Beskrajno sam vam zahvalna, viteže”, kaže Sofija i prihvata moju ponuđenu ruku. “Gospodin Maršner je veoma ljubazan i uglađen, ali… bilo je dovoljno što sam večeras morala da čujem njegovu glupavu operu.”
“Dakle, to je kompozitor u čiju čast je priređen ovaj prijem? Nisam imao priliku da prisustvujem premijeri zbog drugih obaveza.”
“Niste ništa propustili.” Osećam dodir njene ruke na mišici kao laki dašak vetra. Koračamo lagano prema visokim staklenim vratima koja vode prema vrtu. “Treba imati i drskosti i hrabrosti nazvati takvu glupost ‘Vampir.'”
Nakašljavam se. Ne želim da razgovaram o muzici sa njom, ali kao za inat, ništa suvislije ne pada mi na pamet.
“Dakle, vi ste iz Transilvanije?” pitam glupavo.
“Da. A vi iz Serbije?” Osmehuje mi se. “Recite mi, kako čovek postaje ‘serbski vitez’? Mora da je veoma teško.”
Otvaram usta, ali ne stižem ništa da kažem na to; prekida me laki stisak njene šake na mišici i njen glas koji naglo prelazi u šapat:
“O, ne! Prilazi nam moj otac! Znači da je vreme.”
“Vreme? Vreme za šta?”
“Vreme da pođem.”
“Da pođete? Ali… pa tek ste stigli!”
“Šššš! Nemam sada vremena da vam objašnjavam. Ali, moram vas videti ponovo.”
“Kada?”
“Sutra u podne… Da li vam odgovara?”
“Ali… da, naravno! Gde?”
“U Pinakoteci.”
“U redu.”
Muškarac sa kojim se Sofija pre nepunih pola sata pojavila na prijemu, prilazi nam i gleda je upitno.
“Oče”, kaže ona, “dozvoli da ti predstavim…”
“Gospodina Lazara Milovanovića”, dovršava Cepeš umesto nje.
“Ali… vi znate moje ime!” izgovaram, zaprepašćen.
“Moj posao je da znam takve stvari”, govori Sofijin otac i uzima je za ruku. “A sada, ako dozvolite, moramo krenuti.”
Klimam glavom, zanemeo i ostajem sâm usred gomile zvanica, ruke ispružene ka Sofiji, koju otac hitro vodi kroz gužvu prema vratima. U poslednjem trenutku, ona se okreće, upućuje mi osmeh i nestaje, kao odbegli san. Nekoliko trenutaka stojim tamo, ukočen, a onda krupnim koracima izlazim u prvi salon, ali nje tamo nema. Osvrćem se uzalud, tražim Vuka, ali nestao je i on, i samo me livrejisani lakeji posmatraju sa blagim prezirom na napuderisanim njuškama.
Zbunjen i razdiran željom i nadom, hvatam najbližu flašu tokajca i pokušavam da čekanje učinim što kraćim.
Sutra.
U podne.
U Pinakoteci.
Glava mi potmulo pulsira dok se u zakazani sat penjem uglačanim mermernim stepeništem Pinakoteke, pod ravnodušnim pogledima proroka i jeruvima sa tavanice predvorja. Utegnut sam u najbolje odelo, cipele mi blistaju, besprekorno sam izbrijan, ali mračna slutnja govori mi da je moj dolazak uzaludan, da je neću naći tu… niti bilo gde, ikada.
Na vrhu stepeništa zastajem i osvrćem se neodlučno. Sredina je sedmice, i u muzeju je vrlo malo posetilaca. Pokušavam da pogodim gde bi žena poput nje provodila vreme u ovom zdanju — pred delima italijanskih majstora, ili možda flamanskih. Posle nekoliko trenutaka oklevanja, nasumce polazim desno, prema salonu sa slikama nizozemskih umetnika iz XVI veka — i zastajem, primoran da duboko udahnem.
Sofija sedi na stilskom dvosedu presvučenom satenom, ispred nevelike slike, glave oslonjene o ruku, očiju sklopljenih, kao da ju je tišina muzeja zavarala i navela na dremež. Prilazim joj lagano, s leđa, koraci su mi nečujni. Stojim iznad nje i dvoumim se šta da učinim. Konačno, ne skidajući oči sa njenih prefinjenih, dugih prstiju, gustih trepavica i pomalo napućenih, punih usana, progovaram šapatom:
Ta djeva spava! Nek joj je san,
Što dug je, dubok bude! Stan
Na Nebu nek joj bude dan!
Svetija soba nek je tu čeka,
I postelja još setnija neka,
Nek leži tako, molim Boga,
Zauvek, dok pokraj nje stoga
Prolaze dusi bledih toga!
Sofija okreće glavu, beskrajno lagano, podiže pogled ka meni i čini mi se da u njenim zenicama vidim odraz sopstvenog prebledelog, divljeg lica. A onda se osmehuje, istim onim osmehom od prethodne večeri, i pruža mi ruku.
“Viteže”, govori tiho dok joj dodirujem usnama nadlanicu. Pod tananom, belom kožom, vidim joj plavičasti filigran vena. “Pridružite mi se, molim vas.”
Oprezno se smeštam na krhki dvosed i za trenutak ne znam šta da učinim sa štapom i polucilindrom. Njena šaka lako se spušta na moju, još u beloj rukavici, i ja prikupljam snagu da je pogledam u oči.
“Dakle, Herr Milovanović”, kaže mi uz vragolasti smešak. “Volite poeziju… i to modernu, mračnu, poeziju Novog Sveta. Zanimljivo.”
Ne želim da zvučim kao da se izvinjavam, ali ne uspevam to da izbegnem. “Svako od nas ima poneku skrivenu ljubav… moja je sklonost prema poeziji. Kada sam vas ugledao onako… smirenu… nisam mogao a da se ne setim tih stihova.”
“A kako stojite sa slikarstvom, viteže?”
“Plašim se da bih vam tu bio nedostojan sagovornik, gospođice Cepeš.”
“Zar?” Sofija upitno diže obrve, a onda upravlja pogled prema slici ispred nas. “Poznajete li ovo delo?”
Posmatram bogato uramljenu sliku i mrštim se.
“Direr?”
“Bravo. Veoma ste obrazovani za nekoga iz krajeva koje u carevini smatraju varvarskim.”
“Morate imati na umu, godpođice Cepeš, da je to ipak neizostavna stvar za poverenika jednog prosvećenog evropskog vladara, kakav je moj Knjaz — bez obzira na to šta u carevini misle. Uostalom, čini mi se da vaš zavičaj nije na nimalo boljem glasu od mog.”
Sofija se smeje, lako, vedro. “Sasvim ste u pravu, Herr Milovanović. Dakle, Direr… ‘Deset hiljada mučenika’… Znate li koga predstavlja ovaj stari kralj na konju, sa turbanom na glavi i skiptrom u ruci?”
“Ako se ne varam… Sapora, kralja Persije, koji je naredio mučenje i pogubljenje deset hiljada hrišćana?”
“Tako je… zapravo, osudio je na smrt episkopa Ktesifona iz Seleukije, poglavara persijske crkve, i njegove sledbenike, godine 343. Impozantno delo, zar ne?”
“Mislite li na Direrovo umeće, ili na krvoločni poduhvat persijskog kralja?”
Ona me gleda iznenađeno, pa klima glavom, s osmehom. “I na jedno, i na drugo. Da li ste možda upoznati sa istorijatom moje porodice, viteže?”
“Čuo sam izvesne glasine… naročito o vašem velikom pretku, Vladu.”
“Da”, uzdiše ona sa prizvukom sete. “Bili su to najslavniji dani Transilvanije. Vlad je bio upravo onakav vladar kakav je oduvek bio potreban mom narodu. Bio je hrišćanin, ali to mu nije nimalo smetalo da — kada je došao na vlast — učini sa starim plemstvom i bojarima u dlaku isto što i Sapor, kralj Muhamedove zemlje.” Prekida načas, gleda mi u oči. “Viteže… znate li da bi, po pravu krvi, danas trebalo da budem krunisana kao princeza i prestolonaslednica svoje zemlje? Ne?”
“Ne”, kažem tiho. “Ali, to me nimalo ne iznenađuje. Budite uvereni, gospođice… za mene ste bili Princeza od prvog trenutka kada sam vas ugledao… i za mene ćete to i ostati, dok god mi srce bije u ovim grudima.”
“Zaista?” kaže ona. Lica su nam najednom veoma blizu, a njene zenice šire se pred mojim očima kao tamni, duboki zdenci, pozivaju me da se zagnjurim i u njima pronađem zaborav.
“Zaista”, šapućem, i dodirujem joj ovlaš usne svojima. Zaboravljam gde se nalazim, imam čula samo za miris njene kože i kose, za meke, tople dodire njenih poljubaca.
Najednom čujemo korake, i Sofija se odmiče od mene, popravlja rukom šešir i pramen kose koji joj je pao na čelo. Neko prolazi iza nas u tihom razgovoru, a onda ponovo ostajemo sasvim sami.
“Imate li porodicu, viteže”, prekida ona tišinu. Podižem pogled, iznenađen njenim pitanjem, pa odmahujem glavom.
“Imao sam ženu… umrla je na porođaju, davno. Gotovo da je više i ne pamtim. Da li je to ono što ste želeli da znate?”
“Da li želite da imate porodicu?” odgovara mi novim pitanjem. Siguran sam da, kada govori o porodici, ne podrazumeva isto što i ja, ali više ne mogu da izdržim. Stežem joj čvrsto mišice i, umesto odgovora, privlačim je u zagrljaj, žedan njenih usana, obuzet strašću koja, onako silovita, deluje gotovo natprirodno.
Najednom, otima mi se, ustaje, pridržava za naslon, pokušava da dođe do daha. Hoću da ustanem za njom, pružam ruku, ali njen zapovednički pokret zaustavlja me i ostavlja prikovanog za sofu.
“Ne… ne ovde… i ne sada.”
“Onda… kada? Gde?”
Gleda me prodorno, kao da me poslednji put procenjuje, uplašena da ne pogreši. Najzad, posle trenutka koji u meni otkucava kao večnost, upućuje me kako da pronađem njenu vilu u Gadenu, gde će sledeće sedmice biti sama, jer joj otac odlazi na put u Francusku. Naređuje mi da je ne pratim iz Pinakoteke, da sačekam da je napusti sama, a onda se osvrće na izlazu iz prostorije sa Direrom.
“Viteže”, kaže tiho. “Pre nego što zaista odlučite da dođete k meni, morate nešto znati.”
“Da? A šta to?”
“Morate znati da… ‘Kroz mene vodi put u grad patnje, kroz mene vodi put u večiti bol, kroz mene vodi put što vijuga među izgubljenima.'”
Izraz na mom licu mora da je veoma glup, jer se Sofija slatko smeje, i ostavlja me uz reči:
“Dobro poznajete svog Poa, viteže… ali moraćete, Boga mi, poprilično da poradite na Danteu!”
Ostajem sa Direrom, sâm, zbunjen i razdiran bezumnom željom. Ostajem da čekam dogovoreni dan.
Portugalija kao da se nalazila na drugoj planeti. Daleko od rata, osunčana i mirisna, obuzeta nacionalnim fudbalskim prvenstvom koje se budno pratilo pred televizorom, uz škampe i indijski orah, onako kako su ljudi u Beogradu netremice zurili u dnevnik i zobali semenke i leblebije, ta zemlja bila je privlačna i zamamna poput čarobne oaze iz neke Šeherezadine priče. Dok sam sedeo na terasi vile gospođe Filomene Vjegaš, visoko iznad Lisabona i reke Težo, ozbiljno sam razmatrao mogućnost da oteram sve do đavola i da ostanem tu. U ruci sam držao jedan od najjačih argumenata koji su išli u prilog takvom rešenju — čašu pitkog, nenadmašnog portoa.
Gospođa Vjegaš stupi na terasu i smesti se graciozno s druge strane stola. Bila je to šarmantna, proseda dama negde unutar onog neodredljivog vremenskog raspona između četrdeset pete i pedeset pete godine života, otmenih manira i aristokratskog držanja. Bilo je to drugi put da je vidim — prvi put smo se sreli na skupu Porodice održanom novembra 1907, u Marakešu. Nije se od tada ni najmanje izmenila. Uostalom, kao ni ja.
“Upravo su mi javili”, reče ona uz ljubazni osmeh. “Vaš novi pasoš biće spreman i viziran u konzulatu Sjedinjenih Država danas popodne. Poslužite se voćem, g. Milovanoviću.”
