
Znao je da je svejedno. A tako je moglo biti jer je sve nebitno. Ili ga je bar on proglasio takvim. Nisu to bile neke određene misli koje je mogao niti imao volje da registruje, pre neki roj koji ga je lagano spuštao u plitak san. Nije se nadao nekom pravom odmoru. Uostalom, nikad nije ni voleo da prespava noć kod riba koje je jebao. Ali, večeras ga je uhvatila neka, skoro pa meka bezvolja, kojoj se nije opirao. Iz ćoška sobe dopiralo je bučno zvrndanje nekog insekta, bio je to čudan bljesak lucidnosti u odnosu na obamrlost u kojoj se nalazio, pomislio je: „Mora da je velik, čim se čuje kao traktor“ i zaspao.
Po zvucima oko sebe znao je da je napolju svanulo iako je on i dalje bio u mraku. Bio je budan iza zatvorenih kapaka. Hteo je da se protegne ali je na neki čudan način shvatio da ga telo ne sluša. Jednostavno, nije se odazivalo na tu automatsku naredbu mozga. Nije se uzbuđivao. Ionako se već dugo osećao načisto sjeban u telu. Pokušao je još jednom. Ništa. Hteo je da otvori oči i shvatio da se ništa ne dešava. I dalje je bio u tom mraku. Lagano je počela da ga obuzima panika. Panika je prešla u horor kada je shvatio da ne može, ne da pomeri nijedan deo tela, već da ne može uopšte da ga locira u prostoru. Kao da je ostala samo svest koja svedoči o nemanju udova.
Panika je počela da ga preplavljuje u ritmičnim talasima, sve bržim i bržim, hteo je da zavrišti od tog primordijalnog užasa a umesto toga je… zazujao.
Vrištao je i vrišto, tačnije, zujao i zujao, sa toliko strasti i duše na način kao što davno nije ništa radio. Jednostavno, sav se izlio u taj zujeći urlik kao jedinu dostupnu mogućnost da ikako ispolji užas koji mu je navirao. Izgleda da je taj iritirajući, prodorni zvuk trgao iz sna Ribu. Nije video ali je osetio vibracije koje je povezao sa tim da se pokrenula u krevetu. Vazdušni talas njene ruke kojom ga je skoro okrznula silno ga je zaneo na levu stranu. Čuo je njeno krmeljavo: „Jebote, kakav gad“ i nekako instinktivno znao da se to odnosi na njega kao što je polako instinktivno kapirao performanse obličija u kojem se zadesio.
Mahnito se kretao tamo vamo. Sada je shvatao da može da se kreće i da to nalikuje nekom skoro pa bestežinskom letenju iako je mahnitost, generalno, prezirao. Oduvek je favorizovao sabranost. Tešku, decidnu, hladnu, neumoljivu, sabranost. To mu je vremenom postalo ne samo modus vivendi već sveukupni modus operandi. U odnosima sa ljudima, u poslu koji je radio, u načinu na koji se odnosio na sebe i svet oko sebe. Jer moralo se nekako (pre)živeti. Sav taj besmisao i svu tu prazninu koju je osećao. Kao teret na koji se, vremenom, svikao. Kao neki okamenjeni bes koji ga je neprekidno pratio i oklop iz koga je saobraćao.
„Saberi se!“, urlao je nemušto u sebi. „Saberi se, idiote jedan!“. Apsurdnost tog besa činila je da se oseća još više frustriranim. Ako je to uopšte bilo moguće. Na koga da usmeri taj bes i nemoć koja ga je obuzimala, nije ni sam znao. Ali polako je taj vihor užasa počeo da poprima neke konkretnije oblike. Shvatio je da sad može da pojmi sebe i unutrašnje procese prosto tako što se kretao. Kao da zujavi zvučni trag koji ga je pratio generiše nešto poput misaonih procesa koji su mu bili poznati. Kada bi se zaustavio obuzimala bi ga neka obamrlost iz koje, instiktivno je znao, mora refleksno da se trgne.
