Branko Ćurčić: GOSPODE, SANJAO SAM SAN O NEBESKOM PUTOVANJU ZA DVOJE

Baš mi prija što ovaj letnji sumrak provodim sa Marijom na krovu kuće. Pijemo vino i gledamo u nebo, crveno i crno, toplo i obećavajuće.

– Tamo je sutra – reče Marija pokazujući rukom na žarko crveni horizont.

Dole, na zemlji, devojčice igraju školice. Jedna devojčica skakuće sa jedne kockice na drugu, sve više posrće, zamara se i na kraju pada svom svojom dužinom. Ne uspeva da stigne do krajnje, osme kockice.

– Danas po stoti put za ove dve godine od kako smo zajedno zaboravljam ključeve od stana kod ujne na stolu. Šta ti misliš o tome, ha? – kaže Marija, ali slabo je slušam.

Pogled mi pada dole, na zemlju, na dugačak šanac pun prljave vode i smeća. Gledam u jedno malo zeleno stvorenje, valjda je to žaba, kako preskače sa jednog kamena na drugi. Razmak između kamenja je sve veći i zelena kreautura stoji u mestu kao razmišljajući da li da pokuša da preskoči toliku provaliju i dospe na sledeći kamen. Skočila je i bućnula u baruštinu. Za njom je potonula i neka mnogougaona zelena plastika. Da, tačno je da svaka krpa nađe zakrpu. Na tom mestu potopa poče da se stvara mali vir.

– O čemu razmišljaš? Verovatno o onom detetu dole što je palo dok se igralo školice. Daj opusti se malo. Dodaj mi to vino! – govori mi je Marija.

Sve više ljudi je dole. Skupljaju se kao mravi oko korice hleba. Marija pevuši ritam pesme ,,Devojke sa Ipaneme”. Vina nam ponestaje. Sve što je ostalo daću Mariji. Koliko ljudi! Gde ide ta masa? Prizor dole izgleda kao onaj rejv parti prošlog leta u Berlinu na kojem sam bio na Marijino insistiranje. Gomila ide za automobilom iz kojeg tutnji muzika. Ali ovo je već more ljudi! More!

– Pogledaj! – zavrišti Marija – Pogledaj! Talas! Talas! – nastavlja da se dere.

Pogledam u nebo i vidim ogroman modro plavi oblak kako dolazi iz pravca crvenog horizonta. Govorim Mariji da se smiri, da je to samo oblak.

– Ali gde će svi ovi ljudi, gde? – Marija poče da plače.

Ljudi kao da zaista žure prema tom oblaku. To je samo oblak. Međutim, kapljica vode pade mi pravo u oko. Mislim da je to od Marijinih suza. Sledeća mi pada na jezik. To je slana voda. Pa to pada kiša slane vode! Gledam u Mariju kako plače, kako se zacenila od plača. Slane suze oblivaju joj lice. Da li to Marija plače ili curi morska voda iz oblaka? Ne oblaka nego talasa! To je talas! Gomila ljudi u tišini ide ka njemu! Pada slana kiša iz talasa i Marijinih suza, kvasi gomilu. Nebo je modro.

Sve shvatam Marija! Sve!