“Sa zadovoljstvom,” rekoh ja. “Veoma ste mi pomogli, gospo. Nadam se da ću biti u prilici da vam uzvratim uslugu.”
Ona odmahnu rukom i zagleda se u panoramu kuća od starog, sivog kamena i krovova koji su provirivali iz uzburkanog mora zelenila. Nešto dalje, azurni talasi mreškali su se u zlatnom odsjaju, sa ponekom jedrilicom ili barkom ukotvljenom u zalivu i dalje, kraj sprudova.
“Dobro znate da me Kodeks obavezuje da pomognem svakome iz Porodice ko to od mene zatraži”, reče ona posle kraćeg ćutanja. “Doduše, to ne mora da znači da mi se nužno i dopada ono što treba da učinim.”
Pročistih grlo i otpih malo vina.
“Kako god… zahvalan sam vam za nove isprave i za novac.” Posle Lizetinog pokušaja da me ukloni na Duhu mora, bilo mi je sasvim jasno da je Mikijev i moj mali dogovor provaljen. Mala Francuskinja očito je bila profesionalni ubica na platnom spisku neke od američkih agencija — a fotografija osobe sa kojom je trebalo da se sastanem u Filadelfiji bila je sasvim dovoljan dokaz da moram u potpunosti da promenim vreme i mesto ulaska u Države, da improvizujem kako bih uopšte došao u priliku da ispunim Mikijev nalog. Ili to, ili da odustanem. Iskušenje da učinim ovo drugo bilo je prokleto jako, ali u meni je — pored dvovekovne uslovljenosti da poštujem autoritet vrhovne vlasti — proradilo i nešto što nisam bio u prilici da osetim odavno. U našem jeziku za to postoji kratka i jasna, prava reč: inat.
Kodeks koji je pomenula gospođa Vjegaš regulisao je odnose unutar Porodice čiji sam postao pripadnik posle upoznavanja sa Sofijom, 1832. Jedno od njegovih pravila — a sva su ona bila stroga i povlačila za sobom najsurovije sankcije — bilo je da svaki član Porodice bezuslovno mora da pritekne u pomoć drugome i učini ono što ‘srodnik’ kojem je pomoć neophodna zatraži; jedini izuzetak od ovog pravila postojao je za slučaj da takva pomoć bude usmerena na ugrožavanje nekog trećeg od nas.
Imajući to u vidu, stupio sam u vezu sa jedinom ‘srodnicom’ u Portugaliji i obreo se, ubrzo posle iskrcavanja, u nestvarno mirnom čardaku između neba i mora. Zatražio sam od dame da mi omogući da dođem do novih putnih isprava i da mi stavi na raspolaganje znatnu svotu dolara, pošto su kartice koje sam dobio od Maljarisa postale beskorisne.
Gospođa Vjegaš pristala je da mi obezbedi i jedno i drugo. Nisu je zanimali moji razlozi — verovatno je smatrala da je bolje da ih ne zna — ali je insistirala da joj dam reč da njena pomoć neće ni na koji način ugroziti nekog od lokalnih, američkih ‘srodnika.’ To sam mogao da joj potvrdim gotovo bez ikakvog razmišljanja: način na koji je Lizet pokušala da me eliminiše svedočio je o tome da oni koji su je poslali nisu pretpostavljali da sam ono što jesam. Kada želite da se otarasite jednoga od nas, ne koristite konopac za davljenje — pa čak ni glogov kolac. Ako već želite nešto toliko teško izvodljivo, morate pozvati tenkovsku brigadu — ili angažovati drugog, mlađeg, sposobnijeg, veštijeg člana Porodice. Što, naravno, zabranjuje Kodeks.
“Kada letite?” upita Filomena.
“Večeras, ako sve bude u redu sa pasošem.”
“Sa pasošem će biti sve u redu. Nadam se da vam ne smeta da budete državljanin Bolivije. Moja veza, najsposobniji falsifikator isprava u zemlji, uverio me je da je to najbolji izbor.”
“Ne smeta”, odgovorih ja. “Najvažnije je da sutra bez problema prođem imigraciju na aerodromu Kenedi. Deo novca koji ste mi tako ljubazno stavili na raspolaganje upotrebljen je za kupovinu karte. Ostatak će mi biti potreban na licu mesta.”
“Naravno”, osmehnu se ona. “Ne zamarajte se pitanjem novca. On nikada ne predstavlja problem.”
Gospođa Vjegaš mi pruži papirić sa adresom čoveka kod kojeg ću tog popodneva preuzeti putnu ispravu i ustade da me isprati.
“Taj rat u koji je upletena vaša zemlja zaista je tragična stvar”, reče ona dok smo prolazili hodnikom ukrašenim originalnim artefaktima majanskog i actečkog porekla. “Kako su ostali pripadnici Porodice u Srbiji? Gospođa Stajić… i njen mladi sin?”
Nakašljah se, pomalo iznenađen. “Sredoje? Pa… stara gospođa imala je fatalnu nesreću — sva ta bombardovanja, znate — a Sredoje je… nestao. Već duže vreme nisam imao nikakav kontakt sa njim. Među nama je svojevremeno bilo izvesnih nesuglasica i ne verujem da bi mu bilo naročito drago da me vidi.”
“Šteta”, uzdahnu gospođa Vjegaš. “Vi, Srbi, čini se, ne umete da budete složni ni kada ste vampiri.”
Zastadoh na vratima, pogledah je uz podizanje obrva, pa se nasmejah. “Da znate da ste u pravu, gospo”, rekoh. “Na žalost, apsolutno ste u pravu.”
Ona mi pruži ruku i ja joj je poljubih, uz laki naklon.
“Prenesite moje pozdrave g. Forniju, ako ga budete sreli.”
“Forniju… Ah, govorite o g. Belom?” Bio je to neformalni starešina američkog ogranka Porodice, koji je nadimak stekao zahvaljujući snežnobeloj, albino-kosi. “Svakako, ukoliko budem u kontaktu sa njim.”
“Hoćete li prisustvovati narednom skupu, zakazanom za maj sledeće godine?”
“U Bukureštu? Nadam se da hoću”, rekoh ja. Ali, duboko u sebi, sumnjao sam u to.
Dečak ne može biti stariji od deseogodišnjaka.
Sofija ga je uvela u spavaću sobu. Držala ga je za ruku, a on je hodao za njom kao da je potpuno nesvestan činjenice da je sasvim nag, prekriven samo kapljicama vode koje se još nisu osušile posle kupanja. Pridižem se na laktove da ga bolje osmotrim.
To je neko ciganče: koža mu je tamna, glatka, oči pomalo mutne. Pomišljam da mu se obratim na ciganskom — znam nekoliko reči — ali u opijumskoj magli koja mi se kovitla glavom, čini mi se to kao preveliki napor. Zadovoljavam se time da ostanem tako, oslonjen o meke jastuke sa svilenim presvlakama, pod bogatim Sofijinim baldahinom, i da posmatram.
Sofija je u čednoj beloj spavaćici privezanoj uzicom oko grla, sa lepršavom čipkastom kragnom i porubom ispod kojeg njena majušna bela stopala klize po tepihu. Dovodi dečaka do ivice kreveta i smešta ga u stilsku stolicu koja tamo stoji, blizu otmenog belog lavora u kojem ona pere međunožje natopljeno znojem, sokom i mojim semenom posle naših krevetskih okršaja. Lavor je sada suv i čist, i blista na tananom zraku sunca na zalasku koji se koso probija između navučenih teških zavesa. Dečak seda na stolicu, blago raširenih nogu, a Sofija se spušta i kleči kraj njega, polazi mu lagano dugim, senzitivnim prstima desne ruke uz unutrašnju stranu butine. On drhti, i mali, neobrezani penis klonuo na testise blago mu se uspravlja.
Osećam da su mi se usta osušila od iščekivanja i izdižem se još malo uz uzglavlje, kako bih bolje mogao da vidim. Sofija se pravi da me ne primećuje.
Gleda u dečakovo lice odozdo, sa blagim osmehom, glave lako prislonjene uz njegovu nogu. Ciganče sklapa oči i nozdrve mu se malo šire. Čini mi se da zbog opijuma mogu da zapazim svaki, i najmanji detalj. Neko nepoznato uzbuđenje polako mi raste u donjem stomaku dok se Sofijini prsti približavaju dečakovom udu.
Ona mu obuhvata mali penis šakom i počinje nežno da ga mazi. Dečak malo zabacuje glavu i ja mu vidim beonjače između uzdrhtalih kapaka. Sofija ga je prethodno verovatno dobro nahranila, izribala u kadi i pripremila hipnozom za ovu malu predstavu.
Njeni pokreti postaju užurbaniji, snažniji. Pogled na ud cigančeta koji se u njenoj šaci kruti izaziva mi lenjo meškoljenje među nogama, i ja spuštam ruku na sopstvenu poluerekciju, ne skidajući oči sa onoga što je Sofija činila.
U jednom trenutku, ne prestajući da masturbira dečaka, ona okreće lice prema meni i osmehuje se punim, strasnim usnama, a onda primiče glavu cigančetovim preponama. Za trenutak vidim ružičasti glavić ogoljen ispod povučene kožice, koji odmah zatim nestaje u Sofijinim ustima.
Dete sada drhti čitavim telom — noge su mu raširene tako da može preponama da se odbacuje sa stolice prema vlažnom i vrelom otvoru gde ga čeka njen palacavi jezik, dok mu šake čvrsto stiskaju tapacirane rukonaslone. Glava mu je sada zabačena sasvim pozadi i duga, vlažna kosa pada mu niz naslon. Iz grla mu se čuje muklo ječanje.
Očito je da ga još samo trenuci dele od vrhunca. Vrelo strujanje uzbuđenja kulja mi iz penisa, odrvenelog i gotovo bolnog pod ritmičkim cimanjem moje šake, razliva mi se telom, ustostručeno drogom. Upijam očima svaki detalj — pomeranje Sofijine vilice i usana dok sisa, blago njihanje njene oble zadnjice jasno ocrtane pod zategnutom spavaćicom, crvenkaste pruge na tamnoj koži cigančeta tamo gde su maločas bili Sofijini dugi nokti.
Ciganče se najednom propinje, počinje da se trese i ječi u orgazmu. Ne skidajući pogled sa njih, dišem sve pliće. Sofija se ponovo okreće da me pogleda, sa istim onim osmehom, dok gladno guta semenu tečnost cigančeta… a onda namiguje i — bez ikakvog upozorenja — grize.
Za trenutak, sve se koči, zamrzava u bizarni budoarski tablo. Zbog nečega, nisam iznenađen. Vidim otvorene oči deteta, u šoku bola, osećam vrelinu sopstvene sperme koja mi zapljuskuje šake, stomak i svilene prekrivače. U samom tom trenutku, krvi još nema — vidim samo bledi trag nekoliko santimetara ispod Sofijinih usana koje su načas prestale da se pomeraju. A onda dete vrišti i vreme nastavlja da teče.
Pokreti Sofijinih ruku munjeviti su: šakom grabi dečakove mošnice i već sledećeg trena tamo zjapi ružna rupa iz koje šiklja grimizni mlaz. Moja ljubavnica okreće glavu u stranu i pljuje smežurano parče mesa još prekriveno beličastim kapima, pušta da joj tamne mošnice ispadnu iz ruke na pod, a onda skuplja prste i zamahuje šakom kao sečivom, tako da noktima detetu prereže grlo. Vrisak cigančeta pretvara se u duboko grgotanje i ja zapažam da mu se telo ponovo trese, kao da onaj orgazam od maločas i dalje traje.
“Hodi!” reži moja ljubavnica na mene i to me prene iz ukočenosti. Klizim sa kreveta i prilazim tako, na dlanovima i kolenima, telu koje se trza na stolici. Blistavi, beli lavor isprskan je crvenim mlazevima i Sofija ga postavlja ispod dečakovih prepona. Onda mu miluje drhtavu butinu noktima koji izgledaju neprirodno dugi, poput kandži, pronalazi tamo arteriju i preseca je. Svetli mlaz šiklja i ona prekriva ranu ustima, gutajući. Rukom mi pokazuje nestrpljivo ka preklanom dečakovom vratu i ja se poslušno uspravljam na nesigurne noge i počinjem i sam da pijem.
To je moja prva Pričest… čin mog prijema u Porodicu.
