Večiti rat (1974) je osvojio sve zapažene nagrade vezane za SF žanr. Ridli Skot, odmah poslije Blejda Ranera (1982), planirao je uzeti ovaj roman za svoj naredni projekat, ali nesvakidašnja vizuelizacija koju je on imao na umu nije mogla biti omogućena u tadašnjoj eri specijalnih efekata. Međutim, nakon Avatara, Skot je uvjeren da je vrijeme za ovaj projekat napokon stiglo, tako da je premijera planirana za blisku budućnost.
U to ime, Večiti rat ne samo što se kotira kao ingeniozan klasik žanra (iako mu literarnost nije jača strana), nego se doista drži i za reprezentativni anti-ratni roman, šta god to trebalo da znači. Međutim, pojedini genijalni SF cinici i stilisti poput Bestera, Vonegata i Malzberga, razočarani onim što se objavljivalo i cijenilo u domenima žanra napuštali bi taj fandom, tvrdeći da ne žele da budu vezani za tu artificijelnu okolinu.
Večiti rat je jedno od tih promašenih remekdjela zbog kojih najviše trpi žanr koji, propagiranjem sličnih naslova, nikada i neće dobiti zavidan književni status. Radi se o priprostoj antitezi Hajnlajnovog romana Svemirski vojnici (1959; Čarobna knjiga, 2011); u suštini je to štivo svojeg doba, valjano samo zbog ere kad je i publikovano – u jeku Vijetnamskog rata. S druge strane, roman ne treba da se odlikuje nekom ideologijom kako bi ispao koncizan barem po pitanju smjera, no isto tako se ne valja diviti autoru koji očito strijemi anti-ratnom djelu i uporedo stvara prostodušni roman za mlađe čitaoce; otud i njegova mjerodavnost u 1970-im, glede imaginacije, ali nipošto i danas. Haldemen je inače bio borbeni inženjer u Vijetnamu (1967-1969) gdje je i nagrađen Purpurnim srcem.
Ovdje je u pitanju sukob sa Taurancima kojeg su započeli ljudi pa, i pored toga što je svakome jasno da evidentno neće biti nikakve koristi od toga rata, ljudska vrsta je uporna da održava sukob sa tim nepoznatim međuzvjezdanim neprijateljem. Ironija romana leži u tome što se rat vodi svjetlosnim godinama daleko od Zemlje, tako da glavni junak dok prevaziđe, recimo, 20-godišnji staž u vojsci, planeta Zemlja je već prošla kroz 1143 godine istorije: beznadežni, doživotni rat. I to je sve. Ipak, ako mislite da ovdje postoje ikakve paralele sa Bucatijevom Tartarskom pustinjom ili kontemporarnijim literarnim romanom o haosu rata, Jarhead (2003) Entonija Svoforda, grdno ste se prevarili.
Da bi postali svjesni trivijalnosti ratovanja, autor pribjegava ne samo ne-glorifikovanju postojeće situacije već ide težim putem. Haldemen predstavlja ono što bi mogli imenovati “detaljima” u epizodnim sekvencama jednog nadobudnog Kunstlerromana, o odrastanju protagoniste u manirizmu njegovog životnog poziva: junaka prvo upoznajemo kroz vojni trening, potom kroz malo ratovanja, potom putem odsustva na ionako jalovoj Zemlji kao prekaljenog vojnika, pa onda ponovo u službi u vojsci koja ostaje jedina nada za žitelje Zemlje, a naročito za starog vojnika poput njega, na taj način nukajući čitaoca da sâm izvlači pouke.
Zato je taj roman nekoliko puta prvobitno objavljen u formi priče ili novele, ali ne samo zbog toga što ne sadrži iole smislenu fabulu. Poenta, iako razumljiva, nipošto nije svarljiva, dok je takav prosede danas već odavno zastario. Najzad, tokom 1975.g., naduvanim hipicima i vojnim kvadriplegičarima Večiti rat sigurno nikada nije zvučao realnije. Stoga i ne čudi što je Haldemen stavio da na Zemlji, u budućnosti, uopšte neće biti nesrećnih ljudi. Svi ćemo živjeti u vještački-indukovanim halucinacijama. Među drugim njegovim među-idejama (anti-utopijskim kontemplacijama i deskripcijama kolektivne ljudske zajednice na Zemlji poslije par vjekova) nalazi se i slika čovječanstva koje će eventualno postati homoseksualno i kojim će vladati univerzalni kompjuterski mozak…
Radi se o totalno nesuvislim i nepraktičnim ekstrapolacijama zato jer iste, generalno, nemaju nikakvu svrhu u romanu po pitanju daljeg socijalnog komfora u ratovanju uopšte, a kamoli zbog zapleta koji, sâm po sebi, nema nikakvu svrhu ni da bude roman. Uostalom, neka nesuvisla razmišljanja pretjerano su desničarska, no valjda sâmo njihovo pominjanje daje im obligatorni satirični karakter, i pored toga što ne sadrže osnovu za neko racionalnije značenje. Recimo, autorov razlog za dominaciju homoseksualizma jeste da ga zemaljska vlada ohrabruje pošto će se na taj način smanjiti prenaseljenost. A šta je onda sa prisilnom vazektomijom? Zar to donekle ne bi riješilo dio problema?
Jedina prednost Večitog rata jeste što je, tokom 1970-ih, kad je Haldemanov roman nuđen izdavačima, svako u njemu prepoznao obrise Vijetnamskog rata te je zbog toga bio odbijen više od 10 puta. Odatle i sva ona kraćenja i zgroženost nekim pasusima koji su, promatrajući štivo iz današnje perspektive, totalno nebitni ili sitničavi, donekle i potpuno nerazumljivi, međutim isti oni se moraju prihvatiti kao validni s obzirom na eru u kojoj su nastali. U doba Vijetnamskog rata Amerika je priprijetila da se ponovo uvuče u onu neprobojnu mekartijevsku ljušturu i zauzme viktorijanski stav prema svemu što je iole blasfemično. Zato je Amerika kratila Haldemanove rečenice tipa, “Pušićemo marihuanu i bićemo sretni do kraja života” iz romana, dok se u realnosti, na drugoj strani planete, trudila da desetkuje čitav jedan narod.
Moja primjedba je što Večiti rat ni u jednom trenutku ne zvuči nimalo visceralno niti sadrži ikakav prijeteći stav, nego naprotiv, zvuči pretjerano infantilno, i s te strane pro-fašistički naslov Svemirski vojnici djeluje nadasve zrelije. A ako vam već zatreba valjanog anti-ratnog anti-humanističkog SF-a radije se okrenite pričama i ekstrapolacijama Dž.G. Ballarda, Filipa K. Dika i Tomasa Diša.
Večiti rat (1974) je osvojio sve zapažene nagrade vezane za SF žanr. Ridli Skot, odmah poslije Blejda Ranera (1982), planirao je uzeti ovaj roman za svoj naredni projekat, ali nesvakidašnja vizuelizacija koju je on imao na umu nije mogla biti omogućena u tadašnjoj eri specijalnih efekata. Međutim, nakon Avatara, Skot je uvjeren da je vrijeme za ovaj projekat napokon stiglo, tako da je premijera planirana za blisku budućnost.
