Branimir Bošnjak:

ZNANSTVENO-FANTASTIČNA KNJIŽEVNOST

 

Ljudski rod jednog doba ne odgovara drugom dobu… Ljudska duša i strasti neprimjetno se mijenjaju i mijenjaju tako reći i prirodu.
L.L. Rousseau

 

Za književnost koja je predmet našeg razmatranja sve bi se moglo reći prije nego da ne postoji, no, ipak su, posebno u nas, oči stručne kritike i teorije okrenute na drugu stranu: prema književnosti kakvu poznajemo i, naravno, volimo već tisuće godina. I zaista, okrenemo li se, u današnjem svijetu masovnih medija, bilo kojem od mogućih instrumenata informiranja, vidjet ćemo da je na jedan ili drugi način prihvatio i potvrdio ono što nazivamo “zahtjevom publike”, a što istovremeno znači da je njegovanje znanstveno-fantastične knjiženosti prihvatio kao podrazumijevajuću normu. Tako smo pojasnili i status znanstvene fantastike i njen hod ka priznanju od strane teoretičara i proučavalaca književnosti, hod koji još i danas traje upravo u tom raskoraku i nemaru teorije prema novim i sve popularnijim oblicima znanstvene fantastike, i prihvaćanju na drugoj strani od masovnih medija.

Radi istine treba reći da je u svijetu nešto drugačiji slučaj, a neki istraživači i ljubitelji ovoga žanra s ponosom tvrde da je on konačno šezdesetih godina (našeg stoljeća, naravno!) izašao iz svoje zaturenosti i konačno “otkriven” od katedri književnosti u svijetu. Mora se priznati da je ovo bilo povezano sa izuzetnom kvalitetom radova koje piše danas već srednja generacija pisaca znanstvene fantastike, koji su prešli granicu puke popularnosti i postali pravi virtuozi svoje književne vrste. Istovremeno imamo drugi omjer kretanja, pa nije teško naći pisca tzv. lijepe književnosti koji se okušava u do sada odbacivanom žanru. Među njima su i takva imena kao što su Faulkner ili Lawrence Durrell. Jednom riječju, pokude i prigovore moraju zamijeniti stvarne i solidne analize književne produkcije znanstveno-fantastičnog žanra. No, prije toga, a poslije čitanja Isaaca Asimova, Kurta Vonneguta, Roberta Silverberga ili možda Briana Aldissa, Arthura C. Clarkea, Ellisona ili Ursuale K. Le Guin, pa Stanislava Lema ili braće Strugacki i mnogo drugih ovdje nespomenutih, potrebno je reći da se u znanstvenoj fantastici još uvijek povlači puno trećerazredne robe. Nijedan žanr kao znanstvena fantastika nije toliko izložen pritisku lažnih, prerušenih oblika loše literature, koja, bježeći za popularnošću, olako prihvaća prvu krinku koja joj dopadne šaka. I zaista, možda bi trebalo dramatizirati ovo stanje, da isto tako i u tzv. lijepim književnostima nemamo gotovo isti, ili možda i veći omjer šunda i smeća koje opterećuje čitav žanr. Načini prihvaćanja i kritičkog vrednovanja klasične književnosti uhodavani su stoljećima, i oni vrlo lako stavljaju na svoje mjesto lošu robu koja se pojavljuje i kuca na vrata vječnosti. Nešto teži slučaj je kod znanstvene fantastike, koja još nije ograničla svoje metodološke  i sadržajne kriterije, koja još i živi od interferencije raznih podoblika književne produkcije. Na taj način ona obogaćuje svoj izražajni fundus, ali isto tako često otvara prodore za lažnu i lošu produkciju. To su, naravno, shvatljivi rizici jednog novog žanra, koji danas sve više ustupaju mjesto izboru između zaista izuzetnih vrijednosti, koji su isto tako ravni samom vrhu tzv. lijepe književnosti.

