Glavni gradski trg bio je sivosmeđe boje, kao i ostatak naseobine i planeta. Nasuprot mjestu na kojemu sam stajao nalazilo se nešto što dugo nisam vidio – obični kafić s terasom, plastičnim stolicama i biljkama koje su možda bile i umjetne, ali trud uložen u sve to govorio je da vlasnik svoj posao shvaća ozbiljno i dugoročno. Lijevo od kafića nalazilo se nekoliko dućana i dvije komunikacijske kabine, dok su se s druge strane trga ponosno uzdizale administrativne građevine, vijećnica, uprava, odsjek za planiranje i rudarska centrala. Središnji, najveći dio prostora zauzimao je prilično dobro uređen park s nešto grmlja i sitnih stabala koja su obećavala da će jednog dana razviti sasvim lijepe krošnje. Sve to nadvisivala je konstrukcija tako dekorirana i konstruirana da se čovjek nije mogao oteti dojmu širokog prostora, usprkos tome što se samo pedesetak metara iznad nalazila metalna kupola. Sam planet je zapravo bio obična gomila prašine i stijenja, bez atmosfere, vode i života, ali kolonisti su se potrudili da, u okviru svojih mogućnosti i skučenog prostora, od njega naprave ugodno mjesto za život. Ono što je cijelu stvar činilo isplativom bila je natprosječna količina torija u lako dostupnim površinskim ili površini bliskim žilama. Ne znam kome je trebalo to radioaktivno smeće i što je s tim radio, ali bilo je dovoljan razlog da se na planetu održi mala rudarska kolonija s tisuću i pol stanovnika.

Izgleda da im je posao išao sasvim dobro, jer sve su ulice i podzemni hodnici bili prilično izgrađeni, rasvjeta nije bila rutinska, nego pažljivo podešena, slojevi sirovog tla koji su na drugim kolonijama predstavljali ničiju zemlju, ovdje su bili relativno dobro njegovani i moglo se očekivati da će za desetak godina stanovnici Simeona IV imati sasvim ugodne zelene parkove. I broj dućana je bio veći nego na siromašnim svjetovima, što je bio siguran znak prosperiteta. Kolonija koja se bori za opstanak sigurno neće na takve na prvi pogled nevažne stvari trošiti toliko vremena i novaca, pogotovo s obzirom da je riječ o tako maloj populaciji. Kapetan Quentin je dobro odabrao, shvatio sam, a dobro su odabrali i kolonisti. Dobro je kad se može mirno poslovati, bez da se u običnu matematiku upliću emocije.

Za  normalnih dana trgom je vjerojatno prolazilo više ljudi, ali danas su, usprkos garancijama kapetana Quentina, vjerojatno svi zaključili da bi bilo dobro ne pomaljati nos izvan svojih jazbina. Zanimljivo, među onim malobrojnima koje je nužda natjerala da se danas nađu na ulici, nije se nalazila nijedna žena. Dobro za njih, ali dobro i za mene. Bilo je lakše održati disciplinu ako se potencijalni plijen nije šetao pred gladnim vukovima.

Petorica mojih ljudi rasporedila su se po trgu – Jose i Dan utaborili su se na uzvisini u parku s teškim bacačem i okružili se debelim metalnim pločama,  Vorošin i Hickey pazili su na dva glavna ulaza, dok sam Hala pustio da slobodno šeta i pripomogne ukoliko negdje bude trebalo. Ostalih trideset i pet nalazilo se na ostalim strateškim točkama u maloj rudarskoj naseobini, pazeći da čitava operacija prođe bez incidenata.

Iako, ovaj je put, za promjenu, to bila samo predostrožnost. Izgledalo je da će, nakon tko zna koliko akcija, krvi, razaranja i smrti, jedan naš posjet napokon proteći mirno. Naime, kolonisti su najprije, kad su vidjeli tko im se približava, okolnim sustavima poslali paničan poziv u pomoć, a kad smo se približili, zapovjednik kolonije je stupio u vezu s našim kapetanom kako bi dogovorio predaju. I, kao rezultat, današnja zapovjed glasila je: ne diraj, ne pucaj, ne galami. Naime, kapetan Quentin je imao pravilo: ako naseljenici ne pruže otpor, nema iživljavanja. Ukoliko nam lijepo pristanu dati što nam treba, nećemo ih ubijati, silovati, sakatiti i slično. I ne samo to, nego ćemo pri odabiru zaliha koje ćemo im oporezovati biti maksimalno tolerantni, kako ih ne bismo osudili na dugo životarenje, ili još gore, smrt od gladi ili nedostatka materijala.

Imalo je to neku unutrašnju logiku: kapetan je planirao dugoročno. Ukoliko se pročuje da naša mala horda postupa humano prema onima koji joj se ne odupiru, i prilično bezobzirno prema onima koji pruže otpor, više će se kolonija odlučiti pokoriti, bit će manje krvi, manje mrtvih i lakše ćemo dolaziti do potrepština. Isto tako, bolje je da oni koji pristanu na suradnju ostanu živi kako bismo i u budućnosti mogli dolaziti i naplaćivati zaštitu.

Ali, tako će biti i manje zabave za četrdeset divljaka pod mojim zapovjedništvom. Da budem iskren, nisam siguran kako smo uspjeli sakupiti takvu bandu krvoloka, manijaka, sadista, retardiranih idiota i ostalih vrsta duševnih bolesnika. Ovo nije pretjerivanje: tipičnom pripadniku grupice pod mojim zapovjedništvom omiljene vrste zabave bile su: rasturiti blasterom nečiju glavu, zabiti oštricu u meso i onda je vrtjeti dok žrtva urla od bolova ili uživati u onom divljem adrenalinsko-testosteronskom valu zadovoljstva kad se pod tobom nalazi mlada bespomoćna djevojka i ne želi da joj radiš to što joj radiš, ali ti si velik i moćan i faca i tebi nitko ništa ne može i baš ćeš joj zato to i raditi.

Pokušavao sam ne razmišljati previše o svemu tome. Karakterne osobine mojih četrdeset hajduka su ponekad predstavljale problem, ali smo ih trpjeli jer su momci uglavnom bili efikasni, a postojao je tu i psihološki moment: trebalo je održati borbenu spremnost, moral i učinkovitost. A kako bi to bilo ispunjeno, dečki su morali biti sretni i zadovoljni i, bez obzira na moje osobno mišljenje, bilo je korisno ponekad ih pustiti da se ponašaju malo slobodnije. No, kako je izgledalo, to se neće dogoditi na Simeonu IV.

Rezultat dogovora kapetana Quentina i zapovjednika kolonije bio je da će dva broda posjetiti planet. Jedan je trebao ostati u orbiti cijelo vrijeme, dok će drugi najprije poslati šatl s ljudima koji će osigurati teren, što smo bili mi, a zatim će se spustiti na planet s tehničarima koji bi se trebali pobrinuti za zalihe. Preostalih nekoliko brodova uputilo se prema Simeonovom suncu na punjenje vodikom.