„Dakle, moram da letim“, pomislio je. „A gde treba da letim“ bilo je sledeće pitanje koje mu se nametnulo. „Nije bitno, samo zuji“, doputovao mu je nemušti odgovor. Misaoni procesi u njegovom novom agregatnom duševnom stanju odvijali su se malo drugačije od onog što mu je do sad bilo samorazumljivo. Nekako se sve dešavalo neposrednije, nedvosmislenije, dešavala mu se neka muvlja božanskost u smislu, da je svaka misao istovremeno bila i akcija.
„Postajem svemoćan“ – osećanje je narastalo kao kvasac u njemu, dok ga najednom nije preklopila skoro pa komična beznadežnost takvog zaključka. Osetio je navalu tuge koja je počela da se razliva kao naftna mrlja na okeanu. Shvatio je da je to zbog toga što nema tela i njegovih granica koje bi, barem donekle, omeđile i zaustavile izlivanje toliko dugo potiskivanog nezadovoljstva. Ne onog nadrkanog, površinskog. To se uostalom nije nešto ni trudio da sakrije. Nego onog unutrašnjeg, duševnog. Neumoljive tuge jer se promašio. I sada, pošto nije imao nikakve bafere samorazumljivog, počevši od tela kojim bi mogao da učestvuje u stvarnosti i dimenzijama koje su mu poznate, sve ga je stiglo, na golo, nedvosmisleno, bez psiholoških prigušivača.
U toj vremensko-misaono-prostornoj istovremenosti shvatio je da se nalazi u scenografiji, situaciji koja , usled tolikog ponavljanja, pravi najdublju brazdu u njegovoj svakodnevici. Obreo se na poslu. Samo, sad je učestvovao u svemu na jedan potpuno drugačiji način iz kojeg je imao jednu sasvim novu perspektivu. Kao prvo, bio je nebitan. Neučestvujući. Bio je na sastanku ali nije mogao ništa da kaže. Ništa da uradi. Da ima ideju. Da uopšte bude. Bio je muva. Zujavo prisustvo.
Bilo mu je po prvi put krivo što ne može da plače. Našao je kompromis. Tužno je zujkao.
Činilo mu se da nikad nije iskusio toliku koncentraciju nemoći i očaja. Poželeo je, po prvi put zaista, da se ubije. Nije znao kako. Šta, da se možda svom snagom zeleti u zid? Muva-kamikaza? Da se napenali nečijoj brzoj ruci da ga zvekne o sto?
„Molim vas! Pomozite mi, molim vas!“
Ta esencija nemoći i očaja koja se izlila iz njega kao da se materijalizovala kao stvaran glas jer su odjednom svi postali svesni muve u prostoriji. I silno se uzmuvali da je eliminišu. Nije znao da li da bude srećan ili prepadnut. Taj zapis preživljavanja je izgleda bio zapisan i u kodu ovog njegovog mučenog oblika pošto je počeo da jurca tamo vamo što je brže mogao. Ne da je hteo da izbegne spasonosni udarac nego se to izbegavanje savijenih novina, dlanova, fascikli, dešavalo mimo njegove volje. Ako je uopšte tako nešto posedovao. Da je neko sa strane u tom trenutku otvorio vrata kancelarije video bi jednu vrlo čudnu scenu. Desetoro ljudi u nekoj ratničkoj fokusiranosti juri okolo naokolo, papiri lete na promaji, dlanovi zvekeću po stolovima i neki veliki crni insekt koji upravlja, kao da diriguje, celom tom gungulom.
„HA! Uspeo sam!“
Osetio je da je pao na pod ali da je još uvek živ. Osetio je potom neki hladni povetarac i blizinu nečeg velikog i plošnog nad sobom. Đon. Pritisak, začudo ne bolan. Grozniji je bio zvuk. To krckanje dok se drobe njegove sićušne muvlje strukture.
Kraj.
Pa da li je moguće da je sve toliko besmisleno…
Nagli trzaj ga je, kao da je pampur koji je silovito izleteo iz grlića flaše, trgao.
Krevet. Njegov krevet. Ipak nije nigde odlazio. Nije stvarno postao muva. Bio je noćas sam.
Svejedno je.
Mora biti.
Inače, kako preživeti.