Ako se danas govori o znanstvenoj fantastici, o njoj se može govoriti kao o ravnopravnom obliku knjiženog izražavanja, služiti se metodologijom primjerenom teoriji književnosti i analitičkim ustrojem kritike. Ni u jednom dijelu znanstvena fantastika nije više izgnana iz područja vrijedne literature, dapače, ona ima u svojoj dvostrukosti prednosti kojih se tzv. lijepa književnost već davno odrekla. Ipak, nešto je ostalo kao tamna mrlja na slavnom pohodu ovoga žanra: njeni prevodioci predstavljači u drugim zemljama i jezičnim sredinama. Posebno je to slučaj kod američke i općenito zapadne znanstveno-fantastične literature, koja je često nakaradno prevedena i tiskana u jeftinim, roto izdanjima, s gomilom korektorskih grešaka. U slučaju vrhunskih djela to su pravi književni zločini, jer se predstavljaju lažna, falsificirana djela, falsificirana kroz neznanje jezika i terminologije, koja je upravo u znanstveno-fantastičnoj književnosti specifična i važna karika u stvaranju atmoshere i podteksta iracionalnih zbivanja. Može se reći da je znanstvena fantastika našla poklonike i čitaoce, ali ne i prevodioce dostojne njene vrijednosti, izuzevši nekoliko rijetkih izuzetaka. To je posebno slučaj u nas, gdje ovaj žanr postaje sve popularniji i kroz razne oblike privatiziranih aranžmana pada u ruke beskrupuloznim kvazi-prevodiocima i adaptatorima. No, to je možda i nužnost koja se mora prevladati, da bi se došlo do onih vrijednosti koje se i očekuju u znanstveno-fantastičnoj književnosti. Posebno je popularna novela, i to parodijska novela, koja koristi znanstvenu fantastiku u jednom humornom smislu. Kao što su danas tokovi ovoga žanra isprepletani značajnim i posebnim doprinosima istočnoevropske struje u znanstveno-fantastičnoj književnosti, tako možemo očekivati da će se i u nas razviti, upravo na ovim raznorodnim tradicijhama, jedan oblik koji može preživjeti i pružiti uživanje čitaocima na našim geografskim koordinatama.

Ne treba se dakle bojati za budućnost književnosti, posebno znanstveno-fantastične književnosti. Fantastika je, konačno, oduvijek bila način čovjekovog odgovora na nepoznato, njegov pokušaj da dosegne istinu o svemiru kao zavičaju, ali i pravoj prirodi sebe i svojih ljudskih suplemenika. Oblici traženja tih odgovora bili su različiti kroz ljudsku povijest, ali su uvijek išli putem koji nije vodio previše računa o podjeli svijeta na racionalni i iracionalni dio. Dapače, možemo reći s uvjerenjem da je upravo čovjekova imaginacija onaj dio njegove prirode koji ga je odvajao i vodio dalje od ustajalih društvenih i etičkih sustava, pružajući mu jednu doduše imaginarnu, ali možda baš i zato čvrstu i neuništivu projekciju novih mogućnosti.

 

I I

Možemo se stoga upitati što je uzrokom pojavi književnog oblika kakav je znanstvena fantastika, i da li je njegova pojava, osim onih čisto književnih razloga uvjetovana i nekim drugim podsticajima. Svakako, među književne karike možemo pobrojati sve one početke i autore koji su prvi, u jednom ili drugom obliku, pisali književna djela koja se danas mogu uzeti kao preteče znanstveno-fantastičnog žanra. Može se povezati i struktura znanstveno-fantastične proze sa oblicima detektivske priče, popularnog romana, podlistka, ili kroz druge formalne usporedbe doći do onoga što nas u ovom slučaju opet ostavlja pred pitanjem uzroka ovakvog tipa književnog izražavanja. Pri tom je možda korisnije pronaći vrste koje su možda vremenski dalje, no kroz strukturu gradnje priče i probleme iracionalnih obrata, možda bliže žanru o kome govorimo. Naravno da nam na um padaju usporedbe sa jednom vrstom narodnog kazivanja, sa bajkom, koja je doživjela razne oblike analize i istraživanja ne umanjujući svoju ljepotu i izražajnu snagu sve do današnjeg dana.