Bila je ovo prva situacija nakon puno vremena u kojoj će se momci morati malo kontrolirati. Nisam bio previše uvjeren da će sve proći baš idealno i zato sam neprestano šetao naseobinom, obilazio kontrolne točke i trudio se biti primijećen. Znao sam slabe točke i zato se nisam iznenadio kad je Hal, kao slučajno šetajući trgom, došao u moju blizinu.

“Šefe, šta ima?” upitao je, značajno šarajući pogledom poput sigurnosne kamere. Kimnuo sam mu kao znak da sam ga primijetio. Nekoliko trenutaka sam stajao, a onda sam slegnuo ramenima. Naravno, pošto je gledao u svim ostalim smjerovima osim prema meni, to nije mogao vidjeti, ali nije ga ni pretjerano zanimalo. Nije mi prišao kako bismo izmjenjivali pristojnosti.

“Šefe,” reče opet i ovaj put me značajno pogleda, kao da želi reći nešto vrlo važno. Uzvratio sam mu pogled, a onda se vratio promatranju Danovog i Joseovog sirotinjskog bunkera. Mislim da je konstrukcija trebala djelovati prijeteće, ali joj to nekako nije uspijevalo. Jedna dobro usmjerena granata i metalne ploče bi se rascvjetale poput domina, ostavljajući dva kretena na potpuno brisanom prostoru.

Hal pročisti grlo, gledajući me pun nade. Znao sam što ga muči, ali nije imalo smisla surađivati. Ionako neće moći dobiti što želi.

“Reci,” rekoh što sam hladnije mogao.

Hal se gotovo nakloni i priđe još bliže. “Šefe, malo sam razmišljao.” Nasmiješio sam se. “Malo sam popričao s Goom, pa, izgleda da ni kod njega ni kod mene nema puno akcije, pa, ovaj…” Opet je zastao, a onda napokon skupio hrabrosti.

“Pa, šefe,” reče napokon, odlučan da prijeđe na stvar. “Mi bi jednoga…”

Tiho sam ga promatrao puštajući da nagađa o čemu razmišljam. Nakon što je prošla čitava minuta, zaključio sam da ovo predugo traje. “Ne razumijem te. O čemu govoriš?”

“Pa, ja i Go bi… Jednoga…” ponovio je. “Da nas pustite,” promucao je. “Samo malo.”

Namrštio sam se, praveći se da i dalje ne shvaćam. “Koga ‘jednoga’? Što biste htjeli?”

“Pa, da se malo zabavimo. Onako, znate…”

Mogao sam ga tako mučiti još neko vrijeme, ali pravi psiholog treba znati kad je dosta, i zato sam samo zakolutao očima. “Jednog naseljenika, to misliš? Htjeli biste nekog domoroca malo propustiti kroz šake?”

Hal se nesigurno nasmiješi i slegne ramenima. “Znate, kad je već sve tako tiho, onako, čisto psi’ološki, da se ne opuste previše. Koristilo bi zadatku…”

Slegnuo sam ramenima i opet se okrenuo prema središtu trga. “Žao mi je,” rekao sam. “Kapetan Quentin je rekao da se nikoga ne smije taknuti ako ne pruži otpor. Nije do mene.”

“Pa,” Hal nije odustajao. “Možemo uvijek reći da je taj netko pružio otpor. Eto, da je dobacio nešto u prolazu, pljunuo. Znam, možemo reći da je vrijeđao kapetana…”

Zastao je jer sam ga strogo pogledao. Taman sam htio reći nešto o tome kako je kapetan postigao dogovor s kolonistima i da nisam siguran kome bi vjerovao ako bi došlo do spora, kad me zaustavila zvonjava komunikatora. Brzo sam prebacio sklopku, drugom rukom mahnuo Halu da se udalji i stavio komunikator na uho.

“Slušam.”

“Kurt, imamo jedan mali zadatak za nekoga od tvojih.” Bio je to glas jednog od glavonja s našeg broda koji je ostao u orbiti. “Senzori nam javljaju da se petnaestak kilometara sjeveroistočno od naseobine nalazi objekt za koji nam domoroci nisu rekli. Pitali smo ih i prave se blesavi, tvrde da nemaju pojma o čemu je riječ. Kažu da je to vjerojatno napuštena građevina korporacije Tonga koja im je gradila kupolu.“

“Kako znaju da je napuštena ako dosad nisu znali da je tamo?”

“Upravo tako.”

“Pretpostavljam da želite da pošaljem nekoga da provjeri, zar ne?”

“Da. Čujem da je dolje vrlo mirno, valjda ćeš moći odvojiti nekoliko ljudi. U redu?“

“Potpuno,” odgovorio sam i isključio komunikator.

Prošla je oko sekunda i pol prije nego što je Hal opet prišao, sklopljenih ruku i pun ponizne molećivosti. “Šefe, samo jednu, evo, možemo naći neku djevojku, nećemo je oštetiti, samo… Ma… Ne mora biti ni djevojka, može cura, curica, evo, pet godina, dijete, samo jedno malo dijete, nikome neće nedostajati…”

Umjesto odgovora zgrabio sam ga za okovratnik, snažno nabio uz zid koji je, srećom, bio samo metar dalje. “Slušaj me, kretenu. Radi što god hoćeš, ali kad te poslije kapetan Quentin baci u kontejner s kiselinom, ne spominji moje ime! Je li jasno? Ne spominji moje ime!“

Pustio sam ga i odmaknuo se. Kad ništa drugo nije palilo, pribjegavao sam dobroj staroj metodi: kapetan Quentin je za većinu naše horde od ukupno stotinjak ljudi bio prilično mistična figura. A strah od nepoznatog je uvijek bolji pedagoški alat od bilo kakve otvorene prijetnje.

Hal je popravio košulju i, šmrcajući i mrmljajući, podigao pušku koja je pala na tlo. Pogledao sam ga, a onda odmahnuo glavom i okrenuo mu leđa. Izgleda da je došlo vrijeme za još jednu demonstraciju moći, dečki su se opustili i očito im je opet trebala jedna dobra pljuska. Disciplina je posljednji put pala prije dva mjeseca, kad su se malo previše opustili za vrijeme zabave i s malo manje elana slušali što im se kaže. Nakon pet minuta savjetovanja s nadređenima dobio sam zeleno svjetlo i krenuo u akciju. Pola sata kasnije, eksplozija je raznijela pažljivo odabrani dio orbitalne stanice kojom smo upravo harali i izbacila u vakuum dvadesetak najneposlušnijih, zajedno s njihovim žrtvama koje ni u vakuumu nisu htjeli ispustiti iz ruku. Šatl je uspio pokupiti petoricu, dok su se ostali pogušili i posmrzavali. Od te petorice, četvorica su ostala bez jedne ili obje ruke ili noge. Ostavili smo ih u hordi kao kuhare i čistače, a ustvari samo kako bi ostale podsjećali da svatko treba znati gdje mu je mjesto. Eksploziju smo poslije jednostavno objasnili – dečki nisu pazili, netko od zarobljenika je pobjegao i aktivirao eksploziv. Da ste slušali, to se ne bi dogodilo. Drugi put slušajte. Fajrunt.

Pobrinuo sam se da novih dvadeset ljudi koji su došli kao popuna bude upoznato s poviješću grupe.