Ne znam da li bi se sve tako odigralo, da li bih na sve tako pristao, da nije bilo opijuma i Sofijinih čini… Ali pretpostavljam da ne bi bilo mnogo razlike. Bilo je to čudno, divlje vreme, bez ovako debele glazure civilizovanosti — a ja sam, tokom bitaka protiv Turaka, prisustvovao stvarima prema kojima je ovaj mali ritual izgledao nevino, bezazleno, kao dečja igra. Znam samo da sam želeo da ostanem sa Sofijom dok traje svet, da budem kraj nje i u njoj večno, i ako je ovo bio način da se to ostvari… onda do đavola sa svim obzirima! A Sofija je dobro znala šta osećam.
Gostimo se, najpre dečakovom krvlju, zatim i mesom, ljubimo se sa njegovim ostacima na jezicima, sodomizujemo jedno drugo, kao i još topao leš cigančeta, i smejemo se bezumno u tihoj izolaciji Sofijinog letnjikovca. U mojim žilama struje neki novi fluidi, nešto se u mojoj utrobi, u korenu mog bića neopozivo kida i cepa, ustupa mesto nečemu novom, mračnom, zastrašujućem i istvoremeno zamamnom i dragocenom. Znam da nikada više neću biti isti.
Znam da će mi sudbina od tog trenutka neraskidivo biti vezana za Sofiju… i za Porodicu.
One noći u Beogradu, Miki želi da zna zbog čega sam i dalje ono što jesam. “Sada postoje nove tehnike”, kaže. “Medicina pravi čuda… genetski inženjering, mutiranje virusa i tako to… Zašto se ne podvrgneš nekakvom tretmanu, oslobodiš se te svoje bolesti?”
“Slušaj”, odgovaram mu posle nekoliko trenutaka, “zamisli da si jedan od onih jebenih astronauta što su šetali po Mesecu… zamisli da si, posle čitavog života provedenog pod Zemljinom gravitacijom, hodao lak kao pero, oslobođen tog džinovskog tereta koji ti je preteći visio nad glavom… i sve to samo da bi se vratio natrag, dole, da bi ti se čitava planeta ponovo navalila na pleća. U stvari, ne moraš da se zamlaćuješ time. Pomisli samo na to postoji li ijedan razlog da se dobrovoljno odrekneš vlasti — apsolutne vlasti — koju si stekao i koju sada imaš.”
Usta mu se razvlače u osmeh.
“Eto, vidiš. Svaki je čovek Ikar. Kad jednom nauči da leti, na tle može da ga pošalje samo sila daleko moćnija od njegove volje.”
Klima glavom. Shvatio je.
I zaista, posle rituala Prelaska, činilo mi se da mogu da letim. Osećao sam kako mi se organizam menja, prilagođava novoj gladi koju je probudila krv Sofijine žrtve i njena sopstvena, krv koju sam sisao iz vene koju je noktom presekla na podlaktici. Čula su mi saletala nova opažanja. Zvuci su bili dublji, jasniji, opisivali su i otkrivali svaki detalj svog izvora i prostora oko njega, a boje… o, moj Bože, boje! Činilo mi se da sam pre toga bio slep, danisam video ni delić stvarnog sveta u kojem sam se nalazio, i taj kvantni skok percepcije opio je moje biće do delirijuma.
U godinama koje slede, pomno pratim i istražujem predanja i folklor, sve ono od čega je sačinjena tanana pređa mita o vampirima, i — uprkos činjenici da osećam krajnje gnušanje prema načinu na koji su Sjedinjene Države iskorenile sopstvenu, koliko god oskudnu, duhovnost — čini mi se da je prirodu bića kakvo sam postao posle inicijacije u Sofijinoj vili, najbolje opisao upravo jedan Amerikanac, pisac popularne proze, po imenu Den Simons. Prava je šteta (ili, možda, sreća?) što njegov roman Deca noći posle, otprilike, polovine, postaje jevtino avanturističko štivo; ali ono što je Simons ustvrdio — suprotstavivši se svesno čitavoj glomaznoj legendi sazdanoj na Stokerovoj romantičnoj fantaziji — i što je iskazalo samu suštinu stvari, odgovara istini: ono što ostali, ‘normalni’ ljudi nazivaju vampirima, takođe su samo ljudi, nimalo čudniji ili fantastičniji od telepata, vidovnjaka ili telekinetičara. Ono u čemu je Simons pogrešio jeste činjenica da vampirizam nije genetske prirode — jer, da je tako, ja nikada ne bih uspeo da postanem ono što jesam. Ne, vampirizam izaziva virus koji se prenosi preko krvi — preko razmene životnih fluida u činu onoga što Porodica zove Pričest. Baš kao i zloglasni HIV, virus vampirizma nepovratno menja organizam primaoca, a zaslugu za to što ga moderna medicina (ako se ne računaju istraživači koji i sami pripadaju Porodici) još nije izolovala ima njegova sposobnost da neprekidno mutira i ‘maskira’ se kao neki mnogo benigniji virus; osim toga, članovi Porodice ne jurcaju okolo i prave nove vampire kad god to požele. Potencijalni inicijanti biraju se vrlo pažljivo, dok ostale žrtve jednostavno ostaju bez krvi — i života. Da nije tako, danas bi čitav svet sačinjavali vampiri, baš kao u onoj luckastoj knjizi jednog drugog Amerikanca po imenu Metison.
Neke predstave o nama svojevremeno su me prilično zabavljale i iskreno sam žalio što uvek vidim sopstveni odraz u ogledalu, što ne osećam nikakvu odbojnost prema crkvi ili krstu, što ne mogu da se pretvaram u vuka ili slepog miša. Doduše, postoji jedna stvar koju gotovo niko nikada nije pomenuo, ni u prozi, ni na filmu: nekakva instinktivna, gotovo životinjska privlačnost za žene — bez obzira na pol samog člana Porodice. Obične, ‘normalne’ žene, uvek su u stanju da osete vampira u blizini, ali njihova reakcija je bez izuzetka jednaka: počnu da se ponašaju kao uspaljene kuje, i to obično rezultira kratkim, brutalnim seksom u nekom ćumezu… i dugom, obilnom gozbom. Lizetin mnogostruki orgazam u mom apartmanu na Duhu mora bio je sasvim autentičan.
Da li smo besmrtni? Ne znam. Ne verujem. Ali, dugovečni svakako jesmo. Virus nam omogućuje da zadržimo izgled i zdravstveno stanje organizma kao u vreme inicijacije, uz izvesna poboljšanja: izmenu metabolizma i izuzetnu moć regeneracije.
U tim prvim danima, uz Sofiju, učim kako da prihvatim svoje novo, izmenjeno telo — i kako da ga koristim. Takođe, polako upoznajem pripadnike Porodice u Austrougarskoj, i prisustvujem njihovim tromesečnim okupljanjima, svaki put na drugom mestu. To su prilično neformalni skupovi, na kojima se mnogo ne drži do hijerarhije. Međutim, to su i prilike za upoznavanje novih članova i građenje mreža uticaja i zakulisnog upravljanja monarhijom. Stari pripadnici Porodice pozdravljaju moje pristupanje i ubrzo, posle skupa održanog u Aradu, 1834, šalju me natrag u Srbiju, sa specifičnim zadacima. Odlazim, ali tek pošto sam proveo čitavu sedmicu u krevetu sa Sofijom. Dok točkovi voza za Peštu lagano počinju da se okreću, proturam glavu kroz prozor kupea: vidim je kako stoji na peronu, ruku sklopljenih na tkanini široke suknje, lica bledog pod širokim damskim šeširom sa vrpcom ispod brade. Ispraća me osmehom koji nikada neću zaboraviti.
Prvi put sam stupio na američko tle sredinom šezdesetih — i smesta shvatio da za tu zemlju nikada neću moći da osećam ništa osim najdubljeg prezira.
Bio je to period koji sam proveo u nekoj vrsti prisilne penzije. Porodica je insistirala da se klonim Broza i njegove kamarile, iako me je takav centar moći privlačio kao fenjer moljca. Na skupu održanom krajem pedesetih, u Pragu, dobio sam uputstva da napustim zemlju i da putujem malo, upoznajem ostatak sveta. Jedan od razloga koji su mi bili navedeni nejasno je implicirao moguće opasnosti po Porodicu ukoliko jugoslovenski monarh sazna za njeno postojanje i organizaciju, zbog Brozove opsednutosti okultnim i klanjanja raznim paganskim afričkim idolima koji su, nabijeni energijom crne magije, stizali u gomilama iz ‘dalekih, prijateljskih zemalja.’ I tako sam se našao u Njujorku.
Prvi susret sa Amerikancima načinio je od mene ono što sam smatrao da nikada neću postati — uobraženog Evropljanina i elitistu. Jedna od stvari koje nikako nisam mogao da svarim bila je ignorancija prosečnog građanina, koji je pretpostavljao da je Edgar Alan Po prošlogodišnji pobednik u takmičenju u pecanju lososa, ili u najbolju ruku vlasnik drogerije na ćošku Leksington avenije i Istočne 37. ulice. Bilo mi je nedokučivo na koji način funkcioniše um nacije koja najveći broj ulica naziva rednim brojevima. Zbog svega toga, najviše vremena provodio sam sa emigrantima iz Istočne Evrope i našim ljudima koji su se u Njujorku zatekli iz najrazličitijih razloga: bilo je tu propalih umetnika, izvrsnih kuvara, kurvi koje su se nadale da će se uzdići do filmske industrije i da će im film osvanuti na panou nekog bioskopa u 42-oj, kao i soc-biznismena čiji se vrhunac lukavosti ogledao u činjenici da su kao mito od američkih kompanija uzimali nove ‘Krajzlere’ umesto ‘Kadilake’, da se ‘naši iz čaršije’ ne dosete. Trošio sam novac koji sam doneo sa sobom, a kada sam ostao bez njega, koristio sam svoj sredovečni šarm i neodoljivi vamp-seksepil da pronalazim bogate i usamljene dame punih buđelara i praznih glava. Priznajem, nikada nisam bio deblji u životu… i nikada prazniji. Tražio sam, svestan idiotske uzaludnosti toga, Sofiju u ženama sa kojima sam provodio vreme. Sećam se naročito jedne Venecuelanke, po imenu Esperanca — ona je trajala najduže, godio mi je njen južnjački temperament. Ali, ni ona nije mogla da zameni moju strigoi princezu, i danas joj se lakše sećam imena nego lika. Konačno, posle tri ili četiri straćene godine, stupio sam u kontakt sa lokalnim članovima Porodice, mada sam se bio rešen da tome ne pribegnem čak ni u slučaju krajnje nužde. Ispostavilo se da bi bilo bolje da sam poslušao sopstveni savet; čak ni Porodica nije ostala pošteđena površnosti i izveštačenosti te zemlje. Njeni američki članovi bili su listom bogati, bolesno ambiciozni i — sa izuzetkom Ralfa Fornija, g. Belog — krajnje tupavi i opsednuti lažnim igrama moći. Zgađen, napustio sam Vrli Novi Svet, zarekavši se da, ako ikada ponovo stupim na njegovo tle, to mogu da učinim samo sa nekoliko miliona dolara u džepu, kao odvratni, truli turista koji će za par dana posetiti ono malo ispraznih ovdašnjih atrakcija, spiskati taj novac i vratiti se na stari, normalni kontinent onako kako se osvajač-pobednik vraća iz neke divljine u civilizaciju okupanu istinskim svetlom duha, a ne raznobojnim lampionima imitacije života. Naravno, to je bilo otprilike deceniju i po pre nego što je ta ista Evropa nepovratno podlegla Amerikanizaciji i pretvorila se u džinovski Diznilend. Zaista, jedno vreme bio sam ubeđen da je čitava američka država — a sada i sve one zemlje pod njenim uticajem — takva kakva je jer je svojevremeno jedan od vračeva istrebljenih starosedelaca na bele okupatore koji su nagrnuli iz Evrope kao skakavci bacio kletvu koja je, otprilike, glasila: neka se udave u sopstvenoj gluposti i iluzijama o veličini. Nisam ni sada siguran da ta teorija nije tačna.
U svakom slučaju, pogazio sam sopstvenu zakletvu još jednom, obrevši se na aerodromu Kenedi sa mnogo manje novca od onih projektovanih miliona, i sa prečim zadacima nego što je poklonjenje Maunt Rašmoru, Nijagari ili Rokfeler Plazi. Službenik na šalteru za imigraciju rutinski je prokontrolisao vizu u mom bolivijskom pasošu koji je glasio na ime Migel Anhel Gvereira i udario štambilj o datumu ulaska u zemlju, prokontrolisavši prethodno listing sumnjivih osoba i lica kojima je zabranjen pristup u Države na titravom ekranu terminala.
