CRNI ZID (prvi dio trilogije “Trokut života”), Danijel Šah
(Vlastita naklada, Zagreb, 2004)
Piše: Davor Šišović
U modernoj spekulativno-fiktivnoj literaturi osnovna žanrovska podjela obuhvaća znanstvenu fantastiku ili SF u užem smislu, fantasy književnost i nadnaravni horror, koji se, kao nešto stariji žanr, šlepa uz prethodna dva. U klasičnoj ili tvrdoj znanstvenoj fantastici osnovno koncepcijsko polazište je snalaženje čovjeka u svijetu materijalno drukčijem od našeg, drukčijem bilo po tehnologiji, bilo po vremenu (naravno, najčešće je to budućnost), bilo po zemljopisnim – a zapravo bi preciznije bilo reći svemiropisnim – odrednicama. U fantasy književnosti osnovno je polazište snalaženje čovjeka s razumnim bićima drukčijim od nas, drukčijim po biološkim, ali i po psihokinetičkim osobinama. Fantasy književnost najčešće zalazi u doba koje bismo mi danas mogli identificirati kao mračni srednji vijek, jer je civilizacijski i tehnološki takvo doba lakše napučiti neobičnim bićima, kao i gotovo obaveznom magijom. Analitički korak dalje navodi nas na zaključak kako je magija osnovni razlikovni kriterij između fantasyja koji ju obavezno ima, i SF-a koji ju ne smije imati. Doduše, razvojem fantasy literature ulogu magije ponekad je preuzela i bilo kakva nadnaravnost, često temeljena i na religijskim postavkama. Sve što je iznad moći običnog čovjeka imalo je glavni fabulativni cilj podcrtati sukob između Dobra i Zla. Zato su fantasy romani najčešće epskih razmjera i najčešće s crno-bijelo karakteriziranim likovima, za razliku od SF-a gdje zna biti dosta nijansi sivoga.
No opet, tek što se žanr uspostavi kao trend, pojavi se novi trend u raznonačinskom miješanju žanrova. Kako se miješa SF s fantasyjem lijepo se vidi iz djela Rogera Zelaznyja, primjerice. U miješanom žanru magija se ravnopravno nosi s tehnologijom, a nadnaravno se nadmeće sa znanošću. Zato je vrlo zanimljivo pročitati jedan od prvih domaćih romana koji nastoji miješanjem SF-a i fantasyja dobiti novu kvalitetu, a to je nedavno objavljeni roman Danijela Šaha ‘Crni zid’.
Osnovne postavke romana su esefične: u postapokaliptično doba male zajednice preživjelih ljudi pokušavaju se u malim izoliranim i vrlo visokom tehnologijom opremljenim kolonijama izboriti za opstanak protiv elementarnih sila radijacije, virusa i atomske zime. Međutim, zaplet ima i fantasy elemenata: nakon kataklizme koju je čovječanstvo samo sebi prouzročilo, probudile su se drevne sile Zla, na čelu s vrhovnim Nečastivim, koje kane dokrajčiti posljednje ostatke čovječanstva, ali i posljednje ostatke ljudskosti. Tu se vraćamo osnovnim SF postavkama: kako se boriti protiv sila Zla, a sačuvati čovječnost, kako tehnologijom, uz srčanost i vojničke vještine, pobijediti nadnaravne sile. No koncept se opet vraća u okrilje fantasyja: i pobjednička tehnologija čovjeku koji se bori za opstanak stiže iz nadnaravnog izvora, a u ratovanju protiv hordi mutanata i drugih bojovnika tamne strane, zajednička molitva je jednako učinkovita kao i blasterski pištolji.? U “Crnom zidu” bojno polje je cijeli svijet, jer su energetskim kupolama zaštićene kolonije rasprostrte po cijeloj zemaljskoj kugli, ali bitka koju pratimo ipak nam je bliska: odvija se negdje u našim krajevima, u njihovu planinskom dijelu, a likovi nose naša imena. Glavni je lik literarno tipični obični mali čovjek, koji je neposredno prije velike kataklizme božanskim glasom pozvan da konstruira i izgradi utočišta iz kojih će se ljudi nakon kataklizme braniti, i izboriti spas i preobražaj ljudskog roda. Okružuju ga iskusni vojnici, svećenici, liječnici, tehničari i znanstvenici, ali sav taj know-how nije dovoljan za pobjedu: najteža je junakova osobna kušnja, njegova osobna borba, kušnja i pročišćenje, i pobjedu je u ime cijele zajednice najviše izborio on, najnevještiji od svih.