Ali prije disciplinske mjere, trebalo je obaviti posao. Ovo je bila dobra prilika da one u koje nisam previše siguran maknem od ovčjeg stada. “Hal, nazovi Goa, Angela, Fassa, Heymouta i Lillea. Naredi im da se svi nacrtaju kod šatla za deset minuta. To vrijedi i za tebe,” rekao sam i uključio svoj komunikator.

“Bernard.”

“Slušam.“

“Zagrij stroj. Idemo na kratak let.”

“Sve znam. Javili su mi.“

Isključio sam komunikator. Hal je veselo trčkarao po trgu urlajući u komunikator. Ništa toliko ne uveseljava debile kao kad im daš mrvicu moći.

Šatl je zapravo bila starudija koju je kapetan Quentin pokupio tko zna gdje, još dok je sastavljao svoju gusarsku nakupinu od šest brodova. Kanta nije bila sposobna za hiperskok niti naročito brza. No, letjelica je bila mala; mogla se uvući u svaki hangar i mogla je ponijeti sve što je trebalo za misije na kakve nas se obično slalo. A ako vam u opisu radnog mjesta stoji da ste dežurni koljači ovog dijela svemira, onda vas neće previše brinuti ako vam se na službenom vozilu povremeno oguli boja.

Momcima se moralo priznati – ukoliko nisu imali pametnijeg posla, zapovjedi su izvršavali i prije zadanog roka. Dok sam stigao do šatla, njih šestorica su me već čekali, željni akcije i događaja koji bi im odvukli pažnju od praznine i tuposti njihovih poluživotinjskih umova.

Na brzinu smo se utrpali u letjelicu, njih šestorica straga, u kontejner za stoku, dok sam ja ušao u pilotsku kabinu.

“Kako je dolje?” upita Bernard.

Slegnuo sam ramenima. “Tiho. Kolonisti su se maknuli s ulica i puštaju naše da obave posao.”

“To im je najpametnije,” znalački primijeti Bernard i pokaže na susjedno sjedalo. “Sjedi tu i veži se, trebat će nam manje od pet minuta do cilja, uključujući polijetanje i slijetanje.”

Poslušno sam se uvalio u udobni naslonjač i zakopčao remenje taman sekundu prije nego što me pritisak uvalio još dublje. Bernard je lagano podigao letjelicu i usmjerio je prema izlazu iz hangara koji se već polako otvarao. Kad smo izletjeli u vanjski vakuum već smo jurili znatnom brzinom.

Simeon IV je bila standardna rupa kakvih se može naći na tisuće u naseljenom svemiru. Uobičajen sastav stijena, kisik, silicij, nešto manje vezanog ugljika i dušika, dovoljno željeza i bakra, svega dovoljno da se ne mora uvoziti, premalo da bi se isplatilo izvoziti. Osim torija. I vodika, kojeg nije bilo uopće, nego su se kolonisti morali snalaziti i tegliti ga s najbližeg plinovitog diva. Gravitacija od 60 posto je valjda bila ugodna jednom kad se navikneš, iako sam tokom dugih godina boravka u svemiru naučio isključiti svoj osjećaj ravnoteže. Privikavanje na svaki bijedni planet na koji bismo sletjeli bi potrošilo previše živaca i želučane kiseline.

Ni matična zvijezda nije bila ništa spektakularnija: mlada kržljava svijetleća lopta koja je tek započela svoj život – tako su nam rekli na brifingu na kojemu vjerojatno nitko osim mene nije slušao – i koja će vjerojatno isijavati do kraja svemira. Zgodna stvar s tim zvijezdama je da, što je zvijezda manja, to će joj dulji biti životni vijek. Netko mi je jednom to i objasnio i sjećam se da je zvučalo logično, ali sam dosad već zaboravio o čemu se radi. Mogao bih jednom, na nekoj od razvijenijih kolonija, uhvatiti nekog znanstvenika, profesora ili studenta, staviti mu nož pod grlo i zamoliti ga da mi sve to ponovo objasni, s bilješkama, formulama i tablicama. Treba iskoristiti svaku priliku da čovjek nauči nešto novo.

Površina nad kojom smo letjeli bila je crvenosmeđa i neravna, prepuna golemih kanjona i visokih planina. Bernard je rekao da je to zbog slabije gravitacije i nedostatka atmosfere koja bi erodirala površinu. Spominjao je i nešto oko starosti planeta, ali tada sam se već isključio. Vanjski pejzaž je bio dovoljno impresivan. Tek kad sam jednim pogledom uspio obuhvatiti nekoliko desetaka kilometara površine postalo mi je jasno koliko na ovom planetu postoji mjesta za skrivanje, i shvatio sam da bi čak i senzorima iz orbite bilo teško pronaći nešto dobro skriveno.

Što je samo značilo da je nešto što smo išli istražiti bilo loše skriveno.

Pet minuta je brzo prošlo. “Tu smo,” reče Bernard i pokaže rukom na udubinu u podnožju nezamislivo visoke crvenkaste planine. Malo dalje, u drugom smjeru, uzdizala su se dva brežuljka, jedan do drugog, ali ravno područje široko nekoliko stotina metara izgledalo je idealno za slijetanje i puno većih letjelica nego što je bio naš šatl.

“Pogledaj teren. Savršeno,” rekao sam. “Pristup letjelicama,” pokazao sam na zaravan “i što god da tu ukopaš, ne vidi se iz orbite. Ako nemaš senzore.” Podigao sam pogled prema okomitim liticama i stijenama koje su se, kako smo se spuštali, sve više nadvijale nad nas.

“Provjeri površinu,” reče Bernard ne skidajući pogled s kontrolnih uređaja. Izvukao sam dalekozor i pogledao kroz kristalni prozor.

“Ptičica,” nacerio sam se. “Tragovi. Nema šljunka ili prašine, ali kao da su nekakva vozila izmrvila kamenje. I ostavila pravilne tragove.”

“Ne može ni biti šljunka ili prašine,” reče Bernard, malo spusti upravljačku palicu i letjelicu potrese udarac. Zatim pusti upravljač, udari po nekoliko prekidača i pogleda me. “Planet je premlad.”

Zatim smo obojica naglo ušutjeli kad smo shvatili da gledamo u omanju građevinu usječenu u planinu stotinjak metara dalje. Ispred šatla uzdizao se gotovo okomiti zid crvenkaste planine i činilo mi se da daleko gore, u visini, vidim moćne stijene kako se nadvijaju nad zaravan. Kad sam ponovo pogledao ispred sebe, učinilo mi se da vidim samo planinu, a onda se obris građevine opet pojavio. Zbunjeno sam trepnuo nekoliko puta, a onda sam shvatio. Kamuflaža! Vanjski zid i ulaz su bili usječeni tako da imitiraju sjene kamenja koje ih je nadvisivalo. Bernard je samo znalački frknuo.

Hala, Fassa i Goa sam posjeo za vanjski top, dok sam preostalu trojicu poslao prema građevini. Raširili su se na nekih dvadesetak metara i polako koračali po krupnom stijenju, obučeni u skafandere i s oružjem u rukama. Tlo po kojemu su hodali bilo je nešto tamnije od litice ispred nas, ali moglo je to biti samo zato što ga je svjetlost sunca osvjetljavala pod kutem, dok je planina bila na direktnom udaru svjetla. Čak je pomalo i stvarala sjenu koja se vidjela kad bi prilike u skafanderima došle do neke neosvijetljene udubine. Tada bi se, umjesto jasnog obrisa koji su bacali ukoso ispred sebe, iza njih pojavila blijeda sjenka.