Bajka je, idemo li tom linijom uspoređivanja, bila jednako popularna i prenošena od naroda do naroda, kao današnja znanstveno-fantastična književnost. Jednostavne fakture, modelirana po određenim, ponovljivim klišejima, ona je u svojoj suštini bila oslonjena na jedan manje-više ponavljani svijet iracionalnih sila, predstavljenih u likovima vila, vilenjaka, zmajeva i raznih individua koje posjeduju izvanzemaljske i neljudske mogućnosti i sposobnosti. Bajka ne objašnjava i ne opisuje detaljno načine i sposobnosti ovakvih transformacija, ona ih podrazumijeva i koristi kao način sažimanja prostora i vremena, način kojim ostvaruje obrat spoznaje i finalizira svoju započetu radnju. Znanstvena fantastika ima jednu racionalnost koju ne može izbjeći: ona ne može ostaviti ni jednu od iracionalnih stvari neobjašnjenu, ili podrazumijevanu. Ako i ima nekih sličnih dijelova, oni ne ulaze u područje ključnih pitanja, koje bajka jednostavno otpisuje već kroz likove vještice, čarobnjaka, čudnovatih patuljaka i vilenjaka. Sami po sebi, likovi bajke su odgovor na postavljeno pitanje o onome “KAKO”. Znanstvena fantastika ne može ostaviti nejasnim ovakva mjesta, i ona je po tome neka vrst negativa, razjašnjenja bajke. Mitološko vrijeme transpolira se u matricu znanstvene egzegeze, i tako nastaje novi znanstveni mit, ako to nije po sebi nerazrješiva suprotnost. No, znanstvena fantastika i jeste neke vrste anahronizma za jednu vrstu kritičara, ali isto tako i vrsta nekog mitološkog bastarda za druge opisivače. Tako prigovore pretvara u odlike.

No vratimo se bajki: upravo preko likova koje smo već spomenuli ona na uzgredan i jednostavan način ostvaruje neku vrstu iracionalnog obrata i izvancivilizacijskog kontakta sa silama daleko moćnijim od onih koje vladaju tadašnjim ljudskim društvom. Te sile su manje-više strpane pod kapu određenih imena i svojstava koja dolaze uz ta imena, ali je značajno da, i pored svih mogućih tegoba i smetnji koje čine junaku bajke, služe kao neka vrsta prepreke koja se kroz borbu uklanja i dovodi do konačnog ostvarenja ljudskih žudnji. Značajno je još nešto: žudnja se ne može drugačije realizirati, ostvariti, do tako da se razori jednostruka realnost u kojoj je junak nemoćan. Tek u trenutku zadobivanja ili otimanja moći koje nisu u posjedu ljudskog, nego nekog drugog svijeta, junak bajke savladava opresiju i prinudu zbilje i ukida nuždu. Tako se zadobiva sloboda za konačno djelovanje i postiže cilj koji je bajka sebi unaprijed zadala: sretan život onih koji su se u početku činili najslabijima i najnespremnijima za životnu borbu.

Znanstveno-fantastična književnost neka je vrsta racionalne bajke. Jednako popularna kao ova, znanstveno-fantastična književnost se nadovezala na rafiniranije oblike umjetničke književnosti i pošto je pisala za znalce, i nije nastala u narodu, ima određene umjetničke pretenzije. To ipak ne umanjuje njenu vezu sa principom koji i bajku i znanstvenu fantastiku dovodi u isti položaj u odnosu na realnost svijeta koji ih okružuje. Svoje odgovore oni traže na onoj strani gdje je moguć proboj granica stvarnosti, u oba slučaja zbog ciljeva koji su raznovrsni i mnogostrtuki, ali koji se ipak mogu svesti na jedno: da bi iracionalnim moćima i snagom koja se suprotstavlja junacima i jedne i druge vrste književnog modela dovele u kušnju njihove sposobnosti, da bi ih učinile zavisnim i na kraju slobodnim gospodarima sila suprotstavljanja i manipuliranja ljudskom sudbinom.

Za razliku od bajke, znanstveno-fantastična književnost ima racionalnu strukturu ovog iracionalnog obrata. Ona je detaljna i znatiželjna upravo tamo gdje je bajka škrta i šutljiva. Znanstvena fantastika je čedo tehnološke ere, ere koja se prihvatila racionalnog objašnjavanja i onog iracionalnog, izvanljudskog ustroja svijesti i svijeta. Znanstvena fantastika, dakle, vjeruje u racionalnost fantastičnog, te tako i nastaje vrsta proznog kazivanja koja proširuje planetarno prostore ljudskih realnih užasa i na kozmički plan. Znanstvena fantastika, dakle, kao i bajka, nema nade u mogućnost “dobrog završetka”, pogotovo je to slučaj kod znanstveno-fantastične književnosti kojoj je osnova iskustva upravo u svijetu zalaska tehnološke civilizacije, svijetu propadanja moći i njenog cikličkog kruženja svemirskim planetarnim otocima, gdje su sitni dobici i gubici stavljeni na vagu svemirskih veličina. Kao da je u pitanju sudbine svemira i njegovih civilizacija usko povezano i pitanje sudbine jedinke. Jedinka je postala predstavnik vrste i iako biološki trenutna, ona odgovara i snosi posljedice za tisućljeća života poslije svog nastanka. Bajka, naravno, ne pozna ovu odgovornost, ili, barem ne pristaje na nju dok igra svoju igru skrivača sa izvanzemaljskim silama. Ona brani prije svega jedinku, njenu biološku spremnost da preživi i nadmudri jače sile.