“Posao ili zadovoljstvo, señor Gvereira?” upitao je ljubazno.
“Trudim se da jedno nikada ne bude bez drugoga”, odgovorio sam sa jakim španskim akcentom i iskezio se. Potom sam prošao kroz aerodromsku zgradu sa svoje dve torbe pune stvari koje bi bilo koji turista poneo sa sobom za boravak od desetak dana, svestan prisustva velikog broja policajaca u uniformi i civilu, a onda uhvatio prvi taksi i rekao vozaču adresu hotela ‘Martinik’, na Brodveju. Uzeo sam sobu na dvanaestom spratu, raspakovao iz torbi samo pribor za ličnu higijenu, i uključio TV, čekajući da me savlada san i umor od vremenske razlike.
Vesti sa Balkana bile su izuzetno šture, ali je zato ogroman publicitet bio posvećen ulasku NATO trupa ovlašćenih od strane Ujedinjenih Nacija u Burkinu Faso, zbog tamošnjeg flagrantnog kršenja ljudskih prava manjinskog Kvazulu stanovništva. Rusi su se nešto ponovo bunili što njih niko ne pita, a onda je spiker, na kraju emisije, kao uzgred pomenuo da su Istočno-Pravoslavne snage na frontu kod Linca uspele da sačuvaju liniju odbrane uprkos snažnoj ofanzivi elitnih holandskih jedinica. I — još uzgrednije — da su kineske trupe umarširale u nezavisni Tadžekistan. Sklopio sam oči, umiren. Ludnica se nastavljala.
Sledećeg jutra, probudilo me je sunce koje je koso padalo kroz malo razmaknute teške plišane zavese. Ustao sam, obrijao se, pogledao Njujork Post proturen ispod vrata i sišao da doručkujem. Klimnuo sam glavom recepcionaru, izašao u šetnju, i ubrzo pronašao slobodnu telefonsku govornicu. Ubacio sam novčić od dvadeset pet centi — bila je to jedna od onih automatskih govornica čije je postojanje učinilo nepotrebnim radno mesto telefonskog operatera — i okrenuo preko međugradske broj koji sam memorisao pre polaska od kuće.
Pustio sam da zvoni jednom, dvaput, tri puta, i umalo nisam spustio, pomiren sa time da moram da pokušam kasnije, kada je sa druge strane neko podigao slušalicu.
“Alo?” rekao je unjkavi muški glas. Istog trena, došlo je do suptilne promene u kvalitetu zvuka i moje uho uhvatilo je naglo započeto, jedva čujno zujanje, kao da se sama Ma Bel trgla iz sna i rešila da oslušne šta se to kog đavola priča baš preko ove veze. Iscerio sam se sopstvenom izrazu u staklu govornice i rekao:
“Da li je to g. Dejvid Krenšo?”
“Da? Ko zove?”
“Ovde Ujka Marvin”, rekao sam i zastao. Sa druge strane nastade kratki muk. Gotovo da sam mogao da zamislim kako moj sagovornik ukočeno drži slušalicu uz lice i panično razmišlja. Konačno, posle tog beskrajnog trenutka, čovek po imenu Krenšo nastavi razgovor, lažno srdačnim glasom.
“Ujko! Kakvo iznenađenje! Očekivao sam te još pre dva dana, ali nisi stigao. Gde si sada?”
“Pusti to, Dejvi”, rekoh sa slikom koturova magnetofonskih traka koje sada sve ovo snimaju, i bezličnih, birokratskih tipova koji to osluškuju negde u blizini Krenšoovog stana u Filadelfiji, a zatim to prenose dalje, verovatno izbegavajući FBI — možda čak i CIA — do neke kancelarije u zgradi Pentagona. “Važno je da sam konačno stigao. Slušaj, trebaće mi nešto vremena da stignem do grada. Predlažem da se nađemo, recimo… Znaš li gde je fontana Impala?”
“Naravno. U Zoološkom vrtu.”
“Okej. Neka bude tamo, sutra, u sedam popodne. Ako se ne varam, to je neposredno pred zatvaranje?”
“Šta? Oh… da. Tako je.”
“Onda je dogovoreno?”
“Da, svakako, Ujko.”
“Jedva čekam da te vidim, momče”, rekoh u mikrofon slušalice i prekinuh vezu. Do sada su užurbani dečaci zaduženi za elektronsko praćenje Krenšoovih razgovora sigurno saznali da sam pozvao iz Njujorka… ali to je ujedno bilo najviše što su mogli da ustanove i za desetak minuta, kada konačno dobiju broj, saznaće samo da je reč o javnoj govornici.
A ja ću do tada praktično već biti na putu za Filadelfiju.
Bez žurbe sam se vratio u hotel, poguren pod hladnom njujorškom kišom, platio sobu i u kancelariji kompanije za iznajmljivanje kola u lobiju uzeo neupadljivu ‘Tojotu.’ Rešen da obedujem kasnije popodne, u nekom svratištu na autoputu, upustio sam se u komplikovani zadatak izlaska iz Njujorka. Putna mapa u kaseti obavestila me je da moram da pronađem južni izlaz na I-95, i taj relativno jednostavan zadatak odneo mi je dobra dva sata u metežu saobraćaja metropole u propadanju. Pronašao sam na radiju muziku za lako slušanje — Mantovanijeve gudače, ili neki slični surogat popularnih melodija za sva vremena — i prepustio se razmišljanju.
Podaci o Dejvidu Krenšou koje sam dobio i upamtio bili su prilično detaljni: nekadašnji operativac CIA, optužen i osuđen na šest godina zatvora sredinom osamdesetih zbog navodne špijunaže u korist Rusije, pojavio se na Mikijevom platnom spisku dve godine pre početka čitavog sranja. Najveći deo vremena nije radio ništa i neko ko ne poznaje Mikija dobro kao ja, pomislio bi da je Krenšo bio propala investicija — sa takvim dosjeom, bilo je logično očekivati da njegov obaveštajni učinak bude ravan nuli. Ali, logika gotovo nikada nije odlučujuća u poslovima poput ovog. Krenšo je imao pristup do nekoliko osoba iz Senata i vojnih krugova, zahvaljujući prljavim tajnama koje je bio dovoljno pametan da ne otkrije za vreme ujdurme oko istrage i suđenja. Miki ga je zaštitio od ‘tihog uklanjanja’ koje su ovi moćnici mogli da urede za sirotog Krenšoa, plativši jednu od vrhunskih advokatskih firmi, sa sedištem baš u Filadelfiji. Krenšo je trebalo da me odvede do onoga što se konspirativno nazivalo ‘Projekt Feniks.’
Ali, nešto je očito curelo i u našim redovima. Nisam bio nimalo iznenađen što prisluškuju Krenšoov telefon. Pitanje je bilo jedino da li to čine bez njegovog znanja, u nadi da će uhvatiti i njega i mene na delu, ili su ga pritisli da sarađuje. Da bih to ustanovio pre nego što se zaista sastanem sa njim, želeo sam da u Fili stignem još istog dana i obavim izvesne pripremne radnje. Ovako ili onako, Krenšo je bio jedino što sam imao. Posle sastanka sa njim, moraću da igram po sluhu, da improvizujem.
Mrzim da improvizujem.
Dok sam vozio ka jugu, kraj Njuarka i kroz Nju Džersi, sa savršeno legalnih 50 milja na sat, vreme se malo prolepšalo, i kada je škrto sunce granulo iza oblaka koji su se sporo razilazili, skrenuo sam negde kod Trentona na izlaz ka postaji za kamione. Tu sam smlavio dva krvava bifteka i hrpu pomfrita — jedini istinski doprinos američke industrije svetskoj kulturi ishrane — uz stare soul standarde sa džuboksa. Dva policajca koji su svratili na zemičke i kafu okrznuli su me pogledom pre nego što su izašli, ali nisu se vratili. Bio sam zadovoljan. Očito im nisam izgledao dovoljno sumnjivo. Platio sam i na novinskom kiosku kupio vodič kroz Pensilvaniju, a onda seo da ga prelistavam uz kafu u maloj kafeteriji sa druge strane postaje.
Sunce je lagano klizilo ka zapadu kada sam ugledao prva predgrađa Filadelfije. Pratio sam saobraćajne znake kako bih skrenuo na petlji ka priključku na Ekspresni autoput Delaver, i ubrzo ušao u sam grad. Bio sam prijatno iznenađen onim što sam video.
Mada sam znao da je taj grad mesto koje u čitavim Državama može da pruži iluziju najsličniju istoriji, sa Većnicom i Zvonom Nezavisnosti, nisam očekivao da drevne zgrade iz osamnaestog veka budu toliko očuvane i obnovljene: činilo se da je čitav grad načinjen od crvene cigle i pun parkova, ali taj utisak smesta se gubio prilikom prelaska preko Frenklinovog mosta i ulaska u poslovni i stambeni centar Filadelfije. Sa mosta sam mogao da vidim rečnu luku i najveći rafinerijski kompleks na Istočnoj obali, tankere sa naftom i brodove sa kontejnerima kod lučkog terminala ‘Paker Avenija.’ Prepoznao sam iz onoga što sam o Filadelfiji pročitao u vodiču Pomorski muzej i Projekt Penovog iskrcavanja pun restorana, prodavnica, poslovnih zgrada, apartmana, parkova, marina za male jahte i čamce i rečnih promenada. Nastavio sam da vozim lagano Tržnom ulicom i bulevarom Džona F. Kenedija, kraj tornjeva-blizanaca Prve Pensilvanija-Arko zgrade, ispod nebodera Penovog centra, pored Šeratona, zgrade IBM-a i Kiston Automobila. Pločnici su bili puni sveta, ali na licima nije bilo
onog unezvereno-izgubljenog izraza tako karakterističnog za Njujorčane. Ne, stanovnici Filadelfije izgledali su užurbano i zaposleno, ali zračili su nekom unutrašnjom smirenošću koja je nedostajala žiteljima ostalih velikih gradova Amerike. Ili mi se to, onako dokonom, samo učinilo dok sam ljubopitljivo osmatrao lica na raskrcnicama, čekajući da se promeni svetlo semafora. Konačno, opazio sam mali hotel u blizini ‘Hed Haus’ Skvera i skrenuo sa ulice pred ulaz. Ljubazni službenik u hotelskoj uniformi uzeo je od mene ključeve automobila i odvezao ga u podzemnu garažu, a ja sam ušao kroz rotirajuća vrata i prijavio se na recepciji. Lokacija hotela bila je izvrsna, zbog blizine Kula ‘Sosajeti Hil.’ U jednoj od njih, na sedmom spratu, nalazio se stan sa brojem 321 C… stan u kojem je živeo Dejvid Krenšo.
Nešto kasnije, ponovo sam ga pozvao telefonom, sa centralne železničke stanice Pen. Prekinuo sam vezu čim je podigao slušalicu i javio se. Potom sam se odvezao natrag do hotela, ostavio kola i odšetao do trga. Pronašao sam mali mlečni restoran sa velikim prozorima i smestio se u separe odakle sam imao direktan pogled na ulaz u Krenšoovu zgradu. Konobarica je primila moju porudžbinu, a ja sam se pripremio za dugo čekanje.
Tog februara dobijam od Vuka pismo, na nemačkom, prilično zlurado. Piše mi o Sofiji. Čitam ga prvi put, iznenađen, zatim ponovo, s nevericom, odbijajući da prihvatim ono što tamo stoji.
“I tako, dragi moj Lazare”, besedi Vuk, očigledno zadovoljan što ima čemu da me pouči,“tvoja lepa transilvanijska plemkinja uhvaćena je pod neobičnim okolnostima, kad je htela da umakne u Rumuniju. Sudiše joj tajno, pre četrnaest dana, a presuda je objavljena juče, u svim bečkim novinama: ona i njen otac ima da se, zbog poslova protiv monarhije i države, javno spale na Balhaus placu, kod Hofburga, devetog ovog meseca. Podrobnije ti ne umem javiti šta je u pitanju, ali ja sam ti rekao lepo: kloni se Cepeša. Sreća da i tebe nisu upleli u svoje mračne rabote.”
Gužvam pismo, ispravljam ga ponovo, čitam, pa ostavljam sve poslove koje imam u Srbiji — kako one za Miloša, oko iseljenja Turaka preostalih u Srbiji u skladu sa odredbama Hatišerifa od ’33, tako i one za Porodicu, oko dizanja i gušenja Miletine bune — i polazim kočijom za Mađarsku, a odatle vozom za Beč.