“Hajde, mrdnite malo te guzice, da nas je netko htio skinuti, već bismo bili mrtvi,” povikao sam u mikrofon. Kao odgovor, dvojica su poskočila i počela gotovo trčati, dok je onaj s lijeve strane samo ubrzao korak. Trebalo im je pola minute da došepaju do cilja. Stali su s obje strane ulaza, velikih metalnih vrata visokih četiri i širokih šest metara. Koliko se činilo, taman dovoljno velikih za standardno teretno vozilo.

Kimnuo sam. “Dobro. Upadajte,” rekao sam u mikrofon i podigao dalekozor. Jedan od likova je petljao oko nečega na zidu što je izgledalo kao standardna kontrola vrata. Petljao je i petljao, zatim su mu se pridružila i druga dvojica, a onda je jedan od njih najprije bijesno nekoliko puta opalio šakom, da bi se zatim odmaknuo nekoliko koraka, podigao pušku i, dok su druga dvojica panično odskakala unazad, sasuo mlaz plazme u uređaj. Uhvatio sam se za čelo i zatvorio oči, ali je trenutak kasnije Bernard promrmljao “Hm, dobra ideja” tonom koji me je natjerao da ponovo pogledam. U daljini su se vidjela tri sitna lika pored velikih vrata koja su se polako otvarala.

Bernard me pogledao i kimnuo. “Dobro si ih istrenirao,” reče. Slegnuo sam ramenima.

“Vas trojica, slušam,” rekao sam u mikrofon. Nekoliko trenutaka je vladala tišina, a onda se Angel oglasio. “Ušli smo u nekakav hangar. Sve je mračno, ali vide se nekakve lampe po krovu. Možda bismo mogli pronaći kontrole i upaliti ih.”

Kimnuo sam. Angel je bio jedan od bistrijih.

“Je li ono ulaz u zračnu komoru?” upita Lille.

Tišina.

“Mogao bi biti.” Angel. Disanje. Zvuk laganog lupkanja. “Šefe, pronašli smo ulaz. Ali sve je bez energije, morali bismo ili pronaći kontrole, ili raznijeti vrata.”

“Pronađite kontrole,” odgovorio sam. Uslijedila je duga tišina. Puno disanja, zvuk koraka prenešen kroz skafander. Onda opet Angel: “Lille, pogledaj na galeriju.” Zatim još disanja, Lilleovo stenjanje dok se uspinje, vjerojatno uz ljestve.

“Mislim da neće ništa naći,” reče Bernard. “Ako postoje kontrole, moraju biti unutra.”

Slegnuo sam ramenima. Ustvari, shvatio sam da uopće nije bilo bitno hoćemo li ući ili ne. Došli smo na planet po zalihe i, kako stvari stoje, dobit ćemo ih u dovoljnim količinama. Ako su kolonisti sakrili nešto što smatraju vrijednim, neka im. Možda je ovo nekakvo tajno skladište superčistog torija, pa što? Što bismo mi s torijem? Ili dijamantima? Ili totemom njihovog lokalnog božanstva? No, ovaj izlazak iz rutine mi je dobro došao. Sad se bar nešto događa.

“Ptičica!” začuo se veseli Lilleov uzvik. “Ovdje je nekakva kontrolna ploča.”

“Ne pucaj, dolazim!” poviče Angel. Nekih pola minute kasnije: “Da. Šefe, ovo je kontrola ulaznih vrata i zračne komore. Ali sve je mrtvo. Ne reagira.” Tišina. “Izgleda da energija uopće ne dolazi do ploče. Cijeli sustav je isključen.”

“Dobro, nemojte upucati ploču prije nego vam ja to kažem,” rekao sam. Opet sam podigao dalekozor i osmotrio liticu. Nigdje više nije bilo nikakvih otvora. Možda postoji stražnji ulaz negdje drugdje. Ali s ovako malo ljudi i bez bolje opreme i kompjutera nije bilo šanse da ga se nađe po ovakvom terenu.

U tom trenutku na ekranu je bljesnuo poziv iz orbite. Bernard udari po prekidaču i javi se.

“Je li Kurt tu?” reče zvučnik.

“Tu sam.”

“Kako ide?“

“Objekt izgleda napušteno. Ušli smo u vanjski hangar i pronašli zračnu komoru, ali ne možemo dalje. Sve je pogašeno. Moji ljudi sada traže neke kontrole kojima bi pustili energiju,” izrecitirao sam.

“Kako nema energije? Senzori kažu da se ispod planine nalazi generator!“

Uzdahnuo sam. “Da, ali ta energija ne dolazi do površine. Generator je vjerojatno ugašen.”

“Ne slušaš me. Izvor energije je aktivan. Dobijamo očitanja normalnog ljudskog habitata.”

Bernard i ja smo se pogledali. Okrenuo sam se prema zvučniku. “Hvala. To mijenja na stvari.”

“Drago mi je da mogu biti od pomoći. Javite nam ako bude daljnjeg napretka,” reče glas i isključi se. Sjedili smo u tišini nekoliko trenutaka. Onda sam dohvatio mikrofon. “Angel, ako ne uspijete pokrenuti sustav u sljedećih pet minuta, raznesite prokleta vrata.”

“U redu.”

“Misliš da će namjerno otezati s otvaranjem samo kako bi imali priliku napraviti vatromet?” upita Bernard smješkajući se.

“Ne budi ciničan,” odgovorio sam. “To su pristojna djeca.”

Kao da odgovara, iz zvučnika se čuo Heymoutov veseli usklik. “Radi! Radi!” Pogledao sam prema građevini i zaista, sada je cijela unutrašnjost hangara zajedno s ulazom bila osvijetljena.

“Što ste napravili?” upitao sam.

“Ne znam. Samo sam pritiskao prekidače. Možda sam pogodio pravu kombinaciju i sve se upalilo.”

“Odlično,” rekao sam u mikrofon. “Sad krenite u zračnu komoru i pazite! Glavonje mi kažu da unutra ima strojeva koji još rade. Čak i ako nema ljudi, možda su sigurnosni sustavi aktivni. Angel, imaš pribor za probijanje zaštite?”

“Imam. Sve je u redu. Krećemo.”

“Javljajte se svake minute.”

Bernard pročisti grlo. Namrštio se i gledao u nekom neodređenom smjeru. “Ako unutra ima nekoga…” rekao je polako. Kimnuo sam. Zastao je. “Onda taj netko vrlo vjerojatno sluša vaš razgovor preko radio-veze,” reče napokon. Otvorio sam usta i opet kimnuo. “Onda je vjerojatno čuo kad si rekao Angelu da raznese vrata. I odlučio je pustiti struju u skladište.”

“Prošli smo kroz zračnu komoru,” javi se Angel. “Hodnik je u polumraku, rade samo sigurnosna svjetla. Da, definitivno je napravljeno za ljude. Izgleda mi kao sasvim normalan dio kolonije. I, šefe…“

“Da?”