Znanstveno-fantastična književnost povezuje čovjekovu žudnju za odgovorom sa mogućnošću njegova zadobivanja: ona stoga nastupa sa relativističkih pozicija, kao što je i samo vrijeme u kome nastaje oprezno u predviđanjima i pretpostavkama. Ako već ne može pružiti kompletni odgovor, ona nastoji zadržati pregled nad onim što joj preostaje, a to je ipak cjelokupna sudbina čovjeka i njegova racionalizirana fantastika. Upravo stoga otpadaju prigovori koji idu ovom žanru, a koji se tiču njegove pojednostavljenosti i shematizma. Oblici kojima se služi znanstveno-fantastični žanr jednako su primjereni ciljevima koje pokušava dostići, kao i oblici ostalih književnih vrsta. Može se samo potvrditi da njegovi počeci imaju u sebi elemente rudimentarnih, mitskih oblika, kao što je slučaj kod gotovo svih tek nastalih književnih vrsta.

 

I I I

Kakva je, dakle, struktura bajke i kakva je opet ona znanstveno-fantastične književnosti?

Već smo spomenuli oblike kojima iracionalni obrat ostvaruje bajka i one kojima se služi znanstveno-fantastična književnost, ali se moramo zapitati i o pozadini koja je kristalizirala ove oblike književnog oblikovanja. Bez obzira na spomenute razlike, rekli smo da i bajka i znanstveno-fantastična književnost imaju za cilj obrazlaganje različit načina kontakta sa izvan-zemaljskim bićima, pa i civilizacijama. Zadržimo se sada na ovom ključnom detalju. Kako i u kom obliku se zbiva ovaj kontakt u jednoj i drugoj književnoj vrsti? U bajci su tu, kao što smo već spomenuli, pojedinačni, tipski primjeri vještice, čarobljaka, zmaja, vila i vilenjaka, dok su znastveno-fantastičnoj književnosti to već racionalizirane predstave inteligibilnog svijeta, koji ima svoju logiku i svoje oblike reagiranja. Bajka objašnjava prisustvo čudnih moći samim pripadanjem izuzetnim pojedincima, dok se fantastična književnost trudi da racionaliziranim objašnjenjima učini shvatljivim razliku između ljudskog i izvanzemaljskog svijeta. U prvom slučaju nije toliko važna detaljna potraga za izvorima snage i moći, u drugom je upravo njegova neophodnost dovela do proširivanja scenarija i čitave tehnološke detaljistike. Vrijeme bajke prihvaća iracionalno kao svakidašnju činjenicu, vezanu uz oblike svakidašnjice i vlastite realnosti, dok znanstveno-fantastična književnost iracionalno mora objasniti racionalnim sredstvima današnje tehnološke svijesti čovjeka. Iako je današnji svijet u svojim moćima iracionalan, on tu iracionalnost ne može prihvatiti drgačije do kroz nove mitove tehnike i tehnologije, dok vrijeme bajke prihvaća kao normalni dio svoje realnosti čudo i iracionalno. U toj razlici rastu i sve one promjene koje se zbivaju u svijesti čovjeka od vremena bajke do vremena svemirskih putovanja i mogućih kontakata civilizacije. Čovjek je morao lukavstvom oteti i savladati sile i osobe koje su raspolagale moćima, kako bi ostvario svoj naum. Isto tako i danas, služeći se nizom varki, čovjek često i bez raspolaganja snagom zna pronaći izlaze iz naizgled zamršenih galaktičkih zagonetki. I u jednom i u drugom slučaju stvaraju se zapreke na putu ljudskog djelovanja, koje imaju jedan skriveni cilj: za dobivanje čistog užitka, koji je prikriven različitim oblicima kao što su ženidba sa kraljevom kćeri, ili dobivanje blaga, spašavanje djevojke iz kandži zmaja, itd., ili opet borba sa svemirskim došljacima, savladavanje prostora i vremena, sprečavanje propadanja civilizacije itd. Znanstveno-fantastična književnost ima puno više varijeteta u kojima ostvaruje svoje osnovne modele, i ona je sklonija različitim kompilacijama sudbina svojih junaka. Ona više nije čisti oblik zadobivanja onog neposjedovanog, jer se u njenu strukturu već uplela hipotetička mogućnost istinskog ostvarenja sna. Jednom riječju, vrijeme u kojem čitamo znanstveno-fantastičnu književnost vjeruje u mogućnost njenog realizma, kao što je i bajka bila jedna vrsta realističke pripovjetke u svijetu gde su realno i nadrealno živjeli skupa. No, vrijeme bajke bilo je ipak svjesno svojih nemogućnosti, koje su se morali prevladati iracionalno: današnje vrijeme ne može dopustiti prodor iracionalnog drugačije nego kroz realistički filter mogućeg.

