Biljana Mateljan: RIJEČ

I drugo se dijete rodilo sa iskrivljenom nožicom, poživjelo je petnaest dana pa je tiho umrlo na njezinoj usahloj dojci. Svekrva je tad pozvala Starješine i tražila da se izgovori Riječ. Veli da na Zini leži prokletstvo. Djeca joj se rađaju kljasta, malo požive pa umru. Kruh joj je pljesnjiv, mlijeko kiselo, vatra se dimi i gasi, pređa se mrsi, a voda prolijeva.Veli da Zina ništa ne čini kako treba.

Veli ona još mnogo toga, i nitko joj se ne suprotstavlja, a i Zina šuti, slaba i uplakana. Ona traži pogled svoga muža, ali on stavlja ruke na čelo i saginje glavu, spušta bradu na prsa i okreće se od nje. Nitko da bi branio Zinu ili rekao štogod dobro o njoj. I tako je Riječ pala, teška. Iako se još nije sasvim pridigla, skupili su par njezinih haljina u zavežljaj, tutnuli joj ga u ruke i istjerali je van, uz psovke i pogrde. Njezin je mrgodni muž otišao po lopatu da zakopa djetetovo tijelo iza kuće. Ni tad nije rekao ništa, niti joj uputio pogled, pa se Zina oprostila s njegovim krutim leđima i izašla zaslijepljena suzama. Ne vrijedi govoriti ni moliti jer Riječ je konačna, ne može se povući. Toliko zna. I sad je ta Riječ na njoj, kukavnoj, kao da joj nije dosta tuge i nevolje. Bit će da je opaki urok oduvijek na njoj, kako veli njezina svekrva, jer ni zdravo dijete ne uspijeva roditi, a da je lijena i nespretna i ni od kakve koristi, i toga se naslušala. Udajom se ništa promijenilo nije; i dalje je ribala i strugala, i mijesila, žela i prela, samo što je navečer lijegala uz muža koji je tražio da bude podatna i meka, a ne tvrda kao kolac, usukana i prestrašena. A sad djece više nema, muža više nema, kuće više nema, ni imena. Zinu boli ta neimaština. Nju boli hladnoća njezina muža i praznina na grudima gdje je djetešce sisalo. Boli jače od strave zbog Riječi bačene na nju, jače od svega dotad odbolovanog. Od ovakva života i ovakve kletve se ne može braniti, ni pred ljudima, ni pred sudbinom. Ona ne zna kako će stradati, ali stradati hoće. Čaporak ili kljun, zub ili nečiji mrki pogledi… Sve jednako ranjava, jednako ujeda, ubija polako.

Zina ima jedno blago sa sobom, bijelo guščje pero kojim je brisala djetetove suze i hladila sitno lice dok je gorjelo u groznici. Sad ga je grčevito stiskala u ruci, to meko pero, toplo i nakvašeno znojem, za nju predragocjeno jer miriše na djetešce pa, dakle, u sebi nosi i komadić djetetove namučene duše. Riješila je, ne znajući ništa, ne želeći išta, nek je djetetova mila duša vodi. Pogledala je u starce iza sebe i hitnula uvis bijelo pero, a ono poletjelo visoko, blistava mrlja njenim suznim očima. Suze su tu zbog onog što je bilo i onoga što mora biti, zbog djece u groznici i praznine koju je zvala životom.

– Stižem, dušo moja – reče, i uputi se za vjetrom, prema mjestu gdje vlada šutnja, gdje ništa ne boli i gdje se ništa ne zna.