“Zrak se može disati.“

“Ja bih bio oprezan,” dobaci Bernard.

“Pazite što radite. Možete otvoriti kacige, ali držite kisik spremnim.”

Iz zvučnika se čulo nekoliko siktaja.

“Tlak je normalan, možda malo manji od standardnog.”

“Miris?”

Zvuk njušenja. “Ne, ništa posebno. Možda malo jači miris metala, ali to mi djeluje normalno.”

“Zagušljivo? Ustajalo? Prašina?”

“Ne, ništa. Sve je normalno...”

Angel je zastao istovremeno kad smo se Bernard i ja pogledali. “Kao da se redovno održava,” reče.

“Slušajte me,” rekoh. “Moguće je da unutra ima nekoga. Možda su se samo neki domoroci sakrili, ali moglo bi biti i opasno. Budite oprezni.”

Sljedećih nekoliko minuta iz zvučnika su dopirali samo zvuci koraka, otvaranja i zatvaranja vrata i povremeni Angelovi opisi hodnika i prostorija na koje su nailazili. Prošli su kroz skladište, zatim su se našli na metalnim stepeništu. Uspeli su se nekih desetak metara, zatim su prošli kroz vrata i našli se u, kako je rekao Angel, nešto uređenijem hodniku.

“Ako se netko zaista sakrio unutra, onda će ga tri čovjeka teško naći,” reče Bernard.

Slegnuo sam ramenima. “Možda je i bolje da ga ne nađemo. Mene više zanima čemu to sve skupa služi…”

Iz zvučnika se začuo udarac. Poskočio sam.

“Angel?”

Tišina.

“Halo? Angel? Heymout? Lille?”

Tišina.

“Veza se prekinula,” kaže Bernard promatrajući konzolu.

“Imaš li snimljeno?”

Bernard kima i vraća snimku, zatim je pušta i pojačava. Čuje se samo smireni zvuk dubokog disanja, zatim udarac koji odzvanja kabinom poput groma, zatim još dubokog disanja, zatim me zaglušuje moj glas koji doziva tri imena poput grmljavine na Sinajskoj gori, zatim još malo disanja, a onda se sve prekida. Kabinom odzvanja tišina, ispunjena crvenom svjetlošću planine.

“Još su živi,” kaže Bernard. “Možda ih je uspavalo. Postoje plinovi koji tako djeluju, udahneš ih i udare te tek nekoliko minuta kasnije. Tako da kad primijetiš da se nešto čudno događa, prekasno je da zatvoriš skafander i prijeđeš na kisik iz boce.”

Ustajem i vičem prema stražnjem dijelu broda. “Hal, Fass, Go, oblačite skafandere i uzimajte oružje. Idemo van!”

Bernard nešto želi reći, ali prekidam ga. “Javi orbiti što se događa. Čim izađemo, podigni brod i skloni se u neki od obližnjih klanaca. Ako treba, postavi releje da ostanemo u vezi. Gdje su kamere?”

“S lijeve strane, gornji pretinac.”

Kimam i izlazim iz kabine. Svi četvorica se na brzinu oblačimo, provjeravamo oružje, zatim uzimam kamere i montiram ih najprije na svoju kacigu, a onda i na ostale. Bernard ulazi u stražnji dio broda i pruža mi tronožac na kojemu se nalazi relej. Zatvaramo odijela i izlazimo na stjenovito neravno tlo. Postavljam relej, a onda u širokoj liniji krećemo prema otvorenom i osvijetljenom hangaru. Okrećem se na vrijeme da vidim šatl kako se lijeno podiže s površine, lagano zakreće i sporo klizi u stranu. Zatim ubrzava, još se malo podiže i nakon pola minute nestaje iza obližnjeg brežuljka. Ostajemo sami na neravnim stijenama, obasjani s jedne strane crvenkastim suncem, a s druge ogromnom blještavom planinom.

Osjećaj hodanja po vanjskoj površini je potpuno drugačiji od kretanja unutar zatvorene kupole. Možda zbog dodatne mase svemirskog odijela, možda zbog čizama i neravnina. U svakom slučaju, ne treba nam puno da prijeđemo potrebnu razdaljinu. Navirujem se u hangar i, pošto sve izgleda u redu, dajem znak za ulazak. Pregledavamo sve kuteve, ali nema ničeg sumnjivog, kao što nisam ni očekivao da će biti. Sve je bilo u redu dok dečki nisu ušli u kompleks.

Hangar je visok manje od deset metara. Negdje na dvije trećine nalazi se galerija široka tri metra do koje se dolazi preko nekoliko metalnih ljestvi zabijenih u zid. Po stropu tražim kamere ili senzore koji bi nekome mogli odati koliko nas je i što imamo sa sobom, ali onda odustajem. Ako postoje, onda su nas već odskenirali dok smo prelazili od broda do hangara. Dolazimo do zračne komore i vrata se otvaraju. Podižem dva prsta i pokazujem prema komori. Hal i Fass ulaze i vrata se zatvaraju. Nakon tridesetak sekundi, zvučnik u kacigi pucketa i javlja se Hal. “U redu je.”

Mašem Gou i ulazimo u komoru. Oko nas šišti zrak i uskoro se iznad drugih vrata pali zeleno svjetlo. Izlazimo u poprečni hodnik, Hal i Fass su se rasporedili deset metara dalje sa svake strane. Gledaju me, sliježem ramenima i pokazujem lijevo. Hal kreće dalje, a Fass se vraća prema nama.

Aktiviram vanjsku vezu preko kontrole na podlaktici. “Bernard.”

“Tu sam.”

“Što kažu gore?”

“Ništa. U naseobini je mirno, a kapetan Quentin je poslao još jedan šatl da mu dovedu zapovjednika kolonije. Valjda da mu objasni što se događa. Stari se naljutio, ha?“

“I bolje mu je.”

Hal i Go se okreću prema meni i u kretnjama im vidim zapanjenost. Nitko ne govori tako o kapetanu Quentinu. Bar ne nitko od njih.

Krećemo se hodnikom, a onda dolazimo do velikih vrata. Hal ih otvara i sklanjamo se u stranu, ali ništa se ne događa. Provirujem unutra.

“Šefe, a da skinemo bar kacige?” pita Hal. Otvaram usta da se izderem na njega, ali onda shvaćam da nije bio u kabini dok smo Bernard i ja ponovo preslušavali snimku. “Ne,” odgovaram. “Možda su naši omamljeni plinom.”

Kima glavom i idemo dalje. Ulazimo u veliki skladišni prostor, veliko bijelo svjetlo sa stropa obasjava nizove smeđih, crvenkastih, sivih i zelenih metalnih sanduka koji tvore pravi labirint. Prelazim prstom po jednome. Nema prašine, ali prisjećam se na čitavom ovom planetu nema puno prašine. Visoki zidovi su metalno sivi i napokon shvaćam zašto mi sve ovo izgleda neobično – nakon smeđeg i crvenog, oči su napokon dobile priliku za predah. Pretrčavamo od ugla do ugla i napokon dolazimo do drugog kraja. Otvaram vrata i Fass proviruje. Zatim kima i izlazimo na metalno stepenište. Udarci čizama o metalnu strukturu odbijaju se od zidova i stvaraju dojam kao da se čitava vojska penje. Gledam dolje između pukotina, ali ne mogu razabrati koliko ima do dna. Možda jedan kat, a možda stepenice vode do središta planeta.