Značajno je da je ipak vrijeme u kome živimo neka vrsta čekaonice za neko buduće vrijeme. Taj osjećaj stvorile su brze i radikalne promjene ljudskog života i napredak znanosti i tehnike koji se zbio u svega nekoliko generacija, za posljednih dvije stotine godina. Stoga je svaka tradicionalistička, konzervativna okrenutost prošlosti postala jednostavno bez značaja. Ono što ne može riješiti današnje vrijeme, dopunit će buduće, još spremnije da iskoristi otkrića i tehnološki napredak. Upravo dio tih vjerovanja realizira se i u znanstveno-fantastičnoj književnosti, koja nadomješta ono što još nije ostvareno svijetom imaginacije. No, isti tako dio ove književnosti nije tako optimistički okrenut budućnosti. On pesimistički analizira ljudsku destruktiuvnost, čovjekovu prirodu koja se nije izravnala sa moćima kojima čovječanstvo danas raspolaže. Upravo stoga skeptički gleda na budućnost ljudskog roda i njegovu spremnost da ostvari humanističke vizije. Moramo znati još nešto: vrijeme u kome živimo vrijeme je koje gubi jedan dio značenja koje još postoje u čovjekovoj svijesti, a druga još nisu našla cjelovitog odraza i nadomjestila ona koja su razmrvljena i izbrisana. Čovjek, kako to veli jedan teoretičar književnosti, više ne osjeća, i više se ne usuđuje osloniti na smisao koji je postojao i u kulturi, i koji sada nestaje. Istovremeno, on živi u sebi kozmološku revoluciju, postaje oprezan, smiruje svoju ekspanzivnu radost koja je postojala negdje u početku industrijske ere čovječanstva. Pred njim su tolike mogućnosti koje mora izabirati svjesno, a vrijeme izbora i moć da se utječe na odluku nisu previše veliki.

Upravo u ovom ljuštenju pojmova i njihovoj novoj, relativiziranoj ulozi, znanstveno-fantastična književnost pronalazi svoje područje analitičkog proučavanja. Naravno da su te mogućnosti ravne moći i imaginaciji pojedinih pisaca, njihovoj spremnosti da se prihvate pravih tema. No, njih ne nedostaje, a ni želje da se pronikne u buduće vrijeme, u ono što dolazi kao sudbina planete i svemira iz tog ništavila koje se preobrazilo u svjetove i civilizacije. Stoga se kružni tokovi povijesti i budućnosti propinju u ovakvoj mreži teksta, pokušavajući pronaći jedan dio odgovora, odgovora koji nudi čovjekova imaginacija, sposobnost predviđanja i umjetničkog transponiranja i ovakove imaginarne realnosti. Upravo ta moć čini znanstveno-fantastičnu književnost umjetnošću vremena koje dolazi, ali i nekom vrstom rekapitulacije svih oblika svijesti koje su se u književnosti prelamale do sada. To je možda prevelik teret za niz autora koji nemaju takvih pretenzija, ali može se reći da je u najvećim dosezima znanstveno-fantastična književnost, ta bajka modernih vremena, racionalna, oprezna bajka – da je prije svega inventariziranje svih hipotetičkih sudova koje čovjekova mašta nalazila kao odgovore na svoja vlastita pitanja. Stoga i svom najmanjem djeliću ona pokušava odgovoriti na neodgovorljivo, slušajući vlastiti odjek u kome je za sada jedina istina govora, jedna realnost. Realnost koja se dostiže iracionalnim.