Na kraju, čekanje i nije bilo toliko dugo.
Ugledao sam Krenšoa na vratima zgrade otprilike četrdeset pet minuta pošto sam se smestio u separe. Zastao je na pločniku, pogledao okolo i krenuo prema trgu. Ustao sam, ostavio zgužvanu novčanicu na stolu i izašao napolje. Krenuo sam lagano, prateći ritam njegovog hoda: čovek je hodao sa rukama duboko nabijenim u džepove, glave pognute između podignutog okovratnika vatiranog mantila. Dekorativne ulične svetiljke počele su da se pale na trgu jedna za drugom. Krenšo je zastao ispred trafike, kupio neku čokoladicu, strpao je u usta, a papirni omot zgužvao i bacio u kantu, kao prava slika uzornog građanina. A onda je ušao u crkvu.
Sačekao sam nekoliko minuta i ušao za njim. Seo sam u duboku senku zadnjeg reda klupa i video Krenšoa kako sedi nekoliko redova napred i zuri pred sebe. Unutra je bilo samo nekoliko vernika udubljenih u sopstvenu večernju molitvu, zagledanih u figuru Hrista u prirodnoj veličini koja je širila ruke i posmatrala ih sa svog mesta ispod visokog vitraža. Desetak minuta kasnije, Krenšo poče da se vrpolji, osvrće i gleda na sat. I tada, kao na dati signal, unutra uđe još neko.
Muškarac i žena srednjih godina zastali su na početku prolaza, a onda ugledali Krenšoa. Muškarac krenu napred i kliznu između klupa kako bi seo kraj njega. Žena se povuče u senku sa druge strane prolaza, preko puta mene. Video sam je kako prinosi ustima neki mali predmet u mraku i izgovara nekoliko reči. To je bilo dovoljno.
Ustao sam tiho i prevalio udaljenost između nas za nekoliko sekundi. Osetila je moje prisustvo tek kada sam se našao sasvim kraj nje i reagovala onako kako su je uvežbali — bez razmišljanja, smesta… ali ne i dovoljno brzo.
Levom rukom sam joj zgrabio šaku kojom je istrgla revolver iz futrole skrivene pod mantilom, a desnom grkljan. Video sam joj beonjače dok se nemo otimala u mraku, pokušavajući da mi se izmigolji iz zahvata. Smrskao sam joj kosti šake sa revolverom pre nego što je stigla da zavuče kažiprst kraj oroza i opali, ali iz njenog grla nije doprlo ništa osim prigušenog krkljanja. Dok sam joj stezao vrat, spuštao sam je lagano, gotovo nežno, na pod. Ubrzo zahuktalo strujanje krvi u njenim žilama uspori pod mojim prstima, da bi konačno i sasvim prestalo. Ostavih je da leži u mraku i obratih ponovo pažnju na Krenšoa i drugog muškarca.
Agent mu je nešto tiho objašnjavao, dok je Krenšo tupo klimao glavom. Pružio mu je nešto umotano u plastični omot — verovatno mikrofon za praćenje razgovora ili neku sličnu spravicu — a onda ustao i zaputio se prolazom prema izlazu. Zastao je u mraku na kraju prolaza, obazrevši se, u potrazi za koleginicom. Zgrabih ga s leđa za glavu i snažno mu je okrenuh u stranu. Vrat mu puče uz muklo krckanje koje je u mojim ušima odjeknulo kao pucanj, ali niko drugi u crkvi nije ni podigao pogled. Odvukoh leš pod klupe i uspravih se. Sada je sve zavisilo od Krenšoa: morao bi da pođe iz crkve pre nego što se u centrali službe ne zapitaju zbog čega se agenti određeni za kontakt sa njim ne javljaju.
Sekunde su se vukle u minute dok sam strpljivo čekao da pođe. Najzad, on podiže pogled ka Hristu, prekrsti se kratko i ustade. Sačekao sam da kroči u narteks pre nego što sam mu prišao iz tame.
“Krenšo?”
Zastao je iznenađeno i pogledao me. Mogao sam da pretpostavim kako mu izgledam: masivno crno obličje sa očima koje crveno blistaju u mraku poput vučjih. Ruka mu mahinalno krenu ka ustima.
“O, moj Bože…” ote mu se iz ustiju tiho. “U… Ujka Marvine?”
“Bingo, momče”, rekoh ja uz kez.
“A… a… ali… šta bi sa sastankom kod fontane?”
Slegnuh ramenima u pomrčini. “Malo sam poranio. Nije važno.”
On spusti ruku u džep u koji je odložio paketić dobijen od agenta i ja zarežah. “Ni ne pomišljaj na to.”
On udahnu duboko i nasloni se leđima na zid narteksa. “Bože”, ponovi. “Šta sad?”
“Nemamo mnogo vremena.” Glas mi je prešao u meko, tiho, zavodljivo predenje. “Gledaj me u oči. Ne skreći pogled ako želiš da doživiš sledeći minut.”
Svetlost ulične lampe padala je kroz odškrinuta vrata crkve i osvetljavala mu deo lica.
Primetio sam da mu brada drhti. Posle trenutka oklevanja, on me posluša.
“Da li znaju zbog čega sam ovde?”
“Ne sa sigurnošću. Pretpostavljaju.”
“Šta pretpostavljaju?”
“Da si došao da ubiješ Predsednika.”
Zaćutao sam, razmislivši načas o tom podatku. Krenšo je sedeo za volanom mog iznajmljenog automobila, parkiranog u mraku, kraj reke, i zurio pravo ispred sebe, u sitna svetla dalekih oblakodera razmazana na vlažnom vetrobranu. Bio je u stanju duboke hipnoze i govorio mi je ono što je zaista znao; naravno, prethodno sam još jednom proverio da li je čist što se tiče prisluškivanja. Ako su mu agenti rekli istinu, moj posao biće mnogo lakši nego što sam mislio. Ta pomisao bila je primamljiva: sasvim je ličilo na Amerikance da budu opsednuti zaverama protiv vrhovne izvršne vlasti, pogotovo posle nedavnog atentata na Predsednika kojem je Miki, iz milošte, tepao ‘Bob.’ Ali, još nisam smeo da se oslonim na to.
“Kada su ti prišli?” nastavih ja.
“Ko?”
“Ljudi iz Agencije. Čovek sa kojim si se večeras sastao u crkvi.”
“Pre… četiri dana.”
“Šta su ti rekli?”
“Da žele da ponovo radim za njih.”
“Još?”
“Da znaju da čekam nekoga.”
“Da li su rekli otkud to znaju?”
“Jesu.”
“Reci mi.”
“Dojavio im je neko odande.”
“Ko?”
“Neki tip… Taj prvi put, došao je sa njima.”
“Opiši mi ga.”
“Visok, krupan… loš engleski, jak akcent. Čudne oči… nekako… jezive.”
Zažmurio sam na tren. Opis je bio dovoljan sa shvatim o kome je reč.
“I? Šta su ti još rekli?”
“Da nisi… da nisi sasvim normalan.”
“Kako to?”
“Da te je… da te je jako teško… ubiti.”
“A onda? Pristao si da sarađuješ?”
Kratka pauza. “Jesam. Morao sam.”
“Dobro. Da li ti znaš zbog čega sam ovde?”
“Ne.”
“U redu. Slušaj me sada dobro: reći ću dve reči — samo dve reči — a ti ćeš mi ispričati sve što o tome znaš. Kada se budeš probudio zaboravićeš da sam te to ikada pitao.” Zaćutah na sekund. “Projekt Feniks.”
Posle nove, nešto duže pauze, Krenšo nastavi da priča istim, ravnim, monotonim glasom:
“Počelo je u martu osamdesete. Bio je to jedan od onih tajnih projekata u koje odu grdno vreme i grdan novac, ali očekivani rezultat izostane. Ekipa naučnika dobila je fondove i sve ostale potrebne resurse kako bi otkrila neku novu vrtsu virusa… nešto što bi moglo da se sintetizuje i koristi u vojne svrhe. Ne znam detalje, na ovo malo podataka naišao sam sasvim slučajno, kada sam prekopavao stare dosjee u bazama podatakla Agencije. Učinilo mi se zanimljivim. Ali, ubrzo sam imao preče stvari nad glavom i sasvim bih zaboravio na taj projekt, da nedavno nisam sreo jednog starog poznanika, sasvim slučajno, kada je došao u Filadelfiju na nekakav kongres vojnih funkcionera. U dosjeu sam otkrio da je on, kao vojni funkcioner, bio dodeljen Projektu Feniks još u vreme samog početka.”
“Kako mu je ime?”
“Edvard Geleri… Pukovnik Edvard Geleri.”
“Da li ti je rekao nešto o Projektu kada ste se sreli?”
“Ništa posebno… svratili smo na pivo i popričali o danima kada su Agencija i Pentagon tesno sarađivali… sećam se samo da je pomenuo kako je konačno priveo kraju dugi stari posao. Ali, u tom trenutku meni ta njegova opaska nije značila ništa.”
“Sada misliš da je govorio o Projektu Feniks?”
“Da.”
“Znaš li gde se pukovnik Geleri sada nalazi?”
“Da.”
“Reci. Gde?”
“U Skajroku.”
“Šta je Skajrok?”
“Vojna baza u Oregonu.”
“Znaš li kako tamo da stignemo?”
“Da.”
“Imaš li kod sebe sva uobičajena dokumenta? Vozačku dozvolu, karticu socijalnog i ostalo?”
“Da.”
Udahnuo sam duboko i pogledao na sat. Prošlo je manje od četrdeset minuta od našeg izlaska iz crkve. Krenšo me je sačekao na trgu dok sam ja uzimao vozilo iz hotelske garaže, a onda smo se dovezli ovamo. Tela su do sada najverovatnije otkrivena, i lokalna policija je svakako angažovana u traganju za mojim nevoljnim saradnikom, ali uz malo sreće uspećemo da se izvučemo iz grada pre nego što blokiraju sve izlaze na Međudržavni.
“Krenšo?” rekoh.
“Da?” odgovori on odsutno.
“Vozi. Vozi na jug. U Vašington.” Ako su hteli komandosa koji sprema atentat na Predsednika SAD, nameravao sam da im pomognem da ga dobiju.
Motor ‘Tojote’ poslušno zabruja i automobil kliznu ka prilazu za most Bendžamina Frenklina. Kiša zadobova još jače i tiha ritmička škripa brisača po staklu pridruži se njenom uspavljujujućem zvuku. Prepustio sam Krenšou izbor najbolje saobraćajnice i utonuo u mračno razmišljanje.
Nisu znali šta mi je cilj.
Bio sam, najverovatnije, dovoljno brz.
Ali, imao sam loše predosećanje o ishodu svega ovoga.
Veoma loše.
Ono malo preostalih logičnih poteza nizalo se filmskom brzinom. U Vašington smo stigli negde pred jutro; pronašao sam hotel u blizini Kapitol Hila, prijavio se, otišao u poslovnicu iste one firme za iznajmljivanje automobila, otvorenu preko cele noći i vratio ‘Tojotu.’ Posle ubistva agenata i Krenšoovog nestanka, svi hoteli u Filadelfiji sigurno su morali da daju istražnim organima podatke o gostima koji su se prijavili u poslednjih 24 ili 48 sati. Ime Migela Anhela Gvereire moralo je pre ili kasnije da se nađe na toj listi. Ako budu dovoljno efikasni, moj novi vašingtonski hotel obavestiće ih vrlo brzo da sam tu. Osim što ću se — dok se službenici Agencije pojave — nalaziti na putu ka Zapadnoj obali.
I dalje pod hipnozom, Krenšo me je čekao u obližnjem restoranu. Odvezli smo se taksijem do glavne železničke stanice i kupili Amtrekove karte za prvi polazak ka Ohaju. Krenšo mi je rekao da u Springfildu postoji mali aerodrom za privatne avio-kompanije. Tamo je poznavao izvesnog Kola Starka, koji je posedovao lir-džet i prevozio one sa dovoljno dubokim džepom za njegove usluge. Svežanj novčanica od po sto dolara koji sam dobio od Filomene Vjegaš nije bio ozbiljno okrnjen, tako da novac još nije predstavljao problem.
