TAJNE PLOVIDBE
Ilija Bakić – ČETIRI REKE IZVIRU U RAJU I INE PLOVIDBE
(Agora, Zrenjanin, 2019)

Piše: Dušan Vidaković
Krajnji unikat savremene beletristike su samosvojni autori sposobni da se na suštinski i kreativno snažan način, a, opet, uspešno menjaju iz jedne u drugu svoju knjigu, negujući istovremeneo vitalnost vlastitih poetskih uverenja. Jedan od takvih markantnih izuzetaka je Ilija Bakić (1960) koji je, tokom više od tri decenije i dvadesetak publikovanih naslova, stekao status spisatelja čiji je običaj, štaviše strategija, da praktično svakim novim delom, bez obzira da li se radi o prozi ili poeziji, pravi prekretnički i prevrednujući iskorak u napred, ili, bar, u stranu u odnosu na ono što je prethodno radio. Svakad raspoložen za interesantne i upečatljive literarne eksperimente i upražnjavanje (neo)avangardnih procedura, i u najnovijoj knjizi „nedoslednošću“ sopstvenog teksta svedoči o poreklu svojih stvaralačkih postavki kao neke vrste pouzdanja u kontinuitet diskontinuiteta.
Knjiga Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe („Prahovi ma čiji“, „Vetar ne nosi ničije glasove“ i „Četiri reke izviru u raju“), koje u određenoj meri, predstavljaju otklon od žanrovske fantastike u kojoj se Bakić etablirao kao jedno od vodećih i originalnijih imena, međutim, u isti mah, i ostanak u zoni istraživanja oblasti spekulativne fikcije u bitno drugačijem stilističkom prosedeu. Dakle, mada se ovaj put i na prvi pogled Bakić ne kreće zabranima svojstvenim načinu pisanja koji drži „u malom prstu“, nešto smelijom interpretacijom (uz uvažavanje svetske prakse), ove novele se svakako mogu iščitavati na fonu pomalo egzotične i zahtevne (pod)vrste „new weird fiction“ („nova čudna fantastika“) koja već poslednjih par decenija unosi ton autentične svežine u donekle islužene i visoko komercijalizovane šablone SF mejnstrima. No, i nezavisno od eventualnog žanrovskog pristupa za čitanje i tumačenje, ono što se nalazi unutar ovih korica po svemu zauzima apartnu poziciju u tekućoj domaćoj pripovedačkoj produkciji već po samom svom hrabrom zalaženju u pseudoistorijsko-fantastični milje.
Svaka pripovest triptiha Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe sugestivno je utemeljena u stvarne epohe: „Prahovi ma čiji“ u razdoblje nakon Napoleonovih osvajanja Egipta i Sirije, „Vetar ne nosi ničije glasove“ događa se u doba Trojanskog rata, dok su „Četiri reke izviru u raju“ locirane u 18. i rani 19. vek kada su zaista postojale teorije o biblijskom Raju ili Rajskom vrtu kao geografskom područjuu kome izviru četiri velike svetske reke (Tigar, Eufrat, Fison, Gehon). Iz tih prostorno vremenskih prepoznatljivih koordinata junaci priča/novela (na koricama segmenti knjige su identifikovani kao novele, dok je na unutrašnjim stranicama, ispod naslova, naznačeno da je reč o pričama) polaze u avanturu plovidbe morem/rekama, vođeni vlastitim željama, verom i nadanjima, idealima i nagonima kao što su potraga za mumijama u svrhu sticanja materijalne dobiti („Prahovi…“), težnja ka isceljenju ili oproštaju grehova („Četiri reke…“) odnosno izvršavanje zapovedi (pribavljanje drva za pogrebne lomače („Vetar…“)). Međutim, putešestvije se ne okončava, niti biva celovito kroz fizičko približavanje cilju; kretanje prostorima pod dejstvom onostranih sila, pa i njihovim poigravanjem, pretvara se u misiju hodočašća s jednog na drugi kraj minulih milenijuma, pri čemu česti susreti sa neizvesnošću čuvaju i podstiču mnogostruka čuda, koja izmiču razumu i načelima uzrok-posledica.
