Jako mi se sviđa kad se atmosfera nekog svjetski klasičnog književnog žanra umjesto svjetski klasičnim stereotipima dočara autohtonim, ovdašnjim scenografijama, pejzažima, građevinama, i bićima koja takve scenografije nastanjuju. Naime, kad god se spomene ili pomisli na horor kao književni žanr, čitateljeva predrasuda zavrluda prema mračnim i tajanstvenim dvorcima i visokim maglenim planinama, od likova se očekuje da budu aristokrati odjeveni u plašteve i s cilindrima na glavi, da se voze u kočijama, i sve neke takve holivudske nebuloze. Također mi se sviđa što posljednjih godina upravo cvate neformalni regionalni književni pokret vraćanja vampira i ostalih junaka literature strave i užasa u prostore na kojima su takvi likovi i nastali, u regiju između Jadranskog i Crnog mora, koju možemo i Balkanom zvati, iako je zapravo domovina vampira čak i malo šira od Balkana. A jedan od najznačajnijih autora takvog horora, ali i teoretičara horora općenito, i u književnosti i na filmu, je Dejan Ognjanović, čiji je drugi roman “Zavodnik” uslijedio podosta, preko deset godina, nakon njegovog horor romana “Naživo”.

Već kroz prva poglavlja vidi se da ovaj autor jako dobro poznaje “materiju”, i da se izuzetno izvještio u “lokalizaciji” svih elemenata koji čine napetu horor priču. Ne kroz maglovita škotska brda, ne u škriputavoj kočiji, i ne do visokog i uskim tornjevima našpičenog dvorca, već drndavim autobusom kroz cestuljke i kroz šume i brdašca jugoistočne Srbije, do zabačenog i gotovo napuštenog sela, tako i tamo putuje glavni junak ovog romana. Razlog putovanja iz metropole, gdje na mjesec dana ostavlja siguran ali dosadan i frustrirajući fakultetski posao, je dobro plaćeni “fuš”: poslan je da blizancima, bratu i sestri na pragu tinejdžerske dobi, podukama odnosno instrukcijama pomogne da polože popravni ispit i pređu u sljedeći puškočkolski razred. Djeca su nedavno ostala bez oca, majka im je umrla još ranije, i sada u tom zabačenom selu žive s bakom. Čim glavni junak stigne u njihov dom, tituliraju ga nadimkom “profesor”, počinju poduke, ali počinju i dva spoznajna procesa koji bitno karakteriziraju dalji razvoj glavnog lika.

Prvi proces je strah od nepoznatog okruženja. Glavni junak, profesor, je urbano biće, njegova mjerila ljepote, komocije, higijene, sigurnosti i bezbrižnosti su gradska. Kroz niz vrlo pedantno izloženih i kako vrijeme odmiče po značenju i veličini rastućih detalja pratimo kako se razvija nelagoda glavnog junaka. U početku je to tek grbav puteljak kojim mora doći od autobusnog stajališta do sela koje mu je krajnje odredište, kasnije su to zvukovi, oblici, boje i intenzitet svjetlosti prirode, poglavito šume, pa različite životinje, od kukaca do pasa lutalica, još kasnije dolazi do velikih njegovih snebivanja u pitanjima uvjeta stanovanja, održavanja higijene, hrane, a sve se to razvija u širu sliku prigodom upoznavanja seoskog ambijenta, pogotovo kuća sa stanovitom “reputacijom” (u kojima se netko od bivših stanara ubio ili stradao u nesreći), i rijetkih mještana koje sreće za svojih šetnji.

Druga linija spoznaje koju razvija glavni junak tiče se obitelji u koju je došao poučavati, i niza slučajnosti kojima malo po malo otkriva fragmente vrlo neobične povijesti i značaja pojedinih članova te obitelji. Pokojni otac djece koju je došao poučavati bio je, kako saznaje iz razgovora s mještanima, prilično “čudan”, a i baka dvoje blizanaca je osoba od koje cijelo selo uglavnom zazire, dok sama djeca prema njegovoj procjeni i u njegovim dojmovima variraju od naprosto razuzdanih i zapuštenih uslijed nedostatka neposredne roditeljske skrbi, do također nositelja “čudnih” svojstava poput starijih generacija njihove obitelji.

Glavni se junak u drugoj polovici romana zatiče u dilemi, osjećajući da nešto treba poduzeti, ali ne sluteći točno što i protiv koga. Njegova razmišljanja, rijetko manifestirana i nekom neposrednom akcijom, idu u dva pravca: “spasiti” djecu aktivirajući socijalne službe i druge službene mehanizme sustava; te otvoreno ukazivati na praznovjerja i predrasude uslijed kojih odgoj djece, po njegovu viđenju, ne ide kako treba. Postupno se u odnosima među likovima, kao i u odnosima glavnog junaka prema prirodnom okruženju, sve više osjeća i razotkriva upliv nadnaravnog, a intenziviranje takve atmosfere izuzetno dinamizira i dalji tijek romana, ubrzavajući ga sve do konačne frenetične kulminacije.