Krenšo je bio iscrpljen. Znao sam da stanje produžene hipnoze može da izazove trajne psihičke poremećaje, ali nisam imao izbora. Vožnja do Vašingtona bila je prilično složen zadatak i Krenšo je imao crne kolutove oko očiju koje su delovale omamljeno, prevučene skramom. Kada smo se smestili u kupe, zatražio sam da mi ispriča sve pojedinosti o Geleriju, a onda ga poslao u duboki san. Rekao mi je dovoljno: Geleri je imao četrdeset sedam godina, bio je razveden i imao je dvoje dece — sina i kćerku — koji su još živeli sa majkom, u Sakramentu. Upamtio sam tu činjenicu, spustio zastore na prozoru našeg kupea prve klase i usnuo i sâm, dok je voz munjevito šibao ka Hagerstaunu, Klarksburgu, Indijanapolisu i, konačno, Springfildu.
U sumrak smo se iskrcali na odredištu. Krenšo je delovao nešto svežije, ali je poprimio nervozni tik kod levog oka. Stark je izgledao zadovoljavajuće srdačan što ga vidi i podjednako zadovoljavajuće nezainteresovan za razlog našeg hitnog putovanja u Oregon. Nije imao ništa protiv da nas prebaci do malog aerodroma u Bejkeru, koji je — po Krenšoovim rečima – bio samo petnaestak milja daleko od Skajroka. Krenuli smo odmah posle dogovora o ceni i za vreme leta pustio sam Krenšoa da ćaska sa svojim poznanikom pilotom, kao da je sve sasvim u redu, baš onako kako sam mu naložio. Sletali smo dvaput da dotankujemo gorivo — prvi put u Rapid Sitiju, drugi put u mestu po imenu Helena. U Bejkeru sam izbrojao Starku dogovorene dve i po hiljade i kratko mu se zahvalio za prijatno i brzo putovanje. Klimnuo je glavom, pogledao Krenšoa ispod oka, verovatno zbog njegovog pomalo odsutnog izgleda, a onda nas bez reči napustio i uzleteo natrag ka istoku.
Krenšo je bio na izmaku snaga, ali njegove usluge ubrzo će postati izlišne. Ponovo sam ga uspavao u sobi malog motela kraj druma i pustio ga da se malo oporavi. Ako budem imao sreće, Geleri će sutradan biti u Skajroku i neće imati ništa protiv da se vidi sa starim drugarom, koji se ponovo aktivirao i kojeg je — slučajno — posao naneo baš u Oregon. U svakom slučaju, sutra nas je čekao odlučujući dan, tako da sam dopustio i sebi malo odmora.
Ali, dok sam munjevito tonuo u san, ono loše predosećanje bilo je jače nego ikada.
Imao sam sreće.
U lokalnoj pošti pronašli smo broj centrale baze u Skajroku i Krenšo je pozvao i potražio pukovnika Gelerija. Ljubazna sekretarica prebacila mu je vezu i Krenšoov usrdan pokušaj da zvuči veselo i bezbrižno bio je krajnje patetičan — bar meni, koji sam znao zbog čega mu je lice tako upalo, pokreti usporeni, a oči zakrvavljene.
Začudo, Geleriju je zaista bilo drago što mu se Krenšo javio. Bio je pomalo začuđen, ali po tonu glasa koji sam čuo iz slušalice koju mi je moj nevoljni pomagač dodao, činilo se da je oficir iskreno obradovan. Krenšo mu je saopštio da je ovde sa kolegom koji je zadužen za isti posao i da večeras ne znaju kako da ubiju malo slobodnog vremena pre transfera natrag, na Istočnu obalu.
Nikakav problem, rekao je Geleri. Slučajno se te večeri u oficirskom klubu baze održavala zabava povodom završetka dugogodišnjeg projekta o kojem su on i Krenšo razgovarali nedavno, kada su se videli. Da li bi Krenšo imao nešto protiv da po njega i kolegu dođe vozilo iz baze i odveze ih pravo na zabavu?
Nipošto, odgovorio je Krenšo. Ne bi imao ni najmanje protiv.
I to je bilo to.
Posmatrao sam kako svetla baze postaju sve krupnija, u mračnoj kolevci između planina, dok je razgovorljivi vozač u uniformi narednika brbljao o tome kako je dosadno živeti u ovakvoj zabiti i kako jedva čeka premeštaj negde u Kaliforniju — blizu plaža, serfanja i melodija Bič Bojsa na radiju.
“Specijalni pukovnikovi gosti”, rekao je stražaru na ulazu i ovaj je klimnuo glavom, a onda aktivirao uklanjanje neprobojne betonske rampe. Parkirao je džip ispred niske, dugačke zgrade oficirskog kluba ukrašene jarkim raznobojnim lampionima i ljubazno nas poveo ka vratima iza kojih se čula zaglušujuća muzika. Zastali smo na ulazu u prostoriju sa stolovima punim bogatog posluženja, posuda za punč i punih čaša, i osmotrili gužvu. Visoki, prosedi oficir u kaki uniformi ugledao nas je i progurao se između zvanica ka nama, osmehujući se.
“Konačno ste stigli! Dejvide, drago mi je da te vidim.”
“Takođe”, promrmlja Krenšo.
Pukovnik pogleda u mene. “Vi ste Dejvidov kolega? Samo napred, uđite, zabava je odavno počela.”
“Grešite, pukovniče”, rekao sam, gledajući ga u oči. “Zabava tek počinje.”
Herr Matoš, jedan od pripadnika Porodice sa kojima me je Sofija upoznala posle inicijacije, prima me u svojoj kući na Valfišgase, u Beču, i suvo mi saopštava da sam zakasnio, da je kazna nad Cepešima izvršena dva dana ranije, a da su ostaci preneti u kapelu na Rudolfsplacu. Izgleda da je Sofija, za vreme mog odsustva, preterala u svojoj omiljenoj zabavi i da su Meternihovi ljudi pronašli u njenoj vili ostatke mlade kćeri jedne poznate dvorske dame, deteta koje je nestalo nekoliko meseci ranije bez traga i glasa. Cepeši su napravili pravi mali pokolj i na brzinu pokušali da umaknu, poštujući pravilo Kodeksa da ne ugrožavaju ostale iz Porodice time što bi im se obratili za pomoć i tako ih umešali u skandal. U poteru za njima dala se elitna jedinica carske vojske i negde blizu mađarsko-rumunske granice, kočija im je sletela u jarak. I opet bi verovatno uspeli da pobegnu, da Sofijinom ocu kolski točak nije zgnječio stomak i noge i prikovao ga za zemlju. Informacije do kojih je Porodica mogla da dođe od doušnika sa dvora govorile su da je tom prilikom poginulo sedamnaest husara i da je moja draga jedva savladana tako što je na nju nabačena gotovo neraskidiva mreža ojačana tegovima. Na moje pitanje kako su oficiri jedinice koja je gonila Cepeše znali da im takva mreža može zatrebati, Matoš samo sleže ramenima i kaže da Austrougarska ume da pravi neprilike Porodici još od vremena zlosrećne Eržebet Batori; opis pokolja u vili u Gadenu verovatno je bio dovoljan da se odgovorni zapovednici obezbede za svaku eventualiju. U svakom slučaju, na oboje su nabačene neprozirne platnene vreće, noge su im svezane lancima, strpani su u kola i tako vraćeni u Beč, gde im je suđeno tajno i veoma brzo. Srećna okolnost, kaže, jeste to da nije impliciran niko drugi iz Porodice. Čak ni ja.
Omamljen tim vestima, odlazim na Rudolfsplac. Ponoć je prošla, nad Bečom besni oluja koju kao da je prizvao moj očaj i izbezumljenost. Provaljujem u kapelu i pronalazim dva grubo izdeljana drvena sanduka bez ikakvih oznaka. Uz sevanje munja kroz visoke prozore i duboku grmljavinu koja kao da dopire iz utrobe zemlje, a ne sa nebesa, otkidam poklopac prvog i pronalazim ugljenisano telo skeleta skupljenog u boksersku pozu, kao kod svih žrtava spaljivanja. Ali, ono što me zaprepašćuje jesu ostaci tkiva na udovima koji na moje oči pulsiraju, pretapaju se i lepe za hrapavo drvo, u potrazi za nečim organskim sa čime bi stupili u privremenu simbiozu; onda otpadaju, ne pronašavši ono što im treba, pa ponovo započinju spori, uzaludni, patetični pokušaj regeneracije. Telo pripada Sofijinom ocu.
Otvaram i drugi sanduk: moja draga leži na boku, iskežene lobanje i plamenom očišćenih duplji zagledanih u čamovinu. Od kose joj nije ostalo gotovo ništa, na licu joj je spržena koža zategnuta kao crni veo, stroboskopska svetlost oluje obasjava joj izdužene, nestvarno tanke, groteskne udove. Užasnut posmatram kako joj se prsti trzaju, a spaljeno tkivo mreška i nabire u potrazi za načinom da se obnovi.
“Wer ist? Was machst du?” čujem iza sebe odsečan povik. Okrećem se munjevito, vidim muškarca u mokroj policijskoj kabanici i skačem s urlikom. Gotovo mu otkidam glavu sa ramena udarcem u koji se slio sav očaj, bol i gnev. A onda, grabim njegov leš pre nego što stigne da se sruši i u ludoj nadi nosim ga do kovčega. Okrećem truplo tako da iz raskidanih arterija i vena krv brizga po mojoj ljubavi, crna pod plesom munja. Mreškanje njenog tela pojačava se, vrela krv se puši u dodiru sa sprženim tkivom i ja gledam, iskolačenih očiju, kako se Sofija bori protiv nesavladivog, kako joj se udovi i telo izobličuju u pokušaju da se prilagode novoukazanoj šansi i obnove dovoljno svojih ćelija da dalji proces regeneracije krene normalno i brzo.
Ali, posle titanske borbe, grčenja i bacakanja po sanduku, ostaci Sofijinog tela odustaju, sručivši se u crnu hrpu mesa, kostiju i žitke, delimično prerađene krvi. Ispuštam krik koji se ne čuje od praska groma i klizim bespomoćno, leđima oslonjen o pijedestal na kojem sanduk leži, lica zarivenog u šake.
A onda, osećam laki dodir na ramenu i lagano okrećem glavu: Sofijina ruka grebucka po suknu mog kaputa i ja ponovo ustajem na nesigurne noge. Vidim da je uspela da se okrene na ono što joj je ostalo od trbuha i da prebaci ruku preko ruba kovčega. Uzimam njenu šaku među svoje, pažljivo, da mi se ti krhki prsti ne raspadnu u dlanovima. Ona pokušava da okrene glavu i da me pogleda bez očiju, a usta puna crnih zuba, ista ona usta koja su me
onako i onoliko ljubila, zjape prestravljeno i nemoćno. Ridam kao dete i stojim nekoliko trenutaka tako, držeći je za ruku, pognute glave. Znam šta moram da učinim. Znam šta ona želi da učinim.
Rudolfsplac je pust. Kiša i vetar šibaju me dok iznosim Sofijino telo iz kapele. Spuštam je nežno na prag i vraćam se po njenog oca. Kada ponovo izlazim vidim da više nisam sâm.
Stoje nepomično u mraku, crne siluete u kaputima i kabanicama, lica zaklonjenih, pokrivenih šeširima i kapuljačama, tako da samo crvena žeravica očiju gori iz tame. Pokušavam da ih izbrojim, ali ne uspevam. Ali, pretpostavljam da su svi tu. Da je sada tu čitava Porodica.
Nemo i efikasno, uzimaju tela i stavljaju ih u jednopreg koji je avetno iskrsnuo iz zavese kiše. Dok mi se na licu suze mešaju sa kišnim kapima, nečija ruka kratko i saosećajno steže mi mišicu. Možda je to Matoš, možda i ne. U groznici koju osećam, to je sasvimn nevažno. Kočija stoji još nekoliko minuta, dok se oni koji to žele ne pozabave telom policajca koji je obilazio kvart, a onda mi tamna figura pokretom pokazuje da se popnem. Dok polako krećemo, bes oluje jenjava.
