Artur Klark

Artur Klark čovek koji je video budućnost

Obistinila su se mnoga predviđanja koja je o budućnosti u svojstvu naučnika iznosio Artur Klark. Ali kao njegovo najveće nasleđe ipak ostaju njegova izuzetno maštovita naučnofantastična prozna ostvarenja.

Artur Klark nikad nije bio sramežljiv kad je u pitanju prihvatanje njegovih vlastitih dostignuća. Sopstvenu radnu sobu zvao je „ego komorom”, a kupio je englesku vilu da bi u nju smestio sve arhive, koje je zvao „Klarkive”.

Ipak, kada je u pitanju zamišljanje budućnosti, tvrdoglavo je odbijao da preuzme zasluge za bilo kakva predviđanja. Internet, 3D štampači, imejl: možda ih je opisao mnogo pre nego što su izumljeni, ali to nisu bila predviđanja. Bile su to, insistirao je on, ekstrapolacije.

Na stranu terminologija, Klark je uradio verovatno više od bilo kog drugog pisca posle H.Dž. Velsa i Žila Verna na katapultiranju vlastitog uma u budućnost, povevši na taj put sa sobom i ogromno čitalaštvo širom sveta.

Kao naučni pisac, u jednom eseju opisao je ideju „ličnog primopredajnika”, dovoljno malog da se nosi sa sobom. Omogućavao bi kontakt sa svima na svetu, istovremeno određujući globalno pozicioniranje, čime bi bio rešen i problem gubljenja na nepoznatom terenu. U tom eseju napisanom 1959. godine i praktično je opisao mobilni telefon.

Samo pet godina kasnije, u intervjuu za BBC emisiju „Horizont”, govorio je o telekomunikacijama i čak telemedicini.

Predvideo je i mnoge druge stvari od onlajn bankarstva do višekratnih svemirskih letilica i „milenijumske bube”. A opet više od deset godina posle njegove smrti, Artur Klark se spominje prvenstveno kao autor naučne fantastike; a kao njegovo najznačajnije prozno delo spominje se 2001: Odiseja u svemiru.

Ideja za ovo delo rodila se na osnovu Čuvara, kratke priče napisane za BBC konkurs 1948. godine. Ona tada nije pobedila, ali su 1964. godine Klark i Stenli Kjubrik odlučili da je paralelno pretoče u roman i scenario.

U tom delu Klark je predvideo ajped, kompjuterski softver koji ume da čita sa usana i svemirske stanice. Ima toga još, naravno, i nije sve ispalo tačno – ili makar ne još.

Svemirski turizam? Polako stižemo tamo. Suspendovana animacija? Recimo samo da čitava stvar i dalje egzistira u duboko eksperimentalnoj fazi.

Pred kraj života, Klark je navodio 2001: Odiseja u svemiru kao jedno od sopstvenih najznačajnijih dostignuća. Po proročkoj snazi, ona je bila daleko od jedinstvenog slučaja među Klarkovim brojnim proznim delima. Na primer, u prvom romanu, Preludijum za svemir iz 1947. godine, tačno je predvideo godinu prvog slanja rakete na mesec 1959. godine.

A dugi spisak inventivnih uređaja, sokoćala i ideja koja se pojavljuju na stranicama njegovih romana i kratkih priča počinje sa „automobilima sa automatskom kontrolom” (mi ih zovemo „bez vozača”) i kroz čitavu abecedu stižemo do „nulte gravitacije”, izraza, ako ne i koncepta, koji je skovao sam Klark.

Rođen kao sin farmera iz Somerseta 1917. godine, stigao je u svet u kom su sonar, ukrštene reči i grudnjaci bili relativno novi izumi. Njegovo dečaštvo bilo je obeleženo naučnofantastičnim časopisima, posmatranjem zvezda (sačinio je vlastiti teleskop od kartona) i fosila, izvorom fascinacije od trenutka kad mu je otac poklonio karton od cigareta sa slikom dinosaurusa. Imao je kristalni prijemnik, a njegova majka, koja je vodila lokalnu poštu, naučila ga je kako da kuca poruke Morzeovom azbukom.

Sa 13 godina ostao je bez oca. U vreme kad je završio školu nekoliko godina kasnije, nije imao novca za odlazak na fakultet. Umesto toga, završio je u Londonu 1936. godine, radeći kao državni službenik. Tada je već bio zvanični član Britanskog interplanetarnog društva, grupe fascinirane idejom svemirskog putovanja mnogo pre nego što je to izgledalo moguće. Pisao je za njihov bilten i slao kratke priče u fanzine.

Po izbijanju Drugog svetskog rata, javio se kao dobrovoljac u RAF i postao jedan od prvih eksperata za radarsku tehnologiju. Taj angažman ga je 1945. doveo do članka u časopisu Vajerles vorld, u kom je vazduhoplovni poručnik Klark demonstrirao mogućnost pronalaženja orbite, nekih 23.000 milja od Zemlje, koja bi omogućila da satelit ostane fiksiran u mestu i odašilje radio i televizijske signale. Sateliti danas zaista kruže u nečemu što se naziva Klarkovom orbitom.

Posle rata, stipendija za Kraljevski koledž u Londonu dovela ga je do diplome iz matematike i fizike.