Penjemo se tri kata, a onda prolazimo kroz vrata koja je Angel spomenuo. Ulazimo u hodnik koji je potpuno drugačije osvijetljen i shvaćam da smo definitivno ušli u prostor za život. U hodniku je složeno nekoliko ormarića, a u jednom od zidova nalazi se prozor kroz koji se vidi lijepi umjetni vrt. Navirujem se i vidim nekoliko drvenih klupica. Da nisam u teškom skafanderu i da mi tri čovjeka nisu nestala, rado bih sjeo na jednu od njih i bar još neko vrijeme ne mislio ni o čemu. Prelazim pogledom po vrtu, gledam zelenilo, puzavice, cvijeće, nekoliko vrabaca koji slobodno skakuću po granama i jednu žabu koja se u visokoj travi pored male bare nadima i opušta. Ne, to nije za mene, ne danas. Mene čekaju kapetan Quentin i moji idiotski koljači.

Go i Hal idu od vrata do vrata, otvaraju ih i zaviruju unutra. Odlaze sve dalje niz hodnik. Pratim ih, proučavajući prostorije koje su ostavili otvorenima. Uredi, nekoliko prostorija koje izgledaju kao… Učionice? Redovi jednostavnih metalnih klupa napravljenih od odbačenog materijala. Zatim se navirujem u još jednu prostoriju, nešto je veća od ostalih, pod djeluje ugodno, u jednom kutu su složene strunjače, a uz suprotni zid su zakačene ljestve. Još jednom prelazim pogledom i polako počinjem shvaćati gdje smo, što se ovdje nalazi i što se zapravo događa. Potiskujem želju da odmah povičem u komunikator “svi van”. Ipak bih morao objasniti neke stvari, a osim toga, imamo i tri čovjeka koja su nestala.

Onda shvaćam da su Hal i Go došli do kraja hodnika, otvorili velika vrata i da stoje ukočeno. Prilazim im, ali ne preblizu.

“Hal? Go?” kažem tiho preko veze. Hal se ne miče, a Go se okreće prema meni, zatim prema nečemu što je s druge strane vrata, kao da ne zna što bi uradio.

Fass staje sa strane sa spremnom puškom.

Odjednom, iz slušalica progovara nepoznati glas: “Mislim da će vam vaši ljudi potvrditi da bi bilo bolje da priđete, zapovjedniče… Kurt, je li tako?“

Hal i Go se okreću kao po komandi i kimaju. Dajem Fassu znak da ostane tu gdje jest i krećem prema vratima.

Pomičem se kako bih zaobišao Goa koji ukočeno zuri u veliku prostoriju, a onda ih vidim i ja. Dvorana je tridesetak metara duga, dvadeset široka i petnaest metara visoka, a u pozadini se nalazi pozornica. Udaljenija polovica je ispunjena ženama i djecom, neki sjede, neki čuče, a neki stoje. Nekoliko stotina očiju nas gleda sa zebnjom. Malo bliže sredini dvorane leže tri tijela u skafanderima i prepoznajem Angela, Lillea i Heymouta. Između njih i nas nalazi se četvoro ljudi, starija žena koja nas gleda s mržnjom, starac koji se jedva drži na nogama, sijedi, ali ne prestar muškarac i mladić koji kleči na jednom koljenu. Prvi troje u rukama drže puške, žena je svoju uperila u nas, dok muškarci svoje drže nemarno. Mladić koji kleči ima preko ramena prebačenu cijev čiji jedan kraj zjapi prema nama. Prepoznajem marzer. Dečko vjerojatno drži prst na okidaču. Ukoliko ga pritisne, neće više biti ni nas, ni njih, ni žena i djece, ni dvorane, ni kompleksa, a vjerojatno ni jednog dijela planine.

Ne pitam se odakle kolonistima marzer. Kad se čovjek otiskuje na Granicu, mora biti spreman na sve. U ukupnom trošku cijena jednog takvog oružja vjerojatno nije velika, a nikad se ne zna na koji način će zatrebati.

Prelazim pogledom po ljudima pred sobom i skidam kacigu. Promatram ih nekoliko trenutaka, a onda se obraćam čovjeku za kojeg sam procijenio da bi mogao biti glavni. “Naš zapovjednik je garantirao sigurnost svima u koloniji. Ništa od ovoga nije bilo potrebno.”

“Bojim se da vas je vaša reputacija pretekla, gospodine Kurt,” odgovara muškarac i prepoznajem glas koji sam maloprije čuo u slušalicama. “Ja sam Borna, iako vam to vjerojatno ništa ne znači. Znamo što ste napravili na Delbianu, i Maalisu, i Uruku, i na svjetovima koje ste posjetili prije toga. Isto tako, među našim kolonistima jedan je čuo za vas još na Mirandi. Znate i sami kako se živi i preživljava na Mirandi. A čujem da ste tamo bili među čuvenijima.”

Fass okreće glavu prema meni s pogledom punim strahopoštovanja. Sliježem ramenima. “Ne bih to baš tako nazvao, ali nije bitno. Bitno je ono što sam već rekao: naš je zapovjednik garantirao sigurnost svima u koloniji. Takav je dogovor. Nama zalihe, vama sigurnost. Iako, moram priznati, vaše mjere predostrožnosti su mi potpuno razumljive.” Gledam Hala kako slini pri pogledu na mlade žene koje su se prestrašeno stisnule dvadeset metara dalje. “Pitanje je što želite sada. Preporučujem da nam predate naša tri čovjeka i da nas pustite da idemo svojim putem.”

“Da ste vi išli svojim putem, ništa se ne bi ni dogodilo,” dovikuje naoružana žena puna srdžbe. Borna joj dobacuje oštar pogled i daje znak da šuti. Zatim se opet okreće prema meni, ali ne kaže ništa.

“Moram priznati,” nastavljam “da mi se rijetko događalo da me se dovede u pat-poziciju. Ali ovo je takav slučaj. Čestitam. No, da vas upoznam s činjenicama. Trebali biste znati da svi četvorica na šljemovima imamo okačene kamere i da naši zapovjednici primaju izravnu sliku…”

“Na žalost, niste u pravu. Dok ste bili u zračnoj komori, uništili smo vam relej koji ste ostavili vani ispred hangara. Bojim se da vaši još uvijek nemaju pojma što se događa.”

Polako ispuštam zrak iz pluća. Ovo je loše. Jako loše. Da kapetan Quentin zna kakva je situacija, samo bi odmahnuo rukom i pustio nas da se sami izvučemo, što bismo vjerojatno i napravili. I starac i ja znamo da je njegov ulog daleko veći i prije ili kasnije pustio bi nas da odemo. No, ovako, kapetan će znati samo da je izgubio vezu s jednim od svojih zapovjednika i krenut će u akciju, a posljedice bi mogle biti drastične. Shvaćaju li ovi ljudi u što se upuštaju? Nema vremena za čekanje. “Dobro, u tom slučaju, što želite?” pitam.