Na obali Dunava, pri prvoj svetlosti osvita, vidim dva bogato ukrašena, satenom obložena sanduka od slavonskog hrasta, sa zlatnim ručkama za nošenje i masivnim aplikacijama koje prikazuju motive sa porodičnog grba Cepeša. Pripadnici Porodice smeštaju unutra dva izobličena tela, kratko se zadržavaju kraj njih u poslednjem pozdravu, a onda me puštaju da se oprostim od Sofije nasamo. Milujem joj nežno lobanju i smežuranu ušnu školjku, pokušavam da se ne obazirem na drhtaje koji je prožimaju kao odgovori na moje dodire, a onda me neko odvodi u stranu. Čujem kratke, odsečne udarce i zvuk nečeg metalnog što lomi kost, pokušavam da se otmem i vratim tamo, ali ruke me drže previše čvrsto, sprečavaju me da vidim. Najzad, posle čitave večnosti, dopuštaju mi da ponovo stanem pred kovčege koji su sada zatvoreni. Dok se zlatna sunčeva svetlost prosipa čistim nebom po kojem beže i poslednji ostaci olujnih oblaka, grupica cigana bez reči uzima kovčege i ukrcava ih na malu barku. Oni uvlače dasku koja im je služila kao most između peščane obale i palube i barka nemo klizi u izmaglicu koja isparava sa reke, kreće nizvodno, noseći moju ljubav kući, na konačni počinak.
Dugo pošto je barka nestala, kao prikaza, podižem glavu i obazirem se. Stojim sâm na obali, primoran da se suočim sa prvim danom ostatka života, ostatka života koji moram da provedem bez svoje strigoi princeze.
Odnekud iz trske, čuju se prve rečne ptice.
Dok sam preskakao beživotno telo Dejvida Krenšoa i izlazio iz demoliranog oficirskog kluba u Skajroku, mogao sam da čujem huk vetra. Imao sam najmanje sedam rana od metaka u sebi, od vatre stražara koji su dojurili sa svojih mesta kada je pokolj počeo i svojim uspaničenim rafalima naneli više štete zvanicama i inventaru nego moje kandže i očnjaci. Osećao sam poznate, neprijatne žmarce i svrab dok je tkivo istiskivalo komadiće olova i zatvaralo se, još dok sam trčao prema velikom belom hangaru na koji me je Geleri uputio posle pretnje koju nije znao da ne mogu da ispunim.
Osvrnuo sam se načas, gotovo očekujući da ugledam zanjihana svetla helikoptera na nebu, kako se približavaju sa jugozapada. Ali, niko nije dolazio u Skajrok. Ne još.
Hranjenje mi je oduzelo dragoceno vreme, ali poriv je bio jači od mene. U mahnitim trenucima ubijanja u klubu, ljudi i žene su bili samo pulsirajuća, mutna crvena obličja za moje oči poluslepe od prepuštenosti isntinktu i mojoj noćnoj prirodi. Sada su mi se čula smirivala, ali vreme kao da je teklo ubrzano, prateći neki pogrešno podešen sat, primičući munjevito onaj trenutak na koji me je upozoravalo loše predosećanje.
Stigao sam do vrata hangara i ukucao šifru koju mi je Geleri saopštio. Ubacio sam njegovu pristupnu karticu u prorez i glomazna vrata kliznuše na šinama u stranu. Nisam se zadržavao da palim reflektore: video sam obrise predmeta u bledozelenim nijansama. Sledeći uputstva pukovnika ucenjenog na samrti, pronašao sam lift koji je vodio u podzemlje. Pozvao sam ga i sačekao. Vrata se konačno otvoriše i zasu me belo, sterilno svetlo. Pritisnuh taster za nivo ‘Q’ i kompjuter lifta zatraži karticu i šifru. Ispunih smesta i taj zahtev i vrata se poslušno zatvoriše za mnom. Kabina potonu u dubinu.
Dok sam trčao hodnikom koji se prostirao preda mnom i vijugao kao trbuh neke čudnovate metalne zmije, crna slutnja narastala je i ispunjavala me. Jedna vrata od blindiranog pleksiglasa… druga… konačno, treća — i ja stadoh, zadihan, na ulazu u ovalnu dvoranu. Na ulazu u mesto gde je rođen Projekt Feniks. Onda kročih unutra.
Svetla u dvorani počeše da se pale jedno za drugim. Osmotrio sam zidove i plafon koji se uzdizao u kupolu: prostorija je imala oblik polulopte i duž ovala zidova pružala se uska galerija sa ogradom. Velike ploče počeše bešumno da se dižu, otkrivajući udubljenja u zidu; u svakoj niši nalazila se neka vrsta postolja sa velikom staklenom posudom iz koje su kablovi vodili do računara ugrađenog u zid. Na malim monitorima ređali su se nizovi besmislenih svetlucavih brojeva, dok su posude sijale sopstvenim unutrašnjim svetlom. Nisam želeo da vidim šta se u njima nalazi, ali nisam mogao da odvratim pogled.
Mogli su da ih ubiju; uz dovoljno oružja i ljudi i to je bilo izvodljivo. Ali, ovo… ovo su mogli samo uz pomoć nekoga iznutra.
Američki ogranak Porodice bio je smešten u tim nišama, u komadima. Prepoznao sam glavu Ralfa Fornija, starešine koga su svi zvali prisnije g. Beli; pomerala se slabašno u bistrom fluidu u staklenoj posudi, sa delom kičmenog stuba koji se iz nje spuštao i uvijao poput izbeljene, nazubljene sablje. Ali ono što je bilo mnogo gore od samog tog prizora, bila je činjenica da su oči te glave bile širom otvorene… i da sam u njima video iskru prepoznavanja. Sreo sam g. Belog samo jednom, krajem šezdesetih, na kongresu Porodice u Koloradu, ali i to je bilo dovoljno. Usne su mu se nemo pomerale, pokušavajući da obrazuju reči. Suzbijajući užas u sebi, prišao sam staklenoj posudi, spustio dlanove na njenu hladnu površinu i zapiljio se u to lice. Pokušao sam da razaberem šta to ima da mi poruči i trenutak kasnije shvatio da se te usne trude da uobliče dve reči, iznova i iznova: “Ubij… nas…”
Odstupio sam od Fornija i okrenuo se ostalim posudama. Groteskni ostaci nekada zdravih, gipkih, moćnih tela: u potpunosti očuvana ruka sa polovinom rascepljenog grudnog koša, ruka čiji se prsti grče i opružaju, hipnotički me pozivaju bliže; torzo bez udova, rasporen tako da mu koža i mišići ostanu rašireni pomoću blistavih pribadača, uz pulsirajuće srce i creva koja se blago nadimaju i splašnjavaju sa svakim otkucajem u fiziološkom rastvoru; ženska karlica sa nogama odsečenim iznad kolena, opsceno razjapljenim tako da cevi i sonde imaju nesmetani pristup do izloženih otvora… nakazna izložba uništenih anatomija koje i dalje delimično funkcionišu, i dalje žive. Prineo sam drhtavu šaku čelu, protrljao očne jabučice i obrisao znoj sa lica, pokušao da razmislim.
Odbili su da sarađuju. Mislili su da su nedodirljivi, zahvaljujući oholosti koju rađaju vekovi superiornosti. Mislili su da su nevidljivi… ali agencije su znale za njih; proučavale su ih izdaleka, istraživale ponašanje, Kodeks, način širenja i obnavljanja Porodice, i čekale pogodan trenutak da bi im prišle. Mogao sam da zamislim odgovor g. Belog, tog arogantnog i šarmantnog dugokosog gorostasa suočenog sa nekim bezličnim izaslanikom administracije u sivom odelu. Isprva, možda poricanje, pozivanje na status bogatog industrijalca koji mu je služio kao maska, a zatim, kada ga je agent upoznao sa dokazima, smeh i drsko izbacivanje iz zimske vile negde u Montani, ili iz kondoa u Majamiju… Mogao sam da zamislim njegove reči: Mi smo pripadnici drevne rase, ponosite rase, i ne pada nam na pamet da učestvujemo u vašim eksperimentima. A možda i odgovor agenta: Ne zaboravite da smo umeli da se postaramo i za druge drevne… ponosite rase na ovom tlu.
Želeli su da znaju kako nastaje vampir, odakle crpi svoje fantastične, nadljudske moći i energiju, gde mu je mesto na evolutivnoj lestvici… ali ne iz puke želje za znanjem. Želeli su da u sopstvenim rukama poseduju mogućnost bezbednog stvaranja bića sa takvim sposobnostima, koja bi mogli da kontrolišu i koriste u situacijama gde klasična vojna rešenja ne pomažu. Kao u tom nepodnošljivo dugom i frustrirajućem ratu na Balkanu! Kada mi je Geleri ispričao sve to, kockice su se složile. Bilo mi je konačno jasno zbog čega me je Miki poslao ovamo.
Okružio sam pogledom po prostoriji. Bedni ostaci nekada najmoćnijih, najglamuroznijih ljudi u Sjedinjenim Državama uzbuđeno su se koprcali u svojim staklenim ćelijama. U samom središtu bio je kompjuter veličine ormara, sa trakama koje su se bešumno okretale i prenosile podatke procesoru, koji je vršio beskonačne analize ne bi li dokazao ono što su naučnici iz specijalnog tima u bazi već ustanovili: da vampiri svoje osobine duguju retkom virusu koji se prenosi preko krvi, obično ujedom, i da taj virus, čiji je DNA lanac sada otkriven, bez obzira na sposobnost brzog mutiranja i prilagođavanja, vrlo lako može biti sintetizovan u laboratoriji i ubrizgan odabranim mladićima i devojkama posebno odgajanim i obučavanim od najranijeg uzrasta za trenutak kada će doživeti tu… sterilnu inicijaciju i početi da služe administraciji koja ih je stvorila.
Porodica je imala striktna pravila protiv nekontrolisanog širenja: svaki novi inicijant morao je biti zbog nečega izuzetan i to pravilo jedino nije važilo za direktne krvne potomke pripadnika Porodice koji su, ponekad, rađani sa virusom, ali mnogo češće ne. Nekontrolisano širenje vampirizma moglo je da izazove epidemiju koja bi se vrlo brzo pretvorila u haos i iz korena izmenila lice sveta koji smo poznavali, u kom smo bili udobno smešteni i kamuflirani. Odgovor g. Belog morao je biti jedini logičan, a oni su to morali da znaju. Dakle, to je mogao da učini samo neko iznutra, što je za sve unutar Porodice bilo nezamislivo.
Izuzev jednog njenog člana.
Okrenuh se na zvuk koji je naglo odjeknuo iza mojih leđa: deo ovalnog zida poče da klizi polako naviše, otkrivajući najpre dve motociklističke čizme, zatim snažne butine u kožnim pantalonama i stisnute pesnice sa rukavicama bez prstiju načičkanim šiljcima, a onda konačno i masivni torzo u majici tesno pripijenoj za nabrekle mišiće, bikovski vrat i do nulerice ošišanu lobanju.
“Ćao, Sredoje”, rekoh kada je zamro i poslednji odjek pokretanja vrata.
Sredoje Stajić stupi unutra. Oči su mu bile skupljene i sitne, brada isturena, glava pognuta ka meni. Smeškao se, kao da se zabavlja.
“Lepo sam im rekao”, progovori on. “Budale, nisu mi poverovale. Mislili su da si atentator. Zato su ti prikačili nekog od svojih ubica, ali ja sam znao da to nije dovoljno da bi tebe zaustavilo, Lazare. I znao sam zbog čega zapravo dolaziš. Pa sam ih pustio. I sačekao.”
“Sredoje”, rekoh ja gotovo šapatom. “Šta si to učinio! Kodeks…”
On pljunu na pod. “Jeb’o te i Kodeks, i onaj ko ga izmisli! Vreme Porodice je prošlo! Pogledaj samo: kada su me ovi iz Agencije zavrbovali i doveli me ovamo, javio sam se Forniju sa nekom blesavom pričom da mi je muka od situacije kod kuće i da bi’ želeo da se smestim ovde, u slavnoj Zemlji Mogućnosti, da se sredim malo, utopim u okolinu…” Nasmejao se podrugljivo. “I znaš šta? Poverovao mi je. I ne samo on, već i cela ta gomila blaziranih tipova i riba u smokinzima, večernjim haljinama bez leđa, limuzinama i jahtama.”
“Sredoje… pogledaj ih! Kako si mogao da dozvoliš…”
“Zašto ne? Šta je Porodica ikada učinila za mene? Uostalom, šta je ikada učinila za tebe? Pogledaj se samo: običan sluga, koji služi dva gospodara –‘Porodicu’ i onog tamo, kod kuće. A kad sam već kod Mikija, ‘oćeš da ti kažem šta su uradili njegovi? Došli su kod keve, u’vatili je brzaka, ubrizgali joj neko sranje da bi saznali gde sam! Ostala je ukočena, Lazare, balsamovana! Posle prevelike doze seruma istine, odneli su je k’o džak đubreta u neku rupčagu i zapalili je… sve zbog tvog posranog gazde! Mislio sam prvo da mu glavu otkinem tamo, na onom jebenom Dedinju, ali Ameri su me našli pre toga i ubedili me da počnem da radim za njih. Obećali su mi da ću dobiti svoju šansu… ali tek pošto sprečim ovaj tvoj glupi poduhvat.”
