Zime su u Prvomajsku posebno depresivne. Brzo se smrkava a obamrlost od hladnoće je neizbježna. Sve spava: i majke sa djecom u njedrima, i pokoji zalutali slikar, i pripiti navijači što su do maločas slušali prenos sa Olimpijskih igara u Sarajevu, čak i pacovi po hangarima. Samo se još Sergej Ivančuk otima snu.
– Neprijatelj nikada ne spava – govorili su mu svakodnevno prvih godina pošto je premješten u bazu.
Ali večeras, tridesetak metara ispod smrznute površine, ove riječi mu zvuče poput davnašnjeg, jedva čujnog eha. Rvanje sa dosadom je iscrpljujuće i nije bilo dio vojne obuke. Jedno vrijeme igrao je šah protiv sebe, ali to nije bilo odveć zanimljivo. Potom je čitao, čitao i čitao, sve dok nije iščitao kompletan fond skromne biblioteke grada. Onda je pokušao da zamišlja kakav bi mu život bio da nije vojnik, da je, recimo, okeanolog negdje u Sočiju ili na Kamčatki. No i to mu je, na koncu, postalo naporno i suvišno. Zato je posljednje mjesece u klaustrofobičnom bunkeru uglavnom provodio zureći u telefon koji nikada nije zazvonio. I u dugme koje bi trebalo pritisnuti ukoliko bi se telefon oglasio. Tišina podzemlja uzima svoj danak. Nema ništa strašnije nego kad čovjek ostane suočen sa sopstvenim mislima. Osim možda usamljenog vojnika čiji kažiprst je moćniji od većine svjetskih armija. Vojnik tada počinje da razmišlja, a to, govorili su oficiri, nikada nije dobro.
Ove zimske noći, dok sjedi podbočen u ukopanoj komandnoj sobi, Sergej Ivančuk razmišlja o tome kako neprijatelji, tamo negdje, zasigurno sanjaju. U najgorem slučaju, usljed vremenske razlike, igraju karte i zbijaju šale na njegov račun. Drznici, njega ismijavaju! Njega, koji već deset godina ćuti svoje dvanaestočasovne smjene; njega koji je zbog dugog sjedenja obolio; njega koji je zbog službe ostao uskraćen prvih koraka i prvih riječi svoje djece. Da li je pametno sprdati se sa nekim ko sjedi dvadesetak centimetara od dugmeta čije pritiskanje bi pola svijeta moglo pretvoriti u prah? Nikako! E, zbog tih bezobraznika u kamuflažnim uniformama Sergej Ivančuk je odlučio da ostane budan. Jer možda će baš večeras Komandant nazvati i… Nikad se ne zna.
Ali odluke nisu ništa drugo do puste želje sve do časa dok se ne sprovedu u djelo. Neke su naprosto preambiciozne, neostvarive. Kao odgađanje nadirućih snova, na primjer. Inaćenje nije primjeren takmac potrebi svake ćelije u tijelu za odmorom. Ništa ne umara kao dosada. A nje je Sergej Ivančuk imao na pretek.
– Probudi se, Sergej! Pritisni dugme! Pritisni dugme!! – urlao je usplahirani Kolja.
– Šššta? –
– Pritisni dugme, čovječe! –
– Ddugme? A naredba? Telefon? –
– Napadnuti smo, telefoni ne rade. Prenosim ti naredbu direktno sa vrha: P-r-i-t-i-s-n-i d-u-g-m-e!! Lansiraj R-36! –
– Misliš SS-18 „Satan“ kako ga oni zovu? –
– Do đavola i „Satan“! Da, to! Pritisni jebeno dugme! –
Pritisni dugme. Pritisni dugme. Pritisni du…
– Dragi, opet te muči isti san. Probudi se. Pogledaj me. Sve je u redu. Sve je u redu. A sad me zagrli i lezi kraj mene. Taaako. Imaš još dva sata do polaska na posao.
Kolja je trebalo da ga zamijeni prije pola sata, ali nije došao. Zašto ga nema? Samo što si je postavio pitanje, Sergej Ivančuk je odmah odahnuo. I bolje je da kasni! S obzirom da se ne sjeća zadnja dva sata, očigledno je zaspao na dužnosti. Pa iako su Kolja i on dugogodišnji prijatelji, ne bi bilo zgodno da ga je uhvatio na spavanju. Služba je služba. A nikad se ne zna ko je cinkaroš.
Sergej Ivanovič je potom izašao iz vojne jazbine da osmotri okolinu i provjeri ima li Kolje negdje na vidiku. Kada je vidio metež i čuo alarm za uzbunu, bilo mu je sve mu je bilo jasno. U snu je, mora da je tako bilo, slučajno pritisnuo dugme započevši najstrašniji rat u istoriji.
– Pritisnuo sam dugme! Pritisnuo sam dugme! Pritisnuo sam… –
– Ljubavi, ponovo sanjaš gluposti. Probudi se. Hej! Slušaj me. To je bio samo san. Nisi stisnuo nikakvo dugme. Nisi više vojnik. Nema nuklearnog napada. Opasnost ne postoji. Sada si turistički vodič u bazi koja je pretvorena u muzej. To je bio samo san. Hajde sada, vrijeme je da idemo na posao. Sve je u redu. To je bio samo san. Samo san. –
