(odlomak iz romana ”Jedno đubre manje”)
Svuda oko njega: belo, sivo, crno.
Kada se osvrnuo, video je kako ga zid guste magle neumoljivo sustiže. Ni sâm nije znao zbog čega, ta ga je belina užasnula i morao je da joj umakne, kako zna i ume. Ubrzao je korak, a onda i potrčao stazom od sivog, ispucalog betona.
Nije imao pojma kuda se uputio. Zaokupljen begom, nije imao vremena da razmišlja o tome. Usredsredio se na svoje noge i stopala, i pažljivo odmeravao svaki korak. Znao je: ne sme da se oklizne, ne sme da padne…
Bude li paničio i izgubio kontrolu, napraviće neku grešku. Svaki pogrešan korak mogao bi mu biti poslednji.
Napred, samo napred, što dalje od te proklete magle koja ga je sustizala. Drugog izbora, uostalom, nije imao. Nije se usuđivao da skrene sa staze okružene nepreglednom, mračnom šumom. Tog crnila se plašio gotovo podjednako kao i beline. S vremena na vreme bi krajičkom oka uočio neki pokret iza gustog granja i čuo prigušen šapat, ali nastavljao je dalje, nije imao vremena da zastane i proveri o čemu se radi. Nije imao vremena, a nije ni želeo. Nije smeo. Ko zna kakve je strašne tajne krila ta šuma? Možda su tamo čekali užasi još veći od onih u magli?
Kada je beton ispred njega počeo da se sužava, zapljusnuo ga je nov talas panike.
Šta ako se staza prekine, ako se stopi sa šumom koja je okružuje?
Prikupio je svu preostalu hrabrost i osvrnuo se. Magla mu se približila, bila je na svega nekoliko metara udaljenosti. U jezivoj, nestvarnoj belini sada su se jasno videli obrisi njegovih progonitelja. Oni nisu, kako je očekivao, hodali ili trčali, već su, uronjeni u belinu, lebdeli, ne dodirujući stopalima beton.
Užasne li spoznaje!
Aveti!
Za petama su mu bile aveti.
Jedva je nekako odvojio pogled i nastavio dalje. Srce je htelo da mu iskoči iz grudi, noge ga više nisu slušale, počeo je da gubi dah, i taman kad je pomislio da je sve izgubljeno, ugledao je pred sobom obrise trospratnice obrasle uvelim bršljenom. Ta zgrada mu se učinila poznatom, samo nije mogao da se seti odakle.
Staza kojom je hitao vodila je pravo do ulaza. Protrčao je između dva oronula stuba-nosača i mašio se za kvaku. Bogu hvala, nije bilo zaključano. Uleteo je unutra.
Kada je zalupio vrata za sobom, osetio je olakšanje.
Obreo se u ruini zidova prekrivenih paučinom i tamnim mrljama buđi. Miris memle ga je zapahnuo dok se prestravljeno osvrtao oko sebe, pokušavajući da u pomrčini uoči izlaz. Stepenice koje su nekada vodile na sprat behu srušene, jedina vrata u vidokrugu zamandaljena zarđalim katancem.
Porazila ga je spoznaja da se našao u klopci.
Našao se u velikoj mišolovci iz koje nije bilo izlaza. Magli je umakao samo privremeno. Aveti će ga pronaći, ovi trošni zidovi neće ih zadržati.
Kako je samo mogao da bude toliko glup?
Zašto je uopšte ulazio?
Bolje da je skrenuo i u šumu nego ovo…
Uspaničen, potrčao je hodnikom iako nije mogao da vidi kuda vodi. Bauljao je po mraku sve dok nije rukom dodirnuo ispred sebe nešto tvrdo. Poput slepca, opipao je hrapavu površinu koja mu je preprečila put i gotovo uskliknuo od olakšanja kada je pod prstima osetio hladan metalni oblik kvake.
Zaptivena vrata nisu htela odmah da se otvore. Pokušavao je i pokušavao sve dok nisu popustila pred njegovim upornim naletima.
Malena prostorija imala je samo jedan prozor. Magla je već bila s druge strane stakla, progutala je trospratnicu dok je bauljao po njenoj unutrašnjosti. Preplavio ga je još jedan talas panike i gotovo ga paralisao, jedva je uspeo da se pribere, da se smiri.
Sigurno postoji neki način da umakne, samo mora dobro da razmisli.
Tada shvati da soba u kojoj se našao nije sasvim prazna… Ti beli valjkasti oblici ispred njega, poređani jedan do drugog… Beli plastični burići s crnim poklopcima. Njih desetak, prekriveni prljavštinom i paučinom.
Stresao se čitavim telom, a onda je naterao sebe da im priđe bliže.
Iako je znao da to nije pametna ideja, nije mogao da se odupre porivu. Čučnuo je kako bi bolje osmotrio.
Nešto…
Nešto je bilo ugurano iza tih velikih plastičnih valjaka, primetio je. Napregnuo je oči, mada je već znao šta će ugledati… Između dva bureta izvirivala je mala plavo-bela patika na čičak… Sve okolo je bilo prljavo, samo je ta dečja patika bila potpuno čista, bez truna prašine na sebi, kao tek izvađena iz kutije.
Patika se iznenada pomerila.
…
Trgnuo se iz sna, u goloj vodi, gotovo poskočivši s kreveta.
Još minut je ležao, dišući isprekidano, nesvestan gde se nalazi, a onda je polako počeo da prepoznaje stvari oko sebe. Bio je u svom toplom krevetu, bezbedan. Pored njega je spavala Inge.
Spoznaja da je na sigurnom umirila je Nikolu Limana, ali se njegov, gustim maljama prekriven grudni koš još neko vreme uzbuđeno podizao i spuštao. Trebalo mu je vremena da dođe sebi, da se vrati u realnost, da se otrese košmara.
„Sve je u redu“, promrmljao je. „Sve je u redu. Bio je to samo san. Samo san.“