Sa udaljavanjem od znanog pejzaža, percepcija onog koji putuje sve je podložnija preoblikovanju – dan i noć se smenjuju proizvoljno, nasumce, sahne potreba organizma za hranom i vodom, gubi se oštrina opažanja i rasuđivanja, moć suvislog i razumljivog govora… Navedena iskušenja, opet, dovode do izmene polaznih zamisli i planova putnika, koji od svetskih, trgovačkih ili , samo, namernika, neretko postaju slepi, što ume da implicira i izmene u verodostojnosti njihovog mentalnog sklopa. Bilo da nose lična imena ili se zovu prema zvanju tj. Zadatku koji obavljaju, putnici su uvek ličnosti osobene naravi i temperamenta koji kroz najrazličitije, stalno promenljive procese, individualno podnose specifične uticaje novootkrivenih podneblja kojima prolaze (i koja se kraću unakrst njih), pri tom usmeravani, uprkos metežnom mnoštvu problema, barijera i zavrzlama, najdubljim ličnim porivima koji ih odvažno utvrđuju kao jedinstvene duše. Dosezanje cilja putovanja najposle se ostvaruje kao definitivni smisao njihove egzistencije čak i ako to podrazumeva telesno samouništenje („Četiri reke…“) ili samosaznavanje koje gotovo čini ništavnom dotadašnju ličnost (glavni lik „Vetra…“ ne prihvata da produži zadatom kolotečinom kolektivnog tavorenja i ostaje na misterioznom ostrvu); na kraju je i tragač za mačjim mumijama, u momentu i tački kada je nadomak mesta/perioda gradnje piramida, spreman da prihvati sasvim različitu verziju istine od one koju je do tada zagovarao. Plovidba vodom kao životnim elementom kosmosa ujedno je i postupak ponovnog otkrivanja primarnih principa individue (i sredstvo, vrste), u istom tenutku i iracionalnih i ingenioznih, u svakom slučaju neponovljivih, te proizašlih iz generalno mističkog toka življenja (koji svako biće napušta i u koji se vraća).
Imajući u vidu arhajski i arhaični areal (prostor-vreme) dešavanja, Bakić priče spravlja antikvarnim idiomom i sintaksičkim kombinacijama što napose potencira štimung i klimu kojima sebi otvara nepregledan domen za inovativne, iznenađujuće egzibicije i bravure, kako na nivou leksike tako i u ravni prizora, slika i metafora. Ovakva tehnika, koja traži i usredsređenu čitalačku pažnju, urodila je naracijom što raskošnim oslobađanjemintenzivnih i kompleksnih senzacija donosi osećaj da je priča znatno duža od broja strana na kojima je zapravo ispisana (pa otuda, između ostalog, i nedoumica da li se radi o pričama ili novelama). I u takvom gustom, ali i galantnom, u svakom značenju rafiniranom, proznom tkanju, ne manjka i atipičnih rešenja kakvo je, na primer, postojano i delotvorno menjanje pripovednog subjekta u „Četiri reke…“ mora se zapaziti, ovakvo viđenje književnosti savršeno je nakursu znamenitog i cenjenog uputstva teoretičara Viktora Šklovskog koji se zauzimao za ovaj tip diskursa koji predlaže krstareću „plovdibu“ rečenicama, bez žurbe, a sa obaveznim predasima za čuđenje i izviđanje.
U konačnom svođenju impresija, ova knjiga se ukazuje kao izvrsno iskustvo kojim Bakić ovreava svoje amblematske kvalitete pružajući stamene argumente u prilog utisku da se još uvek nije umorio od eksperimenata i tragalaštva. Ako je svojevremeno dramaturg i znalac fantastike, Zoran Stefanović, okarakterisao ovog autora kao „dobro čuvanu književnu tajnui jednog od retkih eks-JU pisaca evropskog ranga“, onda Bakićevo dokazano majstorstvo zasigurno danas više nije nepoznanica i z a manje pasionirane ljubitelje pisane reči.
(Srpski književni list br.31/136, februar-maj 2021)