Pedesetih je objavljivao i prozu i publicistiku, i osvajao nagrade takođe. Biće slavan više od pola veka, naučne zajednice će mu tražiti savete i provodiće čitave dane odgovarajući na korespondenciju iz svih krajeva sveta.

U kasnijim godinama, delovao je kao relikvija iz daleke prošlosti, sa načinom života oslobođenim od poreza u Šri Lanki, što mu je omogućavalo osoblje sačinjeno od sobara i sluga.

A onda su tu, naravno, bile i one tabloidske optužbe za pedofiliju.

Budućnost je fantastična

Da sve bude zanimljivije, njegova vizija budućnosti jedva da je nešto ostarila. Dobro, neka njegova predviđanja i dalje deluju nemoguće daleko.

Na primer, život u Šri Lanki inspirisao je njegov roman iz 1979. godine, Rajski vodoskoci, u kom se pojavljuje „svemirski lift”, transportni sistem sa planete u svemir koji bi nas lišio potrebe za putovanjem raketama.

Ljudske kolonije na Marsu i Veneri značajno kasne (od nas ljudi očekivalo se da kročimo na obe do 1980. godine), a još tražimo ključ koji je trebalo do kraja da nam rastumači jezik kitova i delfina do 1970.

Budući da je bio pisac upućen na radni sto, a kasnije vezan za invalidska kolica zbog post-polio sindroma, u značajnoj meri bio je opsednut putovanjima. Sanjao je o teleportaciji godinama pre Zvezdanih staza – koje je, štaviše, inspirisao.

Predvideo je (propali) projekat Hotol iz osamdesetih, zamisao o svemirskom avionu koji bi mogao da stigne od Engleske do Australije za 48 minuta i uopšte gledano omogući mnogo uspešnija sletanja letelica iz Apolo programa na Mesec.

Zamislio je i mašine koje će prenositi ogromne tovare na vazdušnim jastucima, a kasnije kupio i vlastiti hoverkraft.

„Mislio sam da će hoverkraft postati stvarno velik. Čak sam i kupio jednog. To je bila greška. Hoverkraft je divan na ledu i sjajan je u vojne svrhe, ali nije postao univerzalan na način na koji sam ja mislio da će postati”, izjavio je jednom za Dejli telegraf.

Kako mu je, dakle, to polazilo za rukom? Kao što je objasnio u epizodi Horizonta 1964. godine: „Predviđanje budućnosti je obeshrabrujuće i rizično zanimanje”.

Ako predviđanje zvuči iole razumno, dodao je, tehnološki napredak će ga zasigurno učiniti „smešno konzervativnim”. Ali ako, nekim čudom, čovek uspe da opiše budućnost tačno onako kako će ona izgledati, „njena predviđanja će zvučati toliko apsurdno i preterano, da će biti izložena podsmehu i poruzi”.

Iako možda mnoge od njih deluju zavidno preterane, Klarkove vlastite „ekstrapolacije” uglavnom bi prizemljile ono fantastično uz pomoć svakodnevnih detalja. U predviđanju međuzvezdanih putovanja koja bi išla mnogo dalje od našeg Sunčevog sistema, na primer, obratio je pažnju na detalje kao što su troškovi hrane i zabave tokom leta.

To je način razmišljanja koji je verovatno bio motivisan njegovom nemogućnošću da bude bilo šta drugo sem potpuno posvećen svemu onome što ga zanima.

Artur Klark

Na samom početku karijere, delio je stan na londonskom Grej In Roudu sa kolegama piscima naučne fantastike, koji su mu nadenuli nadimak Ego, zbog njegove sklonosti da se isključi iz svega što bi moglo da mu odvrati pažnju. Jednom kad je postao dovoljno veliko ime da ga intervjuišu, slao bi novinare kući natovarene studijama.

I dok bi neko drugi počeo da se bavi ronjenjem samo iz hobija, Klark je postao toliko opsednut njime da se preselio na Šri Lanku, gde je otkrio drevne podvodne ruševine, vodio kampanje da zaštiti koralne grebene i otvorio vlastitu školu ronjenja.

Od ranog detinjstva, potpuno se posvećivao i svom žanru. Kao što je napisao u i dalje fascinantnoj zbirci eseja Profili budućnosti (objavljenih u knjiškom formatu 1962. godine):

„Činjenice budućnosti teško mogu da zamisle ab initio oni koji nisu upoznati sa fantazijama prošlosti.”

I to nas dovodi do onoga što je zasigurno prava tajna koja se krije iza Klarkove neverovatne moći vidovnjaštva svemirskog doba: njegove mašte. U tom pogledu, iako je ozbiljnija predviđanja sačuvao za naučne radove, njegova naučna fantastika bila je apsolutno ključna za taj proces. Omogućila je njegovom umu da se protegne mnogo dalje od svega onoga što je delovalo neposredno moguće.

„Jedna stvar u vezi sa budućnošću u koju možemo da budemo apsolutno sigurni jeste da će biti krajnje fantastična”, rekao je 1962. godine.

To je često citirana rečenica, ali je nije zgoreg ponoviti, ako ništa drugo zato što je Klark upotrebio reč „fantastično” ne toliko da bi dočarao začudnost svega što nas čeka, koliko njegovu preteranu prirodu.

Ko zna – kad bismo svi uspeli da prizovemo Klarkovu sposobnost zamišljanja, možda bi naši svakodnevni životi još više ličili na budućnost o kojoj je sanjao.

Izvor: BBC