Sredoje kroči bliže, raširi ruke i isceri se.
“I evo nas, sad smo tu, Lazo, samo ti i ja. Da vidimo ko će se izvući iz ovog sranja.”
“Budalo”, promrmljah ja. “Iz ovog sranja neće se izvući niko.”
On skoči.
Pokušah da ga izbegnem, ali bezuspešno: bio je brži i snažniji. Njegove ruke ščepaše mi grlo i ja se sruših pod teretom njegovih sto dvadeset kilograma. Osetih jarki, prodorni bol u leđima, tamo gde mi se rub postolja na kome je stajalo ono što je ostalo od Fornija zabio u kičmu.
Rubom svesti registrovao sam da se staklena posuda divlje klati i da kablovi i vodovi pucaju uz varničenje i kidaju se iz mernih instrumenata. Zaškrgutao sam zubima, skupio kolena i odbacio Sredoja svom snagom. On polete prema niši s druge strane, tresnu o postolje i posuda se sruči preko njega, uz lomljavu stakla i razlivanje rastvora. Sadržina posude, klupko creva i unutrašnjih organa nekog zlosrećnog pripadnika Porodice, prosu se po podu, presijavajući se na oštrom neonskom svetlu.
On se pridiže, uz ludački kikot, spusti pogled na rasutu utrobu i šutnu je zadovoljno u stranu. Ugledavši moj šokirani pogled, on se isceri.
“Šta je bilo? Nemaš stomak za ovo? Zar ti?” Munjevito, on poče redom da obara posude sa postolja, gazeći po srči i organima koji su se uvijali na podu.
“Misliš da me je briga za Amere i za njihovu ‘Feniks’ formulu? Tako su nazvali genetski kod virusa koji su otkrili zahvaljujući ovim bednicima, znaš? Varaš se, Lazare. Boli me uvo šta će učiniti s njim. Ono što me interesuje jeste Miki… i ti!”
Pokušavao sam panično da smislim kako da se izvučem odatle, ali već sledećeg trena, Sredoje se ponovo nalazio na meni. Obe šake bile su mu stegnute oko mog vrata, palčevima mi je stiskao grkljan i pokušavao da mi prekine dovod kiseonika u pluća, kako bi stekao sekund ili dva vremena u kojima bi se moj organizam usredsredio na prilagođavanje nedostatku vazduha u krvi. I zaista, u jednom trenu osetih vrtoglavicu tipičnu za takve procese i pokušah da se suprotstavim voljom nečemu što je moje telo činilo zahvaljujući sopstvenom odbrambenom mehanizmu. Znao sam da je Sredoju dovoljan taj trenutak, ili dva, da strese sa svojih ručnih zglobova moje najednom opuštene prste i da mi razdere vrat, otkine mi glavu sa ramena. Stisnuo sam očne kapke i osetio kako mi žile iskaču na slepoočnicama i čelu od napora, ali vrtoglavica nije nestajala. A onda, najednom, pritisak na mom grlu popusti i ja začuh začetak dubokog krkljanja, kao valjanje nekog biološkog zemljotresa unutra, u Sredojevoj utrobi. Zbunjeno otvorih oči i videh njegovo lice na tridesetak santimetara od moga, u kontra-svetlu. Šake svijene u kandže lebdele su iznad moje brade dok je čučao pognut na meni, glave malo nakrivljene, kao da osluškuje i sam sa čuđenjem taj zvuk koji se sve jasnije čuo iz njega.
Svetlaci mi nestaše pred očima. Nagonski, bez razmišljanja, iskoristih priliku dok me njegovo teško, snažno telo nije više pritiskalo, i odbauljah poleđuške, odupirući se laktovima i petama, unazad, dalje od njega.
Porodica je ponovo bila na okupu, a središte njene pažnje bio je Sredoje: raskomadani organi privukli su mu se dok je bio zaokupiran pokušajem da me zadavi i bacili se na njega, grčevito i drhtavo, u želji za osvetom. Iskolačio je oči, zapanjen, dok su mu nečija creva neumoljivo stezala grkljan; šaka bez ruke uzgmizala mu je uz leđa i potiljak, da bi mu zarila bolno prste u oči, i Sredoje skoči na noge, pokušavajući mahnito da se oslobodi iznenadne napasti. Ali, tu su već bile nečije noge da ga sapletu, zubi da ga ugrizu, kosti da ga probodu, i Sredoje se ponovo nađe na podu, otimajući se i koprcajući u gomili staklenih krhotina. Usred te bezumne aktivnosti, ugledah glavu g. Belog, koja se lagano okrenu na svom groznom stubu sačinjenom od sivkastobelih pršljenova. Sada sam mogao da čujem njegov glas, zarđalu škripu iz suvih ustiju i presahlog grla: “Ubij… nas… Ubij… nas…“
Nisam znao koliko će dugo moći da drže Sredoja, koji je sada vrištao i otimao se, dok su ga rastrzali ti bedni ostaci američkog ogranka Porodice. Jurnuo sam iz prostorije, natrag u lift, pa gore, izvan hangara. Bilo mi je potrebno desetak sekundi da provalim u pomoćnu zgradicu nedaleko od vojničkog kluba, na čijim je vratima stajao znak za zabranu pušenja i opasnost od požara. Unutra sam dograbio dve kante benzina i vratio se trkom dole, da bih stao kao ukopan na ulazu u ovalnu prostoriju i ispustio kanistere.
Sredoje je još pokazivao želju za borbom, ali sve slabije i malaksalije. I nešto se čudno dešavalo sa njim.
Zaslepljujuća bela svetlost lagano mu se širila sredinom grudi, niz nabrekle stomačne mišiće. Telo mu se rastvaralo, razlagalo u blesku i ognju, rastrzano na sve strane. Miris koji me je zapahnuo podsetio me je načas na davne dane kada sam kao dečak okretao ražanj sa odranim bravom pod kojim je cvrčala vatra zasićena sokom mesa i mašću. Sredoje izvi leđa i raširi ruke uz ponovni vrisak i ja ugledah kosti ispod istopljenog i spaljenog mesa, duge, blistave, bele, prekrivene žućkastim tetivama. Ostao je tako još trenutak, a onda nagli prasak preseče Sredojev krik; kosti i parčići tkiva razleteše mu se na sve strane kao sitni šrapneli, noseći sa sobom udove i organe neupokojene sabraće, zabadajući se u zid iza mene i u podignutu podlakticu kojom sam refleksno zaštitio lice.
Ostao sam tako, pokrivenih očiju, ne znam koliko. Prvi put sam video uništenje jednoga od nas koje je izazvala sama Porodica; bio sam paralisan strahom i nesposobnošću da pojmim ono čemu sam upravo prisustvovao. Osluškivao sam napregnuto, pokušavajući da povratim dah. Ali ne… ono što je usledilo posle beskrajnog Sredojevog urlika agonije nije bio zaglušujući muk koji sam očekivao, već tužno stenjanje koje je u horu odjekivalo prostorijom. I još jednom:
“Ubij… nas…“
Udahnuo sam duboko i uzeo prvu kantu sa mesta gde sam je ispustio kada sam upao natrag u prostoriju; onda sam krenuo da zalivam gorivom bezoblične mase raskomadanih organa koje su se pomerale po podu i mučno presijavale, oblivene Sredojevom krvlju. Pokušavao sam da ne slušam zvuke zapomaganja iz glava koje su još posedovale glasne žice i kada sam sve dobro natopio bezninom, najpre iz jedne, zatim iz druge kante, prišao sam centralnom računaru, strgnuo trake sa podacima s njega i zavitlao ih među Sredojeve ostatke. Počupao sam sve kablove kojima sam mogao da priđem i ostavio ih da vise, a onda poslednji put okružio pogledom po prostoriji. Zagledan u oči g. Belog, obasjane unutrašnjim plamenom gvozdene volje koju ni takav usud nije mogao da uguši, zastao sam na vratima, izvukao upaljač iz džepa i kresnuo ga. Uz nemo zbogom, okrenuo sam leđa plamenu i pošao odatle.
Posmatram devojčicu kroz prozor restorana na postaji za kamiondžije. Sedi strpljivo na klupi, tamo gde ju je majka ostavila pre nekoliko minuta i odvezla se dalje svojim porodičnim automobilom. Devojčica ima nekih trinaest ili četrnaest godina. Pošto drži školske knjige u krilu, pretpostavljam da čeka autobus koji će je odvesti do grada. Kosa joj je plava, nešto svetlija nego što je bila kosa otresite žene koja me je povezla kamionom nedaleko od mesta gde sam ostavio džip iz baze. Ta žena sada spava u kabini, sa dva mala uboda na vratu i neumoljivim virusom u krvi. Kada se probudi, biće gladna.
Ustajem, plaćam za kafu i komad pite od jabuka koji sam pojeo, pa izlazim uz letimični pogled u ogledalo: odeća koju sam skinuo u bazi sa jednog od naučnika, civila, pristaje mi dovoljno dobro da ne privlači poglede podozrenja. Izgledam pomalo umorno, ali sve u svemu, o-kej. Poslovni čovek sa pokvarenim automobilom, trgovački putnik sa malom tašnom za uzorke, običan tip koji mora da stigne na sastanak. Makar autobusom.
Dok prilazim klupici i sedam kraj devojčice, u misli mi dolaze reči pripisane Vladu Cepešu od strane znatnog broja njegovih biografa, reči, navodno, izgovorene kada je ostavio neprepoznatljiv leš sluge koji je na njega najviše ličio stasom, odeven u plemićku odoru i sa prstenom Reda Zmaja, u močvari, pred najezdom sultanove i bratovljeve vojske. Vlad je tada, u prisustvu nekoliko vernih strigoi pratilaca, navodno rekao: “Možda ću živeti večno.” Suzbijam nervozan kikot u sebi. Sofijin predak oduvek je bio ambiciozan. Miki, sa svojim Svetim Ratom, takođe. Obojica su bili daleko ambiciozniji od mene.
“Zdravo”, obraćam se devojčici. Ona okreće glavu i odmerava me sumnjičavo. Zna vrlo dobro da ne treba da razgovara sa strancima i vidim da skuplja usne za drski odgovor. Gledam je u oči, dovoljno dugo da joj usne nesigurno zadrhte i sa oklevanjem izgovore: “Zdravo?” umesto psovke i uvrede koju je imala na umu.
“Čekaš autobus?”
Klima glavom. “Jah… Znate, škola.”
“Hoće li uskoro?”
Pogledava na sat. “O… za koji minut. I vi ćete do grada?”
Osmehujem se ljubazno. “Da.”
Dok ćutimo, razmišljam. Koliko god bio lud, Sredoje je u jednome imao pravo: Porodici su odbrojani dani. U svetu u kom postojimo, svaka vrsta Kodeksa prevaziđena je i deplasirana, a onima koji se takvih pravila pridržavaju mesto je uz dinosauruse.
Dižem pogled prema širokom nebom iznad Oregona i za tren zamišljam lanac događaja koji će, za samo nekoliko sedmica, od izolovanih incidenata stvoriti epidemiju, od epidemije haos, od haosa uništenje sveta kakav poznajemo. Zar to mora biti toliko loše?
Devojčica me gleda ljubopitljivo, sa školskim knjigama u krilu. Okreće glavu i govori: “Eno, dolazi.”
Stavljam šaku iznad očiju kako bih bolje video. Iz udaljenog oblaka prašine izranja srebrnasto lice autobusa. A kraj devojčice vidim Sofiju, moju strigoi princezu koja mi se osmehuje i klima glavom, sa odobravanjem.
“Tako je, dolazi, mila”, govorim devojčici, ispunjen mirom kakav nisam poznavao ni u onim davnim danima dok sam jurio štapom kokoške po stričevom dvorištu i molio Gaju da mi priča o vampirima i drugim nekrstima. “Ti i ja… polazimo na put. Na put koji će se pamtiti.”
Moja strigoi princeza nemo klima glavom, uzima devojčicu za ruku i tako dočekujemo zahuktali blistavi autobus pod nepreglednim nebom koje nas odozgo posmatra kao ravnodušno, slepo oko.
(1995)