Čovjek sliježe ramenima. “Da budem iskren, ne znam. Nismo vas ovdje očekivali i nismo napravili nikakav rezervni plan. Jedino što znam je da smo svi ovdje spremni umrijeti kako naša djeca ne bi doživjela strahote kakve ste počinili proteklih godina na drugim planetima.”

Mrštim se. Loša strana reputacije je to što se ona povećava s vremenom i prijeđenom razdaljinom. Siguran sam da nismo bili tako gadni. Jesmo li?

“Gledajte, naučio sam da nije pametno svađati se s nekim tko u ruci drži aktivirani marzer. To jest aktivirano, zar ne? Dakle, ne želim se svađati…” Počinjem brbljati jer znam da je situacija uvijek više pod kontrolom onoga tko drži mikrofon. “Ako ste imali dovoljno sredstava da ga kupite i dovoljno živaca da prođete obuku s njim, a ne da popušite trik preprodavača koji ih obično prodaju bez punjenja… Vaš je pun, je li tako? Ako jest, trebale bi svijetliti druga i četvrta lampica, a ako nije, svijetlit će prva i treća…”

“Mario, ne…” viče čovjek, ali već je prekasno. Trenutak prije povika primjećujem kako mladić pomiče glavu kako bi pogledao bok uređaja i provjerio o čemu ja to dođavola govorim, dok istovremeno Fass skače poput opruge, u djeliću sekunde prelijeće deset metara – i prije sam vidio kako to radi; ako on nije bio genetski modificiran, onda ne znam tko jest – ruši se na Marija, izbija mu oružje iz ruke tako da svi troje, Mario, Fass i marzer, klize po podu još desetak metara. Neke djevojke kreću prema oružju, ali Fass ni ne gledajući podiže pušku i ispaljuje rafal u strop. Još bih se divio sceni, ali u sljedećoj sekundi svi podižu oružje i zato skačem u sredinu s podignutim rukama i vičem ne pucajte, ne pucajte. Bijesna žena drži pušku uperenu u mene, dok se dva muškarca s jedne strane i Hal i Go s druge međusobno drže na nišanu.

“Fass, imaš li oružje?” pitam, ne spuštajući ruke i ne skidajući pogled sa starijeg muškarca.

“Imam.”

Stojim nekoliko trenutaka, a onda se okrećem. Fass polako ustaje u jednoj ruci držeći marzer, a u drugoj pušku kojom drži na odstojanju nenaoružanu gomilu. Još jednom provjeravam situaciju, a onda si dozvoljavam pobjedonosni osmjeh. Uvijek pali, ali uvijek, baš uvijek! Ovo je treći put da sam izveo isti trik, iako je sada bilo lakše jer je osoba koja je držala oružje bila mlada i neiskusna. Ipak, osjećaj trijumfa nije umanjen.

“Počet ću ubijati vaše ljude,” kaže žena i okreće pušku prema trojici onesviještenih koji leže na sredini dvorane. Go i Hal me upitno gledaju, ali ja odmahujem. “Još uvijek niste shvatili, gospođo. Još uvijek niste shvatili.” Gledamo se nekoliko trenutaka, a onda joj prilazim. “Naš zapovjednik je garantirao sigurnost. Oni koje smo pobili u prijašnjim napadima su pružili otpor. Razumijete li? Nećemo vam ništa. Loša politika. Hoćete li da vam nacrtam?”

“Lea,” kaže glas iza mene. Okrećem se i vidim Bornu kako je gleda. Puška mu je spuštena uz nogu. I starac pored njega spušta svoje oružje. Okrećem se Halu i Gou i mašem im da spuste puške. Pozivam Fassa i on dolazi, između naoružanih civila, noseći marzer preko ramena kao da je riječ o vreći.

“Jesi li ga zakočio?” pitam tiho. Na trenutak me gleda zbunjeno, a onda mu krv nestaje iz lica. Polako, vrlo polako, skida ga s ramena i pritiska sklopku.

“Samo da znate, ne postoje četiri lampice na marzeru. Za sljedeći put,” kažem ljudima koji nas uplašeno promatraju, a zatim im okrećem leđa i krećem prema vratima. “Ostavit ćemo vam ga kod zračne komore. Kao što sam rekao…”

“Šefe, a naši ljudi?” prekida me Go. Da, zaista. Promatram tri bezbrižna tijela opružena na podu. Što s njima?

“Čime ste ih omamili? I koliko će još biti u nesvjesti?”

Starac gleda na sat. “Još četrdesetak minuta. Pameril. Neće ih čak ni boljeti glava.”

Razmišljam nekoliko trenutaka. “Imate li kakva kolica?”

Mladić pokazuje rukom. “U hodniku, druga vrata lijevo.”

Okrećem se Gou i pokazujem prstom. Izlazi bez riječi. Nekoliko trenutaka stojimo, šest naoružanih ljudi u pat-poziciji, i slušamo zvukove iz hodnika. Pola minute kasnije Go ulazi kroz vrata gurajući obična metalna kolica s malim kotačićima. Mašem Fassu i Gou i pokazujem im trojicu koji blaženo drijemaju. “Utovarite ih. Provjerite im spojeve na skafanderima i provjerite koliko kisika im je ostalo, a onda im nabijte te kacige na nos. Hal, idi van i pokušaj uspostaviti vezu s orbitom ili kolonijom ili nekim već, reci im da je sve u redu i da ne šalju nikoga, mi izlazimo za pet minuta.”

Opet se okrećem naseljenicima, a onda primjećujem da se Hal nije pomaknuo. “Hal?”

Shvaćam da bulji u gomilu na drugom kraju dvorane, a onda se okreće prema meni. Zatim gleda Fassa i Goa kako utovaruju tijela u skafanderima, a onda mi prilazi.

“Šefe, djevojke su ovdje,” kaže vrlo, vrlo tiho.

Prevrćem očima. “Zaboga, rekao sam ti već da zaboraviš.”

“Rekli ste da smijemo! Evo, i Go je tu…” Glas mu je uvrijeđen, gotovo plačljiv.

“Molim?“

“Rekli ste da smijem napraviti što god hoću, samo da poslije ne spominjem vaše ime…”

“Hal, gubi se van uspostaviti vezu s nekim! Bilo kim!“

“Ali šefe…”

“VAN!!“

I tada shvaćam da samo stoji i gleda me. “Šefe, rekli ste da smijemo…” Zatim zastaje. “Rekli ste da smijemo, da je u redu!” Pomiče se dva metra prema djeci i djevojkama. Fass i Go zbunjeno zastaju. Trebaju još utovariti Angela, ali samo promatraju Hala. “Ovdje je dosadno! Cijeli dan samo šetamo po tim praznim ulicama, nismo nikoga sreli, a ti kolonisti…” Hal nastavlja tiradu, dok starija žena polako podiže pušku. Fass grabi svoju, ali ja vičem “Ne!” i on je pušta da mu se objesi o rame. “Hal, dolazi ovamo i miči se od tih naseljenika!”

“Kakvih naseljenika, što su oni ikada napravili za nas?” Hal već urla. “Samo nam daju hranu, a to možemo i drugdje, svi nam ionako na kraju daju hranu, bez obzira jesmo li dobri ili loši prema njima, nama je svejedno, njima je svejedno, svima je svejedno, samo meni nitko ne da da se zabavljam! A znate li kad sam zadnji put ševio? Prije dva tjedna! Prije jebena dva tjedna!” Hal je sad već zajapuren u licu i niz obraze mu počinju kliziti sitne histerične suze. Žena s oružjem mu bijesno prilazi i mrmlja nešto, ne čujem što, ali po izrazu lica shvaćam što bi to moglo biti.

“Borna, zadržite je, ja ću se pobrinuti za… ovoga,” vičem kako bih nadjačao njihovu galamu, već su se počeli prepirati, žena podže pušku, a Hal je hvata cijev i gura je u stranu. Izvlači nož. Skačem na njega. “Trpajte tog Angela i gubite se van!” vičem u smjeru Fassa i Goa dok pokušavam zadržati Hala. Stari Boris je već stigao do žene i sada ih pokušavamo zadržati da se ne pograbe, a tada dvoranu ispunjava tutnjava, tlo podrhtava i svi padamo na pod. Prekasno. Hal se izvlači iz mog stiska, hvata pušku i ispaljuje rafal u potpuno nasumičnom smjeru. Skačem na njega, ali novi udar pogađa planinu, a njegov drugi rafal leti nekamo prema djeci. Okrećem glavu i vidim kako nekoliko dječaka i djevojaka padaju sprženi plazmom, kao i Fass kojeg je hitac pogodio u vrat. Go se baca na tlo, a tada se otvara pakao.

Planina podrhtava kao da se raspada i strop se počinje urušavati. Vrisak vakuuma ispunjava dvoranu i kroz tutnjavu i hučanje atmosfere koja bježi van čujem ženu kako urla “Znala sam da vam ne možemo vjerovati, znala sam!” i vidim kako mlazovi plazme lete u svim smjerovima, jedan pogađa Goa u nogu, čitav rafal prži kolica i tijela na njima, Hal uzvraća paljbu i spaljuje i ženu i Bornu. Okrećem se baš na vrijeme kako bih vidio starca koji je u mene uperio pušku i vjerojatno pritisnuo okidač, kako pada pod težinom stijene koja ga je poklopila sa stropa, i mlaz plazme mi prolazi centimetar od lica i završava negdje u zidu. Opet se okrećem taman da vidim kako Hal sipa plazmu po djevojkama i djeci i kako se Go pokušava iskoprcati iz dometa paljbe, djeca vrište, djevojke plaču, a onda se sve ruši u posljednjem velikom udaru i iz bočnog zida izviruje kljun probojne letjelice koju kapetan Quentin koristi samo u posebnim prilikama. Bubnjići mi prijete da će izletjeti iz glave i na brzinu nabijam kacigu i opet se okrećem prema Halu i skačem na njega kako bih bar dao šansu malobrojnoj preostaloj djeci koja su, izgleda, pronašla stražnji izlaz, a onda eksplozija izbacuje van ostatak zida i svi smo izbačeni na ledenu površinu planeta, ja i Hal u skafanderu, Go koji upravo zatvara kacigu, desetoro dječaka i djevojčica koji se koprcaju dok im krv navire u lica i šiklja kroz nos i uši, i leševi u skafanderima i leševi bez skafandera, ali s puškama koje još uvijek drže čvrsto u rukama, mali leševi i veliki leševi, ljudska tijela su izmiješana s kamenjem u kamenom tornadu. U kovitlacu zraka, prašine i raspršene krvi kraj mene prolijeće djevojka, možda ima sedamnaest godina, a onda se vrtlog raspršuje i lice joj se puni dekompresijskim oteklinama, kamen je udara straga i vidim kako joj lubanja praska, a onda padam na tvrdo tlo, udaram kacigom o stijenu, kristal se raspada, zrak bježi iz mog odijela, obasipa me kiša ledenog kamenja i na oči mi pada blaženi, smirujući mrak.

Kad sam se probudio, rekli su mi da sam bio u komi cijeli tjedan. Otišli smo sa Simeona IV prije šest dana i sada smo bježali od potjere dozvane signalom koji su kolonisti poslali još dok smo se približavali planetu. Izvukao sam se nevjerojatno jeftino, nekoliko modrica i podljeva, ozebline, rasječena koža, malo iščupane kose. Imao sam sreću što su “spasitelji” očekivali eksplozivnu dekompresiju pa su bili spremni za tijela koja su izletjela iz planine. Izvukli smo se ja, Hal, Go, dvije djevojke i jedan dječak od pet godina. Preostalih tri stotine nije se uspjelo spasiti, uključujući i one koji su potrčali prema izlazu – kad je probojna letjelica razbila zid, sva vrata su se hermetički zatvorila ne dopuštajući prolaz u čitave dijelove stanice.

Bernard mi je kasnije objasnio kako je počelo – u jednom trenutku je prestao primati signal od prvog releja i odmah je poslao poziv u pomoć. Skupljena je udarna grupa kojoj je zadatak bio probiti se u planinu i izvući nas van. Pa, izgleda da su uspjeli.

“Skriveno skladište” je zapravo bila odvojena naseobina u kojoj se nalazila škola i sekcija za odmor. Naseljenici su, potaknuti našom reputacijom, zaključili da ne žele riskirati i sklonili su žene i djecu i rekli im da se zabarikadiraju. Da ih naši senzori nisu detektirali, sve bi bilo u redu. Što se glavne naseobine tiče, kapetan Quentin je najprije mudro sakrio istinu od zapovjednika kolonije, ali neki kolonisti su već počeli galamiti po ulicama. Nije baš lako kad se kompletna budućnost i mladost jedne kolonije u nekoliko minuta smrzne u ledenom vakuumu. Kad se proširila vijest da se udaljena stanica više ne javlja, kao i da je kontakt prekinut nekoliko minuta nakon što je šatl s nekoliko naoružanih plaćenika krenuo u tom smjeru, nekoliko kolonista je uzelo letjelicu i uputilo se tamo bez obzira na zabrane. Nikad nisu stigli. Srušeni su iz orbite, a još pedeset naših je spušteno u koloniju sa zadatkom da pobije sve živo. Pokolj je trajao nekoliko sati. Nakon toga se kapetan Quentin osobno spustio kako bi rukovodio falsificiranjem dokaza. Na kraju, svatko tko bi kasnije došao na planet mogao je zaključiti što se ovdje dogodilo: kolonisti su najprije prihvatili uvjete napadača (to je ionako otišlo u hipersvemirkse komunikacijske kanale), no u jednom trenutku su pomislili da se mogu otresti razbojnika ako ih zaskoče s leđa. Nisu uspjeli, i za odmazdu su pobijeni. Povijest je promjenjena, pravilo kapetana Quentina se moglo i dalje poštivati.

Kao da je to nekoga bilo briga. Znala sam da vam ne možemo vjerovati, bile su njene posljednje riječi. Da sam bio na njenom mjestu, ni ja ne bih vjerovao.

Sedamnaestogodišnju djevojku sam još nekoliko puta sanjao, a onda je i ona ustupila mjesto nekim drugim noćnim morama.